Rođen sam da uspijem, ne da trpim neuspjehe. -Rođen sam da visoko dižem glavu u pobjedama, ne da je poginjem u porazima. Rođen sam da kušam slasti pobjede, ne da kukam i jadikujem. Šta se to sa mnom zbilo? Kada su se to moji snovi rasplinuli u sivilu osrednjosti, u kojoj obični ljudi odaju priznanja jedni drugima kao da su postigli ono najviše?
Ne postoji čovjek koga drugi mogu toliko zavaravati, koliko je on sam u stanju da zavarava samog sebe. Kukavica je uvjeren da je, zapravo, samo oprezan, a tvrdica da, samo, vodi računa o svakoj pari. Ništa nije lakše nego se samozavaravati, jer je najlakše povjerovati u ono u šta želimo da povjerujemo. Niko, u čitavom mom životu, nije me obmanjivao toliko, koliko sam to sam sa sobom činio.
Zbog čega uvijek iznova nastojim da svoja sitna postignuća, ili promašaje usljed nedostatka sposobnosti, prikrijem čitavim bujicama riječi? I, što je ponajgore, počeo sam već i sam da vjerujem u svoje izgovore, hotimice krčmeći svoje dane za sitne pare, istovremeno se tješeći pomišlju da stvari mogu biti i gore.
Ne, nikad više!
Vrijeme je da u ogledalu stanem proučavati odraze svog lica, sve dok ne shvatim da je najgori neprijatelj kog imam... da sam to ja sam. Najzad, u ovom čudesnom trenutku dok ispisujem svoj prvi svitak, koprena samoobmana počinje da mi se uklanja s očiju. Poznato mi je, sada, da na svijetu postoje tri vrste ljudi. Prvi uče na vlastitim iskustvima - i to su oni mudri. Drugi uče iz tuđih iskustava - i to su oni srećni. Treći ne uče ni iz vlastitih, ni iz iskustava drugih - i to su budale. Ali, ja nisam budala. Od ovog časa, stajaću na sopstvenim nogama, i užasne štake samosažaljenja i samoprezira odbaciću jednom zauvijek.
Nikada više neću sebe ni potcjenjivati ni sažaljevati.
Kako sam samo budalast bio dok sam u očaju stajao pokraj puta, zavidno gledajući kako prolaze uspješni i bogati. Da li njima bijehu darivani jedinstveno umijeće, rijetka inteligencija, junačna odvažnost, nepokolebljiva ambicija i druga izuzetna svojstva koja ja ne posjedujem? Da li su, možda, na raspolaganju imali više sati, i to svakog dana, da obave svoje silne zadatke? Da li, možda, imaju srca puna samilosti, ili duše preplavljene ljubavlju, te se na taj način razlikuju od mene? Ne! Bog nema miljenike. Svi smo mi
načinjeni od iste gline.
Danas mi je, takođe, poznato da tuga i porazi koji su me pratili kroz život nisu samo i jedino moji. Čak i najumniji i najuspješniji ljudi ovog našeg svijeta imaju trenutke kada im se srca slamaju i kada doživljavaju poraze; ali oni su, za razliku od mene, shvatili da nema spokoja bez nevolja, da nema predaha bez naprezanja, smijeha bez čemera, niti pobjede bez borbe - i da je to cijena koju uvijek plaćamo u životu. Bilo je trenutaka kada sam spremno i laka srca plaćao tu cijenu; ali, česta razočaranja i porazi postepeno su krunili moju samouvjerenost i moju hrabrost - baš kao što i vodene kapi, vremenom, izdube i najtvrđu stijenu. Ali, sve to je sada iza mene. Nisam više jedan od onih živih mrtvaca, koji uvijek ostaju u sjenci drugih, krijući se iza bijednih izgovora i opravdanja dok godine zaludno prolaze.
Nikada više neću sebe ni potcjenjivati ni sažaljevati.
Danas mi je znano da se strpljenjem i vremenom može postići više nego snagom i strašću. Godine osujećenosti spremne su da budu požnjevene. Sve što sam uspio da postignem, i sve što se nadam da ću tek postići, ostvario sam i ostvarivaću posredstvom tog skapavajućeg, strpljivog i istrajnog procesa neophodnog da se izgradi čak i jedan mravinjak - zrno po zrno, misao po misao, korak po korak. Ukoliko dođe preko noći, uspjeh se često rasplinjava kad svane dan. Pripravan sam sada, međutim, za čitav život prožet srećom, budući da sam napokon pojmio moćnu tajnu koja je ostajala skrivena u godinama koje su prema meni bile tako surove. Neuspjeh je, u izvjesnom smislu, otvoren put prema uspjehu, baš kao što nas svako raspoznavanje onoga što je pogrešno navodi da sa svom ozbiljnošću tragamo za onim što je istinito; i svako novo iskustvo, pri tom, ukazuje nam na neku moguću grešku koje ćemo, kasnije, nastojati da se brižljivo klonimo. Staza kojom sam hodio, često kvašena mojim suzama, nije bila protraćeno putovanje.
Nikada više neću sebe ni potcjenjivati ni sažaljevati.
Hvala ti, Gospode, što danas svoju igru igraš sa mnom, i što mi u ruke stavljaš ove dragocjene svitke. Nalazio sam se na najnižoj oseci svog života; ali, trebalo je da znam da je baš to trenutak kada nova plima počinje da se razrasta. Nikada se više neću sa žaljenjem obazirati za prošlošću. Ona se više nikada neće vratiti. Umjesto toga, uz pomoć ovih svitaka, oblikovaću sadašnjost, jer se radi o mojoj sadašnjosti; i krenuću dalje, naprijed, bez straha, lišen sumnji i odbacivši svako očajanje, u susret tajanstvenoj budućnosti. Stvoren sam po liku i obličju božjem, i nema ničeg što, ukoliko se potrudim, ne mogu da postignem.
Nikada više neću sebe ni potcjenjivati ni sažaljevati.
Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino
