Danima se pokušavam oprostiti od nečega što u stvari nije ni postojalo... i ako nije postojalo, zašto me onda toliko muči taj oproštaj?
Negdje duboko u sebi osjećam da je bespotreban. Treba samo pojasniti srcu da je naivno zaigralo, misleći da se to ljubav prikrala, prišunjala i postojala. A nije. A ako nije, šta mi je? Kako i zašto čovjek pomisli da nešto jeste, ako nije?
Valjda i zablude postanu istina za nas ako ih dovoljno dugo hranimo. Rijetko čovjek osjeti neku gotovo višu silu, neku zagonetnu magnetnu privlačnost i omamljenost od koje se nije lako otrijezniti i otrgnuti. I onda kad budeš prinuđen da to uradiš, nije lako. Ne želiš. Koči. Boli.
Ali ovaj bol nije tvoj. Nisi ti meni nikad dao ni razlog ni povod da pomislim da ljubav postoji. Ti si se samo znalački igrao, svjestan da je smaranje žrtve najbolja zabava. Drago mi je ako si srećan zbog toga. I drago mi je da sam umorna shvatila očigledno, iako mi je sve vrijeme bilo ispred nosa. Meni je samo žao što sam mislila da ćeš vidjeti mene. I to da ja nisam neko pogodan za igre...a ti si se igrao. Tako hladno, spremno, spretno, ne pomišljajući da ja narušavam tvoj niz žena koje bi da se zabavljaju i uživaju izdaleka, pa onda po potrebi izbliza, pa površno, povremeno, sa distance, s pretpostavkom, moderno, dozirano, dresirano, poslušno...
Nisi računao da sam ja ono što ti rekoh da jesam. Divljakuša, svoja, neuklopljena, neukalupljena, bez obzira na cijenu koju je potrebno platiti za to. Platiću, ali broj i masa nikad neću biti.
Ne znaš ti da si došao u nevrijeme. Moje. Životno. Najteže. Kad su me prodrmale i protresle sve moguće životne nedaće u malo vremena. Ne znaš ti da si došao u vrijeme kad se moj život raspadao. Kad sam napaćena i sama pomišljala da neću moći dalje. A mogla sam. Mogu. Moćiću.
Možda ja ne treba da se opraštam, nego samo da tebe ostavim iza sebe. I onaj osjećaj da sam tako lako poletjela, tako kako sebe nisam prepoznala. Tako snažno kao da to i nisam bila ja. Tako kao da iza mene nije bio čitav haos, nered koji je prijetio da sruši čitav moj svijet. Dozvolila sam sebi da pomislim da je ljubav moguća, a toliko sam od nje bila daleko. Samo, sreća je da sam u svojoj slabosti najjača postala, a da to nisam ni znala.
Postoje ljudi koji vole rijetko, jako, tvrdoglavo, u tišini, ne shvatajući da je besmisleno jednosmjerno voljeti. Ali neka. Neke ljubavi su takve, neostvarene, jednosmjerne, nemoguće.
A možda je meni najpotrebnije da sebi oprostim tebe. Jer ti, ti mi nisi trebao.
Negdje duboko u sebi osjećam da je bespotreban. Treba samo pojasniti srcu da je naivno zaigralo, misleći da se to ljubav prikrala, prišunjala i postojala. A nije. A ako nije, šta mi je? Kako i zašto čovjek pomisli da nešto jeste, ako nije?
Valjda i zablude postanu istina za nas ako ih dovoljno dugo hranimo. Rijetko čovjek osjeti neku gotovo višu silu, neku zagonetnu magnetnu privlačnost i omamljenost od koje se nije lako otrijezniti i otrgnuti. I onda kad budeš prinuđen da to uradiš, nije lako. Ne želiš. Koči. Boli.
Ali ovaj bol nije tvoj. Nisi ti meni nikad dao ni razlog ni povod da pomislim da ljubav postoji. Ti si se samo znalački igrao, svjestan da je smaranje žrtve najbolja zabava. Drago mi je ako si srećan zbog toga. I drago mi je da sam umorna shvatila očigledno, iako mi je sve vrijeme bilo ispred nosa. Meni je samo žao što sam mislila da ćeš vidjeti mene. I to da ja nisam neko pogodan za igre...a ti si se igrao. Tako hladno, spremno, spretno, ne pomišljajući da ja narušavam tvoj niz žena koje bi da se zabavljaju i uživaju izdaleka, pa onda po potrebi izbliza, pa površno, povremeno, sa distance, s pretpostavkom, moderno, dozirano, dresirano, poslušno...
Nisi računao da sam ja ono što ti rekoh da jesam. Divljakuša, svoja, neuklopljena, neukalupljena, bez obzira na cijenu koju je potrebno platiti za to. Platiću, ali broj i masa nikad neću biti.
Ne znaš ti da si došao u nevrijeme. Moje. Životno. Najteže. Kad su me prodrmale i protresle sve moguće životne nedaće u malo vremena. Ne znaš ti da si došao u vrijeme kad se moj život raspadao. Kad sam napaćena i sama pomišljala da neću moći dalje. A mogla sam. Mogu. Moćiću.
Možda ja ne treba da se opraštam, nego samo da tebe ostavim iza sebe. I onaj osjećaj da sam tako lako poletjela, tako kako sebe nisam prepoznala. Tako snažno kao da to i nisam bila ja. Tako kao da iza mene nije bio čitav haos, nered koji je prijetio da sruši čitav moj svijet. Dozvolila sam sebi da pomislim da je ljubav moguća, a toliko sam od nje bila daleko. Samo, sreća je da sam u svojoj slabosti najjača postala, a da to nisam ni znala.
Postoje ljudi koji vole rijetko, jako, tvrdoglavo, u tišini, ne shvatajući da je besmisleno jednosmjerno voljeti. Ali neka. Neke ljubavi su takve, neostvarene, jednosmjerne, nemoguće.
Shvatiću. Svariću. Iza sebe ostaviću. Oprostiću. I oprostiti se. Na svoj način. Divljakuša valjda ne umije drugačije...
A možda je meni najpotrebnije da sebi oprostim tebe. Jer ti, ti mi nisi trebao.
Нема коментара:
Постави коментар