Decembar je. Opet. I ovaj mi je tako brzo došao. I neminovno natjerao na preispitivanje još jednog kraja pred novi početak. Znamo li uopšte ko smo, gdje smo, ko želimo biti, gdje želimo biti, s kim, zašto? Ako malo bolje pogledate sebe, ljude oko sebe, ako s vremena na vrijeme to uradite malo pažljivije, ne trebate biti neki virtuoz, niti stručnjak iz domena psihologije da biste shvatili isto što i ja. Većina nas i ljudi oko nas nije zagospodarila svojim tijelima, umovima niti strijemljenjima. Na one rijetke koji jesu se gleda kao na vanzemaljce, lude srećnike, čudake...a sad znam i zašto.
Tanka je ona nit koja nas razdvaja, ali ako je prisutna onda smo svoji, ako nije onda smo masa. Masa ima veliku moć. A ako je ta moć-nemoć, onda smo postali kolektivno nemoćni, te nam oni koji nisu djeluju kao sila sama koja nikakve veze nema sa realnošću naših svakodnevnih borbi.
Toliko ljepote živi u ljudskim bićima. Čiste, fine, tanane, samo nama urođene. Toliko jezika ljubavi imamo, samo je pitanje koji nam je najbliži i koji ćemo koristiti češće, prirodnije, koji će biti našoj duši srodan i zgodan da se ljubavlju čistom izrazi i pokloni je svijetu oko sebe. Pokloniti ne možemo ono što nemamo, prema tome poklonimo ovog decembra sebi sve ono što niko drugi ne može da nam da. A onda poklonimo malo toga svijetu oko sebe. I zapamtimo da je ljubav jedna od rijetkih stvari koja se dijeljenjem umnožava. Pružanjem ljubavi rastemo, zajedno sa onima kojima smo je pružili. A rast je divna stvar.
Svi želimo ljubav i sreću, ali ne možemo je osjetiti, niti drugima dati, ako su naše misli, naše riječi i djela naša usmjerena u drugom pravcu. Zašto se krijemo tom magičnom svijetu ljubavi i otkrivamo tek jedan djelić njene ljepote? Zašto, da li ste se ikada istinski zapitali, jedni drugima zvučimo kao pokvarene ploče dok upućujemo čestitke i šaljemo želje za praznike i velike dane? Kažu da je nemoguće doživjeti sve ljepote ovog svijeta, ako ih želiš ali u njih ne vjeruješ. Svjesna sam da jeste tako. Jer kako doživjeti ljepote, ako svojom mišlju, riječju i djelom uporno pokušavaš da im podapneš nogu?
Umjesto što se svađamo oko toga da li varamo djecu pričama o Svetom Nikoli, Djeda Mrazu, njihovom postojanju, njihovim moćima, umjesto što mora energije trošimo na njihovu relevantnost, bolje bi nam bilo da razdvojimo predrasude od suštine. A suština je tako divna. Suština je u nama i u ljubavi koja je nepostojeća bića stvorila, postojeća izdigla mnoštvom onog najboljeg iz nas. Nama je teško vjerovati u tovare ljubavi, radosti, sreće, čarolije, zajedništva. Toliko, da smo spremniji raspravljati do iznemoglosti nego biti ono za šta smo stvoreni...suština je u nama samima.Sve oko čega raspravljamo stvorili smo sami. Naš alat u toj gradnji je bilo ono najbolje što živi u nama. Može li se onda pogriješiti?
Ne treba nam bajka, život to nije. Treba nam vjera. Šta nas briga da li neko vjeruje u Svetog Nikolu, Djeda Mraza, Aladinovu lampu, Alisin čarobni napitak, čarobni štapić, u vile i vilenjake... Treba nam da se saberemo, da se zaljubimo u život kao u praznike, kao u najveći dar, kao dijete koje je zaljubljeno u cijeli svijet kao u čudo najveće. Treba nam da povjerujemo u sebe. U druge. Treba nam da se naježimo od ljepote koju ćemo nositi u sebi i koju ćemo umnožavati dijeleći je nesebično svijetu oko sebe. Osmijeh nam treba. Zagrljaj. Treba nam moć da sebe i sve oko sebe uvjerimo da su čuda moguća. Da čarolija postoji. I da ne traje samo nekoliko dana u decembru i početkom januara...
Нема коментара:
Постави коментар