Sigurna sam da svi traže put. Put do sopstvenog srca. Sigurna sam. Jer bez tog puta, tačnije pronalaženja sebe u srcu vlastitom, uzalud sve.
Iako se katkad čini da nije tako i da svi traže da budu bitni, da budu važni, da budu cijenjeni, poštovani, odobravani, da budu tvitani, lajkovani, šerovani. Da budu faca, velika. Da se dokažu. Pokažu. Drugima. Za njihove oči. Uši. Da impresioniraju sve osim sebe. A to je pogrešna postavka stvari. Jer ne možeš naopako, nikako.
Postoje i oni, dušama svojim teže zalutali. Koji bi da vladaju. Ratuju. Da se sile. Svijet upropaste. Mrak donesu. Čovječanstvu presude. Jer pojma nemaju da im u stvari samo fali da se iz tamnih vilajeta i lavirinata iščupaju i vrate... Sve njihovo loše je nepomirenost sa sobom, strah, nemoć. ...to što mase još uvijek putuju pogrešnim, u zabludi da su na pravom putu, neka nam bude povod da se za njih i duše njihove molimo da se sjete da postoji samo jedan pravi i da se lako prepozna...
Svi traže svoj put. Molim se da shvatimo koliko je to važno. I koliko je važno krenuti od sebe! Naša mrvica postaće grudvica, ona će prerasti u gromadu i tako... jer mi smo više od onoga što se čini da jesmo!
Svi traže put ispunjenja. Ljubavi, zahvalnosti, radosti, sreće i svakog dobra. Nije li tako, čak i u najvećim nevoljama, tugama i trenutnim besmislima, izlaz je upravo u tome. I spas. Svi traže da se pomire sa svojim bićem. Svi. Čak i oni koji si pri svakom koraku, sami, bez ičije pomoći, podapinju nogu. Svaki put. Svi traže taj put smisla koji je nadohvat ruke, noge, srca, sinapse... Svi traže bezuslovnu ljubav. Božiju i jedinu istinsku. Čak i oni koji su davno odustali od nje, pod različitim izgovorima. Jer kad sebe bezuslovno voliš, tad voliš, grliš i ljubiš čitav svijet. Tad dokazi bilo čega bilo kome više nisu cilj, jer kome i zašto bismo dokazivali sebe, ako se odlično poznajemo. Ako smo najbolje od sebe uspjeli sebi da damo i da damo svijetu toliko dobra.
Svi traže put onog dobrog osjećaja u tijelu, umu i duši. I njihovo pomirenje, koje će proizvesti iste takve riječi koje će izlaziti iz naših usta. A čemu sve to? Mnogi su mišljenja da je to gubljenje vremena, i da je to previše bitnosti i pridavanja značaja sebi, da ne kažem sebično. A nije uopšte. Nije kao da ste zanemarili sve oko sebe, djeca su vam gladna, kuća prljava, ne ispunjavate svoje obaveze, postali ste nemarni ili da ste u tom traženju svog puta, prestali da živite. Pa upravo je život taj put. Put svega najboljeg za sebe i sve one oko sebe. Najbolji put. I svi ga traže...
Svi traže put do vlastitog srca. Jer kad je taj put pređen, uspješno, tek kad sebe sebi vratiš ili se pronađeš, tek tad sve ostalo više nije važno. Cijeli svijet tada ne treba da ti prida važnost, kako bi bio važan sam sebi... Kad prestaneš druge da uvjeravaš, da se pravdaš, objašnjavaš, da ih kritikuješ, proganjaš, kriviš, da se žališ, kukaš, tad možeš da budeš siguran da je to-to! Sebe kad impresioniramo, sa sobom kad se srećemo sve češće i to redovno radimo, kao što zube peremo ili se tuširamo, tek tad ćemo osjećati ono za šta vrijedi živjeti, ono što vrijedi iskusiti i za šta se vrijedilo roditi. Ljubav. Cijeli svijet traži put ljubavi.
Iako se katkad čini da nije tako i da svi traže da budu bitni, da budu važni, da budu cijenjeni, poštovani, odobravani, da budu tvitani, lajkovani, šerovani. Da budu faca, velika. Da se dokažu. Pokažu. Drugima. Za njihove oči. Uši. Da impresioniraju sve osim sebe. A to je pogrešna postavka stvari. Jer ne možeš naopako, nikako.
Postoje i oni, dušama svojim teže zalutali. Koji bi da vladaju. Ratuju. Da se sile. Svijet upropaste. Mrak donesu. Čovječanstvu presude. Jer pojma nemaju da im u stvari samo fali da se iz tamnih vilajeta i lavirinata iščupaju i vrate... Sve njihovo loše je nepomirenost sa sobom, strah, nemoć. ...to što mase još uvijek putuju pogrešnim, u zabludi da su na pravom putu, neka nam bude povod da se za njih i duše njihove molimo da se sjete da postoji samo jedan pravi i da se lako prepozna...
Svi traže svoj put. Molim se da shvatimo koliko je to važno. I koliko je važno krenuti od sebe! Naša mrvica postaće grudvica, ona će prerasti u gromadu i tako... jer mi smo više od onoga što se čini da jesmo!