Patnje Su Ponekad I Blagoslovi (Samo To Kasnije Saznaš)
Koliko mi je samo vremena trebalo da shvatim da su moje životne patnje ponekad bili blagoslovi. Istina jeste da to nisam mogla odmah znati, ali sam mogla vjerovati. A opet, vjerovati nije uvijek lako, pogotovo kad se često, intenzivno i na različite načine dešavaju teške stvari u životu. Upravo one i jesu ispiti snage, vjere, moralnosti, čovječnosti, strasti, životnosti… mada mi vrlo često ni toga nismo svjesni odmah. Vremenom, nekako izmijenjeni shvatimo koliko smo kao ljudi porasli kroz naša stradanja.
Potonuća Su Me Učila
Mnogo je potonuća iza mene i mnogo najneprijatnijih emocija koje su ih pratile. Tuga, ljutnja, otpor, bijes, strah, očaj... Izranjala sam ja poslije nekako i nastavljala dalje. Naučila sam da se reanimiram, skrpim i saberem. Da sama sebi budem vještačko disanje, spas. I onda neko vrijeme nastavljam dalje kako znam i umijem, do slijedećeg potonuća, posrnuća. Pa opet sve ispočetka. Pitala sam se toliko puta u tim nezavidnim stanjima ono čuveno pitanje, najpostavljanije sebi - "Zašto se uvijek meni događaju ovakve stvari, zašto?"
I da, ponavljale su se gotovo prepisane situacije. Lupale su me po nosu, a ja, počela sam da učim i shvatam. Bile su kao škola. Trebalo mi je mnogo, možda i previše vremena. Ali vrijedno je ono što su me naučila moja stradanja. Malo je zala koja nisu za neko dobro i malo je patnji koje nisu dijelom i blagoslovi. Mada, ima i takvih…Naučila sam usput da je potrebno znati da neke stvari ne možemo znati odmah. I da je važno učiti. Jer dok god ne naučiš, imaćeš osjećaj da živiš “dan mrmota”.
Patnje Su Ponekad Prilika Da Rasteš
Toliko se preživljenih patnji i
nesreća na kraju pokazalo dobrim, čak i pravim blagoslovima. Ali trebala sam
promijeniti pogled na ono što u datom trenutku nije tako izgledalo i prestati
podlijegati emotivnom cirkusu. Trebala sam odrasti, prestati patetisati. A
shvatila sam i da se pitanje koje postavljam sebi, pitaju masovno i ljudi oko mene.
Svima se dešava svašta. Sranja se dešavaju. Niko nije pošteđen, jer u suprotnom
ne bi bio dio ove, nego neke druge stvarnosti. A istovremeno naš život ne bi
bio škola u kojoj se raste i postaje bolji čovjek. A to je cilj. Ili postaješ
bolji i rasteš, ili život postaje patnja, a ti prepun toksičnih emocija.
Kakav bi naš život bio, kakvi bismo mi bili da nismo rasli kroz naša stradanja
i patnju? Što brže rastemo i učimo, manje patimo, čak i kad se najtamniji
oblaci sruče svom silinom na nas i prijete da nas potpuno unište. U nekoliko
navrata preživljavajući veoma teške trenutke i ljude, misleći kako je to nešto
što ja nisam zaslužila, bivalo mi je veoma teško. A onda bi svanuo dan u kome
su zahvaljujući upravo tim trenucima i ljudima stvari postale mnogo prijatnije
i ljepše. Vazduh čišći. Disanje dublje.
Ponekad Je Dobro Što Nemamo Veću Moć
Razmišljam mnogo o tome koliko moći nam je dato. Ponekad životna dešavanja i plan jednostavno nadilaze naše moći. I možda je dobro da je tako. Ko zna kako bismo mi kreirali naše priče i oblikovali realnost kada bismo imali malo više moći, a ne ovoliko koliko imamo. Možda bismo iz dobre namjere, gluposti pravili i ko zna koliko bi tada haotične stvari bile. A šta bi s tolikom moći radili oni manje dobri, o tome je teško i razmišljati. Nismo ni svjesni da nam je ograničena moć velika pomoć i zaštita… I da je sve baš onako kako treba.
Patnje Kao Sjeme Budućih Promjena…
Pokušajmo na naše patnje gledati drugačije. Gledajmo na njih kao na sjeme
budućih promjena i iz njih izrastajućih blagoslova. I dajmo sebi zadatak da
iste sutra prepoznamo. Da učimo iz njih. Ponekad nas život toliko iznenadi da
nam najveći izazovi i nedaće na kraju budu najljepši poklon. Ponekad neće biti
tako i to je u redu.
Nesreće su sastavni dio života. Kao što su sastavni dio života i nezgode,
neljudi, nepravde, izazovi, gubici. I smrt je sastavni dio života. Iz nje se mnogo
može naučiti, toliko da nismo ni svjesni. To je naša najteža učiteljica.
Mnogo puta u životu bilo mi je baš teško I patila sam se. Ali ono što sada znam
ranije nisam znala. Možda ne uvijek, i možda ne odmah, ali neke će tuge
prerasti u sreće, ljutnja u blagost, otpori u prihvatanja, bijes u mir,
strah u hrabrost, nesreće u sreće, neke patnje prerašće u blagoslove...
Možda nećemo ni znati, možda se poslije nećemo ni sjetiti ili nam više neće biti važno, ali neka... ako tako treba.
