Olimpijske igre (nema u ljubavi mjesta za mržnju)

Olimpijske igre su nešto veličanstveno. Samim tim, u nečemu što je veličanstveno i sportsko sudaranje vještina, ne može biti ništa što Bogovi za sebe nisu vajali. Nekoliko puta u istoriji kad je ljudska mržnja rasla i raspirivala svoje buktinje svijetom, ona olimpijska nije sijala.

Jer ne ide to, mržnja i veličanstvenost ruku pod ruku. Gledajući tu veličanstvenost i ljepotu, požrtvovanje i strast, izgaranje i ljubav, i u nama treba da se rađaju isključivo one najljepše emocije i osjećanja i misli i sve. Treba da sa svakom sportskom poslasticom svoju ljestvicu ciljeva podignemo barem za nekoliko milimetara.

Mi volimo naše, oni vole njihove. I to je sportski. Svi volimo sport. I to je sportski. Ali ako svi mi nekoga i nešto volimo, toliko da nam srce zbog neke strepnje dok gledamo njihove najbolje predstave poskače i podrhtava, kako onda tu može biti mjesta za mržnju? Ljubav i mržnja su krajnosti i u srcu u kome stanuje jedno, za ovo drugo apsolutno nema mjesta. Ako volimo sport. Oni koji bilo koga ili bilo šta u životu vole, ne mogu da mrze, možda samo da ne razumiju. Onaj ko bilo koga ili bilo šta u životu mrzi, ne može da voli, može samo da živi u zabludi da to radi. Jer ostrašćeno navijanje prepuno mržnje prema bilo kome, ne može biti ljubav. Postoje i oni koji su svjesni, i oni su uglavnom u gomili jer su sami nesigurni i nemoćni, da im ta arena vještina i nečije srce na terenu predstavlja samo jedno. Priliku da ispolje sve ono što čuči u njima čitav život, a nisu s tim izašli na kraj. Ne znaju s tim da se nose. I onda im sport dođe kao mali rat. Jer to im je jedina prilika da iskažu svoje nezadovoljstvo sobom, nezadovoljstvo svojim životom, nezadovoljstvo i mržnju.

Kako ispod slike ljubavi dvojice rivala na borilištu, koji se grle i ljube u znak poštovanja i ljudskosti, neko može da piše o genocidu, ubijanju, ratu...Kako neko ima pravo da na takav način odgovori nekome ko je rođen, rastao i živio da pokaže svoju veličinu i sjaj. Koliko je samo sati, dana, godina, decenija nečijeg života imalo samo jedan cilj. Da se pojavi tamo gdje mogu samo najbolji, najjači, veličanstveni...A onda neka ostrašćena budaletina, ili grupa, ili gomila, pomisli kako je kompetentna da stoji iza takve veličine na jedan tako jadan način. Šta mislite kakav je osjećaj pročitati komentare mržnje ispod slike ljubavi, slike sreće, slavlja, sporta? Šta mislite kakav je osjećaj okititi se odličjem nakon što ste godinama o tome maštali, a onda neki pogubljeni slavljenik napravi neki haos? Jer je prevše popio, popušio previše džointa, bio previše nesrećan,  ili šta već.

Koliko smo samo ljubavi, primjera ljubavi, poštovanja, zdravog rivalstva, imali priliku da vidimo u ovom olimpiskom mjesecu? Koliko toga nam je moglo natjerati suze radosnice na oči? Koliko toga nas je moglo naježiti? Natjerati da postanemo bolji ljudi, bolja djeca, bolji roditelji, bolja braća, sestre, bolji sportisti. Koliko je djece odlučilo da će krenuti nekim sportskim putem, jer je to pravi put. Ako to nismo vidjeli na ovim Olimpijskim igrama, onda smo zaista puno propustili, niti Olimpijada do slijedećih Olimpijskih igara nam vjerovatno neće pomoći, jer gluv i slijep nije onaj koji ne čuje i ne vidi, nego onaj koji je jadan, neosviješćen i pogubljen. Za njega se treba moliti da otkrije kako je veličanstveno živjeti, ljubiti i voljeti.


P.S. Kad god vam nečija mržnja bude povod za sopstvenu, shvatite da se u osnovi ne razlikuju. Isti ste. Zato prestanimo sa dječijim fazonima ko je koga prvi dirao i zašto. Jer nismo djeca...

Još jedan dan, ili...

Evo ga, tu je. Još jedan dan. Većina nas od tog još jednog dana ne očekuje ništa posebno. Samo rijetki vjeruju da je taj novi, naizgled običan dan, prilika za sve. Možda poneki sanjar još i vjeruje u čuda ili pusti mašti na volju, ali samo ponekad i na kratko. A to nije dovoljno.

Iz carstva snova gdje je baš sve moguće, drugačije i nepoznato, isplovljavamo tamo gdje je navodno sve nemoguće, isto i poznato. Da li je zaista, ili smo mi sami odlučili da tako bude? Običan, dan... Na nama je kako ćemo gledati na njega. Možemo odmah po buđenju uključiti svoje "Klepetalo" u glavi koje će ničim izazvano bulazniti sve ono što smo navikli da čujemo, bez ikakve lekture, cenzure i bez da se zapitamo šta taj dosadni glas u našoj glavi govori. Poznato, već toliko puta odslušano, uvijek isto, beživotno, demorališuće, demotivišuće, obeshrabrujuće... Ko nam je kriv, kad nam od jutra "Klepetalo" počne voditi glavnu riječ, naš dan je stvarno osuđen na propast. Najbolje je da se odmah predate, podignete bijelu zastavu, počnete sa izgovorima kako je baš vaš dan i čitav život težak, i adio.

Šta mislite zašto umorni uveče jedva čekamo da utonemo u san? Šta to tamo dobijemo? Raskidanje veze sa stvarnošću, to je sigurno. Raskidanje veza sa "Klepetalom", sa izgovorima. Jedva čekamo da odmorimo organizam, da napunimo baterije. Gdje? Pa tamo gdje ne postoje granice i ograničenja. Tamo gdje je sve moguće, čak i nemoguće. Doduše, zna biti i strašno, ali to su već noćne more, i one imaju više veze sa onim što sa sobom i u san nosimo...

Baš svaki dan, baš svaki put, baš za svakog od nas, ima poseban plan. A mi ćoravi, gluvi, vrtimo uvijek isti film, nesvjesni da smo ga toliko puta gledali da nam je već zlo i muka od njega. Zlo i muka. Dosta je više. Zabranite "Klepetalu" da vrti istu priču, da vrti gluposti koje ste već toliko puta čuli i vidjeli. Zavolite svaki dan, svaki tren, sebe. Zavolite što dišete, smijete se, plačete, budite spremni na čuda u svakom trenutku, tražite svoja čuda, rađajte ih kad ih nema, stvorite ih za sebe, dužni ste to. Dužni ste da kreirate i uzmete ono po šta ste došli. I nemojte se braniti da vam neko ili nešto ne dozvoljavaju da budete ono što jeste ili da se osjećate onako kako želite. Jer to nije istina. Sreća voli sreću. Ljubav voli ljubav. Hrabrost voli hrabrost, pamet voli pamet, strah voli strah, jad voli jad. Morate biti da biste bili, sve što želite biti. Koliko želite?

Evo ga tu je. Još jedan dan. Još jedna prilika da budete ili da ne budete...

Nedjelja. Divna. Sunčana. I ljetnja. Prava gospođa. Igra sunca i oblaka, povjetarca. Ptičica, cvrčaka. Prilika za ljubav. Prema svemu i prema svima. Prilika za osmijeh. Za rast. Za sebe. Za biti. Za uživati. Za živjeti.


HVALA, HVALA, HVALA...

Peti zavjet uspjeha

Ni sunce ne blista uvijek. Ni grožde ne sazrijeva uvijek. Ni grobari nisu uvijek dokoni, niti mir vlada vječno.

I evo, u ovom času, sa žaljenjem spoznajem i drugačiju istinu. Premda sam već okusio opojno vino uspjeha, zahvaljujući ovim svicima jasno mi je da se ne mogu nadati da ću ostatak života provesti hodeći planinskim vrhovima. Bez obzira na to koliko se trudio, koliko istrajan bio i koliko se isticao u preduzeću kojeg sam se latio, i dalje će biti dana i nedelja i mjeseci kada će jedini ishod svega što pokušavam biti osujećenje i neuspjeh. Dobro smo snabdjeveni zlatom i dragim kamenjem? Ali, to nije dovoljno. Drugi ih imaju više od nas. Zaštićeni smo i bezbjedni? Ali, zaštićeni i bezbjedni od čega? Od bolesti? Nezaposlenosti? Pljačke? Imamo li brojne prijatelje i porodicu koja nas voli? Ali, da li je prijateljstvo nešto u šta se možemo pouzdati? Da li će njihova ljubav potrajati?

Strah od zle kobi koja vodi u neuspjeh baca svoju strahotnu sjenku na sve dane našeg života. Oblici i boje joj se mijenjaju, zamišljena je ili stvarna, zbrkana je ili jasna, privremena je ili trajna. Prijetnja zlom kobi unosi pometnju u radnika koji se trudi da sačuva svoj posao, oca koji se moli da smogne sredstva da prehrani svoju porodicu, trgovca koji se nada da će prodati svoju robu, vojnika koji predvodi svoje drugove u bici. Prijetnja zlom kobi muči sve podjednako - i princa i prosjaka, i mudrog i nepametnog, i sveca i zločinca. Ranije, naprosto nisam znao kako da se nosim sa tom prijetnjom, i rane što su mi ih otvarali moji porazi bile su dovoljno ozbiljne da pomrače moje nade i da unište moje težnje. Ali, tako više neće biti! Ovo je moj novi život, i sada mi je poznata tajna kako da se, kada se na mene sruče, okoristim i svojim porazima.

U svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.

Nema bolje učiteljice od zle kobi. Svaki poraz, svako slamanje srca, svaki gubitak, nose u sebi vlastito sjeme, vlastitu pouku kako da sljedećom prilikom poboljšam svoj učinak. Nikada više neću doprinijeti svom padu, tako što ću odbijati da se suočim sa istinom i učim iz sopstvenih grešaka. Iskustvo je najvrjedniji sažetak patnje; pa ipak, jedna od najtegobnijih činjenica života jeste da mudrost ne može biti prenesena na
druge. Sve mora proći kroz svoju vlastitu školu, i za svakoga od nas lekcije su drugačije. Ne postoji drugi put. Zla kob je, naprosto, uvijek prva staza koja vodi do istine, i ja sam pripravan da naučim sve što mi je potrebno da znam kako bih poboljšao uslove svog života.

U svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.

Sada sam već bolje pripremljen da se ponesem sa svakom nedaćom. Po prvi put shvatam kako brzo prolaze sva djela i sva zbivanja, dobra i loša, značajna i neznačajna, i kako naprosto nestaju, bilo da se radi o onome što čini čovjek, bilo o onome što priroda čini. Ne samo da se sve stvari u životu besprestance mijenjaju, već su i uzrok stalnih i beskrajnih promjena jedni u drugima.

Svakoga dana zatičem sebe na samom rubu uzane staze. Iza mene je nesagledivi ambis prošlosti. Ispred mene je budućnost, koja će progutati sve što me danas bude snašlo. I bez obzira na to kakva me sudba čeka, dobro mi je znano da ću uživati, ili patiti, samo jedan kratki tren. Veoma je mali broj onih koji shvataju tu očiglednu istinu, dok ostali dopuštaju da im se nade i težnje rasplinu čim ih zadesi tragedija. Ti nesrećnici, sve do same smrti, nose na glavi trnov vijenac, i iz dana u dan obaziru se za drugima, očekujući od njih naklonost i pažnju. Ali, zla kob nikada neće uništiti onoga ko ima hrabrosti i vjere. Svi smo mi iskušani u proždirućem ognju, ali iz njega svi ne izlazimo. Ja ću izići. Zlato se na užarenom ugljevlju, bez ikakvog gubitka, može održati i po mjesec dana, a ja sam dragocjeniji od sveg zlata.

Sve će minuti.

U svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.

Sada uviđam da i zla kob ima svoje prednosti, premda ih često nismo svjesni. To su jedine terazije na kojima mogu mjeriti one koji se izjašnjavaju kao moji prijatelji, i spoznati istinu. Istovremeno, to je i stanje pri kojem ponajlakše postajem svjestan svog unutarnjeg sebe; ono je to koje ima čudesnu sposobnost da iz mene na vidjelo dana izvlači svojstva koja bi, pod povoljnim okolnostima, vjerovatno ostala zametnuta.

Prijetnja zlom kobi prati nas od kolijevke do groba. Dragi kamen može se izbrusiti samo trenjem; ja se, opet, mogu usavršiti samo kroz iskušenja. Priznajem da mi čini dobro da se sušim na toploti i da se kvasim na kiši života; pa ipak, priznajem i da sam svaku nedaću koja mi je nanijela patnju propratio kricima gnjeva i ozlojeđenosti upućenih nebu. Zbog čega mi Gospod čini take užasne stvari? Zbog čega me lišava ove ili one stvari, koje su mi toliko važne?

Sada mi je znano da ne postoje trenuci u životu kada prilike, kada mogućnosti da se bude i da se čini, javljaju u mojoj duši u tolikoj mjeri kao kada sam izložen patnji surove kobi. I tada sve zavisi od toga hoću li uzdići glavu, ili je pognuti u traženju pomoći. Ako pribjegnem varkama ili priručnim rješenjima, prilika će zauvijek biti propuštena i ja iz svega neću izići ni bogatiji ni veći; ne, već možda, čak, zbog bola, i onemoćaliji, siromašniji i manji. Ipak, ukoliko se okrenem Bogu, a to ću od sada i činiti, svaki trenutak zle kobi može se preobratiti u trijumfalnu prekretnicu mog života.

U svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.

Kada god se, ubuduće, na mene sruči strašan poraz, uvijek ću nastojati, kada prvi bol mine, da istražim kako bih zlu kob mogao usmjeriti na dobro. Kakve samo velike mogućnosti može otvoriti takav trenutak... Gorak korijen što ga držim u ruci preobraziti u mirisavi cvjetni vrt!

Da, u svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.



Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino