Šta Sve Možeš Da Naučiš Od Djece – Djeca Su Ponekad Sjajni Učitelji

Šta Sve Možeš Da Naučiš Od Djece – Djeca Su Ponekad Sjajni Učitelji

Danas sam neočekivano shvatila šta sve možeš da naučiš od djece. Ili sam se samo prisjetila…

Bio je kraj dana koji mi je donio mnogo težine. Imala sam osjećaj da se više ne mogu pomjeriti. Usporeno i teško sam disala sjedeći u tišini, mučila su me pitanja bez odgovora, osjećala sam zapetost, umor. Kao da se sav teret svijeta sručio na moja leđa. Bio je to jedan od onih dana kada ti ništa ne ide od ruke i kada misliš da si na svijetu potpuno sam…

Dječiji Glasovi Su Me Probudili

Tišinu oko mene, iznenada je zamijenila graja i galama spolja. Veseli i energični glasovi kao da su željeli da me probude, obradovala sam im se. Djeca, radost, pozitivno ludilo, otkačenost, sloboda...

Odjednom, premjestila sam se kilometrima nazad u slične noći mog djetinjstva. Sjećanja su počela da naviru. Bilo je to vrijeme bezbrižnosti i ljepote u kojoj nijedna težina nije bila dovoljna da te obeshrabri, dotuče, na očaj natjera. Osim možda na mladalačko osjećanje slatkog očajanja. Onog brzo prolazećeg, gotovo trenutnog. Sjetih se radosti djeteta u meni, koje već dugo spava.

Gotovo me je gurnula, po nosu udarila! "Ja sam sreća, tu sam uz tebe i sad, jednako kao i onda i jednako kao što ću zauvijek biti. Zar je moguće da ne znaš to, da ne razumiješ?! - pitala me je s nevjericom. Sjetih se poderanih koljena, kriške hljeba na brzinu, igara koje gotovo izumiru, a tek one širine i beskraja... One dječije želje da obema rukama sa malim, a ogromnim srcem u grudima, zagrliš svijet i nije ti veliki.

Sjetih se, slušajući te mutirane zvukove, vriske, dozivanja i ushićenja, kako od djeteta možeš mnogo naučiti i ozdraviti. Ako si dobar učenik i uzoran pacijent.

 

Od Djece Možemo Naučiti Kako Da Budemo Srećni Bez Razloga

 

Od djece možemo naučiti da budemo srećni bez razloga, a da nismo budale i ludaci. Možda samo malo, po onoj mjeri koja u svakom od nas krije ponekog ludaka, a da ludilo nije za posmatranje. Više je to ludilo, za zarazu trnjem okovanog srca iz kojeg nesvjesno isisavamo svu radost i ludost. A to je put da srcu ukrademo mogućnost da se otvori i svojim ritmom kuca nepogrešivo i suštinski.  Ponekad mi se čini da smo mi odrasli, negdje usput postali majstori saplitanja, komplikovanja, rebusa. Pogubljeni hodamo, a mislimo da pamet nam je vrlina... A tek ego, zgrade se od ega prave, umjesto da se u džepu zgužva i u takvom obliku, na kraju baci. Šta će ti ubojiti ego, nabavi novi, prijateljski, mali, prstohvat samo.

Ako bolje pogledamo djecu, naučićemo kako izgleda biti srećan. I ako poželimo to biti, sigurna sam da ćemo naći način. Makar to značilo da ćemo vježbati i biti srećni 10 minuta dnevno, za početak.

 

Od Djece Se Može Naučiti Kako Biti Okupiran Nečim Bez Umora

Možeš da naučiš od djeteta i to da stalno nečim budeš okupiran, zaposlen, u nešto udubljen, duboko, široko, maštovito, a da ni sjenke umora i težine ne osjetiš. Vrlo je važna mirođija tu što se ljubavlju zove. Količina, kaže recept - samo sipaj, ne žali.

Dovoljno je posmatrati djecu dok nešto rade i sa koliko ljubavi, upornosti, posvećenosti i uživanja. Više puta sam čula da djecu ne treba prekidati kada su u nešto udubljeni i nečemu posvećeni. Treba samo uživati gledajući ih.

 

Zauzeti Se Za Sebe – Još Jedna Dječija Lekcija

I možeš još da naučiš da se svim svojim resursima, svom svojom snagom i vrlinom zauzmeš za sebe. S koliko žara te male glavice misle, s koliko energije, poleta, razuzdane strasti i želje oni znaju svoj cilj. I nema šanse da će pretrpjeti poraz, jer oni nisu ni zbunjeni, ni teški, ni umorni, niti im je od siline promašaja i prepreka, vid zamagljen. A istina je da još uvijek nisu, srećom, uspjeli od nas kukavica da nauče ono najgore. A to je da se snovi sanjaju radi reda. I onda sve zaboraviš i nerijetko se živ sahraniš.

Ne Zaboravimo Dijete U Sebi I Sebe

 

Pokušala sam da se sjetim momenta moje poslednje ludosti i uspjela, ali jedva. Rijetke su i dugo ih nije bilo. Kad zaboravimo momenat svoje poslednje ludosti, instiktivnosti, intuitivnosti koju smo momentalno sproveli u djelo, gotovi smo. Opako zvuči, ali samo s jedne strane. S druge strane zvuči tako dobro, jer ako još uvijek umijemo da pročitamo poruke onog pomalo luckastog sebe, sebe trenutka, sebe - sebe i sebe djeteta, bez bedema i tvrđava kojima smo se ogradili, onda i nije tako opako.

Osim djece i velikani naše kulture i istorije su znali tu veliku istinu. A ona je kao i sve velike istine, tako jednostavna. Sroči ti nju i sažmi kako god ti je po kroju ili volji, ali ne zaboravi suštinu. Ono slučajno, gotovo nesvjesno, instiktivno, nagonsko, našoj prirodi sklono, to smo suštinski mi. Vrlo često zaboravljeni, čudom smeća okovani mi.

Želiš li sebe - sebe, graju i ludilo, mir i spokoj, poslušaj, tu slijepu silu samu stvorenu da živi i da se raduje, prkosi svakoj nemogućnosti i svakom ćorsokaku. Ne zaboravimo tog blesavog sebe, njegujmo dijete u sebi i sebe.

Hvala vam djeco. Što i dalje grajite, osim što u ekrane buljite, što nadu dajete, vjeru budite, što prepametne odrasle nas, životu u samo nekoliko lekcija učite...

…kao da je i moje disanje postalo nekako dublje, mirnije...

"Čula sam te, čula, o, itekako jesam. Zoveš se sreća, tu si, uvijek si tu, ne ideš nigdje, nigdje nisi bila. Osim pored mene, kao i pored svakog od nas."

 

A mi...