Šta Sve Možeš Da Naučiš Od Djece – Djeca Su Ponekad Sjajni Učitelji

Šta Sve Možeš Da Naučiš Od Djece – Djeca Su Ponekad Sjajni Učitelji

Danas sam neočekivano shvatila šta sve možeš da naučiš od djece. Ili sam se samo prisjetila…

Bio je kraj dana koji mi je donio mnogo težine. Imala sam osjećaj da se više ne mogu pomjeriti. Usporeno i teško sam disala sjedeći u tišini, mučila su me pitanja bez odgovora, osjećala sam zapetost, umor. Kao da se sav teret svijeta sručio na moja leđa. Bio je to jedan od onih dana kada ti ništa ne ide od ruke i kada misliš da si na svijetu potpuno sam…

Dječiji Glasovi Su Me Probudili

Tišinu oko mene, iznenada je zamijenila graja i galama spolja. Veseli i energični glasovi kao da su željeli da me probude, obradovala sam im se. Djeca, radost, pozitivno ludilo, otkačenost, sloboda...

Odjednom, premjestila sam se kilometrima nazad u slične noći mog djetinjstva. Sjećanja su počela da naviru. Bilo je to vrijeme bezbrižnosti i ljepote u kojoj nijedna težina nije bila dovoljna da te obeshrabri, dotuče, na očaj natjera. Osim možda na mladalačko osjećanje slatkog očajanja. Onog brzo prolazećeg, gotovo trenutnog. Sjetih se radosti djeteta u meni, koje već dugo spava.

Gotovo me je gurnula, po nosu udarila! "Ja sam sreća, tu sam uz tebe i sad, jednako kao i onda i jednako kao što ću zauvijek biti. Zar je moguće da ne znaš to, da ne razumiješ?! - pitala me je s nevjericom. Sjetih se poderanih koljena, kriške hljeba na brzinu, igara koje gotovo izumiru, a tek one širine i beskraja... One dječije želje da obema rukama sa malim, a ogromnim srcem u grudima, zagrliš svijet i nije ti veliki.

Sjetih se, slušajući te mutirane zvukove, vriske, dozivanja i ushićenja, kako od djeteta možeš mnogo naučiti i ozdraviti. Ako si dobar učenik i uzoran pacijent.

 

Od Djece Možemo Naučiti Kako Da Budemo Srećni Bez Razloga

 

Od djece možemo naučiti da budemo srećni bez razloga, a da nismo budale i ludaci. Možda samo malo, po onoj mjeri koja u svakom od nas krije ponekog ludaka, a da ludilo nije za posmatranje. Više je to ludilo, za zarazu trnjem okovanog srca iz kojeg nesvjesno isisavamo svu radost i ludost. A to je put da srcu ukrademo mogućnost da se otvori i svojim ritmom kuca nepogrešivo i suštinski.  Ponekad mi se čini da smo mi odrasli, negdje usput postali majstori saplitanja, komplikovanja, rebusa. Pogubljeni hodamo, a mislimo da pamet nam je vrlina... A tek ego, zgrade se od ega prave, umjesto da se u džepu zgužva i u takvom obliku, na kraju baci. Šta će ti ubojiti ego, nabavi novi, prijateljski, mali, prstohvat samo.

Ako bolje pogledamo djecu, naučićemo kako izgleda biti srećan. I ako poželimo to biti, sigurna sam da ćemo naći način. Makar to značilo da ćemo vježbati i biti srećni 10 minuta dnevno, za početak.

 

Od Djece Se Može Naučiti Kako Biti Okupiran Nečim Bez Umora

Možeš da naučiš od djeteta i to da stalno nečim budeš okupiran, zaposlen, u nešto udubljen, duboko, široko, maštovito, a da ni sjenke umora i težine ne osjetiš. Vrlo je važna mirođija tu što se ljubavlju zove. Količina, kaže recept - samo sipaj, ne žali.

Dovoljno je posmatrati djecu dok nešto rade i sa koliko ljubavi, upornosti, posvećenosti i uživanja. Više puta sam čula da djecu ne treba prekidati kada su u nešto udubljeni i nečemu posvećeni. Treba samo uživati gledajući ih.

 

Zauzeti Se Za Sebe – Još Jedna Dječija Lekcija

I možeš još da naučiš da se svim svojim resursima, svom svojom snagom i vrlinom zauzmeš za sebe. S koliko žara te male glavice misle, s koliko energije, poleta, razuzdane strasti i želje oni znaju svoj cilj. I nema šanse da će pretrpjeti poraz, jer oni nisu ni zbunjeni, ni teški, ni umorni, niti im je od siline promašaja i prepreka, vid zamagljen. A istina je da još uvijek nisu, srećom, uspjeli od nas kukavica da nauče ono najgore. A to je da se snovi sanjaju radi reda. I onda sve zaboraviš i nerijetko se živ sahraniš.

Ne Zaboravimo Dijete U Sebi I Sebe

 

Pokušala sam da se sjetim momenta moje poslednje ludosti i uspjela, ali jedva. Rijetke su i dugo ih nije bilo. Kad zaboravimo momenat svoje poslednje ludosti, instiktivnosti, intuitivnosti koju smo momentalno sproveli u djelo, gotovi smo. Opako zvuči, ali samo s jedne strane. S druge strane zvuči tako dobro, jer ako još uvijek umijemo da pročitamo poruke onog pomalo luckastog sebe, sebe trenutka, sebe - sebe i sebe djeteta, bez bedema i tvrđava kojima smo se ogradili, onda i nije tako opako.

Osim djece i velikani naše kulture i istorije su znali tu veliku istinu. A ona je kao i sve velike istine, tako jednostavna. Sroči ti nju i sažmi kako god ti je po kroju ili volji, ali ne zaboravi suštinu. Ono slučajno, gotovo nesvjesno, instiktivno, nagonsko, našoj prirodi sklono, to smo suštinski mi. Vrlo često zaboravljeni, čudom smeća okovani mi.

Želiš li sebe - sebe, graju i ludilo, mir i spokoj, poslušaj, tu slijepu silu samu stvorenu da živi i da se raduje, prkosi svakoj nemogućnosti i svakom ćorsokaku. Ne zaboravimo tog blesavog sebe, njegujmo dijete u sebi i sebe.

Hvala vam djeco. Što i dalje grajite, osim što u ekrane buljite, što nadu dajete, vjeru budite, što prepametne odrasle nas, životu u samo nekoliko lekcija učite...

…kao da je i moje disanje postalo nekako dublje, mirnije...

"Čula sam te, čula, o, itekako jesam. Zoveš se sreća, tu si, uvijek si tu, ne ideš nigdje, nigdje nisi bila. Osim pored mene, kao i pored svakog od nas."

 

A mi...

Srodnost i kako joj biti blizu...

Srodnost I Kako Joj Biti Blizu?

Toliko toga mi je poslijednjih nekoliko godina bivalo uskraćeno. Ili sam barem ja tako mislila o tome. Na momente sam pomišljala da je svaka želja, svaki moj poduhvat, svaki naum, bivao osujećen i prije nego li je postojala i mrvica mogućnosti da uspije. Koliko sam samo vremena potrošila oplakujući propuštene prilike, upirući do iznemoglosti, gurajući nepomjerljivo, želeći nemoguće.

A onda sam stala, umirila se i pustila. Najteže je bilo pustiti.

Mislila sam da je puštanje, u stvari prepuštanje stihiji, prepuštanje odluka o mom životu slučaju i jednako ludosti. A onda, kao i toliko puta prije toga, uvjerila bih se da je ono što je bilo najteže, u stvari bio presudan trenutak. Trenutak povjerenja u život. Odjednom sam prestala da obraćam pažnju na goreću želju i umjela sam da je posmatram sa strane bez emocija, kao da i nije bila moja. Prestala sam da pomjeram nepomjerljivo, a onda i propuštene prilike više nisu djelovale onako blještave i primamljive.

 

Sreća Ili Nesreća

Dođe trenutak u kojem shvatiš da ono što ti je uskraćeno nije ti ni trebalo pripasti. A ono što na putu dobiješ, ponekad je nemjerljivo više od onoga što misliš da ti je život uskratio. Ko zna koliko se očajanja iz neznanja na kraju pokazalo najvećom greškom...mogla bih iz rukava nabrojati nekoliko i jednim kratkim pogledom u životni retrovizor.

Kad dozvoliš sebi da pomisliš kako ti je nešto uskraćeno, umiri se i pusti. Ono što je pritom važno je vjerovati. Vjerovati u Boga, u sebe, čovjeka u sebi, u život, u svoj pečat s kojim si došao na ovaj svijet. I neminovno u onu svrhu koju svako od nas zna ukoliko se od nje nije previše udaljio.

 

Srodnost Te Neće Mimoići

Kad bismo mogli uvidjeti koliko je sreće u našim nesrećama to bi nas ohrabrilo da shvatimo da ne treba čekati ono što izvjesno neće doći, što nije naša čast i suština. S druge strane će nas pod svoje okrilje, mnogo lakše, srdačno primiti sve ono što smo spoticanjem odbacili, a nismo mu dali šansu.

Ono što bismo uskogrudo nazivali kompromisima, u stvari se zove drugačije i mnogo ljepše, a ime mu je srodnost. Nema te srodnosti i pripadnosti koja će nas mimoići. Nema.

Fascinantno je i velika je moć i sama spoznaja da mi ponekad uopšte nismo svjesni koliko smo blizu ili daleko od naše srodnosti. A još je fascinantnije znati da možemo biti. Možemo...

Tanka nit

Tanke životne niti – Da li smo ih svjesni?

 

Ponekad jesmo, a ponekad nismo svjesni tih tankih životnih niti koje vežu nas i sve oko nas. Najčešće smo svjesni tek kad se pokidaju i čini nam se da je iznenada. Većinu vremena smo ih nesvjesni, jer ne možemo zamisliti njihovu debljinu. I onda kada bismo mogli, kao da ne želimo, strahujući od onoga što ćemo shvatiti. Interesantna je veza između tankih niti, naše svijesti i našeg djelovanja.

Da Li Djelovati Ili Se Praviti Da Je Sve U Redu?

Većina ljudi je mišljenja da je život mnogo lakši kada se prepustimo svakodnevici i ne čačkamo mnogo. U suprotnom, stršimo, ne uklapamo se, čudni smo, nepodobni, jer naše talasanje i ljude oko nas podsjeća na ono što bi trebali da urade. A često ne rade, ne čine ništa. Zato što je tako lakše. I onda se zapitaš da li djelovati ili se praviti da je sve u redu…

Ponekad je najteže suočiti se sa lažnom ušuškanošću i lažnim pogledom na ono što smo stvarali godinama. A potom priznati sebi da uz sav trud, rad, upornost i odricanje, nismo stvorili ono što smo htjeli, željeli i u šta smo vjerovali. Šta god to bilo. Kako podići bijelu zastavu? To bi značilo da se hitno nešto po tom pitanju treba i preduzeti, a mnogi nisu sigurni imaju li snage za to. Ili je bolje reći hrabrosti. I jedva čekaju da ovi što odudaraju od drugih ne uspiju da ispletu nove niti, kako bi se njihovim promašajem hranili. Kako bi hranili svoj strah i nastavili se praviti da je sve u redu.

Kada Osvane Novi Dan, Tada Znaš…

Svako od nas, kada ostane sam, posebno kada osvane novi dan, svega je svjestan, tu nema prevare. Jutro je vrijeme istine, tada tačno znamo. Znamo koliko smo srećni u tom trenutku, koliko smo ispunjeni, tačno znamo debljinu niti koja nas dijeli od mjesta gdje jesmo do mjesta gdje želimo biti. Jutro je doba dana koje vole samo oni koji su u debljinu svojih niti sigurni. Onoliko koliko se u životu može biti siguran. Ali hajde da kažemo da su dali sve od sebe. Kada osvane novi dan, to je vrijeme istine. Istina je ponekad da je ta nit toliko tanka da joj samo milimetar treba do momenta da laži pošaljemo k vragu i krenemo ispočetka. A onda nastupa strah. Plašiš se i misliš da si gotov, jer strah je taj koji ti ne da da jasno vidiš da je ponekad samo kraj mjesto za novi početak.

 

E, upravo je tu mjesto naše zablude, na tom milimetru… Ali samo dok ne krene gušenje i jad. A tada je teže, jer iscrpljeni prvo trebamo oporavak, a život ne čeka i nemilosrdno nas svakog novog datuma u kalendaru podsjeća da ne možemo predugo da čekamo i da trebamo djelovati.

 

Ne Čekajmo Da Se Nit Stanji

Zato je dobro ako ne čekamo da se nit stanji, jer tada počinje novi pritisak. Trebalo bi na vrijeme pogledati širu sliku zapitati se o svojoj sreći i zadovoljstvu, razgovarati iskreno sa sobom. Ne zanemarivati jutro u kojem se budimo sa grčem u želucu, glavoboljom, strahom, nelagodom, nezadovoljstvom… Kada na vrijeme shvatimo da nit postaje sve tanja, manevarski prostor nam je pogodniji, pritisak je manji, a mi spremniji da se suočimo sa izazovima.

Koliko je ponekad nit tanka, osjetiš, ali samo ako obratiš pažnju, po tome koliko si prijatan, nasmijan, pozitivan, kreativan, spretan, preduzetan, empatičan, dobar. Toliko nit zna biti tanka, a mi lažno samouvjereni, nesvjesni da nam se čitav naš svijet može srušiti u sekundi. Ali nije to od juče...to je nakon čitavog mora vremena koje smo imali za promjenu, za deblju nit, za istinu, za sebe. A sebe smo stavili na dno liste, kao da smo sluge sebi, a ne vladari naših sudbina i kormilari naših putešestvija... Tužno je koliko često zaboravimo da je život poklon u kojem treba i da se uživa, makar to podrazumijevalo i neminovno padanje, stradanje, patnju, bol, gubitak...ali i uživanje.

 

Život je poklon

Život je ipak poklon u kome ne smijemo zaboraviti sebe, svoje potrebe, radosti, želje, ciljeve, strasti. A opravdanje za gaženje sebe i mirenje sa sopstvenom nemoći, ne može i ne smije biti ništa. Jer to je na kraju samo opravdanje. A nit... ona je podsjetnik gdje smo. Smiješno je da ne shvatamo život kao poklon koji treba da se zasluži, nego ga shvatamo zdravo za gotovo. Sami sebi oduzimamo moć i puni smo opravdanja za sopstvenu nesreću.

 

Interesantno je u životu da nema garancija, ionako sve može da se sruši za jedan tren. To najbolje znaju oni koji su to prošli. I s prividom i bez privida i sa tankom i sa debelom niti. A kako je onda tek tamo gdje je jedino dobro samo njegov privid... Tu si nestao dok još postojiš...

 

Priča

Nema te priče koja će te zadiviti, ostaviti bez daha, koja će te natjerati u suze i u smijeh, a da nije bila teška. Što je teža priča, to je i naše divljenje veće. Ali tada je i poimanje života i smisla, dublje. Tada i mi bivamo još bolji ljudi i srce nam postaje mekše. Ne dešava se to samo od priča koje se dešavaju drugima, jer najbolji recept za svijest, samosvijest i za postati bolji čovjek, jeste vlastiti težak put.

Da suze i smijeh idu zajedno osjetiš nekoliko puta u životu kad kao vulkan iz tebe bez pitanja, a vrlo često i upozorenja, provale te bujice. A obično im prethodi "beton". Zabetoniraš, knedla je u grlu, ne dišeš, žiga, boli, steže...bojiš se, ukočiš se...i traje to tako, kako-kad, neko vrijeme i onda je dobro ako beton popusti, a vulkan proradi. E tad su suze i smijeh znak da si i dalje živ.

Misliš da nećeš preživjeti, a preživiš. I tako mi barem nekoliko puta u životu umremo, umiru i drugi, a onda to nekome i pomogne, svjesno ili nesvjesno. Samo pomisao na sve umrle, a žive heroje, čija hrabrost je mnogostruko iznad naše, dovoljna je da se postidiš, da se probudiš, da se skrpiš i da ideš. Gdje? Pa recimo tamo gdje ni u najluđim snovima ne bi bio, a želiš. Prokleto želiš, a bojiš se smrtno. Pa šta i ako umreš?! Nije ti prvi put. Ali je prilika da nešto promijeniš.

Zašto su teške priče te koje u nama bude najtananije emocije? Zato što znaš da samo ono za šta čitavog sebe daš, može biti put do tamo gdje trebaš biti. Zato što znaš da i ti imaš šansu. Zato što te podsjećaju da možda jesi sam, ali nisi jedini. Zato što je mnogima teško, a najteže onima koji su morali umrijeti kako bi živjeli. I to ne jednom. Zato što nas podsjećaju kako je život čudo. Zato što nas podsjećaju ko smo. Zato...

Postoje i one teške priče koje nisu zadivljujuće, inspirativne, koje ne služe nama, a ni drugima. Ali to su one o kojima se uglavnom šapuće ili ćuti. Zašto? Pa jednostavno zato što te je sram što nisi umro da bi živio, a mogao si!

Ako je teška priča ona koju ti treba da ispričaš, ispričaj je. Plači, smij se, zadivi i zavoli sam sebe. Možda si ti na redu...

Trajanje

Interesantno je to sa trajanjem i njegovim posljedicama.

Ponekad stvari koje su nas jedva dotakle i, čini nam se, trajale tren samo, ostave toliki trag u našim životima da je to nemjerljivo. Isto je i sa ljudima. Postoje te duše koje su jedva ukrstile puteve sa našima, a njihov značaj za naš život je trajan i veliki. Ne samo da su u određenom trenutku bile tu, a u slijedećem nestale, nego su nestale, a ostale i trajno nas izmijenile. Interesantno, što su kraće trajale, kao da su još dublji pečat urezale.

Postoje i stvari koje traju, a nemaju nikakav značaj za nas ili naprotiv, stalno spotiču našu snagu, želju, volju, energiju, potencijal. Ometaju nam pogled, remete mir. Isto je i sa ljudima.

I ne znamo mi baš mnogo o trajanju i njegovoj važnosti, sve dok se ne desi da se zauvijek promijenimo. Sreća je u prepoznavanju i dešifrovanju, u pravom trenutku. Ili ikad. Ili nikad.

Ne znamo mi baš mnogo o trajanju sve do momenta u kojem se o njemu zapitamo, uglavnom pod teretom sopstvenih spoticanja, pogrešnih preticanja i preskakanja važnih životnih lekcija, koje kao da nam ne daju da idemo dalje nepromijenjeni. To je onaj trenutak spoznaje u kojem više ništa nije isto. Ako do njega dođe.

Interesantno je to sa trajanjem i njegovim posljedicama.

Koliko puta poželimo da je stvari i ljudi koji nam oplemene živote više, da traju duže, ne shvatajući baš najbolje prolaznost. U našoj prirodi je želja za zadržavanjem, za neprolazom, za trajanjem...valjda nam nije lako pomiriti se s tim da prolazni smo, da život je promjena i tok. E tu je važno shvatiti da je nešto ili neko trebao samo tren u našem trajanju kako bi ga zauvijek promijenio, oplemenio, ispunio... I da smo ga mi trebali.

Toliko se trudimo da postavimo ciljeve na našem putu, nesvjesni da svrha nije cilj, nego prisutnost na samom putovanju. Ono kad ti zastane dah, pa kad se toga sjetiš, kad se prepustiš, ono kad si ti, ono kad misliš da sve možeš, ono kad vjeruješ...