Izjurila sam iz prodavnice u želji da što prije stignem do seke i sina koji su me čekali u blizini, ne bismo li što prije stigli kući. Bio je izuzetno hladan, vlažan, smrknut dan. Početak decembra. Jedan od onih dana kada bi se najradije ušuškao i ostao u četiri zida. Ali šipak.
Prvo što sam ugledala bio je on. Starac koji je stajao ispred prodavnice i koji je bio u nevolji. Krvi je bilo posvuda, na njegovom licu, rukama, odjeći...držao je maramicu na nosu, pomagao je sam sebi, naravno nevješto. Prolaznici su ga nijemo mimoilazili, kao da se ne dešava baš ništa... Razmijenili smo nekoliko rečenica. Ne razmišljajući bacila sam torbu na zidić isred prodavnice i uhvatila se posla. Na zidiću sam vidjela i krvavu štaku, na asfaltu kesu koja je takođe bila isprljana krvlju. Iz torbe sam izvadila čitav arsenal pomoćnih sredstava i prionula na posao. Sve vrijeme sam ga zapričavala kako bih provjerila stanje njegove svijesti i da li se prepao. Bio je miran, pribran. Krvarenje smo sveli na podnošljivo, očistili krv. Seki sam javila da ću se zadržati, jer sam imala čvrstu namjeru da ga odvedem kući. Tamo ga je čekao neko. Ne bilo ko, bila je to supruga koja ima 83 godine, on ima 85 i otkrio mi je da mu ona sada znači više nego ikada prije. Izašao je samo da prošeta i da kupi kestenje, koje je kćerka poželjela.
Kad nam je ponestalo vode, potražila sam je u obližnjoj prodavnici. Nisam je dobila. Nema veze. Stavila sam ga da sjedne na zidić, napravila mu oblogu za vrat, izmasirala ga, podigla lijevu ruku, očistila džemper. Krv je ponovo počela, te smo morali promijeniti tupfer u nosu. A onda je neko sa ulice iz auta konačno obratio pažnju. Bio je to sredovječan muškarac koji je pitao da li smo zajedno, treba li nam pomoć...skrenuo je autom na vrlo nezgodnom mjestu, parkirao i izašao iz auta. Po njegovim pitanjima sam zaključila da je ljekar. Nakon što smo stanje doveli do prihvatljivog, čovjek se ponudio da ipak on bude taj koji će dedu u nevolji autom odvesti kući. Smjestili smo ga zajedno, srdačno se pozdravili i rastali.
Ne trebam vam govoriti o tome koliko puta mi se deda zahvalio, koliko lijepih riječi mi je uputio. I sa koliko povjerenja i ljubavi... Na kraju je samo rekao kako je "hvala" malo za ono što sam za njega učinila i kako mu je žao što nema barem čokoladu. Odmahnula sam rukom, osmjehnula mu se najtoplije i rekla kako mi je najbitnije da on bude dobro i na sigurnom. Kasnije sam se sjetila da mu ni ime ne znam. A shvatila sam i da je moja žurba odjednom to prestala da bude. Usporila sam...
Prošla su dva dana. U ta dva dana u nekoliko navrata sam ga se sjetila, pitajući se da li je dobro i žaleći što nemam nikakvu mogućnost da to saznam. Sa sekom sam ponovo otišla u istu prodavnicu. Ona je trebala da preuzme neku naručenu robu, zbog greške jedne vrlo neljubazne i nezainteresovane prodavačice. Tamo je, pored naručene robe, bila i velika čokolada. Za mene. Starac ju je ostavio. Svratio je odmah sutradan nakon nemilog događaja, valjda misleći da ja tamo radim. Prodavačica koja dva dana ranije nije imala vodu da nam da i koja nas je sve vrijeme posmatrala sa sigurne udaljenosti, valjda je shvatila o čemu se radi. Rekla mu je da ja ne radim tu, da sam kupac i da treba ponovo da dođem. Mnogo se obradovao i ostavio mi poklon.
Nije meni trebala ta čokolada. Ali mi je značila mnogo, jer je bila povratna informacija koju sam željela. Poslala mi je poruku da je on dobro i da je odmah sutradan ponovo bio napolju. To je važno. I važno je da još uvijek postoje ljudi koji umiju da pomognu, ne razmišljajući koliko će ih to koštati. Kao i oni koji umiju da budu zahvalni. Važno je i to da s vremena na vrijeme usporimo malo. Da obratimo pažnju... i da shvatimo da zadovoljstvo, ispunjenost i sreća nisu uvijek proizvod našeg ličnog dobra.
Prvo što sam ugledala bio je on. Starac koji je stajao ispred prodavnice i koji je bio u nevolji. Krvi je bilo posvuda, na njegovom licu, rukama, odjeći...držao je maramicu na nosu, pomagao je sam sebi, naravno nevješto. Prolaznici su ga nijemo mimoilazili, kao da se ne dešava baš ništa... Razmijenili smo nekoliko rečenica. Ne razmišljajući bacila sam torbu na zidić isred prodavnice i uhvatila se posla. Na zidiću sam vidjela i krvavu štaku, na asfaltu kesu koja je takođe bila isprljana krvlju. Iz torbe sam izvadila čitav arsenal pomoćnih sredstava i prionula na posao. Sve vrijeme sam ga zapričavala kako bih provjerila stanje njegove svijesti i da li se prepao. Bio je miran, pribran. Krvarenje smo sveli na podnošljivo, očistili krv. Seki sam javila da ću se zadržati, jer sam imala čvrstu namjeru da ga odvedem kući. Tamo ga je čekao neko. Ne bilo ko, bila je to supruga koja ima 83 godine, on ima 85 i otkrio mi je da mu ona sada znači više nego ikada prije. Izašao je samo da prošeta i da kupi kestenje, koje je kćerka poželjela.
Kad nam je ponestalo vode, potražila sam je u obližnjoj prodavnici. Nisam je dobila. Nema veze. Stavila sam ga da sjedne na zidić, napravila mu oblogu za vrat, izmasirala ga, podigla lijevu ruku, očistila džemper. Krv je ponovo počela, te smo morali promijeniti tupfer u nosu. A onda je neko sa ulice iz auta konačno obratio pažnju. Bio je to sredovječan muškarac koji je pitao da li smo zajedno, treba li nam pomoć...skrenuo je autom na vrlo nezgodnom mjestu, parkirao i izašao iz auta. Po njegovim pitanjima sam zaključila da je ljekar. Nakon što smo stanje doveli do prihvatljivog, čovjek se ponudio da ipak on bude taj koji će dedu u nevolji autom odvesti kući. Smjestili smo ga zajedno, srdačno se pozdravili i rastali.
Ne trebam vam govoriti o tome koliko puta mi se deda zahvalio, koliko lijepih riječi mi je uputio. I sa koliko povjerenja i ljubavi... Na kraju je samo rekao kako je "hvala" malo za ono što sam za njega učinila i kako mu je žao što nema barem čokoladu. Odmahnula sam rukom, osmjehnula mu se najtoplije i rekla kako mi je najbitnije da on bude dobro i na sigurnom. Kasnije sam se sjetila da mu ni ime ne znam. A shvatila sam i da je moja žurba odjednom to prestala da bude. Usporila sam...
Prošla su dva dana. U ta dva dana u nekoliko navrata sam ga se sjetila, pitajući se da li je dobro i žaleći što nemam nikakvu mogućnost da to saznam. Sa sekom sam ponovo otišla u istu prodavnicu. Ona je trebala da preuzme neku naručenu robu, zbog greške jedne vrlo neljubazne i nezainteresovane prodavačice. Tamo je, pored naručene robe, bila i velika čokolada. Za mene. Starac ju je ostavio. Svratio je odmah sutradan nakon nemilog događaja, valjda misleći da ja tamo radim. Prodavačica koja dva dana ranije nije imala vodu da nam da i koja nas je sve vrijeme posmatrala sa sigurne udaljenosti, valjda je shvatila o čemu se radi. Rekla mu je da ja ne radim tu, da sam kupac i da treba ponovo da dođem. Mnogo se obradovao i ostavio mi poklon.
Nije meni trebala ta čokolada. Ali mi je značila mnogo, jer je bila povratna informacija koju sam željela. Poslala mi je poruku da je on dobro i da je odmah sutradan ponovo bio napolju. To je važno. I važno je da još uvijek postoje ljudi koji umiju da pomognu, ne razmišljajući koliko će ih to koštati. Kao i oni koji umiju da budu zahvalni. Važno je i to da s vremena na vrijeme usporimo malo. Da obratimo pažnju... i da shvatimo da zadovoljstvo, ispunjenost i sreća nisu uvijek proizvod našeg ličnog dobra.
