Za sve mora doći vrijeme

Za Sve Mora Doći Vrijeme 

Posljednjih godina naučila sam mnogo više o svemu, nego ikad u svom životu. Pritom ne mislim da sam išla u neke posebne škole, naprotiv, moja škola je bio život. Naučila sam da usporim, da ne preskačem, da se ne saplićem. Naučila sam da za sve mora doći vrijeme. To mi je bila jedna od najtežih lekcija. Nema nijedne škole koja te tome uči. Sve više razmišljam o tome koliko smo bespotrebnog naučili u školama, a koliko propustili da naučimo. I žao mi je zbog toga, mada je za to odgovoran system, a nikako pojedinac.

 

Zbogom Nestrpljenje

Nestrpljenje i ja bili smo dobri drugari, često smo se družili i uvijek je bilo na moju štetu. A onda sam naučila da mu kažem zbogom, jer divan je osjećaj otkriti mir i shvatiti da ni strpljenje nije saveznik, jer odgađa život. Ako neko ili nešto treba da bude, biće. Zašto bih, čekajući ono što silno želim, zaboravila sve druge blagoslove koji me okružuju? Zato je samo saznanje da niko ne može da nam uzme ono što nam pripada, uz povjerenje u život, dovoljan razlog da proživimo istinski trenutke koji su tu. Žudeći za nečim što nije, želeći silno to nešto, gledajući samo u jednom pravcu, opirući se ovom sada, nepovjerenjem i neprepuštanjem, možemo samo da izgubimo mnogo od života, a da nismo ni svjesni.

 

Prigrli Povjerenje I Prepuštanje

 

Dopustimo životu da nas daruje. Nemojmo od njega očekivati velike stvari, a nemati povjerenja. Povjerenje i prepuštanje nisu znak sopstvene nemoći, kako mnogi vole da tumače. Naprotiv, ljude koji su se saživjeli možemo prepoznati bilo gdje. Oni zrače, iz njih izvire mir, osmijehom govore, ljubazni su, slušaju vas, razumiju. Gotovo da je vidljiva neka svjetlost kojom su ispunjeni. Prigrlili su i upoznali sebe i život i shvatili. Prije svega to da nije nemoće biti miran i povjerljiv. Nemoć je, naprotiv, silom živjeti. Koliko puta nam se desilo da se ostvari ono što smo željno iščekivali, a onda svatimo da to nije to! Da li se onda isplatilo čitav komad vremena i života čeznuti za nečim što na kraju nije bilo to?!

 

Za Sve Mora Doći Vrijeme

 

Za sve mora doći vrijeme. Voljela bih da sam to naučila mudro, ali priznajem da nisam. Naučila sam to kroz svoja spoticanja i patnju. Ako sam danas u nešto sigurna, onda je to da za sve u mom životu mora doći vrijeme i ništa ne može da se desi ni prije ni kasnije. Sve dođe tek onda kad si spreman. Da na glavi dubiš, da te po nosu udari, da imaš osjećaj da ti je u ruci, ako si nespreman, neće ti doći! Nema šanse. Dovoljno je da se svako od nas sjeti kako je nešto bilo “sigurno”, a izmaklo nam je. To je ono o čemu govorim. Ono kad u čudu kažemo: “Ne mogu da vjerujem!”

 

U poslednje vrijeme mi blagi osmjeh na licu izmame ljudi koji se stalno utrkuju sa sobom, satom, drugim ljudima, raznim avetima. Oni kukaju i žale se kako im je život mnogo toga uskratio i kako uvijek nepravedno čekaju. Imam osjećaj da starimo čekajući Godoa i zaboravljamo da je ono što nam daje krila i što čini da hodamo iznad zemlje, daleko od toga. A možda je velika sreća pored nas, ali je ne vidimo jer nismo skrenuli pogled, obratili pažnju…

Jednostavnost Je Važna

 

Neke stvari čovjek nauči i raduje se kao malo dijete. Gotovo preplašen šta bi bilo da nije... Plašiš se intezivnih osjećaja koji su ostali iza a bili su vjerni pratioci lošeg vladanja sobom i pogrešnog razumjevanja života. Godinama sam mislila kako je mudrost sve znati, ne shvatajući da je upravo suprotno. Mirno putovati, otvorenošću upijati, jednostavnošću odisati i učiti. Jednostavno nije pogrešno. Mi smo inercijski, stečeno, masovno, upućeni na to da nam samo veliki trud, strašna filozofija i komplikovane stvari mogu donijeti rješenje. Rješenje bilo kojeg izazova koji se ukaže pred nama. A nije tako. Samo jednostavnost čista sasvim je dovoljna da nas odvede tamo gdje želimo biti. Ona je veoma važna.

A važno je znati da nam niko ne može uzeti ono što je naše. Možda samo imamo želje, ciljeve ili planove koji nisu naš put. Sreća je u prepuštanju, življenju svoje svrhe, shvatajući pritom da je život sve samo ne ravna linija koju ćemo slijepo pratiti, i tako do kraja. Shvatimo li na vrijeme da za sve mora da dođe trenutak i da je život izazov i promjena, tada će nam ovo putovanje biti saznanje, sreća, radost i mir.


Postoji jedna sjajna oksimoron izreka na latinskom jeziku koja mi često padne na pamet i koja kaže "Festina lente! - Požuri polako!"

 

Ljubav (Trifun vs Valentin)

Opet nam se sudarila ljubav. Danas. Da li je to moguće? Jer kako to u nekome ko voli i ljubi svaki dan i ko je otkrio i upoznao ljubav, ista može da se sudari?! Svi mi volimo. Iako možda nismo zaljubljeni. I ne treba nam biti za ljubav tijesan i uzak i usukan dan koji slavi dva sveca. Okrenuta vjeri, istrajnosti, istini, pravdi, iscjeljenjima...

Valentin i Trifun imaju zajedničkih tačaka, priča o njima seže u 3. vijek, obojica su proglašeni za svece, bili su vjerujući, mučeni i obojici je odrubljena glava. Interesantno je i to da sv. Valentina Pravoslavna crkva obilježava ljeti, 12. avgusta, a Katolička na dan kada Pravoslavna obilježava sv. Trifuna.

Podaci o sv. Valentinu su oskudniji, što je bilo vrlo zgodno za dodati postojećoj priči toliko detalja koje je nemoguće istorijski provjeriti. Priča je tako prerasla u legendu. Uglavnom, neke priče nadrastu same sebe i ko zna zašto prošire se svijetom i pretvore u nešto što nisu. Sv. Valentin nema mnogo veze sa zaljubljenima, osim ako vjerujemo u legendu. Sv. Trifun takođe nema veze sa danom zaljubljenih, osim ako uzmemo u obzir da su bračna ljubav i vjernost svakako dio hrišćanske propovjedi. Ili činjenicu da je njegova ljubav i briga za naše duše svakodnevna i da ne prestaje ni jednog trena.

Ali, danas je kako god okreneš sveti dan. I prilika je da se pomolimo i zahvalimo za sve što imamo, prilika je da vjerujemo, i da poželimo da i iz nas progovaraju ona najfinija osjećanja u sve naše dane. Pomolimo se i danas da budemo bolji, da pomažemo jedni drugima, da volimo više. Jer zaljubljenost je prolazna, a ljubav trajna. Njegujmo ljubav, a ne trošenje novca kako bismo je dokazali i slaveći potrošačku industriju.

Valentinovo, kako se popularno naziva današnji dan, je postao toliko agresivan dan u smislu upravo te potrošačke groznice i ludih iščekivanja i utrkivanja, da mi se kao takav uopšte ne dopada. Sjećam se jedne autorske emisije koju sam svojevremeno uređivala i vodila na radiju. Tema su bili upravo oponenti i uplivavanje sa zapada raznih praznika i običaja koji su vrlo često preuzimali primat već postojećim našim svetim danima ili popunjavali praznine u kalendaru...emisija je trajala 2 sata i nije bilo zaključka. Osim možda da nam niko ne može nametnuti ono što mi ne dozvolimo ili ne želimo. Prilika je mnogo da pogledamo unutra i zapitamo se šta želimo. A onda da pogledamo napolje i vidimo šta imamo.

Poskidamo li sa izvjesnih dana agresivnost, groznicu, verbalni rat, svađu, nerazumijevanje, pohlepu, neskromnost, zaluđenost, pretjerivanje i još mnogo toga što nam zaklanja pogled, uvidjećemo da nam nakon rušenja svih barijera, ostaje ona. Tako čudnovata u svojoj jedinstvenosti. Ljubav čista. I ne, ne može se ljubav sudarati, to možemo samo mi koji je nismo do kraja spoznali.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------



Valentin


Sv. Valentin bio je biskup i mučenik, a živio je u 3. vijeku. Pogubljen je 269. godine odsijecanjem glave u doba kad je Rimskim carstvom vladao car Klaudije II. Razlog nedostatku istorijskih podataka o sv. Valentinu jesu i Dioklecijanovi progoni u kojima je spaljeno mnoštvo hrišćanskih zapisa i izvještaja o mučeništvima i prvim hrišćanima. Prema jednoj legendi Valentin je volio ruže i poklanjao ih zaručenima da bi im na taj način poželio srećno zajedništvo. Prema drugoj legendi on je mlade parove vjenčavao u tajnosti. Pa se nekako odsjecanje glave svešteniku prije dovodi u vezu sa ovim legendama, nego sa stvarnim podacima koji kažu da je bio istrajan u svojoj vjeri u Hrista, a odbijao da vjeruje u rimske bogove, te je pogubljen. Valentin takođe pripada grupi svetaca koji nagovještavaju proljeće, novi život. Latinska izreka iz 17. vijeka kaže "Došao je Valentinov praznik, svaka je ptica već našla sebi pticu. " Interesantno je značenje imena sv. Valentina - zdrav, krijepak, mlad. Možda i otuda veza sa ljubavlju i mladošću. Latinska izreka kaže: Nomen est omen! (Ime je znak!)


Trifun/Tripun


Što se tiče sv. Trifuna i tumačenja njegovog imena, i ono je interesantno i sasvim odgovarajuće, ako išta o njemu znaš - osoba plemenitog duha. I on je postradao zbog vjere u Hrista. Bio je guščar, iscjelitelj, altruista... Sv. Trifun je rođen u selu Kampsadi u Frigiji. Živio je u 3. vijeku poslije Hrista, bio je njegov sljedbenik, ali je živio siromašno i smijerno. Čuvao je guske bogatih ljudi i tako zarađivao za život. Imperator Dakije koji je bio veliki protivnik Hrista, Trifuna je zatvorio u tamnicu, a pošto nije htio da se odrekne hrišćanstva, dugo je mučen, zatim i posječen mačem 250. godine u Nikeji. Iako o sv. Trifunu ima mnogo više podataka nego o sv. Valentinu, i za njega postoji mnogo narodnih običaja i vjerovanja. Na današnji dan je običaj da vinogradari ulaze u vinograde i orezuju čokote, polijevajući ih vinom, jer se u narodu vjeruje da će grožđe tako bolje roditi. Sv. Trifun se smatra i zaštitnikom mnogih zanata, a svojim zaštitnikom ga smatraju i gostioničari. Svetog Trifuna slave neke srpske porodice kao krsnu slavu, a njemu se moli da zaštiti polja od poplava, grada i raznih štetočina. U "Ohridskom prologu" Svetog vladike Nikolaja Velimirovića govori se o skromnosti i iscjeliteljskoj moći svetitelja koji je "u djetinjstvu čuvao guske i jedini mogaše pomoći ludoj kćeri cara Gordija."