NErazumijevanje

Toliko načina i sredstava komunikacije imamo mi ljudi, a tako se loše razumijemo. I čini se što više sredstava, puteva, kanala, mogućnosti  i prilika da se razumijemo imamo, mi smo nekako trapaviji. Jedina smo bića na ovom svijetu koja imaju mogućnost da se tako jasno izraze, da malo toga može ostati nejasno. A tako rijetko to radimo. Djeca redovno, ali mi rijetko. Umjesto da precizno, jasno, otvoreno, iskreno pričamo jedni s drugima, mi se uvijamo, previjamo, zavijamo, toliko da više ni sami ne znamo šta smo mislili, šta smo htjeli da kažemo, a šta smo rekli. Naravno da se ne možemo izražavati tako jednostavno kao što to djeca rade i naravno da se naš izraz i smisao s godinama moraju promijeniti i uobličiti, ali voljela bih da manje pretjerujemo u komplikovanju jednostavnog i da bolje umijemo da pojednostavimo i najkomplikovanije. Ovo drugo je umijeće i veoma rijetka osobina prirodnih, spontanih i iskrenih ljudi.

Mnogo je razloga za naša nerazumijevanja. Ali sam sigurna da potiču od nas samih. Ako se sa sobom slabo razumijemo, ni sa drugima nam neće ići. Onaj ko je sa sobom načisto, ni sa drugima neće imati problem. Koliko puta vam se desilo da slušate druge kako vam se obraćaju, čujete ih jasno, niste glupi, ali ne razumijete ih? Ili ne možete vjerovati sopstvenim ušima. Ili se divite njihovoj hrabrosti obraćanja vama. Ili... Kad u naša nerazumijevanja dodamo začine kao što su namjere, laži, prevare, zavist, preduvjerenja, strahovi, nesigurnosti i mnoge druge mirođije, neuspjeh je zagarantovan.

Jedna pametna žena je prije nekoliko dana rekla sjajnu stvar za naša nerazumijevanja, tačnije za razloge zašto to radimo i zašto nekad uživamo u tome da se ne razumijemo i ratujemo bez razloga. Zato što "nam se može". Koliko li smo samo plitki, posmatrani sa strane, stavljajući sve te silne maske i dajući sebi pravo da budemo željni nerazumijevanja i patnje kao da nam već nije bilo dosta i kao da ćemo živjeti sto pedeset godina... Kao da smo vječni, nepoderivi, nepobjedivi. Kako su samo tužne te naše aspiracije i ti naši ratovi koje vodimo bez ikakvog smisla. Zašto bismo se razumjeli? Bog nam je dao savršeno biće, mozak, jezik, govorni aparat, savremenu tehnologiju, sve imamo. Samo kao pameti da nam nedostaje. Majmunišemo se, kalkulišemo, važemo, cjenjkamo, kupujemo, prodajemo, mjerimo, pretvaramo, ispitujemo, toliko, da više nema smisla.

Kad bi nas pitao neko da objasnimo ko smo, šta želimo, šta ne želimo, da li smo srećni, šta bismo promijenili, kad bi nas pitao neko toliko jednostavne stvari, mi bismo kao nespremni đaci mucali i ne bismo znali šta da kažemo. Barem većina. A kad nas niko ništa ne pita, mi važni kao paunovi, prepuni karaktera, principa, ega, sujete, trčimo da se izrazimo i pokažemo svu svoju pamet. Toliko smo natovareni da smo zaboravili zašto smo tu i koja je u stvari naša prava suština, šta nam je primarna svrha i cilj. Čovječe! Probudi se. Budi ono što jesi. Pričaj onako kako misliš. Osjećaš.

I nije toliko važno koliko jezika znaš, koliko je važno sopstvenim jezikom i pismom ovladati, biti što jesi i ne biti što nisi. I šta te briga za druge kad odlično znaš da si odgovoran samo za sebe i ono što ti osjećaš, govoriš i misliš. To je važno i to je suština. Kome se sviđa neka izvoli, a kome nije po volji, neka bira. Mi smo ti koji biramo.

Često se poslednjih nekoliko godina sjetim pjesme Stanislava Vinavera, samo mi se stalno njegovi stihovi vraćaju u novom ruhu - "Mi se TAKO čudno NE razumemo!"

Svjetlost je u nama

Svjetlost Je  Naša Suština

Ne zaboravimo da je suština onog lijepog osjećaja u svakome od nas upravo svjetlost koju posjedujemo, dijelimo i šaljemo dalje... Zato sijajmo, najsjajnije sijajmo! Nema veće misije niti ljepšeg zadatka za nas.

 

Svjetlost Je Ključ

Zapitamo li se katkad kada smo se osjećali najprijatnije, odgovor ćemo svakako pronaći u svim onim divnim stvarima i ljudima koji su tome doprinijeli, pomažući nam svjesno i nesvjesno da se osjećamo dobro ili bolje. Zašto nas priroda očarava, kakav nam osjećaj daje? Zašto nas ljudi koji u nama proizvode najljepše emocije očaravaju? I nije važno da li su nam ti ljudi i koliko bliski. Ponekad je dovoljan samo trenutak da nas neko zadivi i pošalje poruku kako je svjetlost u nama i oko nas, ključ. Ključ za sve one divne emocije i osjećanja kojima težimo i kojima bi trebalo da teži svaki normalan čovjek.

Zato birajmo svjetlost. Nazovimo je kako nam volja, prirodnom, urođenom, prazničnom, božićnom, čarobnom, tajanstvenom, samo nama svojstvenom, ali neka to svjetlost bude. Bez nje smo sputani i prazni. Kada sijaš, bolje vidiš. Sve češće osjećam ljubav prema ljudima koje sam tek srela. Baš zbog svjetla koje nose sa sobom, zbog ljepote kojom zrače. Toliko sam zavoljela te slučajne, kratke susrete sa ljudima koji mi nisu poznati, ali me oplemene svojim osmijehom, svojom riječju, djelom i svjetlom svojim. Toliko da imam osjećaj da se poznajemo. Njihova namjera je časna. Njihov poziv je plemenit. Duše se prepoznaju i nije im važno ko je ko. Susreti su to koji ne nose teret koji je suvišan i koji nisu bezrazložno opterećeni. Zato ih volim. Čovjek čovjeku ne mora nužno biti vuk. Može biti svjetlo koje će dušu da obasja i da se ta svjetlost nikad ne ugasi. 

Ne Tražimo Izgovore Za Sopstvenu Tamu

Zapitajmo se s vremena na vrijeme s kojom namjerom radimo određene stvari. Vrlo često smo nesvjesni koliko je namjera važna. Šta želimo da poručimo svijetu našim postupcima? Koji je cilj našeg djelovanja i šta mi to očekujemo od našeg putovanja?

Toliko puta sam čula izgovore za loše životne odgovore i za sopstvenu tamu. I vi ste ih čuli u to sam sigurna. I upražnjavali. Isto kao što sam i ja. Ali može drugačije, mnogo drugačije. Prestanimo sa izgovorima zašto nešto ne možemo, nemamo, prestanimo tražiti krivce i upirati prstom. Počnimo sa namjerom da ćemo sijati po svaku cijenu. Čak i onda kada se tamni oblaci svom silinom natovare na naša leđa u vidu problema ili ljudi koji žele da i mi potamnimo. Nemojmo. Tada sijajmo najsjajnije, jer možda je to svjetlo naš spas. A tama neka se vrati na adresu sa koje je i stigla. Šta mi dobro primanjem tuđe tame možemo dobiti? Šta vraćanjem istom mjerom možemo dobiti? Ništa osim umnožene tame i jada. Nema svjetlosti u jadu i tami. Kao što nema dobra u lošoj namjeri.

Kad vratim film na nekoliko svojih vrlo teških godina I pokušam da se sjetim sebe u njima, dođe mi da plačem. Bude mi danas žao što sam sebi dozvolila da toliko potamnim, da se gotovo predam. Od tolike tame dugo vremena nisam dobro vidjela. I ko zna koliko sam sebi svjetla uskratila. To danas znam i nimalo mi se ne sviđa to što u životnom retrovizoru vidim. Ali srećna sam što sam uspjela da skinem te tamne oblake sa sebe i da ih sopstvenim svjetlom  otjeram.

Važno Je Sijati

Odluka je jednostavna. Ako mi postanemo svjesni koliko je važna. Koliko je važno sijati, obasjati svoju dušu, razgaliti svoje srce i voljeti, voljeti sebe, ljude, život... Jer nemamo mi veći adut od ljubavi na ovom našem kratkom putovanju. Adut, koji će nam više dobra dati i darovati ga svjetlošću našom svijetu oko nas. Koliko puta nas je tama zavela, nikud odvela? Malo li je. Svaki trenutak je tu da nam da priliku da sijamo ako to želimo. Ili da to ne uradimo pod raznim izgovorima i tako puni neke tame prepisujemo od onih koji su mnogo gori đaci od nas. I bivamo isti. Svjetlo je spektar. Tama je tama i ništa više. 

Zato ne dozvoli da te zavede i u tamne vilajete odvede. Oni su poput lavirirnta i treba mnogo vremena da se pronađe izlaz. Ne dozvoli da prođu godine da bi to shvatio i ne dozvoli da neko uspije u svojoj namjeri da ti oduzme lični pečat. Jer ti se sutra neće svidjeti ko si bio juče i šta si sebi dozvolio. Niko nema pravo da nam oduzima naše svjetlo, našu dušu, nas…

Istina je da je život i svjetlo i tama i da su neke tame nužne. Takođe je istina da je život umjetničko djelo. A istina je i to da nema tog svjetla koje će nas obasjati spolja ako mi nismo odlučili da sijamo iznutra...

.