Praznični duh

Kada bismo dozvolili da potraje ta svjetlost u nama, ko zna šta bi bilo? Probajmo. Mi. Ne čekajmo da to učini neko drugi. Toliko smo premoreni, svodimo račune, pravimo presjeke, zaokružujemo, završavamo, premjeravamo, važemo, podvlačimo crtu, donosimo odluke, planiramo nove početke, radimo sve ono što ljudi rade kada završavaju i pripremaju se da počnu iz početka. Rijetki, nadajući se da će se većina stvari ponoviti, a većina, nadajući se da je krajnje vrijeme da se dese neke lijepe, priželjkivane... Ko još uvijek ima snage, sanja, vjeruje, nada se...Ko nema, on, ili se pravi da ima, ili neće čak ni da se pravi, mada je negdje duboko u sebi svjestan da ne bi imao ništa protiv da se desi čudo.

Ali ono što nam je svima zajedničko, ma kako nam bilo u ovom trenutku, na izmaku još jedne godine, jeste taj duh, taj zarazni duh nečega uzvišenog, svečanog, dobronamjernog, nježnog, sentimentalnog, brižnog, romantičnog, humanog, duh ljubavi, pažnje, potrebe da poklanjamo, činimo i želimo dobro. Duh nečega što vraća vjeru u bolje sutra. Što daje snagu da se krene ispočetka. Što nas raduje, njeguje djecu u nama na koju smo gotovo zaboravili. Pokreće na akciju, čini da sve bude nekako lakše i izvjesnije. Da svaka muka bude barem malo podnošljivija, da svaki bol barem malo manje boli.

Samo da nas ne napusti ponovo sutra, ili da mi njega ne napustimo, tek onako, iz navike, radi reda, zbog svakodnevice, nevjere, jada...Možda se zato tako i zove, prikrade se, osvoji nas i odjednom, ni okrenuli se nismo, nema ga više. Pitam se da li ga trebamo držati čvršće, vjerovati jače, boriti se više? Da li ste se ikada zapitali kako bismo svi izgledali, zvučali i koliko bi nam životi bili drugačiji, kada bismo počeli da njegujemo taj duh, taj lijepi praznični duh samo malo duže...nekoliko dana, mjeseci? Ne mora to čak biti u punoj svjetlosti i snazi, ali eto, tek toliko da je tu, da ne zaboravimo na njega sutra. Da nas i sutra čini boljim, jačim i pozitivnijim ljudima, da nas vodi tamo gdje želimo biti i da koračamo zajedno.

Želim nam samo nekoliko stvari za početak veoma bitnih - da što duže zadržimo tu suštinu praznika u nama, tu vjeru, te konce u svojim rukama, da ne zaboravimo sve sutra, da darujemo sebi i drugima ono najbolje od nas, da pojednostavimo komplikovano, da ne komplikujemo jednostavno, da nas ništa ne spriječi da idemo putem koji smo odabrali. Mislim da je to dobar start. Ostalo će biti stvar kreativnosti svakoga od nas. Prilika je to za divne kreacije u divnom duhu, koje mogu da proizvedu divnu stvarnost. Zanima li vas kakva bi bila? Nije li to želja svih nas? Dozvolimo da potraje. Probajmo. Mi. Napravimo prvi korak. Već sutra. 

Odgovornost

Biti odgovoran velika je stvar! U pravoj poplavi, u cunamiju neodgovornosti, jedan odgovoran postao je raritetan, smiješan, čak i čudak. Otkad smo to jedno učili i usvajali, a drugo prihvatili? Otkad smo to počeli ići raznim prečicama i nadati se da će nam biti dobro, čak odlično? Otkad nam je postalo lakše nadati se da ćemo biti nagrađeni i neodgovorni, umjesto biti zaslužni i odgovorni? Pa nam je onda kriva sudbina, krivi su nam svi, kad stvari ne funkcionišu i kad nam ne ide. A ne ide nam jer smo prethodno sve učinili da bude tako. Sjećam se kroz koliko sam samo životnog trnja prošla. Svjesna sam i ovog trenutnog kroz koje prolazim. Ali sam takođe svjesna da je odgovornost nešto što ne bih izgubila ni po koju cijenu i čega se nikada ne bih odrekla. Zašto? Zato što sam svjesna da je svaka prečica samo privremena pobjeda i privid, a da je samo odgovornost, istrajnost i svaka zaslužena pobjeda i počast, jedna trajna kategorija koja obavezuje i koja daje krila za puni zamah i novo, još bolje sutra.

Znam da je svuda oko nas toliko primjera neodgovornosti koja uspjeva i koja donosi rezultate, znam da je neodgovornost postala toliko odomaćena i nagrađena da se normalnom čovjeku muči. Svaki dan se srećemo sa neodgovornošću - u kući, na ulici, na radnom mjestu, u politici, u zdravstvu...predug je spisak da bi čovjek vrijeme i trud trošio nabrajajući. A mi, nekako po svojoj prirodi skrojeni tako da nam je lakše posustati, odgoditi, odustati, tako da nam ne treba puno. Uvijek nam je lakše između odgovornosti i neodgovornosti izabrati ovo drugo. Tek kad nam se sav taj teret, umjesto rezultata preko noći, svali na leđa i kad postane neizdrživo, valjda shvatimo da nema te prečice koja može da nam donese ono što nismo zaslužili. A da bi se zaslužilo bilo šta u životu moraš biti odgovoran, prema svima i svemu oko sebe. Samo tako ćeš biti dovoljno zaslužan i stvoriti svoj mali ili veliki svijet po mjeri. I imaćeš veliku vrlinu.

Odgovornost je možda neinspirativna, neizazovna i dosadna, ali dosljedna i sigurno daje prave rezultate. Jedno je sigurno, ako iz dana u dan svojom odgovornošću i istrajnošću uspijevamo da idemo naprijed i ako dajemo takav primjer svima oko sebe, uspjeli smo. Ne samo mi, nego i oni na koje možemo da utičemo. Takvim stavom sigurno ćemo postići nekoliko stvari - bićemo bolje osobe, bićemo primjer osobama oko sebe, bićemo sigurni da smo na pravom putu, bićemo zadovoljniji, potpuniji, prijatniji, srećniji... Nema te odgovornosti koja kad - tad neće donijeti nagradu. Nema te odgovornosti koja neće donijeti uspjeh. Pa zašto je onda tako teško prigrliti je, i rasti, rasti iz dana u dan? Pogotovo kad smo svjesni činjenice da duboko u sebi znamo da je neodgovornost, koliko god primamljiva bila, sama po sebi loša, da je velika mana. I da nema te neodgovornosti koja će nam, makar imali i trenutni ćar, donijeti slast prave pobjede, sigurnost, zadovoljstvo, sreću i mir. Kao i u svemu drugom, mi smo ti koji biramo. Data nam je puna sloboda da budemo ono što želimo biti. Ali sloboda bez odgovornosti je dvosjekli mač. Ako se odlučiš za odgovornost dobio si slobodu i još nešto. Ako se odlučiš za neodgovornost i slobodu, onda nisi dobio ništa. Na nama je da odlučimo ko smo i kuda želimo ići. Prečicom i svakako, ili pravim putem postajući iz dana u dan sve bolja verzija sebe...

Pažnja koja nam nedostaje

Pažnja Koje Nam Nedostaje

Svako vrijeme ima i svoje dobre, ali i loše strane. Za ovo naše mnogi kažu da je najgore. Pitanje je koliko smo onog vremena prije uopšte mogli biti svjesni i šta mu je uradila vremenska distanca, ali su svi uvijek mišljenja da je teže sad nego prije. Da li je to zaista tako, ili nas je prvo neko u to uvjeravao, pa smo onda počeli i mi da uvjeravamo sebe, ne znam.

Nemamo Vremena

Znam samo da smo povjerovali, da svi pričamo istu priču i da ništa ne može da se promjeni bez akcije. Znam i to da nam kao ljudima mnogo toga nedostaje danas i da vremena ama baš nikakve veze nemaju s tim. Ali imamo mi.

Na svakom koraku se osjeti nedostatak pažnje. Pod izgovorom da nemamo vremena - a to nam je izgovor za sve što nismo uradili u životu - zaboravili smo šta znači raditi stvari s pažnjom. Bilo da zaključavamo stan, izvodimo psa u šetnju, razgovaramo, jedemo ili plaćamo račune u banci, nekako nam je pažnja postala nevažna, podijeljena, radimo više stvari istovremeno, a nijednoj nismo posvećeni koliko bismo trebali.

 

Pogledaj Oko Sebe

 

Danas sam npr. išla u banku da platim sve kućne račune. Ispred mene u redu stajao je stariji gospodin, onako uredan, čist, malo su mu se tresle ruke i blago je poguren, ali ipak vitalan. Bio je dugačak red, gotovo da sam čekala sat vremena i malo sam posmatrala ljude oko sebe, a pogotovo njega. Strpljiv, pažljiv, ćuti i čeka, a u ruci su mu računi i jedan papir na kome su ispisani svi troškovi za mjesec novembar - to znam jer je naslov bio napisan velikim slovima. Sjetila sam se da su nešto slično radili moji roditelji i da nešto slično radim i ja. Pogledala sam svoju prozirnu košuljicu u kojoj su svi računi na jednom mjestu, nasmijala se i prisjetila papirića na trpezarijskom stolu na kome sam sve to sabrala...

Odlučila sam da malo bolje posmatram ljude danas. S koliko nepažnje samo idemo kroz dan, mjesec, godinu i godine. Koliko je samo nepažnje prema bilo kome i bilo čemu, koliko površnosti, automatizma, odsutnosti, mehanizma, stihije... Shvatila sam da vrlo često i sama to radim. Kasnije budem svega svjesna, ali izgovori su uvijek tu. Najčešće onaj da nemam vremena.

 

Ma ne treba nam vrijeme za pažnju, nama treba vrijeme da ga bolje isplaniramo. Nije kratak dan, koliko smo mi nesposobni da se držimo svog rasporeda onako kako bismo trebali.

 

Obratimo Pažnju

 

Razmislite samo, koliko vremena ste danas izgubili, i na šta ili koga. Zašto bismo gubili dnevno sat vremena na loše navike, loše ljude, na neke stvari koje su nam možda nebitne, a svi to radimo?

 

A onda za prave vrijednosti nemamo vremena. Da s pažnjom uradimo ono što već svakako radimo. Da ne radimo nekoliko stvari odjednom, ako baš ne moramo - inače, to je omiljeni sport mnogih poslodavaca - jer ni u jednoj ne možemo uživati ili joj se na adekvatan način posvetiti. Koliko pažnje mi pridajemo svemu u našem životu, baš toliko možemo očekivati da dobijemo nazad. U suprotnom, zaboravimo na izgovore i obratimo pažnju! Sigurna sam da će nam uz nju i vremena biti mnogo bolja.

Pazi! Pripazi malo! Obrati pažnju! Budi pažljiv! Pokloni pažnju!  

Principi našeg uzrastanja i promjena

Sjaj i privlačnost etike ličnosti jeste u tome da postoje neki brzi i laki načini dostizanja kvalitetnog života - ličnog uspjeha i iskrenog odnosa sa drugim ljudima - bez prolaska kroz prirodni proces rada i uzrastanja u cilju njihovog ostvarivanja. To je simbol bez suštine. To je obećavajući plan „brzog zgrtanja bogatstva bez muke." Ponekad može i da uspije - ali plan ostaje. Etika ličnosti je iluzorna i obmanjiva. Pokušaji da se dođe do kvalitetnih rezultata uz pomoć ovih tehnika i instant metoda efikasni su koliko i pokušaji da nađete određeno mjesto u Čikagu koristeći mapu Detroita.

Po rečima Eriha Froma, renomiranog kritičara korjenja i plodova etike ličnosti: Danas nailazimo na osobe koje se ponašaju kao automatoni koji ne poznaju ili ne razumiju sebe, i jedina osoba koju poznaju jeste ona kakva bi oni sami trebalo da budu, čiji je beznačajni zveket zamjenjen komunikativnim govorom, čiji je sintetički kez zamjenjen iskrenim smijehom i čiji je osećaj praznog beznađa zamjenjen iskrenim bolom. Što se ovakvih osoba tiče, postoje dvije teorije. Prva je da pate od defekta spontanosti i osobenosti koja je po svemu sudeći neizlječiva. Pri tom se može reći da se ne razlikuju od miliona nas ostalih koji koračamo ovom planetom.

Cijelog života se smjenjuju naizmjenične etape rasta i razvoja. Dijete uči da se okrene, da sjedi, da puzi, a zatim da hoda i trči. Svaki korak je važan i za svaki je potrebno vrijeme. Nijedan od njih ne može da se preskoči. Ovo pravilo važi i za ostale faze u životu i tiče se svih oblasti razvoja, bilo da učimo da sviramo klavir ili da uspješno komuniciramo sa svojim kolegama. Primjenljivo je među ljudima, u brakovima, u porodicama i u preduzećima. Znamo i prihvatamo tu činjenicu, tj. princip procesa u oblasti fizičkih stvari, ali da bismo ga razumjeli u oblasti emocija, u ljudskim odnosima ili pak u oblasti ličnog karaktera, manje je jednostavno i daleko je teže. Čak i kada to shvatimo, prihvatanje i življenje u skladu s tim manje je jednostavno i daleko je teže. Zbog toga ponekad tražimo prečice, očekujući da ćemo uspjeti da preskočimo neke od vitalnih stepenika u želji da uštedimo vrijeme i napor ne bismo li dostigli željeni rezultat.

Šta se događa kada pokušamo da idemo prečicom u prirodnom procesu našeg uzrastanja i razvoja? Ukoliko ste prosječan igrač tenisa i odlučite da igrate na višem nivou kako biste ostavili bolji utisak, kakav će biti rezultat? Hoće li pozitivno razmišljanje samo po sebi biti dovoljno da pobjedite profesionalca?
Šta ako navedete svoje prijatelje na to da povjeruju da možete da svirate klavir na koncertnom nivou iako je vaše realno umjeće na nivou početnika?Odgovor je očigledan. Jednostavno je nemoguće prekršiti, ignorisati ili prečicom postići razvojni proces. Neprirodno je, i pokušaj traganja za tim prečicama za rezultat ima samo razočarenje i frustraciju. Na ljestvici od jedan do deset, ukoliko se nalazimo na nivou dva u svakoj oblasti a želimo da dostignemo nivo pet, moramo da napravimo korak napred i dostignemo nivo tri. „Putovanje od hiljadu milja počinje prvim korakom" i može da se postigne samo vremenom. Ukoliko ne obavjestite učitelja na kojem ste nivou - postavljanjem pitanja ili otkrivanjem svog neznanja - nećete naučiti i nećete uzrastati. Dugo možete da se pretvarate da znate, ali kad-tad ćete biti razotkriveni. Priznanje neznanja često je prvi korak u našoj edukaciji. Toro je rekao: „Kako možemo da se sjetimo sopstvenog neznanja, koje zahteva naš razvoj, kada stalno koristimo samo svoje znanje?"

Sjećam se jednom prilikom kada su mi se dvije devojke, kćerke mojih prijatelja, požalile na grubost i nedostatak razumjevanja svog oca. Plašile su se da otvoreno razgovaraju sa svojim roditeljima iz straha od mogućih posljedica. S druge strane, očajnički im je bila potrebna roditeljska ljubav, razumjevanje i podrška.
Porazgovarao sam s njihovim ocem i otkrio da je intelektualno svjestan onoga što se dogada. I mada je priznao da ima takvu narav, odbio je da preuzme odgovornost i iskreno prihvati činjenicu da je njegov nivo emotivnog razvoja nizak. Bilo je to više nego što je njegov ponos mogao da proguta iako bi to bio prvi korak ka njegovoj promjeni. Da bismo uspostavili uspješan odnos sa svojim supružnikom, djecom, prijateljima ili kolegama, moramo da naučimo da slušamo. Zato je potrebna emotivna snaga. Slušanje iziskuje strpljivost, otvorenost i želju za razumjevanjem - visoko razvijene karakterne osobine. Mnogo je lakše funkcionisati s niskog emotivnog nivoa, a istovremeno davati savete na visokom nivou.

Naš nivo razvoja je očigledan kod igranja tenisa ili sviranja klavira gdje je nemoguće glumiti. Međutim, nije toliko očigledan u oblastima karakternog i emotivnog razvoja. Možemo da se „foliramo" pred strancima ili kolegama. Možemo da se pretvaramo. I tokom određenog vremenskog perioda možemo da se provlačimo - bar javno. Možemo da obmanemo čak i same sebe. Ipak, vjerujem u to da većina nas zna šta se uistinu krije unutra - i mislim da većina onih s kojima živimo i radimo takođe to zna. Često sam bio svjedok posljedica pokušaja pribjegavanja prečicama kod tih prirodnih procesa razvoja u poslovnom svetu gdje direktori pokušavaju da „kupe" novu kulturu veće produktivnosti, kvaliteta, morala i davanja usluga uz pomoć mudrih fraza, uvežbanih osmjeha i spoljnih intervencija, zatim putem integracija, akvizicija i prijateljskih ili neprijateljskih poteza. Kada ti metodi ne bi uspjevali, pribjegavali bi etici ličnosti, ignorišući i narušavajući prirodne principe i procese na kojima se bazira kultura visokog povjerenja.


Iz knjige "7 navika uspješnih ljudi" - Stiven R. Kavi

O mirnoći

Često sam govorio sebi: " Od onog što sam maločas izrekao, ne bi li bolje bilo bilo da sam prećutao bar polovinu? A od onog što sam sada smislio da kažem, ne bi li bolje bilo da ništa od svega uopšte ne kažem, ili čak da izgovorim nešto sasvim protivno?" Na ovaj način je ovakvo kušanje samog sebe često i mene izvelo na pravi put, pošto čovek ide za strastima, koje su uvek budne, i navikama, koje su mehanički uvek aktivne više nego za razumom. - Glavno je u svom životu i svojim rečima pronaći neki tajanstveni konac koji vodi po zamršenim putevima naših strasti i navika; jer čovek pogreši i u samim detaljima. Operišite sa kontrastima, i uvek ćete pogoditi put. Glavna je stvar grosso modo, desno ili levo, belo ili crno. Stoga nije ni pitanje zašto je Aleksandar u Persiji ili u Indiji uradio ovu ili onu stvar, nego je glavno da li mu je uopšte trebalo ići u Aziju, mesto da je pokušao ujediniti Evropu, i civilizirati je u blagorodnom grčkom duhu. Prema tome, pošto čovek ili najčešće uradi ili najčešće kaže sasvim protivno od onog što je sam želeo, znači da je čovek po instinktu lud,i da su većina njegovih sreća ili nesreća slučajne. Zbog ovog ni najdublje religiozni ljudi nisu uspeli da budu dobri koliko su to želeli. Prvi hrišćanskiimperatori nisu bili bolji od paganskih. Konstantin nije bio bolji nego Titus, ni Teodosije bolji nego Marko Aurelije. Naprotiv. A da je čovek veliki deo života u stanju ludila, dokazuje i to što nema čovekove zloće koja nije pomešana sa dobrotom, niti ima čovekove dobrote u kojoj nema i zloće. Religija jedina umerava čovekovo ludilo; jer i zlo i dobro su bili u prirodi pre nego što su bili u religiji.

Makar što je čovek uvek čeznuo za spokojstvom koliko i za svetlošću i vazduhom, ipak je on sam radio najviše protiv njega. Sve čovekove mane idu za tim da čoveka obespokoje, a najviše njegov neobuzdani jezik. Odavno je rečeno da iskrenost ne znači reći sve što čovek misli, nego ne reći nikad ono što ne misli; a čak su najopasniji ljudi koji kažu sve što im je na srcu i na pameti - što na umu to na drumu. Jer oni ne govore istinu ili zabludu zato što su iskreni, nego zato što su slabi, i što ne vladaju sobom. Mnogi ljudi ne umeju da sa svojom istinom ostanu nasamo,kao što dete ne sme da ostane u praznoj sobi. Ima često i više plemenitosti  da neke istine prećutimo, nego da ih otvoreno kažemo; a mnoge vam istine ljudi kažu ne iz dobrote da bi vam koristili nego iz cinizma da bi vas unizili.

Uljudnost je jedan način da se izbegnu potresi i nespokojstva. Trebalo je mnogo vekova dok su ljudi izmislili reč uljudnost. Istina, uglađenost izgleda prostim ljudima hipokrizija, a verovatno da često ima tu i dosta tačnog, pošto čovek mora pokazati da mnoge stvari ne vidi, da bi preko njih prešao. Izvesno, u uglađenosti ima puno i umetnosti, što znači puno finoće i dobrote. Zato je čovekoljubivi karakter uljudnosti i bio cenjen kroz sva vremena. Najkulturniji narodi uvek su bili i najuljudniji. Učtivost Kineza i Persijanaca bila je njihova najviša rasna odluka, a oni su sami stavljali uljudnost i iznad dobrote. U Veneciji XVII veka, kad su anonimna pisma bila dovoljna da nekog opreme u smrt, neprestano su bila u dejstvu dva poznata "Društva za uljudnost". Samo u društvu učtivog čoveka, može čovek naći spokojstvo. Narod bez osećanja uljudnosti, a takvih ima i među najvećim, to nije narod nego gomila. Znači da se po uljudnosti najbolje razlikuje društvo od rulje. Samo je gospodin u stanju da vam kaže pohvale u lice, a samo prostak misli da je sebe obezoružao ako je drugome kazao prijatnu reč. Gospodin je navikao da lako dadne slatku reč, kao što lako ispusti zlatnu paru, a fukara sve plaća u marijašima, i uvek misli da je sve preplatio.


Iz knjige "Jutra sa Leutara" - Jovan Dučić

Abrahamov proces kreativne radionice

Evo kakav je to proces: svakog dana ćete odlaziti na jednu vrstu kreativne radionice - ne neko dugo vrijeme - petnaest minuta je sasvim dovoljno; nije potrebno više od dvadeset. Ova radionica ne mora se odvijati svakog dana na istom mjestu, ali dobro je da to bude mjesto na kojem vas neće ometati ili prekidati. Na tom mjestu nećete zalaziti u izmjenjeno stanje svijesti; to nije stanje meditacije. To je stanje upućivanja misli onome što želite, s takvom jasnoćom da vaše unutrašnje biće reaguje nudeći potvrđujuće emocije. Prije no što otpočnete ovaj proces, važno je da budete srećni, jer ako tamo odete nesrećni ili ne osjećajući nikakvu emociju, tada vaš rad neće imati nikakvu naročitu vrijednost jer tamo neće biti vaše moći privlačenja. Kad kažemo „srećni", ne govorimo o tome da bi trebalo da skakućete naokolo od ushićenja. Mislimo na uzvišen osjećaj vedrine, onaj osjećaj da je sve u redu. Stoga, preporučujemo da uradite sve što je u vašoj moći da biste postali srećni. Proces je drugačiji za svakog od vas. Za Ester, na primjer, slušanje muzike je vrlo brz način da je obuzme to uzvišeno osjećanje radosti ali to se ne postiže bilo kojom muzikom, pa čak ne i svaki put istom muzikom. Za neke od vas, to je interakcija sa životinjama ili blizina vode, ali kad vas obuzme taj dobar osjećaj, tada sjedite - vaša radionica je počela.

Vaš posao ovdje, u ovoj radionici, jeste da asimilujete podatke koje prikupljate iz svog stvarnog životnog iskustva (kroz interakcije s drugima i kretanje po vašem fizičkom okruženju). Vaš zadatak ovde je da objedinite te podatke u nekoj vrsti slike samog sebe, one koja vas zadovoljava i koja vam prija. Vaše životno iskustvo izvan ove radionice biće od velike vrijednosti, jer dok se krećete kroz svoj dan, bez obzira na to šta radite - idete na posao, radite po kući, družite se s partnerom, prijateljima, djecom ili roditeljima - ako ćete svoje vrijeme koristiti s namjerom da prikupljate podatke i tragate za stvarima koje vam se dopadaju, a koje možete unijeti u svoju radionicu - ustanovićete da vam je svaki dan zabavan.

Da li ste ikad otišli u kupovinu s nešto para u džepu i namerom da nađete nešto što ćete kupiti? Dok ste razgledali, iako ste vidjeli mnogo stvari koje niste željeli, namjera vam je bila da nađete nešto što želite i date novac za to. Dakle, upravo na taj način bismo željeli da gledate na svaki dan svog životnog iskustva... kao da imate pun džep nečega što ćete razmjeniti za ove podatke koje prikupljate. Na primjer, možda vidite nekog ko je po prirodi veseo. Pohranite taj podatak, s namjerom da ga kasnije unesete u svoju radionicu. Možda vidite nekog ko vozi kola koja vam se dopadaju; pohranite taj podatak. Možda vidite zanimanje koje vam
se dopada... Šta god da vidite, a dopadne vam se, upamtite to. (Možete čak i zapisati.) Kad vidite nešto za šta mislite da biste voljeli da se nađe u vašem životnom iskustvu, vidite sebe kako pohranjujete taj podatak u svojevrsnu mentalnu banku. Potom, kad odete u svoju radionicu, možete početi da asimilujete podatke, a za to vreme, pripremićete sliku sebe iz koje ćete početi da u svoje iskustvo privlačite suštinu onoga što vam prija. Ako ste kadri da prihvatite spoznaju da je vaš stvarni zadatak - bez obzira na to koje su ostale aktivnosti koje obavljate, da gledate naokolo u potrazi za onim što želite, s namjerom da unesete to u svoju radionicu kako biste stvorili viziju sebe iz koje ćete privlačiti - tada ćete doći do spoznaje da nema ničega što ne možete biti, raditi ili imati.

Nalazim se u svojoj kreativnoj radionici

Dakle, osjećate se srećno i sjedite u svojoj radionici. Evo jednog primjera posla koji možete obavljati u njoj:

Volim da budem ovdje; prepoznajem vrijednost i snagu ovog trenutka. Ovdje se osjećam veoma dobro. Vidim sebe u svojevrsnom totalnom paketu, onom za koji znam da je moje sopstveno djelo, a svakako je paket po mom izboru. Na ovoj slici sebe, pun sam energije - nisam umoran, i zaista se kroz životno iskustvo krećem bez otpora. Dok gledam sebe kako klizim naokolo, ulazim i izlazim iz kola, zgrada, prostorija, razgovora i životnih iskustava, vidim sebe kako plutam bez napora, udobno i srećno. Vidim sebe kako privlačim samo one koji su u skladu s mojom trenutnom namjerom. I iz časa u čas mi je sve jasnije šta želim. Kad uđem u svoja kola i krenem negdje, vidim sebe kako tamo stižem zdrav, odmoran i na vrijeme, i spreman za sve što tamo imam da radim. Vidim sebe savršeno odjevenog, baš onako kako volim. A lijepo je znati da nije važno šta se dopada drugima, pa čak ni šta drugi misle o onome što se meni dopada. Ono što je važno jeste da budem zadovoljan sobom, a kad se vidim, sasvim sigurno jesam.

Priznajem da sam neograničen u svim aspektima svog života... Imam neograničen bankovni račun, i dok vidim sebe kako se krećem kroz životna iskustva, ushićuje me saznanje da ne postoji ništa što mi se dopada, a što je ograničeno novcem. Sve odluke donosim bazirajući ih na tome želim li neko iskustvo ili ne - a ne na tome mogu li da ga priuštim. Zato što znam da sam magnet koji privlači svaki prosperitet, zdravlje i odnose koje odaberem. Biram apsolutno i kontinuirano izobilje, jer shvatam da u univerzumu nema granica izobilju i da svojim privlačenjem izobilja ne ograničavam druge ljude... Ima dovoljno za sve. Ključ je u tome da svako od nas to vidi i poželi -i potom će svako to i privlačiti. Prema tome, biram „neograničeno", bez obaveze da pravim veliku zalihu - jer shvatam da imam moć da privučem ono što želim, u koju god svrhu da želim. I dok razmišljam o nečemu drugom što želim, novac mi lako pritiče, tako da je moje snabdjevanje izobiljem i prosperitetom neograničeno.

U svim oblastima mog života postoje aspekti izobilja... Vidim sebe okruženog drugima sličnim meni, koji, kao i ja, žele da se razvijaju; koji su privučeni meni mojom spremnošću da ih puštam da budu, rade ili imaju šta god žele, dok istovremeno nemam potrebe da u svoje iskustvo privlačim one stvari koje se njima možda dopadaju, ali meni ne. Vidim sebe u interakcijama s drugima; kako razgovaram, smijem se i uživam u onome što je u njima savršeno, dok oni uživaju u onome što je savršeno u meni. Svi cijenimo jedni druge i niko od nas ne kritikuje ili uočava one stvari koje nam se ne dopadaju. .

Vidim sebe u savršenom zdravlju. Vidim sebe u apsolutnom prosperitetu. Vidim sebe punog života, iznova punog poštovanja za ovo fizičko životno iskustvo koje sam toliko želio da sam odlučio da postanem fizičko biće. Veličanstveno je biti ovdje kao fizičko biće, donositi odluke svojim fizičkim mozgom, ali pristupati moći univerzuma kroz moć zakona privlačenja. A upravo iz ovog čudesnog stanja privlačim sada još toga istog. Dobro je. Zabavno je. Veoma mi se dopada. Izaći ću iz ove radionice s namjerom da - tokom ostatka dana - potražim još onoga što mi se dopada. Lijepo je znati da, ako vidim nekog prosperitetnog, ali bolesnog, ne moram da unesem u svoju radionicu ceo paket, već samo onaj njegov dio koji mi se dopada. Stoga ću unijeti primjer prosperiteta i izostaviti primjer bolesti. Moj posao je, zasad, gotov.


Iz knjige "Zakon privlačenja" - Ester i Džeri Hiks

Uspjeh - "Svako iskustvo je uspjeh"

Šta, uostalom "neuspjeh" znači? Da li to znači da nešto nije ispalo onako kako ste vi htjeli ili onako kako ste se nadali?  Zakoni iskustva su uvijek savršeni. Mi preslikavamo naše unutrašnje misli i uvjerenja savršeno. Mora da ste napravili pogrešan koraknili imate unutrašnje uvjerenje koje vam govori da to ne zaslužujete - ili osjećanje da ste bezvrijedni.

To vam je isto kao kada ja radim na mom kompjuteru. Ako postoji greška, uvijek je moja. Riječ je o nečemu što ja nisam dobro razumjela u zakonima kompjutera. To samo znači da moram još da učim.

Stara izreka kaže: "Ako vam od prve ne pođe za rukom, probajte ponovo." - to je vrlo tačno. To ne znači da treba sebe da pojedete od muke i da sve ponovo pokušate na isti način. To znači prepoznati svoju grešku i probati na drugačiji način - sve dok ne naučite da to radite isp
ravno.

Ja vjerujem da samim rođenjem stičemo pravo da idemo od uspjeha do uspjeha tokom čitavog života. Ako nam se ovo ne događa, ili se nismo uskladili sa našim unutrašnjim sposobnostima, ili ne vjerujemo da je to tačno, ili ne prepoznajemo svoje uspjehe.

Ako sami sebi postavimo standarde koji su previsoki za nas, bar u ovom trenutku, ako želimo stvari koje bar zasad ne možemo ostvariti, onda je normalno da stalno gubimo.

Kada dijete uči da hoda ili govori, mi ga podstičemo i hvalimo svaki, i najmanji pomak koji načini. Dijete sija od sreće i pokušava ponovo, još bolje. Da li isto tako sebe hrabrite kad učite nešto novo, ili sami sebi otežavate učenje ponavljajući da ste glupi, nespretni ili da ste "promašaj"?

Mnogi glumci i glumice osjećaju da moraju biti savršeni na prvoj probi. Posjećam ih da je svrha probe da uče. Proba je period kada se prave greške, kada se isprobavaju novi načini i kada se uči. Samo vježbajući, mi učimo nešto novo i usvajamo ga kao prorodan dio nas samih. Kada gledate kako neki profesionalac, na bilo kojem polju, nešto radi sa nevjerovatnom lakoćom, znajte da su iza toga bezbrojni časovi vježbe.

Ne činite ono što sam ja dugo radila - odbijala sam da probam bilo šta novo, jer nisam znala kako to da uradim i nisam htjela da ispadnem smiješna. Učiti znači praviti greške sve dok vaša podsvijest ne složi sve kockice.

Nije, uopšte, važno koliko dugo sebe smatrate neuspjelom osobom; od ovoga časa možete početi da stvarate šemu uspjeha. Nije važno ni na kom polju hoćete da se oprobate. Principi su svuda isti. Moramo zasaditi "sjeme" uspjeha. To sjeme će izrasti i dati bogatu žetvu.

Evo nekoliko afirmacija neophodnih da biste postigli uspjeh:

Božanska Inteligencija mi daje sve ideje koje mogu da koristim.
Sve što dotaknem pretvara se u uspjeh.
Na ovoj planeti ima dovoljno za sve, uključujući i mene.
Ima dovoljno klijenata i za moje usluge.
Preći ću u krug pobjednika.
Ja sam pravi magnet za kosmički prosperitet.
Ja sam blagoslovena preko mojih očekivanja.
Privlačim bogatstva svih vrsta. Zlatne prilike su mi na svakom koraku.

Izaberite jednu od ovih izjava i ponavljajte je nekoliko dana. Onda odaberite drugu i učinite isto. Neka ove ideje uđu u vašu podsvijest. Ne brinite o tome "kako" ćete ih ostvariti - prilike će se same nametnuti. Vjerujte vašoj unutrašnjoj inteligenciji i pustite da vas ona vodi. Vi ste zaslužili da budete uspješni na svim poljima vašeg života.


Iz knjige "Kako da izliječite svoj život" - Lujza L. Hej

Prijatelji po izboru; Pazi, da se ne varaš u osobama; Znati se koristiti svojim prijateljima

Prijatelji po izboru neka ti budu oni, koje si odabrao ne samo po naklonosti, već i po uviđavnosti, ili, pošto ih je razum ispitao, a promjenljiva sreća okušala. I ako je u ovom pogledu teško pogoditi ono, što je najvažnije u životu, ipak se oko toga staramo najmanje. Neke nam prijatelje dovodi njihovo nametanje, a mnoge sam slučaj. Pa ipak se o nama sudi po našim prijateljima. Između znalca i neznalice nije nikada bilo saglasnosti. Ako nam se neko sviđa, to još ne znači, da ćemo s njim sklopiti tijesno prijateljstvo. To sviđanje možda potiče otuda, što nas zabavlja, prekraćuje nam vrijeme, a ne što bismo se mogli pouzdati i osloniti na njegove sposobnosti. Prijateljstava ima pravih i nepravih; neprava nam služe za uživanje, a prava za ovaploćavanje naših uspjelih misli i djela. Malo ih je koji su prijatelji ličnosti, a mnogo koji su prijatelji srećnih prilika, u kojima se nalazi ta ličnost. Uviđavnost jednog prijatelja pomaže više nego dobra volja mnogih drugih. Stoga treba na prijateljima da zahvalimo svom izboru, a ne slučaju. Razuman prijatelj zna, da otkloni neprlike s nas. I ako hoćemo, da održimo svoje prijatelje, ne smijemo im željeti odviše mnogo sreće.

Pazi, da se ne varaš u osobama. To je najopasnija, a najlakša prevara. Bolje je da te prevare u cijeni, nego u robi. Kod ljudi je više, nego kod svega drugog potrebno, da im se gleda u unutrašnjost. Razumjevati se u stvarima i poznavati ljude, dva su sasvim različita predmeta. Pri proučavanju ćudi i pri razlikovanju karaktera hoće se duboka filozofija. Kao što je nužno proučavati knjige, isto je tako nužno proučavati i ljude.

Znati se koristiti svojim prijateljima. I pri ovome pokazuje pametan čovjek svoju vještinu. Neki su nam korisni, kad su daleko, a neki, kad su u blizini. Poneki nije sposoban za dogovaranje, ali je vrlo sposoban za dopisivanje, jer mu daljina uklanja neke greške, koje se izbliza nisu mogle podnositi. Ne samo zabavu, već i koristi valja crpiti od svog prijatelja. Prijatelj pak mora da ima tri svojstva, koja neki pridaju onom što je dobro, a neki svakom predmetu uopšte. Ta tri svojstva jesu: jedinstvo, dobrota, istinitost. Prijatelj je u svemu sve i sve. Malo ih je koji su sposobni da budu dobri prijatelji, a to što ne umijemo da ih izaberemo, čini da ih je još manje na broju. Sačuvati ih za sebe vrijedi više, nego ih znati zadobiti. Odaberimo takve, koji će biti dugotrajni, makar bili i novi u početku;pri tome se tješimo time, što će se i oni moći ubrojati među stare. Svakako su najbolji koji imaju nogo soli, makar ispitivanje stalo i n ešto skuplje. Nikakva pustinja nije tako žalosna, kao što je žalosno biti bez prijatelja. Prijateljstvo nam umnožava dobro, a dijeli s nama zlo. Ono je jedino sredstvo protiv nesreće i samo pokraj njega duša slobodno diše.


Iz knjige "Vrelo mudrosti ili pravila za život" - Baltasar Grasijan