петак, 30. септембар 2016.

Šesti zavjet uspjeha

Predugo sam se zavaravao. Samo sam na riječima bio na usluzi onima koji su me upošljavali, i nisam prestajao da zanovijetam zbog svakog sata onoga što sam smatrao gnjavažom od posla. Rad je za mene predstavljo žalostivu cijenu koju sam morao da plaćam da bih opstao, budući da, kako mi se činilo, bogovi pri mom rođenju nisu bili spremni da mi stave zlato u ruke i krunu na glavu. Kakva sam samo budala bio!



Danas mi je, međutim, znano da je plod nastao radom najslađe od svih zadovoljstava; i premda je moguće da čovjekov genij započne neko djelo, samo će ga rad privesti kraju. Zahvaljujući ovim svicima, oči su mi se napokon otvorile. Koliko bi mi samo poslovi lakše pali da sam dao sve od sebe da ih najvaljanije obavljam,
umjesto što sam vrijeme provodio tražeći izgovore što im se ne posvećujem onoliko koliko je to potrebno.

Postoji jedna ogromna tajna uspjeha, pred kojom se sva druga pravila čine patuljastim. Sasma je sigurno da će se još vijekovima, pa i milenijumima, nalaziti na svim spiskovima uslova za izgradnju boljeg života; pa ipak, ljudi će je se uvek iznova odricati, smatrajući njene zahtjeve preteškim. Bogatstvo, položaj, slava, čak i neuhvatljiva sreća biće na koncu moji, ukoliko odlučim da svakoga dana dajem od sebe više no što mi je po plati određeno. Postoji još jedan, i djelatniji način da se upamti najteži zakon života: ukoliko se od mene zatraži da propješačim jednu milju, od svoje ću volje propješačiti stostruko duži put. Tokom vijekova koji će doći, evo od sada, samo će nekolicinu krasiti odlučnost da slijedi tu veliku tajnu uspješnih - i oni će biti ti kojima će pripasti sve časti.

I evo, ja započinjem danas!

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!

Jer, sada mi je znano da moram, da bih izrastao i cvjetao, da se svim silama posvetim svom poslu, i da uvijek, bar malčice, budem ispred svog vremena. Oni koji su dospjeli do vrha upravo su oni koji se nisu zadovoljili da čine samo ono što se od njih zahtijeva. Oni čine više. Oni su ti koji pješače još jednu dodatnu milju. I, još jednu, ni za trenutak ne pomišljajući kakvu će nadoknadu za to dobiti. Oni dobro znaju da ih, na kraju, nagrada čeka.

Postoji samo jedan siguran način da čovjek ostvari svoje ciljeve, a to je mukotrpan rad, i mentalni i fizički. Ako, da bih se razlikovao od drugih, ne bih bio spreman da platim tu cijenu, trebalo bi da budem pripravan da se prepustim budućnosti ispunjenoj suzama i čemerom - samosažaljivo se tukući po grudima zbog ispraznosti života, lišenog osmijeha i dobitaka. Ali, više ne osjećam sažaljenje prema samom sebi. Već sam skrenuo s tog puta koji ne vodi nikuda.

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!

Ali, nisam ni prikovan za svoj posao. Nisam rob. Čak i ako mrzim posao koji moram da obavim, shvatam da je radenički trud neophodan da bi se zazvalo bogatstvo mog uma, kako bih bio u stanju da uvećam svoje dobitke - baš kao što su oranje i sjetva neophodni da bi zemlja dala plodove. Nijedan zadatak neće mi se više činiti preteškim, pod uslovom da nikako ne zaboravim da sam božije dijete, rođeno da bi pobjeđivalo. Kakav god posao da stoji preda mnom, neka mi bude dopušteno da ga obavljam s ljubavlju, i nikada neću omašiti.

Moguće je da je moj udio u današnjim poslovima ograničen, ali sama činjenica da je rad u pitanju čini ga dragocjenim. Svijet se kreće ne samo posredstvom moćnih mišića naših junaka, već i zahvaljujući sitnim, ali udruženim naporima svakog poštenog radenika. Tajna istinske ljubavi prema radu stiče se u nadi u uspeh u datom poslu ali, ne zbog podsticaja izraženog kroz novac, ili zbog vremena na nj utrošenog, ili zbog primjenjene veštine, već zbog ponosa i osjećanja zadovoljstva što ih sam rad pruža. Najdostojnija nagrada za nešto što čovjek dobro obavi jeste činjenica da je to nešto dobro obavljeno.

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.

I, od sada, kad mi se radni dan privede kraju, počeću da iznenađujem svijet. Ostaću za svojim poslom bar još malčice, i učiniti da taj dodatni napor bude ulaganje u moju sutrašnjicu. I, sa takvim pristupom, tako rijetkim u ovom sebičnom svijetu u kome živimo, naprosto ne mogu da ne uspijem. Ali, istovremeno, ukoliko svoj posao obavljam na ovakav način, ukoliko istrajavam u tome da propješačim bar još jednu milju, moram se pripremiti za poruge onih koji svoje dnevne obaveze nikada ne uspunjavaju kako valja. Da bih nešto veliko postigao u ovom svom kratkom životu, shvatio sam da se moram baciti na posao sa svom usredsređenošću svog uma, i mišića, i vremena, i da je sasma moguće da se onima koji žive u glibu dokonjaštva učinim kao osoba s uma sišavša. Pa, neka bude i tako.

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.

Neka imam ljubav i posao, samo to dvoje, i moći ću da život proživim u zadovoljstvu. Ne mogu da dugo budem srećan bez hrane i pića, bez odjeće i skloništa; ali, sve to mogu imati u izobilju, a da ipak ne budem srećan. Šta je najbolje za jednu rijeku? Razumije se, da neprestano teče. Zaustavi li se, počinje da gnjili. Isto tako, i za mene, najbolje je ono što moj tok čini živim. Tek malen broj ljudi u punoj mjeri shvata koliko je njihova sreća zavisna od njihovog rada; od činjenice da su nečim uposleni, bez mogućnosti da se hrane sami sobom. Bez svog rada nisam ništa. Ključna tajna sreće jeste nešto raditi.

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.

Nikada više neću propustiti da propješačim i onu dodatnu milju, niti dopustiti da dam od sebe manje no što mi plata nalaže. Obavljaću, od sada, svoje poslove što mi je predanije moguće - ne samo ono što mi slijedi i ni trunčicu preko toga, već još malčice više... I to malčice više vremenom će postati vrijednije od svega drugog. I ako budem trpio, kao što će sigurno biti slučaj, i ako budem posumnjao u vrijednost svojih napora, što će se sigurno događati, ipak neću odustajati od svojih obaveza. Unijeću u njih sve svoje srce i nebo će se namah razvedriti; i, upravo, iz sumnji i trpljenja proisteći će veličanstvena radost življenja.

Neka mi bude omogućeno da uvijek slijedim ovaj po svemu poseban zavjet uspjeha:

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!



Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu"- Og Mandino

петак, 2. септембар 2016.

Koga briga za godine?!

Znate ono kad djecu pitate koliko imaju godina, a oni onako važno dignute glave kažu šest, a imaju pet i kusur dana. Pa se mi onda pitamo zašto zaokružuju djeca, zašto tako trče da porastu? I mi smo to radili. Samo smo možda zaboravili. Sva djeca to rade tokom djetinjstva. Sva djeca vole da budu važna, velika, da ih se ubraja, pita, da se izraze, da kažu i dokažu. Sva djeca bi da porastu veeelikaaa, da budu ozbiljna i jedinstvena kao što i jesu.



A znate li ono kad dođete u četrdeset drugu, u petu deceniju, pa vas neko pita koliko godina imate, a vi se snebivate, pa umanjujete, pa kažete četrdeset jednu ili četrdeset. Malo je onih koji će olako zaokružiti, koji će reći tačno, malo je onih koji će se odvažiti da kažu da su na pragu pete decenije svog života. Blago toj nekolicini. Bravo za njih! A nema to nikakve veze sa godinama. Ne.

Koga briga za godine?!

Koga briga da li imaš četrdeset ili četrdeset pet, koga briga na pragu koje si decenije? Imaš koliko imaš, i to je to. Ali i nije. Svijest je ta koja je bitna. Svijest o sebi i svijetu oko sebe. Svijest o postignućima, ostvarenjima, o zadovoljstvu, svemu. Ako svijesti nema, kao da nema ni nas, imali mi šest ili šezdeset šest godina.

A mi. Mi uglavnom znamo da ništa ne znamo. Razvukli se kao žvakaća guma po svom životu, pa se otežemo i rastežemo, a što se mi više otežemo i rastežemo, to nam se život sve više skuplja. Kao kad smo dugo žvakaću gumu po ustima razvlačili, pa nam se skupe usta. Kao ta skupljena usta, skupili nam se životi, skučili, postali tijesni, pa bi mi sve nešto umanjivali, ublažavali, uljepšavali. Samo da nam do svijesti ne dođe kako smo loše kontemplirali, kako smo loše realizovali ono što smo naumili kad smo kao mali htjeli pokazati kako smo veliki.

Zna dijete sa nepunih šest da je rođeno i došlo da bude veliko, pa uvećava godine. A mi se sa četrdeset i kusur stisli, stegli, skupili, sakrili, pa umanjujemo godine, ne bismo li dobili još malo vremena. A dobićemo šipak! Zna to dijete u nama koje smo davno sahranili. Mi ne znamo. I nikad nećemo znati. Ako ga ponovo ne probudimo u sebi. Koga? Dijete. Sebe. Nas. Ako svjesni ne budemo kročili kroz svaki trenutak života, znajući da nam je vrijeme ograničeno. Jebote, koliko nam to vremena treba da shvatimo da vrijeme prolazi?!

Koga briga za godine?!

Kad živiš svaki trenutak svjestan istog, kad daš sve od sebe za sebe i svijet oko sebe, koga briga!? Koga briga za godine, život je taj koji je bitan! Ono kad ti je ugodno u sada, u pogledu u retrovizor, pogledu u sutra... Ono kad znaš da si veliki, iako si mali.