Kada vas novopečena 14-odišnjakinja, uz to još vaša kćerka "zamoli" da na preko 30(0) stepeni krenete u grad da bi ona sebi kupila kupaći kostim, nema vam druge, nego da podignete bijelu zastavu. I tako nas četvoro u autu odemo do grada. Dječurlija i ja. Parkiramo na velikom parkingu između ulica Bana Lazarevića i Srpske ulice u Banja Luci. Parking veliki, mjesta uvijek ima i sve ti je na dohvat ruke. Krenem ja po kartu za parking i ugledam kako mi jedna nasmijana djevojka maše iz auta papirićem i pokazuje mi rukom da joj priđem dovoljno blizu da je mogu čuti. Kaže mi kako ima kartu koja vrijedi za sve parkinge u gradu do 21h. i kako bi mi je rado poklonila. Ja se nasmijem i kažem joj kako je moram poljubiti. Naravno istog časa oduševljeno to i uradim, tako da jadna djevojka nije imala kud, nego se izljubila sa mnom. Obe nasmijane i zahvalne produžimo svojim putem.
Neću vas smarati kupovinom kostima, koja je prerasla u svojevrstan maraton i topljenje. Nakon 2 sata sa kupaćim kostimom i mokri do gaća, krećemo prema autu. Sjetim se ja opet naše parking karte, nasmijem i priđem autu. Ugledam nedaleko od nas čovjeka koji se upravo parkirao i krenuo po kartu. Mahnem ja njemu onom svojom kartom i pozovem ga da dođe. Priđe on nekako zbunjen i nepovjerljiv, ali nakon što mu rekoh da karta vrijedi do 21h. i da nama više nije potrebna, uzme je. Potrpamo se mi tako u auto i krenemo. Izlazeći sa parkinga ugledam istog čovjeka kako stoji pokraj otvorenih vrata svog automobila i dalje gledajući u kartu. A na njoj se, vjerujte, sve iščita za par sekundi. Grad, datum, vrijeme i to je to. Stoga, mislim da on nije čitao kartu, jer je na njoj sve čisto i jasno, čitao je on nešto drugo, sebe i ono što unutra nije čisto, jasno je ko dan.
Samo odmahnem rukom, onako za sebe i prokomentarišem pred djecom kako čovjek i dalje čita kartu i dalje se smiješeći. Šta mislite kakva je reakcija bila? Pa zašto, kako, šta mu nije jasno? Čvrsto sam odlučila da su djeca moji učitelji i da ću svaki dan biti spremna naučiti nešto od njih. Zato što je njima sve jasno, čisto, logično, očigledno, jednostavno, prirodno...
Znam ja šta njega muči, mučilo je i mene. Ali sam iznenada shvatila, i ne razmišljajući o tome, kako sam ozdravila. Jer znate šta, jedva da sam i bacila pogled na poklonjenu kartu, i to više informativno, nego da se uvjerim kako je s njom sve u redu. Bolje sam je pogledala tek kad je trebalo njemu da je dam. Ko zna kada mu je neko nešto dao tek tako. Ne tražeći zauzvrat ama baš ništa. Ko zna kada je on nekome nešto dao tek tako. Ko zna koliko se boji i koliko strahova ima, kad se karte za parking boji.
Sjetite se kako reaguju djeca kad im neko želi nešto dati. Uzimaju to odmah, bez imalo zadrške, osim ako ih mi nismo uvjerili da to ne rade i da se snebivaju. Što je totalna ludost i neiskrenost.
Toliko smo bedema oko sebe sagradili, da smo u čudu kad se kroz te bedeme i utvrde probije tračak nečega drugačijeg, nečega što od tih silnih zidina ne može da nam dođe.
Nije ovo, jasno je, bila priča o karti za parking...
Neću vas smarati kupovinom kostima, koja je prerasla u svojevrstan maraton i topljenje. Nakon 2 sata sa kupaćim kostimom i mokri do gaća, krećemo prema autu. Sjetim se ja opet naše parking karte, nasmijem i priđem autu. Ugledam nedaleko od nas čovjeka koji se upravo parkirao i krenuo po kartu. Mahnem ja njemu onom svojom kartom i pozovem ga da dođe. Priđe on nekako zbunjen i nepovjerljiv, ali nakon što mu rekoh da karta vrijedi do 21h. i da nama više nije potrebna, uzme je. Potrpamo se mi tako u auto i krenemo. Izlazeći sa parkinga ugledam istog čovjeka kako stoji pokraj otvorenih vrata svog automobila i dalje gledajući u kartu. A na njoj se, vjerujte, sve iščita za par sekundi. Grad, datum, vrijeme i to je to. Stoga, mislim da on nije čitao kartu, jer je na njoj sve čisto i jasno, čitao je on nešto drugo, sebe i ono što unutra nije čisto, jasno je ko dan.
Samo odmahnem rukom, onako za sebe i prokomentarišem pred djecom kako čovjek i dalje čita kartu i dalje se smiješeći. Šta mislite kakva je reakcija bila? Pa zašto, kako, šta mu nije jasno? Čvrsto sam odlučila da su djeca moji učitelji i da ću svaki dan biti spremna naučiti nešto od njih. Zato što je njima sve jasno, čisto, logično, očigledno, jednostavno, prirodno...
Znam ja šta njega muči, mučilo je i mene. Ali sam iznenada shvatila, i ne razmišljajući o tome, kako sam ozdravila. Jer znate šta, jedva da sam i bacila pogled na poklonjenu kartu, i to više informativno, nego da se uvjerim kako je s njom sve u redu. Bolje sam je pogledala tek kad je trebalo njemu da je dam. Ko zna kada mu je neko nešto dao tek tako. Ne tražeći zauzvrat ama baš ništa. Ko zna kada je on nekome nešto dao tek tako. Ko zna koliko se boji i koliko strahova ima, kad se karte za parking boji.
Sjetite se kako reaguju djeca kad im neko želi nešto dati. Uzimaju to odmah, bez imalo zadrške, osim ako ih mi nismo uvjerili da to ne rade i da se snebivaju. Što je totalna ludost i neiskrenost.
Toliko smo bedema oko sebe sagradili, da smo u čudu kad se kroz te bedeme i utvrde probije tračak nečega drugačijeg, nečega što od tih silnih zidina ne može da nam dođe.
Nije ovo, jasno je, bila priča o karti za parking...
