U suštini svega je misao, a misao se može mijenjati. Bez obzira na to kakav je naš problem, sva naša iskustva su spoljašnje posljedice naših unutrašnjih misli. I mržnja prema sebi znači da ne volimo ono što mislimo da jesmo. Na primjer, ako mislite: "Ja sam loša osoba" stvorićete osjećaj manje vrijednosti i tonut ćete u njega. Međutim, ako nema te misli, nema ni osjećaja manje vrijednosti. A, misli se mogu mijenjati. Promijenite misli i nestaće osjećaj. Prošlost nema nikakve moći nad nama. Nije važno koliko traje naš negativan period. Promjena je u sadašnjem trenutku. Kako je to prekrasno! Možemo se početi oslobađati svega što nas pritišće, i to odmah.
Vjerovali ili ne, mi možemo mijenjati svoje misli. Možda smo već navikli na određeni način razmišljanja, pa i ne primjećujemo da je to naš izbor. Ali, u suštini, sami smo odabrali svoj način razmišljanja. Mi možemo odbiti da razmišljamo na određen način. Razmislite koliko ste puta odbili razmišljati o sebi pozitivno. Isto tako, možete odbiti da razmišljate negativno. Čini mi se da nema osobe na ovom svijetu koja nije ponekad mrzila samu sebe ili osjećala grižu savjesti u većoj ili manjoj mjeri. Što više mrzimo sebe i što više osjećamo grižu savjesti, to nam u životu ide gore. I obratno, što su manji ti osjećaji, imaćemo više uspjeha na svim životnim poljima. Najintimnije vjerovanje svih ljudi s kojima sam radila uvijek je: "Ja nisam dovoljno dobar."
Često tome dodajemo: "Ne činim dovoljno" ili "Ne zaslužujem ništa bolje." Je li ovo slično vama? Često kažete, ili natuknete, ili osjećate da niste dovoljno dobri. Ali, za koga? I, prema čijim standardima vi to tvrdite? Ako ste duboko obuzeti takvim vjerovanjem, kako onda možete stvoriti život pun ljubavi, radosti, uspjeha i zdravlja? Vaše podsvjesno vjerovanje uvijek će se protiviti svemu lijepom što vam se događa. I, nikada nećete biti sretni jer ćete uvijek vidjeti samo ono što je u vašem životu loše, a toga uvijek ima.
Ogorčenost, kriticizam, griža savjesti i strah uzrok su svih naših problema. Ovakva osjećanja uzrokuju glavne probleme u našim tijelima i životima, a stvaraju se zato što druge okrivljujemo za ono što nam se događa i zato što ne preuzimamo odgovornost za svoja vlastita iskustva. Ako smo mi sto posto odgovorni za sve u svojim životima, ne možemo tražiti krivca u nekom drugom. Sve što se događa tamo "vani" odraz je našeg unutarnjeg stanja. Ne tvrdim da nema ljudi koji se loše ponašaju prema nama i da im treba oprostiti, već samo da naša vjerovanja privlače takvu vrstu ljudi, koji nas, jer su takvi, loše tretiraju. Ako uhvatite sebe da često ovako razmišljate: "Mene svi kritikuju, uvijek mi čine to i to, nema ih kad ih trebam, koriste me kao otirač i zloupotrebljavaju me", onda je to vaša životna šema. Postoji nešto u vama što privlači takve ljude. Kada prestanete razmišljati na taj način o sebi, takvi će ljudi otići negdje drugo i maltretirati nekog drugog. Vi ih više nećete privlačiti.
Sada ću vam pokazati kako se određena mentalna stanja manifestuju na fizičkom nivou. Npr., ogorčenost koju dugo držimo u sebi može "pojesti" naše tijelo i stvoriti bolest kao što je rak. Kritikovanje kao stalan oblik razmišljanja često donosi artritis. Osjećaj krivice traži kaznu, a kazna donosi bol. (Kada mi dođe pacijent s bolovima, znam da osjeća grižnju savijesti.) Strah i psihičke napetosti mogu stvoriti ćelavost, čireve i "bolne " noge. Uvjerila sam se da osoba koja se oslobodi ogorčenosti i zaboravi kako su je drugi povrijedili, može sebe izliječiti čak i od raka. Možda će vam ovo zvučati previše pojednostavljeno, ali ja sam u praksi imala više takvih iskustava, a i sama sam doživjela nešto slično.
Možemo promijeniti svoj stav prema prošlosti. Prošlost je prošlost, i nju treba zaboraviti. Mi je više ne možemo promijeniti. Ali možemo promijeniti svoje shvatanje onoga što nam se dogodilo u prošlosti. Kako je ludo kažnjavati sebe u ovom trenutku zbog toga što nas je neko davno povrijedio! Često ljudima koji su prepuni ogorčenja kažem: " Molim vas, počnite se oslobađati ogorčenja sada, dok je to još relativno lako. Nemojte čekati da dođe do situacije kada je nužan kirurški zahvat ili kada ste na samrtnoj postelji. Tada ćete biti u panici i zaboravljanje prošlosti biće puno teže. Kada smo u panici, vrlo je teško usmjeriti svoj um na izlaz iz krize. Prvo, se moramo osloboditi strahova. Ako izaberemo ulogu bespomoćne žrtve i ako se uvjerimo da je sve beznadežno, Svemir će nas podržati u tom vjerovanju i tada ćemo ići samo nizbrdo. Od životne je važnosti da se oslobodite tih suludih, nadiđenih, negativnih ideja i vjerovanja koja nas ne podržavaju i koja nas vuku dole. Čak i naša koncepcija Boga mora biti takva da radi za nas, a ne protiv nas.
Da bismo se oslobodili prošlosti, moramo biti spremni oprostiti. Trebamo odabrati da se oslobodimo prošlosti i da oprostimo svakome, pa i sebi, ako želimo promijeniti svoj život nabolje. Možda i ne znamo kako se prašta, možda i ne želimo oprostiti, ali čim smo spremni oprostiti započinje proces iscjeljenja. Naše je iscjeljenje zavisno o imperativu da se oslobodimo prošlosti i oprostimo svima. " Opraštam ti što nisi bio onakav kakav sam ja željela da budeš. Oslobađam te krivice i opraštam ti." Takve nas izjave oslobađaju.
Sve bolesti dolaze od nemogućnosti da se oprosti. Kada god smo bolesni, potražimo u sebi kome treba oprostiti. U knjizi "Tečaj čuda" piše: "Sve bolesti dolaze od nemogućnosti da se oprosti" i "Kada god smo bolesni, trebamo razmisliti kome trebamo oprostiti." Ja mogu ovome dodati da treba oprostiti upravo onoj osobi za koju vam se čini da joj je najteže oprostiti. Oprostiti znači dignuti ruke i pustiti. Nema potrebe za raspravama. Treba, jednostavno, pustiti da cijela stvar ode. Mi ne trebamo znati kako oprostiti. Sve što trebamo jest želja da zaboravimo. O svemu ostalom pobrinuće se svemir.
Mi dobro razumijemo svoj vlastiti bol. Većini je teško shvatiti da i oni drugi, kojima trebamo oprostiti, takođe imaju svoje vlastite bolove. Trebamo prihvatiti da su učinili najbolje što su mogli u okviru svog tadašnjeg znanja, razumijevanja i osjećanja. Kada mi ljudi dođu s problemom, za mene nije važno kakvim - lošim zdravljem, besparicom, neostvarenim ljubavima ili promašajima na poslu - ja ih učim samo jednome: da vole sami sebe.
Ustanovila sam da, ako stvarno volimo sebe i ako se prihvatamo tu gdje se nalazimo, sve nam polazi od ruke. Na svakom koraku događaju nam se mala čuda. Naše se zdravlje poboljšava, zarađujemo više novca, imamo više sreće u ljubavi i iskazujemo sebe na kreativniji način. Sve nam se to događa bez mnogo napora. Ljubav prema sebi i prihvatanje sebe, stvaranje osjećaja sigurnosti, povjerenja i zasluge privući će k nama više sreće - iskrenije ljubavi, novi posao, novo i bolje mjesto za življenje, čak će normalizovati i našu tjelesnu težinu. Ljudi koji vole sebe i svoja tijela nikada ne zloupotrebljavaju sebe ili druge. Samopoštovanje i sigurnost preduslov su za pozitivne promjene i uspjeh u budućnosti. Da bismo voljeli sebe, prije svega, nikada se ne smijemo kritizkovati. Kritikovanje nas drži u životnoj šemi koje se želimo osloboditi. Razumijevanje koje imamo prema sebi pomiče nas dalje. Razmislite: kritikovali ste sebe godinama i dokle ste stigli? Pokušajte suprotno: odobravajte sebe i gledajte šta će se dogoditi.
Iz knjige "Kako iscijeliti duh i tijelo" - Lujza L. Hej
Vjerovali ili ne, mi možemo mijenjati svoje misli. Možda smo već navikli na određeni način razmišljanja, pa i ne primjećujemo da je to naš izbor. Ali, u suštini, sami smo odabrali svoj način razmišljanja. Mi možemo odbiti da razmišljamo na određen način. Razmislite koliko ste puta odbili razmišljati o sebi pozitivno. Isto tako, možete odbiti da razmišljate negativno. Čini mi se da nema osobe na ovom svijetu koja nije ponekad mrzila samu sebe ili osjećala grižu savjesti u većoj ili manjoj mjeri. Što više mrzimo sebe i što više osjećamo grižu savjesti, to nam u životu ide gore. I obratno, što su manji ti osjećaji, imaćemo više uspjeha na svim životnim poljima. Najintimnije vjerovanje svih ljudi s kojima sam radila uvijek je: "Ja nisam dovoljno dobar."
Često tome dodajemo: "Ne činim dovoljno" ili "Ne zaslužujem ništa bolje." Je li ovo slično vama? Često kažete, ili natuknete, ili osjećate da niste dovoljno dobri. Ali, za koga? I, prema čijim standardima vi to tvrdite? Ako ste duboko obuzeti takvim vjerovanjem, kako onda možete stvoriti život pun ljubavi, radosti, uspjeha i zdravlja? Vaše podsvjesno vjerovanje uvijek će se protiviti svemu lijepom što vam se događa. I, nikada nećete biti sretni jer ćete uvijek vidjeti samo ono što je u vašem životu loše, a toga uvijek ima.
Ogorčenost, kriticizam, griža savjesti i strah uzrok su svih naših problema. Ovakva osjećanja uzrokuju glavne probleme u našim tijelima i životima, a stvaraju se zato što druge okrivljujemo za ono što nam se događa i zato što ne preuzimamo odgovornost za svoja vlastita iskustva. Ako smo mi sto posto odgovorni za sve u svojim životima, ne možemo tražiti krivca u nekom drugom. Sve što se događa tamo "vani" odraz je našeg unutarnjeg stanja. Ne tvrdim da nema ljudi koji se loše ponašaju prema nama i da im treba oprostiti, već samo da naša vjerovanja privlače takvu vrstu ljudi, koji nas, jer su takvi, loše tretiraju. Ako uhvatite sebe da često ovako razmišljate: "Mene svi kritikuju, uvijek mi čine to i to, nema ih kad ih trebam, koriste me kao otirač i zloupotrebljavaju me", onda je to vaša životna šema. Postoji nešto u vama što privlači takve ljude. Kada prestanete razmišljati na taj način o sebi, takvi će ljudi otići negdje drugo i maltretirati nekog drugog. Vi ih više nećete privlačiti.
Sada ću vam pokazati kako se određena mentalna stanja manifestuju na fizičkom nivou. Npr., ogorčenost koju dugo držimo u sebi može "pojesti" naše tijelo i stvoriti bolest kao što je rak. Kritikovanje kao stalan oblik razmišljanja često donosi artritis. Osjećaj krivice traži kaznu, a kazna donosi bol. (Kada mi dođe pacijent s bolovima, znam da osjeća grižnju savijesti.) Strah i psihičke napetosti mogu stvoriti ćelavost, čireve i "bolne " noge. Uvjerila sam se da osoba koja se oslobodi ogorčenosti i zaboravi kako su je drugi povrijedili, može sebe izliječiti čak i od raka. Možda će vam ovo zvučati previše pojednostavljeno, ali ja sam u praksi imala više takvih iskustava, a i sama sam doživjela nešto slično.
Možemo promijeniti svoj stav prema prošlosti. Prošlost je prošlost, i nju treba zaboraviti. Mi je više ne možemo promijeniti. Ali možemo promijeniti svoje shvatanje onoga što nam se dogodilo u prošlosti. Kako je ludo kažnjavati sebe u ovom trenutku zbog toga što nas je neko davno povrijedio! Često ljudima koji su prepuni ogorčenja kažem: " Molim vas, počnite se oslobađati ogorčenja sada, dok je to još relativno lako. Nemojte čekati da dođe do situacije kada je nužan kirurški zahvat ili kada ste na samrtnoj postelji. Tada ćete biti u panici i zaboravljanje prošlosti biće puno teže. Kada smo u panici, vrlo je teško usmjeriti svoj um na izlaz iz krize. Prvo, se moramo osloboditi strahova. Ako izaberemo ulogu bespomoćne žrtve i ako se uvjerimo da je sve beznadežno, Svemir će nas podržati u tom vjerovanju i tada ćemo ići samo nizbrdo. Od životne je važnosti da se oslobodite tih suludih, nadiđenih, negativnih ideja i vjerovanja koja nas ne podržavaju i koja nas vuku dole. Čak i naša koncepcija Boga mora biti takva da radi za nas, a ne protiv nas.
Da bismo se oslobodili prošlosti, moramo biti spremni oprostiti. Trebamo odabrati da se oslobodimo prošlosti i da oprostimo svakome, pa i sebi, ako želimo promijeniti svoj život nabolje. Možda i ne znamo kako se prašta, možda i ne želimo oprostiti, ali čim smo spremni oprostiti započinje proces iscjeljenja. Naše je iscjeljenje zavisno o imperativu da se oslobodimo prošlosti i oprostimo svima. " Opraštam ti što nisi bio onakav kakav sam ja željela da budeš. Oslobađam te krivice i opraštam ti." Takve nas izjave oslobađaju.
Sve bolesti dolaze od nemogućnosti da se oprosti. Kada god smo bolesni, potražimo u sebi kome treba oprostiti. U knjizi "Tečaj čuda" piše: "Sve bolesti dolaze od nemogućnosti da se oprosti" i "Kada god smo bolesni, trebamo razmisliti kome trebamo oprostiti." Ja mogu ovome dodati da treba oprostiti upravo onoj osobi za koju vam se čini da joj je najteže oprostiti. Oprostiti znači dignuti ruke i pustiti. Nema potrebe za raspravama. Treba, jednostavno, pustiti da cijela stvar ode. Mi ne trebamo znati kako oprostiti. Sve što trebamo jest želja da zaboravimo. O svemu ostalom pobrinuće se svemir.
Mi dobro razumijemo svoj vlastiti bol. Većini je teško shvatiti da i oni drugi, kojima trebamo oprostiti, takođe imaju svoje vlastite bolove. Trebamo prihvatiti da su učinili najbolje što su mogli u okviru svog tadašnjeg znanja, razumijevanja i osjećanja. Kada mi ljudi dođu s problemom, za mene nije važno kakvim - lošim zdravljem, besparicom, neostvarenim ljubavima ili promašajima na poslu - ja ih učim samo jednome: da vole sami sebe.
Ustanovila sam da, ako stvarno volimo sebe i ako se prihvatamo tu gdje se nalazimo, sve nam polazi od ruke. Na svakom koraku događaju nam se mala čuda. Naše se zdravlje poboljšava, zarađujemo više novca, imamo više sreće u ljubavi i iskazujemo sebe na kreativniji način. Sve nam se to događa bez mnogo napora. Ljubav prema sebi i prihvatanje sebe, stvaranje osjećaja sigurnosti, povjerenja i zasluge privući će k nama više sreće - iskrenije ljubavi, novi posao, novo i bolje mjesto za življenje, čak će normalizovati i našu tjelesnu težinu. Ljudi koji vole sebe i svoja tijela nikada ne zloupotrebljavaju sebe ili druge. Samopoštovanje i sigurnost preduslov su za pozitivne promjene i uspjeh u budućnosti. Da bismo voljeli sebe, prije svega, nikada se ne smijemo kritizkovati. Kritikovanje nas drži u životnoj šemi koje se želimo osloboditi. Razumijevanje koje imamo prema sebi pomiče nas dalje. Razmislite: kritikovali ste sebe godinama i dokle ste stigli? Pokušajte suprotno: odobravajte sebe i gledajte šta će se dogoditi.
Iz knjige "Kako iscijeliti duh i tijelo" - Lujza L. Hej
Нема коментара:
Постави коментар