Ispunite svoj život magijom

Bez obzira na to ko ste, bez obzira na to gdje se nalazite, bez obzira na vaše sadašnje okolnosti, magija zahvalnosti promijeniće vam cijeli život!

Primam hiljade pisama ljudi koji su živjeli u nezamislivo teškim uslovima, ali su u potpunosti promijenili svoj život izražavajući zahvalnost. Vidjela sam kako se spašavaju brakovi i kako se preobražavaju propali odnosi. Vidjela sam kako potpuno siromašni ljudi postaju bogati i kako depresivni ljudi počinju živjeti radosnim i ispunjenim životom.

Zahvalnost na čaroban način može ispuniti vaše odnose radošću i smislom, bez obzira na to u kakvom su sad stanju. Zahvalnost vam čudesno može ispuniti život bogatstvom tako da imate dovoljno novca za sve ono što želite raditi. Zahvalnost će vam poboljšati zdravlje i donijeti radost preko svega onoga što ste dotad osjetili. Zahvalnost će čarobno poboljšati vašu karijeru, povećati vam uspjeh i osigurati vam posao iz snova i
upravo ono što želite raditi. Zapravo, što god želite biti, raditi ili imati, zahvalnost je put kojim to možete dobiti. Magijska moć zahvalnosti pretvoriće vam život u bajku!

Dok izražavate zahvalnost, shvatit ćete zašto su neke stvari u vašem životu možda krenule nizbrdo, a zašto vam možda neke druge potpuno nedostaju. Kako sve više počnete upijati zahvalnost, svakog jutra ćete se buditi uzbuđeni što ste živi. Otkrićete da ste potpuno zaljubljeni u život. Sve će vam se činiti laganim i jednostavnim. Osjećaćete se laki kao pero i srećniji nego što ste ikada bili. Iako ćete se možda suočavati s problemima, znaćete kako ih možete riješiti i nešto ćete naučiti od njih. Svaki dan će vam biti čaroban; svaki dan će vam biti čarobniji nego što je bio dok ste bili dijete.

Je li vaš život čaroban?

Bez ikakvog razmišljanja možete reći koliko ste zaista izražavali zahvalnost u svom životu. Samo pogledajte najvažnije dijelove svog života: novac, zdravlje, sreća, karijera, dom i odnosi. Oni dijelovi života koji su prekrasni i ispunjeni obiljem upravo su oni u kojima izražavate zahvalnost te kao posljedicu toga doživljavate magiju. Svako područje u kojem nema obilja i ljepote takvo je zbog nedostatka zhvalnosti. Vrlo jednostavno: kad niste zahvalni, ne možete zauzvrat primati više. Zaustavili ste djelovanje magije u svom životu. Kad niste zahvalni, zaustavljate protok radosti, novca, zdravlja, srećnih odnosa i napredovanja na poslu ili u karijeri. Da biste primili, morate davati. To je zakon. Zahvalnost je davanje zahvale, a ako toga nema, odvojili ste se od magije i od primanja svega onoga što u životu želite.

Poenta nezahvalnosti je u tome da kad nismo zahvalni, tada uzimamo – stvari u svom životu uzimamo zdravo za gotovo. Kad to činimo, nenamjerno uzimamo od drugih. Zakon privlačnosti kaže da se sličnosti privlače, stoga ako nešto uzimamo zdravo za gotovo, od nas će se nešto uzeti. Zapamtite: „Jer ko ima zahvalnosti, daće mu se još, te će obilovati; a ko nema zahvalnosti, oduzeće mu se i ono što ima“. Sigurno je da ste u različitim trenucima svog života bili zahvalni, ali da biste doživjeli magiju i podstakli radikalnu promjenu svojih trenutnih okolnosti, morate izražavati zahvalnost, tako da vam zahvalnost postane način života.

Iz knjige "Magija - Rhonda Byrne

Imala sam danas važnog posla...

Imala sam danas važnog posla…

Valjalo je ispuniti obećanje, ranije dato mom malom anđelu. Nije baš da sam morala uložiti ogroman trud, nije trebalo daleko otići, nije mi trebao ni novac, ni telefon, ni računar, niti “Klepetalo” u glavi koje neprestano vrti isti film. Samo dobra volja jedne blesave majke da se opusti, prepusti i podjetinji. I malo vremena. Sjajno! A vjerujte mi da je baš tako i bilo...

Imala sam danas važnog posla…

Trebalo je napraviti kuću od lišća, zajedno sa Milanom, onako dječije ushićenim, jer slijedi prava oktobarska poslastica. I tako, pređemo ulicu, dođemo na gradilište, jedino pravo zeleno ostrvo na betonskoj džungli oko nas, i krenemo sa gradnjom. Štapovi i lišće svuda oko nas, sunčani oktobarski ponedeljak, povjetarac koji pomaže lišću da se rastane od svog domaćina za ovu sezonu, poneka ptičica, poneki šetač i mi. Svuda oko nas užurbanost prvog radnog dana u sedmici, a za nas je vrijeme stalo. 

Jer, imali smo danas važnog posla… 

Milan i ja. I priroda. I jesen. I oktobar. I sve njegove boje i mirisi. I tako... Zaboravila sam na sve o čemu sam prethodno mislila. Na sve izazove, brige, planove. Bila sam na tom magičnom mjestu, tako zahvalna, nasmijana i srećna. Zemlja mi je, onako meka i blatnjava, bila prijateljica, pa sam je milovala rukama jednako kao i moje dijete od 4 godine. Drveće smo grlili i ne obazirući se da li će neko reći kako smo skrenuli s uma. Pričali smo sa, kako ih mi zovemo, crvenim bubama koje su prekrile stabla. Milan je ljubio gusjenicu, pokušavajući da je zaštiti i tražeći listić kao njeno stanište…u prvi mah se naježih zbog tog poljupca, a onda promislih i pomislih, pa šta!? Sve mi je u toj igri i gradnji naše jesenje kuće bilo blisko. Šuštanje lišća, njegov miris, miris zemlje, drveće, ptice, sunce, oblaci, svemir. Sve. Čak i zemlja na našim rukama, patikama, Milanovim usnama (poljubio je gusjenicu, sjećate se…) U mislima sam grlila cijeli svijet i osjećala ljubav i zahvalnost.

Sjetila sam se kako ljudi vole reći (objašnjavajući uglavnom svoju krutost) da sa obe noge čvrsto stoje na zemlji. Gravitacija se pobrinula za stajanje, to je dokazano. Ali za ono što oni žele reći, pobrinuli su se sami, to je sigurno. A ja, ja sam poželjela da više nikad ne stojim čvrsto, jer što čvršće stojim, to sve manje imam sebe. Sve više imam ljuštura, pravila, moranja, nemanja, briga, ozbiljnosti, izgovora, a sve to kako se čvrstina mog koraka ne bi poljuljala. Ta krutost mi ne treba, jer mi ne služi. Ne treba ni drugima, ali moraju to sami shvatiti. Praviti kuću od lišća, otvoriti pritom sve svoje prozore i vrata, e to je ono što mi treba, to je ono što mi služi i što pomaže kiseoniku da dospije u sve djeliće mog tijela i duše, tako da osjetim da dišem i živim.

Imali smo danas važnog posla… 

Istina je da je mogao sačekati, da je i prečeg posla ponedeljkom u jedan popodne bilo, ali je takođe istina da me baš briga. Trebalo je ispuniti obećanje vrlo važnoj maloj osobi u mom životu. A on je tačno znao šta želi, kad, zašto i kako. Ali nije mogao sam. Ili je znao ono što ja nisam. A sada znam... Da mi je kuća od lišća trebala kao vazduh, možda i više nego njemu. Djeca jednostavno znaju. Ta dva sata donijela su mi više rezultata, nego ko zna kakav rad, trud, mozganje, trčanje pred rudu, i šta ti ja znam. Više sam se sa svojim sinom, sa samom sobom i prirodom sjedinila, rekonektovala i probudila, u ta naša dva, nego u sve ostale sate...

Jer, imali smo danas... Pravili smo… Zahvaljivali smo se prirodi što je tako čudesna, grlili i ljubili cijeli svijet. Srećni. I svjesni da od zahvalnosti i ljubavi nema važnijeg posla…