Svitak VII

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

Nijedno živo stvorenje, osim čovjeka, nije u stanju da se smije. Drveće može da krvari kada je oštećeno, i divlje zvijeri u pustarama zavijaće od boli i gladi, ali samo ja imam dar da se smijem i smijaću se kada god ushtjednem. I, od ovog časa, nastojaću da njegujem naviku smijanja. Smijaću se, i rad moje utrobe će se poboljšati; smijaću se, i breme što ga nosim postaće mi lakše; smijaću se, i život će mi se produžiti - jer, u tome je velika tajna dugovječnosti, tajna koju sam upoznao.

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

I, ponajviše od svega, smijaću se samom sebi, jer je čovjek najsmješniji kada sebe uzima preozbiljno.
Nikada neću zapasti u tu zamku svog uma. Jer, premda jesam neponovljivo čudo prirode, nisam li, isto tako, samo zrnce što ga unaokolo vitlaju vihori vremena? Da li mi je odista znano odakle sam došao i kamo sam se uputio? Neće li mi se brige koje me danas opsjedaju učiniti budalastim kroz deset godina? Zbog čega bih dopustio neznačajnim zbivanjima, današnjim, da me remete? Šta se to, do smiraja dana, može dogoditi, a da ne izgleda beznačajno u rijeci vijekova?

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

Ali, kako da se smijem kada se suočim sa čovjekom, ili djelom, koji me toliko povređuju da mi izmamljuju suze i nagone na kletve? Naučiću sebe da izgovaram četiri riječi, sve dok mi ne postanu navika tako snažna, da će mi se namah javiti u umu čim dobro raspoloženje zaprijeti da me napusti. Te riječi, što nam stižu od naših drevnih predaka, vodiće me kroz sve nedaće i držaće mi život u ravnoteži. Da, četiri riječi: I to će proći.

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

Jer, sve što je od ovog svijeta uistinu će proći. Kada me spopadnu najteži jadi, tješiću se time da će i to proći; i kada me uspjeh previše ponese, reći ću samom sebi da će i to proći. Kada se davim u bijedi, reći ću sebi da će i to proći; a kada me bogatstvo stane pritiskati, reći ću da će i to proći. Da, uistinu, gdje su sad oni što sagradiše piramide? Nisu li i oni pokopani pod njihovim kamenjem? I neće li, jednog dana, i same piramide biti pokopane pod pijeskom? Ukoliko je, dakle, sve prolazno, zbog čega bi me morile brige o današnjem danu?

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

Obojiću današnji dan smijehom; ovu ću noć prožeti pjesmom. Nikada se neću prenaprezati da bih bio srećan; radije ću nastojati da budem prezauzet, kako ne bih bio tužan. U današnjoj sreći uživaću danas. Sreća nije dragocjenost koja se čuva u škrinjici. Ona nije vino koje se ostavlja da stari u vrču. Sreća ne može biti sačuvana za sutra. Ona se mora i saditi i žnjeti istog dana, i od ovog časa tako ću i postupati.

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

I zahvaljujući mom smijehu, sve stvari biće svedene na svoju pravu mjeru. Smijaću se svojim promašajima, i oni će nestati u oblacima mojih novih snova; smijaću se i svojim postignućima, i oni će se svesti na svoju pravu vrijednost. Smijaću se zlu i ono će ostati neokušano; smijaću se i dobroti, i ona će cvjetati i davati plodove u izobilju. Svaki dan nosiće u sebi trijumf jedino kad moji osmijesi izmame osmijehe i na licima drugih; i to ću činiti iz sebičnosti, jer oni na koje se mrštim oni su koji ne kupuju moju robu.

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

Od ovog časa, samo će znoj rositi moje oči, jer suze tuge, samoprebacivanja ili osujećenosti nemaju nikakvu vrijednost na tržnici; dok, opet, za svaki osmijeh može se u zamjenu dobiti zlato, kao i što svaka ljubazna riječ, izgovorena iz srca, može sagraditi palatu. Nikada neću sebi dopustiti da postanem toliko važan, toliko mudar, toliko dostojanstven, ni toliko moćan, da bih zaboravio da se nasmijem samom sebi i svom svijetu. U tom pogledu, uvijek ću ostati poput djeteta, jer mi je samo kao djetetu moguće da odozdo posmatram ljude; i sve dotle dok ljude budem posmatrao odozdo, neću odrasti toliko da bi mi postelja postala prekratka.

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

I sve dotle dok budem umio da se smijem, neću biti ni siromah. Smijeh je, dakle, jedan od najvećih darova prirode, i ja više ne namjeravam da ga rasipam. Jedino uz smijeh i sreću mogu biti uspješan. Jedino uz smijeh i sreću mogu uživati u plodovima svog mukotrpnog rada. Da nije tako, daleko bi bolje bilo pretrpjeti neuspjeh, jer sreća je vino koje ukus jela čini odličnijim. Da bih uživao u svom uspjehu moram biti srećan, i smijeh će biti djevojče koje me poslužuje.

I biću srećan.
I biću uspješan.
I biću najveći trgovac koga je svijet ikad upoznao.


Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Mentalni stav

Tokom posljednjih stotinu godina zapadna nauka i fizika načinile su zapanjujuća otkrića. Mi smo dio svijeta koji gledamo. Sam proces našeg posmatranja mijenja i stvari koje posmatramo. Na primjer, elektron je jedna izuzetno mala stvar. Nije ga moguće vidjeti bez instrumenata i ta aparatura određuje šta će posmatrač vidjeti. Ako na elektron gledate na jedan način, čini se kao čestica, sićušna loptica koja kruži po svojoj putanji. Kada ga gledate na drugi način, elektron se čini kao da je talas, nema u njemu ničeg čvrstog. Svjetluca i treperi svuda unaokolo. A posmatrač učestvuje u tom događaju već samim procesom svog posmatranja. Ne postoji način da izbjegnemo tu interakciju.

Istočna nauka prepoznala je taj osnovni princip vrlo davno. Um je skup događaja i posmatrač učestvuje u tim događajima svaki put kada pogleda unutra. Meditacija je takvo posmatranje sa učestvovanjem. Ono što gledaš reaguje na taj proces gledanja. Ono što posmatraš si ti i to šta ćeš vidjeti zavisi od toga kako gledaš. Dakle, proces meditacije je krajnje delikatan, a rezultati apsolutno zavise od stanja uma meditanta. Mentalni stavovi koji će ovde biti nabrojani su ključni za uspjeh vježbanja. Neki od njih su i ranije iznošeni, ali ih ovdje dajem zajedno kao seriju pravila kojih se treba pridržavati.

1. Ništa ne očekuj: Samo sjedi i vidi šta se događa. Tretiraj čitavu stvar kao eksperiment. Zainteresuj se za sam taj eksperiment. Ali nemoj da ti misli odvuče mozganje o tome kakvi će biti rezultati. Zato, nemoj da se brineš oko bilo kakvih rezultata. Neka se meditacija kreće sopstvenom brzinom i sopstvenim smjerom. Neka te meditacija poduči onome što ona želi da naučiš. Meditativna svesnost nastoji da vidi stvarnost tačno onakvom kakva jeste. Bilo da to odgovara našim očekivanjima ili ne, meditacija zahtijeva privremenu suspenziju svih naših unaprijed formiranih ubjeđenja i ideja. Moramo skloniti sa svog puta sva maštanja, procjene i tumačenja, dotle dok traje jedna sesija. Inače ćemo se stalno na njih saplitati.

2. Ne napreži se: Ništa ne siluj, niti se napreži više nego što ti prija. Meditacija nije agresivna. Nema nasilnog metoda. Neka tvoj napor bude prirodan i postojan.

3. Ne žuri: Nemaš gdje da žuriš, zato se opusti. Sjedi na jastuče i ostani tu kao da imaš cijeli dan na  raspolaganju. Ako želiš da razviješ bilo šta vrijedno, za to je potrebno vreme. Strpljenje, strpljenje,  strpljenje.

4. Ni za šta se ne vezuj i ništa ne odbacuj: Neka dođe šta ima da dođe, prilagodi se tome, šta god da je. Ako ti se javi lijepa slika, to je dobro. Ako ti se javi ružna slika, i to je dobro. Na sve to gledaj kao na isto i ne potresaj se šta god da se pojavi. Ne bori se sa tim što doživljavaš, samo ga pažljivo posmatraj.

5. Opusti se: Nauči da ploviš sa svakom promjenom koja se javi. Olabavi malo kajase i opusti se.

6. Prihvati sve što naiđe: Prihvati svoja osjećanja, čak i ona za koja bi volio da ih nemaš. Prihvati svoja iskustva, čak i ona koja mrziš. Ne osuđuj sebe što imaš ljudske mane i nedostatke. Nauči da sve pojave u umu vidiš kao savršeno prirodne i razumljive. Pokušaj da stvari prihvataš, ali bez ocjenjivanja, u svakom trenutku i kakve god da se prikažu.

7. Budi blag sa sobom: Ne ganjaj sam sebe. Možda nisi savršen, ali ti si sve sa čime treba da radiš. Proces nastajanja onakvim kakav ćeš biti započinje time što prvo sebe potpuno prihvatiš takvog kakav si sada.

8. Istražuj sam za sebe: Postavljaj pitanja o svemu. Ništa ne uzimaj zdravo za gotovo. Ne vjeruj ni u šta samo zato što zvuči mudro i posvećeno ili zato što je to izjavio neki sveti čovjek. Sam to za sebe provjeri. To ne znači da treba da budeš ciničan, drzak ili bez poštovanja. To samo znači da treba da se oslanjaš na svoje iskustvo. Svaku tvrdnju podvrgni testu svog iskustva i neka ti rezultati tog testa budu putokaz ka istini. Meditacija uvida razvija se iz jedne unutrašnje težnje za buđenjem za sve ono što jeste stvarno i za sticanjem oslobađajućeg uvida u pravu strukturu egzistencije. Bez toga, čitava praksa je površna.

9. Svaki problem posmatraj kao izazov: Negativne stvari koje se pojave smatraj prilikama da učiš i rasteš. Ne bježi od njih, ne optužuj sebe, niti se pretvaraj da se ništa ne događa. Imaš problem? Super. Novi materijal za obradu. Raduj se, baci se na posao i istražuj.

10. Ne mozgaj suviše: Nije neophodno da sve unapred smisliš. Mozganje te neće osloboditi iz klopke. U meditaciji, um se prirodno pročišćuje svesnošću, golom pažnjom bez onog unutrašnjeg komentatora koji nam neprekidno radi u glavi. Njegovo komentarisanje po navici nije ti neophodno da bi eliminisao one stvari koje te drže u ropstvu. Sve što jeste neophodno jeste jasna, nefiltrirana percepcija tih stvari, koje su i kako funkcionišu. Samo to je dovoljno da one budu razložene. Pojmovi i mozganje ti se samo ispriječe na putu. Ne misli puno, već vidi.

11. Neka te ne fasciniraju kontrasti: Razlike među ljudima postoje, ali insistiranje na njima je opasna rabota. Ako nismo pri tome obazrivi, to vodi direktno u egoizam. Uobičajeno čovjekovo razmišljanje je puno pohlepe, zavist i gordost. Čovjek koji na ulici vidi drugog čovjeka možda istog trenutka pomisli: „On bolje izgleda od mene.“ Momentalni rezultat ovoga je zavist i stid. Djevojka koja vidi drugu djevojku možda pomisli: „Ja sam zgodnija od nje.“ Momentalni rezultat ovoga je gordost. Ovakva vrsta upoređivanja je navika i direktno vodi do lošeg osećaja bilo koje vrste: pohlepa, zavist, gordost, ljubomora, mržnja. To je jedno loše mentalno stanje, ali mi to radimo sve vrijeme. Poredimo svoj izgleda sa drugima, svoj uspeh, svoja dostignuća, imetak, novac ili IQ i sve to vodi do istog stanja – otuđenje, barijere između ljudi i mučni osjećaji.

Zadatak meditanta jeste da iskorjeni ovu naviku tako što će je pomno ispitati i onda zameniti drugom. Umjesto da lovi razlike između sebe i drugih, meditant sebe vježba da uoči sličnosti. Svoju pažnju usmjerava na one elemente koji su univerzalni za čitav život, na stvari koje će ga približiti drugima. Tako njegovo poređenje, ako ga uopšte ima, vodi do osjećanja srodnosti, a ne do osećanja otuđenosti.

Disanje je jedan univerzalan proces. Svi kičmenjaci dišu u suštini na isti način. Svako živo biće razmenjuje gasove sa svojom okolinom na ovaj ili onaj način. To je jedan od razloga zašto je disanje odabrano kao jedan od objekata fokusiranja u meditaciji. Meditantu se savetuje da istražuje proces sopstvenog disanja, kao sredstvo svoje povezanosti sa ostatkom celine života. Ovo ne znači da zatvaramo oči za sve razlike koje nas okružuju. Razlike postoje. To samo znači da umanjujemo značaj kontrasta i ističemo one univerzalne elemente koji su nam svima zajednički. Preporučena procedura je slijedeća: Kada kao meditant uočimo neki objekat čula, ne treba da se na njemu zadržimo na uobičajen egoistički način. Pre bi trebalo da istražujemo sam proces opažanja. Trebalo bi da vidimo šta taj objekat čini našim čulima i našoj percepciji. Koji se osjećaji javljaju i koje druge mentalne aktivnosti za njima slijede. Treba da pratimo koje se promjene dešavaju u našoj svijesti kao rezultat svega toga. I dok posmatramo sve te pojave, moramo biti svjesni univerzalnosti onoga što vidimo.

Onaj inicijalni opažaj će pokrenuti prijatne, neprijatne ili neutralne osećaje. To je univerzalni fenomen. On se odigrava u umovima miliona drugih kao šo se to odigrava i u našem i to treba jasno da vidimo. Ako idemo za tim osjećajima, mogu se javiti različite reakcije. Možemo osjetiti pohlepu, požudu ili ljubomoru. Možemo
osjetiti strah, brigu, nemir, ili dosadu. Sve te reakcije su univerzalne. A mi ih samo registrujemo i onda generalizujemo. Treba da shvatimo da su te reakcije normalan ljudski odgovor i da se mogu javiti i u bilo kome drugom.

Praktikovanje ovakvog načina upoređivanja može se u početku učiniti forsiranim i veštačkim, ali nije ništa neprirodnije od onoga što obično radimo. Samo se na njega nismo navikli. Uz pomoć vježbanja, ovakva nova navika zamjenjuje naše uobičajeno egoističko upoređivanje i na duge staze počinjemo da je osjećamo kao daleko prirodniju. Kao rezultat svega toga postajemo osoba sa daleko više razumjevanja. Više nas „nedostaci“ drugih ne dovode do bijesa. Napredujemo ka harmoniji sa svime što živi.


Iz knige "Meditacija za početnike - Henepola Gunaratana