петак, 15. децембар 2017.

Dobar dan...

Izjurila sam iz prodavnice u želji da što prije stignem do seke i sina koji su me čekali u blizini, ne bismo li što prije stigli kući. Bio je izuzetno hladan, vlažan, smrknut dan. Početak decembra. Jedan od onih dana kada bi se najradije ušuškao i ostao u četiri zida. Ali šipak. 




Prvo što sam ugledala bio je on. Starac koji je stajao ispred prodavnice i koji je bio u nevolji. Krvi je bilo posvuda, na njegovom licu, rukama, odjeći...držao je maramicu na nosu, pomagao je sam sebi, naravno nevješto. Prolaznici su ga nijemo mimoilazili, kao da se ne dešava baš ništa... Razmijenili smo nekoliko rečenica. Ne razmišljajući bacila sam torbu na zidić isred prodavnice i uhvatila se posla. Na zidiću sam vidjela i krvavu štaku, na asfaltu kesu koja je takođe bila isprljana krvlju. Iz torbe sam izvadila čitav arsenal pomoćnih sredstava i prionula na posao. Sve vrijeme sam ga zapričavala kako bih provjerila stanje njegove svijesti i da li se prepao. Bio je miran, pribran. Krvarenje smo sveli na podnošljivo, očistili krv. Seki sam javila da ću se zadržati, jer sam imala čvrstu namjeru da ga odvedem kući. Tamo ga je čekao neko. Ne bilo ko, bila je to supruga koja ima 83 godine, on ima 85 i otkrio mi je da mu ona sada znači više nego ikada prije. Izašao je samo da prošeta i da kupi kestenje, koje je kćerka poželjela. 


Kad nam je ponestalo vode, potražila sam je u obližnjoj prodavnici. Nisam je dobila. Nema veze. Stavila sam ga da sjedne na zidić, napravila mu oblogu za vrat, izmasirala ga, podigla lijevu ruku, očistila džemper. Krv je ponovo počela, te smo morali promijeniti tupfer u nosu. A onda je neko sa ulice iz auta konačno obratio pažnju. Bio je to sredovječan muškarac koji je pitao da li smo zajedno, treba li nam pomoć...skrenuo je autom na vrlo nezgodnom mjestu, parkirao i izašao iz auta. Po njegovim pitanjima sam zaključila da je ljekar. Nakon što smo stanje doveli do prihvatljivog, čovjek se ponudio da ipak on bude taj koji će dedu u nevolji autom odvesti kući. Smjestili smo ga zajedno, srdačno se pozdravili i rastali. 

Ne trebam vam govoriti o tome koliko puta mi se deda zahvalio, koliko lijepih riječi mi je uputio. I sa koliko povjerenja i ljubavi...  Na kraju je samo rekao kako je "hvala" malo za ono što sam za njega učinila i kako mu je žao što nema barem čokoladu. Odmahnula sam rukom, osmjehnula mu se najtoplije i rekla kako mi je najbitnije da on bude dobro i na sigurnom. Kasnije sam se sjetila da mu ni ime ne znam. A shvatila sam i da je moja žurba odjednom to prestala da bude. Usporila sam...

Prošla su dva dana. U ta dva dana u nekoliko navrata sam ga se sjetila, pitajući se da li je dobro i žaleći što nemam nikakvu mogućnost da to saznam. Sa sekom sam ponovo otišla u istu prodavnicu. Ona je trebala da preuzme neku naručenu robu, zbog greške jedne vrlo neljubazne i nezainteresovane prodavačice. Tamo je, pored naručene robe, bila i velika čokolada. Za mene. Starac ju je ostavio. Svratio je odmah sutradan nakon nemilog događaja, valjda misleći da ja tamo radim. Prodavačica koja dva dana ranije nije imala vodu da nam da i koja nas je sve vrijeme posmatrala sa sigurne udaljenosti, valjda je shvatila o čemu se radi. Rekla mu je da ja ne radim tu, da sam kupac i da treba ponovo da dođem. Mnogo se obradovao i ostavio mi poklon. 

Nije meni trebala ta čokolada. Ali mi je značila mnogo, jer je bila povratna informacija koju sam željela. Poslala mi je poruku da je on dobro i da je odmah sutradan ponovo bio napolju. To je važno. I važno je da još uvijek postoje ljudi koji umiju da pomognu, ne razmišljajući koliko će ih to koštati. Kao i oni koji umiju da budu zahvalni. Važno je i to da s vremena na vrijeme usporimo malo. Da obratimo pažnju... i da shvatimo da zadovoljstvo, ispunjenost i sreća nisu uvijek proizvod našeg ličnog dobra.




уторак, 12. децембар 2017.

Praznični duh II

Decembar je. Opet. I ovaj mi je tako brzo došao. I neminovno natjerao na preispitivanje još jednog kraja pred novi početak. Znamo li uopšte ko smo, gdje smo, ko želimo biti, gdje želimo biti, s kim, zašto? Ako malo bolje pogledate sebe, ljude oko sebe, ako s vremena na vrijeme to uradite malo pažljivije, ne trebate biti neki virtuoz, niti stručnjak iz domena psihologije da biste shvatili isto što i ja. Većina nas i ljudi oko nas nije zagospodarila svojim tijelima, umovima niti strijemljenjima. Na one rijetke koji jesu se gleda kao na vanzemaljce, lude srećnike, čudake...a sad znam i zašto.



Tanka je ona nit koja nas razdvaja, ali ako je prisutna onda smo svoji, ako nije onda smo masa. Masa ima veliku moć. A ako je ta moć-nemoć, onda smo postali kolektivno nemoćni, te nam oni koji nisu djeluju kao sila sama koja nikakve veze nema sa realnošću naših svakodnevnih borbi.

Toliko ljepote živi u ljudskim bićima. Čiste, fine, tanane, samo nama urođene. Toliko jezika ljubavi imamo, samo je pitanje koji nam je najbliži i koji ćemo koristiti češće, prirodnije, koji će biti našoj duši srodan i zgodan da se ljubavlju čistom izrazi i pokloni je svijetu oko sebe. Pokloniti ne možemo ono što nemamo, prema tome poklonimo ovog decembra sebi sve ono što niko drugi ne može da nam da. A onda poklonimo malo toga svijetu oko sebe. I zapamtimo da je ljubav jedna od rijetkih stvari koja se dijeljenjem umnožava. Pružanjem ljubavi rastemo, zajedno sa onima kojima smo je pružili. A rast je divna stvar.

Svi želimo ljubav i sreću, ali ne možemo je osjetiti, niti drugima dati, ako su naše misli, naše riječi i djela naša usmjerena u drugom pravcu. Zašto se krijemo tom magičnom svijetu ljubavi i otkrivamo tek jedan djelić njene ljepote? Zašto, da li ste se ikada istinski zapitali, jedni drugima zvučimo kao pokvarene ploče dok upućujemo čestitke i šaljemo želje za praznike i velike dane? Kažu da je nemoguće doživjeti sve ljepote ovog svijeta, ako ih želiš ali u njih ne vjeruješ. Svjesna sam da jeste tako. Jer kako doživjeti ljepote, ako svojom mišlju, riječju i djelom uporno pokušavaš da im podapneš nogu?

Umjesto što se svađamo oko toga da li varamo djecu pričama o Svetom Nikoli, Djeda Mrazu, njihovom postojanju, njihovim moćima, umjesto što mora energije trošimo na njihovu relevantnost, bolje bi nam bilo da razdvojimo predrasude od suštine. A suština je tako divna. Suština je u nama i u ljubavi koja je nepostojeća bića stvorila, postojeća izdigla mnoštvom onog najboljeg iz nas. Nama je teško vjerovati u tovare ljubavi, radosti, sreće, čarolije, zajedništva. Toliko, da smo spremniji raspravljati do iznemoglosti nego biti ono za šta smo stvoreni...suština je u nama samima.Sve oko čega raspravljamo stvorili smo sami. Naš alat  u toj gradnji je bilo ono najbolje što živi u nama. Može li se onda pogriješiti?

Ne treba nam bajka, život to nije. Treba nam vjera. Šta nas briga da li neko vjeruje u Svetog Nikolu, Djeda Mraza, Aladinovu lampu, Alisin čarobni napitak, čarobni štapić, u vile i vilenjake... Treba nam da se saberemo, da se zaljubimo u život kao u praznike, kao u najveći dar, kao dijete koje je zaljubljeno u cijeli svijet kao u čudo najveće. Treba nam da povjerujemo u sebe. U druge. Treba nam da se naježimo od ljepote koju ćemo nositi u sebi i koju ćemo umnožavati dijeleći je nesebično svijetu oko sebe. Osmijeh nam treba. Zagrljaj. Treba nam moć da sebe i sve oko sebe uvjerimo da su čuda moguća. Da čarolija postoji. I da ne traje samo nekoliko dana u decembru i početkom januara...