Trajalo je godinama, a onda je konačno došao kraj...
U jednom trenutku sam se osvrnula oko sebe, pogledala ljude koji su me godinama umarali, mučili i sistematski uništavali, probudila se i više nisam mogla dalje. Ne s njima, i ne na takav način. Pitala sam se ko su oni... Sve u meni je bilo pomjereno iz težišta i vapilo za izlazom. Godinama sam živjela pateći tiho, katkad i glasno i misleći da činim pravu stvar, da tako treba i da je nužno spasiti porodicu, da je ona osnova iz koje sve kreće, s kojom je sve lakše. Ali to je bila zabluda. A ta zabluda je dovela do tako drastičnih posljedica zbog kojih i ovog trenutka teško dišem. Jer nije se tu više ništa moglo spasiti.
Predugo je moje srce bilo prepuno patnje i bola, izmučeno i željno slobode. Previše je neprospavanih noći, strijepnje, teških, preteških riječi, bitaka i ratova. Koliko sam samo vremena, energije i sebe uzalud potrošila. A ništa se nije bitnije mijenjalo, osim mog konfekcijskog broja, sijedih u kosi, godina i broja trajnih ožiljaka na duši. Toliko je načina na koje sam pokušavala da popravim stvari i bila sam uvjerena da je to moguće. To najbolje znam ja i znaju to moja voljena bića, koja još uvijek ne mogu da vjeruju koliki je bio moj prag, kako je bilo moguće izdržati to sve i ostati normalan i živ. To su vam ona bića koja dišu s vama i ne daju vam da se ni u najtežim trenucima predate i potonete. Jednom sam pročitala i zauvijek zapamtila rečenicu: "Kreni, i svemir će ti pomoći." Toliko je istine u toj rečenici, da se i danas naježim samo pri pomisli na sve blagoslove kojih sam itekako svjesna, a koje sam primila tek onda kada sam se odvažila i krenula.
Niko vas ne upozori da su stvari prešle sve granice normalnog i podnošljivog. Niko vam neće upaliti alarm i obavijestiti vas da je došlo vrijeme za bijeg. To jednostavno morate shvatiti sami, ali to je najteže uraditi. Odlučiti da ćete prestati biti žrtva bilo kome na ovom svijetu i da ćete po bilo koju cijenu pronaći utočište i mir. Ne čudi me danas to da je donijeti odluku bilo toliko teško. Imam osjećaj kao da je podsvijest znala šta će mi ta odluka donijeti, koliko će frustracija tek iz nje proizaći, pa je odugovlačila ono što je bilo neminovno. Danas mogu da vidim da kraj mukama nije mogao doći sam, da život opet može biti divan, da kad napokon izroniš možeš da dišeš...
Toliko je ljudi koji pate i kojima je nanesena velika bol. Što s lošom namjerom, što bez nje. Ali kakva god namjera bila, ako je njen proizvod patnja i bol, teško je. Meni, činjenica da nisam jedina i da se ljudima događaju takve stvari, uopšte nije olakšavala. Ljudi vole podrazumijevati mrak, gotovo ga smatrati nužnim i takmičiti se koga boli više, kome je teže i uljuljkavati se u toj tami kao da joj svjetlo nije nužno. Neke su patnje nužne, one su sastavni dio života. Neke nisu... Samo moramo postati svjesni koliko nas je teško neko povrijedio i koliko nas boli.
Ja nisam znala ni šta me tačno boli, ali kao po nekoj inerciji spominjala sam vitalne dijelove svog bića - dušu, tijelo, srce... Slamali su se i urušavali moji svijetovi, svemiri, temelji, sva mi se građevina tresla, a ja sam čekala. Predugo. Patnja i bol nam vremenom postaju gosti koji kao da su došli trajno. Sve djeluje nestvarno. Ni osvrnuli se nismo, život nam je izmakao iz ruku i mi djelujemo nemoćni. Pitamo se kako smo mogli biti toliko naivni i glupi i dozvoliti nekome da nam otkine čitav komad naše dragocjenosti, naših godina, našeg života. Zašto? S kojim pravom?
Ali kad u miru razmislimo, ništa mi nismo pogrešno uradili. Mislili smo da smo na pravom putu sa pravim ljudima i da se borimo za pravu stvar. Ono što ne nosiš u sebi, ne očekuješ da živi u onima koji su odlučili da te slome. A dok to uvidiš, shvatiš i prihvatiš, ko zna u kakvo si se stanje doveo. I možeš da plačeš, kukaš i žališ za sobom koliko god hoćeš, ali osim što će to biti ventil za ublažavanje bola, teško će pomoći da kreneš dalje. Takođe, možeš da kvalifikuješ neprijatelje, da ih kriviš, proklinješ trenutke kad su vam se putevi ukrstili i moliš Boga da im sudi. Zašto su Vas patili? Ko su oni? S kojim pravom? Zašto sila...Sve sam to i ja radila. Vremenom sam shvatila da ni to ne pomaže da idem dalje, osim što je ljutnja na malo višem vibracijskom nivou od bola, pa trenutno bude malo lakše.
Ali ono božansko u nama opire se mržnji i osjećaju da jedino strašna kazna može biti naša satisfakcija. Shvatićemo prije ili kasnije da naša duša vapi za oproštajem. Oprostiti moramo sebi i njima, i svemu što nam zagađuje napaćenu dušu koja tako opterećena raznim bremenima teško može dalje. Oprostiti ne znači savladati čarobnim štapićem sve demone u sebi i oko sebe. Oproštaj je proces, jedini koji vodi tamo gdje počinje ono kreativno u nama, ono čisto što vodi ka miru za kojim čeznemo. Tu više nisu bitni odgovori na pitanja koja nas muče i nije više važno ko, kako i zašto je donio bol, tugu, nesreću, patnju i jad u naš život i zašto misli da to i dalje može da radi. Važno je sačuvati sebe, zbog sebe i svih onih ljudi čija srca su otvorena i spremna da nas bezuslovno vole i pruže nam ruku onda kad nam je ona najpotrebnija. Oproštaj jeste samo riječ, ali sve do trenutka dok ga ne doživite u njegovom punom sjaju, koji će pomoći da se duša očisti i tako svijetla i čista ne krene dalje da osvjetljava vaš put.
Još je nešto veoma važno prihvatiti, a to je da smo ranjivi, da nismo svemogući i da je i to u redu. Takođe, u redu je pogrešno odabrati, ali nije u redu dozvoliti da nas taj izbor obilježi. Jer dok se mi stidimo svog izbora i patimo zbog njega ne suočavajući se, život prolazi... U zadnje vrijeme često mi se desi da pomislim na broj ljudi koji umire u svijetu svakog dana i uopšte nije važno kada ćemo otići, važno je ono što ćemo imati u tom trenutku. Da li će to biti zatvor u koji nas je neko strpao i mi smo na to pristali ili će to biti život koji smo birali slobodnom voljom.
U jednom trenutku sam se osvrnula oko sebe, pogledala ljude koji su me godinama umarali, mučili i sistematski uništavali, probudila se i više nisam mogla dalje. Ne s njima, i ne na takav način. Pitala sam se ko su oni... Sve u meni je bilo pomjereno iz težišta i vapilo za izlazom. Godinama sam živjela pateći tiho, katkad i glasno i misleći da činim pravu stvar, da tako treba i da je nužno spasiti porodicu, da je ona osnova iz koje sve kreće, s kojom je sve lakše. Ali to je bila zabluda. A ta zabluda je dovela do tako drastičnih posljedica zbog kojih i ovog trenutka teško dišem. Jer nije se tu više ništa moglo spasiti.
Predugo je moje srce bilo prepuno patnje i bola, izmučeno i željno slobode. Previše je neprospavanih noći, strijepnje, teških, preteških riječi, bitaka i ratova. Koliko sam samo vremena, energije i sebe uzalud potrošila. A ništa se nije bitnije mijenjalo, osim mog konfekcijskog broja, sijedih u kosi, godina i broja trajnih ožiljaka na duši. Toliko je načina na koje sam pokušavala da popravim stvari i bila sam uvjerena da je to moguće. To najbolje znam ja i znaju to moja voljena bića, koja još uvijek ne mogu da vjeruju koliki je bio moj prag, kako je bilo moguće izdržati to sve i ostati normalan i živ. To su vam ona bića koja dišu s vama i ne daju vam da se ni u najtežim trenucima predate i potonete. Jednom sam pročitala i zauvijek zapamtila rečenicu: "Kreni, i svemir će ti pomoći." Toliko je istine u toj rečenici, da se i danas naježim samo pri pomisli na sve blagoslove kojih sam itekako svjesna, a koje sam primila tek onda kada sam se odvažila i krenula.
Niko vas ne upozori da su stvari prešle sve granice normalnog i podnošljivog. Niko vam neće upaliti alarm i obavijestiti vas da je došlo vrijeme za bijeg. To jednostavno morate shvatiti sami, ali to je najteže uraditi. Odlučiti da ćete prestati biti žrtva bilo kome na ovom svijetu i da ćete po bilo koju cijenu pronaći utočište i mir. Ne čudi me danas to da je donijeti odluku bilo toliko teško. Imam osjećaj kao da je podsvijest znala šta će mi ta odluka donijeti, koliko će frustracija tek iz nje proizaći, pa je odugovlačila ono što je bilo neminovno. Danas mogu da vidim da kraj mukama nije mogao doći sam, da život opet može biti divan, da kad napokon izroniš možeš da dišeš...
Toliko je ljudi koji pate i kojima je nanesena velika bol. Što s lošom namjerom, što bez nje. Ali kakva god namjera bila, ako je njen proizvod patnja i bol, teško je. Meni, činjenica da nisam jedina i da se ljudima događaju takve stvari, uopšte nije olakšavala. Ljudi vole podrazumijevati mrak, gotovo ga smatrati nužnim i takmičiti se koga boli više, kome je teže i uljuljkavati se u toj tami kao da joj svjetlo nije nužno. Neke su patnje nužne, one su sastavni dio života. Neke nisu... Samo moramo postati svjesni koliko nas je teško neko povrijedio i koliko nas boli.
Ja nisam znala ni šta me tačno boli, ali kao po nekoj inerciji spominjala sam vitalne dijelove svog bića - dušu, tijelo, srce... Slamali su se i urušavali moji svijetovi, svemiri, temelji, sva mi se građevina tresla, a ja sam čekala. Predugo. Patnja i bol nam vremenom postaju gosti koji kao da su došli trajno. Sve djeluje nestvarno. Ni osvrnuli se nismo, život nam je izmakao iz ruku i mi djelujemo nemoćni. Pitamo se kako smo mogli biti toliko naivni i glupi i dozvoliti nekome da nam otkine čitav komad naše dragocjenosti, naših godina, našeg života. Zašto? S kojim pravom?
Ali kad u miru razmislimo, ništa mi nismo pogrešno uradili. Mislili smo da smo na pravom putu sa pravim ljudima i da se borimo za pravu stvar. Ono što ne nosiš u sebi, ne očekuješ da živi u onima koji su odlučili da te slome. A dok to uvidiš, shvatiš i prihvatiš, ko zna u kakvo si se stanje doveo. I možeš da plačeš, kukaš i žališ za sobom koliko god hoćeš, ali osim što će to biti ventil za ublažavanje bola, teško će pomoći da kreneš dalje. Takođe, možeš da kvalifikuješ neprijatelje, da ih kriviš, proklinješ trenutke kad su vam se putevi ukrstili i moliš Boga da im sudi. Zašto su Vas patili? Ko su oni? S kojim pravom? Zašto sila...Sve sam to i ja radila. Vremenom sam shvatila da ni to ne pomaže da idem dalje, osim što je ljutnja na malo višem vibracijskom nivou od bola, pa trenutno bude malo lakše.
Ali ono božansko u nama opire se mržnji i osjećaju da jedino strašna kazna može biti naša satisfakcija. Shvatićemo prije ili kasnije da naša duša vapi za oproštajem. Oprostiti moramo sebi i njima, i svemu što nam zagađuje napaćenu dušu koja tako opterećena raznim bremenima teško može dalje. Oprostiti ne znači savladati čarobnim štapićem sve demone u sebi i oko sebe. Oproštaj je proces, jedini koji vodi tamo gdje počinje ono kreativno u nama, ono čisto što vodi ka miru za kojim čeznemo. Tu više nisu bitni odgovori na pitanja koja nas muče i nije više važno ko, kako i zašto je donio bol, tugu, nesreću, patnju i jad u naš život i zašto misli da to i dalje može da radi. Važno je sačuvati sebe, zbog sebe i svih onih ljudi čija srca su otvorena i spremna da nas bezuslovno vole i pruže nam ruku onda kad nam je ona najpotrebnija. Oproštaj jeste samo riječ, ali sve do trenutka dok ga ne doživite u njegovom punom sjaju, koji će pomoći da se duša očisti i tako svijetla i čista ne krene dalje da osvjetljava vaš put.
Još je nešto veoma važno prihvatiti, a to je da smo ranjivi, da nismo svemogući i da je i to u redu. Takođe, u redu je pogrešno odabrati, ali nije u redu dozvoliti da nas taj izbor obilježi. Jer dok se mi stidimo svog izbora i patimo zbog njega ne suočavajući se, život prolazi... U zadnje vrijeme često mi se desi da pomislim na broj ljudi koji umire u svijetu svakog dana i uopšte nije važno kada ćemo otići, važno je ono što ćemo imati u tom trenutku. Da li će to biti zatvor u koji nas je neko strpao i mi smo na to pristali ili će to biti život koji smo birali slobodnom voljom.
