Dobri Moji Duhovi, Hvala Vam!
Onog trenutka kad postanemo svjesni
koliko je dobrih duhova kojima smo okruženi, shvatićemo koliko smo srećni. Ne
mogu ni nabrojati te duhove koji me okružuju i tu su u svakom trenutku trebala
ih ja ili ne. Koliko samo ljubavi oni nose u sebi.
Hvala Vam Dobri Moji
Ponekad se toliko skoncentrišemo na
pogrešne stvari i ljude, da nam promaknu ti anđeli koji nas okružuju. A onda u
nekom trenutku shvatiš, pa čovječe, čuvaju te sve vrijeme, paze i ne daju...
Progledaj. Zahvali. Zagrli. Prigrli. Voli. Pruži. Daj. Dođe mi da kao nekad
davno, da kao dijete, poskočim od sreće, da im naglas kažem jedno veliko HVALA!
Hvala vam na svemu dobri moji duhovi. Toliko sam nesvjesno naučila od vas. U
trenucima očajanja, beznađa i izgubljenosti pod teretom teške svakodnevice koja
me je dugo pratila, nisam vidjela da su disali sam mnom ili da nisu disali zbog
mene. Plakali su sa mnom. Psovali. Opraštali. Savjetovali. Bodrili. Pa onda kad
sve ode k vragu i od smijeha se kocenuli. Umorni. Nesvjesni, kao što sam i sama
bila. Nesvjesni da prolazimo toliko težak zajednički put koji niko ne bi trebao
prolaziti sam. Ne bi mogao.
Interesantno je to sa dobrim duhovima među ljudima. I njima je potrebno isto
što i nama. Čak i onda kad smo sigurni da nemamo šta da pružimo, imamo, o
itekako imamo. Možemo. Trebamo. Nesebično, jednostavno, hrabro. Dajući njima,
mnogo pružamo sebi, toliko da nam se srce ispuni nekom toplinom i bezgraničnom
ljubavlju, onom bezuslovnom, koja te oslobađa, malo po malo...
Ima još toga interesantnog u vezi dobrih duhova. Kad ih postaneš svjestan i kad
si njima ono što su oni tebi, odjednom se njihov broj povećava, toliko, da
ubrzo imaš osjećaj da ih je toliko koliko ni u snu sanjao ne bi. Shvatiš da je
toliko jednostavno.
Pogledaj Oko Sebe
Anđeli moji živući, HVALA VAM! Hvala vam na svim vašim trenucima koje ste mi
nesebično posvetili. Hvala vam na svim zajedničkim srećama i tugama. Hvala vam
na istrajnosti. I hvala vam na vjeri. Vjeri u mene, u moj izbor, moj put. Hvala
vam što ste vjerovali da je moj put pravi, čak i onda kad ja nisam mogla. Kad
mi je mnogo toga maglilo pogled i skrivalo cilj, kad nisam mogla da shvatim da
jedino što treba jeste vidjeti da će proći i da će svanuti dan kada više ništa
neće biti isto. Imate svu moju ljubav i zahvalnost. Zauvijek.
U nekom trenutku životni teret postaje težak. Pretežak. Tada nam se može
dogoditi nekoliko stvari. Možemo pasti, jer je to najlakše. Možemo se izgubiti
i postati toliko negativni i sopstveni neprijatelj broj jedan koji ne primjećuje
dobro oko sebe. I možemo progledati i spasiti se. Jer takvih trenutaka će biti
još. Ali i onih koji će te trenutke dijeliti sa nama.
Zato, kad čovjek pomisli da je mnogo teško i da nikada neće proći, kad postane
uvjeren da je sam, treba samo da pogleda malo bolje...shvatiće da je okružen
njima - anđelima, dobrim duhovima, čuvarima. A isto tako će shvatiti da je isto
to i on njima. I mnogima...kao i oni nama...
P.S. Što prije shvatiš da su i bremena lekcije i počneš da učiš,
omogućavaš sebi da se pred tobom otvori čitav jedan novi svijet, tj. pogled na
život više nikad neće biti isti. A ti rasteš. Nije to onaj rast od kojeg se
postaje veliki. To je onaj rast od kojeg se postaje bolji čovjek.
Non curatur qui curat - Ne liječi se ko se brine
Non est vivere, sed valere vita - Nije važno živjeti, nego vrijediti u životu
Non semper ea sunt quae videntur - Stvari nisu uvijek onakve kakvim se čine
Pauca sed bona - Malo, ali dobro
