Praznični duh

Kada bismo dozvolili da potraje ta svjetlost u nama, ko zna šta bi bilo? Probajmo. Mi. Ne čekajmo da to učini neko drugi. Toliko smo premoreni, svodimo račune, pravimo presjeke, zaokružujemo, završavamo, premjeravamo, važemo, podvlačimo crtu, donosimo odluke, planiramo nove početke, radimo sve ono što ljudi rade kada završavaju i pripremaju se da počnu iz početka. Rijetki, nadajući se da će se većina stvari ponoviti, a većina, nadajući se da je krajnje vrijeme da se dese neke lijepe, priželjkivane... Ko još uvijek ima snage, sanja, vjeruje, nada se...Ko nema, on, ili se pravi da ima, ili neće čak ni da se pravi, mada je negdje duboko u sebi svjestan da ne bi imao ništa protiv da se desi čudo.

Ali ono što nam je svima zajedničko, ma kako nam bilo u ovom trenutku, na izmaku još jedne godine, jeste taj duh, taj zarazni duh nečega uzvišenog, svečanog, dobronamjernog, nježnog, sentimentalnog, brižnog, romantičnog, humanog, duh ljubavi, pažnje, potrebe da poklanjamo, činimo i želimo dobro. Duh nečega što vraća vjeru u bolje sutra. Što daje snagu da se krene ispočetka. Što nas raduje, njeguje djecu u nama na koju smo gotovo zaboravili. Pokreće na akciju, čini da sve bude nekako lakše i izvjesnije. Da svaka muka bude barem malo podnošljivija, da svaki bol barem malo manje boli.

Samo da nas ne napusti ponovo sutra, ili da mi njega ne napustimo, tek onako, iz navike, radi reda, zbog svakodnevice, nevjere, jada...Možda se zato tako i zove, prikrade se, osvoji nas i odjednom, ni okrenuli se nismo, nema ga više. Pitam se da li ga trebamo držati čvršće, vjerovati jače, boriti se više? Da li ste se ikada zapitali kako bismo svi izgledali, zvučali i koliko bi nam životi bili drugačiji, kada bismo počeli da njegujemo taj duh, taj lijepi praznični duh samo malo duže...nekoliko dana, mjeseci? Ne mora to čak biti u punoj svjetlosti i snazi, ali eto, tek toliko da je tu, da ne zaboravimo na njega sutra. Da nas i sutra čini boljim, jačim i pozitivnijim ljudima, da nas vodi tamo gdje želimo biti i da koračamo zajedno.

Želim nam samo nekoliko stvari za početak veoma bitnih - da što duže zadržimo tu suštinu praznika u nama, tu vjeru, te konce u svojim rukama, da ne zaboravimo sve sutra, da darujemo sebi i drugima ono najbolje od nas, da pojednostavimo komplikovano, da ne komplikujemo jednostavno, da nas ništa ne spriječi da idemo putem koji smo odabrali. Mislim da je to dobar start. Ostalo će biti stvar kreativnosti svakoga od nas. Prilika je to za divne kreacije u divnom duhu, koje mogu da proizvedu divnu stvarnost. Zanima li vas kakva bi bila? Nije li to želja svih nas? Dozvolimo da potraje. Probajmo. Mi. Napravimo prvi korak. Već sutra. 

Odgovornost

Biti odgovoran velika je stvar! U pravoj poplavi, u cunamiju neodgovornosti, jedan odgovoran postao je raritetan, smiješan, čak i čudak. Otkad smo to jedno učili i usvajali, a drugo prihvatili? Otkad smo to počeli ići raznim prečicama i nadati se da će nam biti dobro, čak odlično? Otkad nam je postalo lakše nadati se da ćemo biti nagrađeni i neodgovorni, umjesto biti zaslužni i odgovorni? Pa nam je onda kriva sudbina, krivi su nam svi, kad stvari ne funkcionišu i kad nam ne ide. A ne ide nam jer smo prethodno sve učinili da bude tako. Sjećam se kroz koliko sam samo životnog trnja prošla. Svjesna sam i ovog trenutnog kroz koje prolazim. Ali sam takođe svjesna da je odgovornost nešto što ne bih izgubila ni po koju cijenu i čega se nikada ne bih odrekla. Zašto? Zato što sam svjesna da je svaka prečica samo privremena pobjeda i privid, a da je samo odgovornost, istrajnost i svaka zaslužena pobjeda i počast, jedna trajna kategorija koja obavezuje i koja daje krila za puni zamah i novo, još bolje sutra.

Znam da je svuda oko nas toliko primjera neodgovornosti koja uspjeva i koja donosi rezultate, znam da je neodgovornost postala toliko odomaćena i nagrađena da se normalnom čovjeku muči. Svaki dan se srećemo sa neodgovornošću - u kući, na ulici, na radnom mjestu, u politici, u zdravstvu...predug je spisak da bi čovjek vrijeme i trud trošio nabrajajući. A mi, nekako po svojoj prirodi skrojeni tako da nam je lakše posustati, odgoditi, odustati, tako da nam ne treba puno. Uvijek nam je lakše između odgovornosti i neodgovornosti izabrati ovo drugo. Tek kad nam se sav taj teret, umjesto rezultata preko noći, svali na leđa i kad postane neizdrživo, valjda shvatimo da nema te prečice koja može da nam donese ono što nismo zaslužili. A da bi se zaslužilo bilo šta u životu moraš biti odgovoran, prema svima i svemu oko sebe. Samo tako ćeš biti dovoljno zaslužan i stvoriti svoj mali ili veliki svijet po mjeri. I imaćeš veliku vrlinu.

Odgovornost je možda neinspirativna, neizazovna i dosadna, ali dosljedna i sigurno daje prave rezultate. Jedno je sigurno, ako iz dana u dan svojom odgovornošću i istrajnošću uspijevamo da idemo naprijed i ako dajemo takav primjer svima oko sebe, uspjeli smo. Ne samo mi, nego i oni na koje možemo da utičemo. Takvim stavom sigurno ćemo postići nekoliko stvari - bićemo bolje osobe, bićemo primjer osobama oko sebe, bićemo sigurni da smo na pravom putu, bićemo zadovoljniji, potpuniji, prijatniji, srećniji... Nema te odgovornosti koja kad - tad neće donijeti nagradu. Nema te odgovornosti koja neće donijeti uspjeh. Pa zašto je onda tako teško prigrliti je, i rasti, rasti iz dana u dan? Pogotovo kad smo svjesni činjenice da duboko u sebi znamo da je neodgovornost, koliko god primamljiva bila, sama po sebi loša, da je velika mana. I da nema te neodgovornosti koja će nam, makar imali i trenutni ćar, donijeti slast prave pobjede, sigurnost, zadovoljstvo, sreću i mir. Kao i u svemu drugom, mi smo ti koji biramo. Data nam je puna sloboda da budemo ono što želimo biti. Ali sloboda bez odgovornosti je dvosjekli mač. Ako se odlučiš za odgovornost dobio si slobodu i još nešto. Ako se odlučiš za neodgovornost i slobodu, onda nisi dobio ništa. Na nama je da odlučimo ko smo i kuda želimo ići. Prečicom i svakako, ili pravim putem postajući iz dana u dan sve bolja verzija sebe...

Pažnja koja nam nedostaje

Pažnja Koje Nam Nedostaje

Svako vrijeme ima i svoje dobre, ali i loše strane. Za ovo naše mnogi kažu da je najgore. Pitanje je koliko smo onog vremena prije uopšte mogli biti svjesni i šta mu je uradila vremenska distanca, ali su svi uvijek mišljenja da je teže sad nego prije. Da li je to zaista tako, ili nas je prvo neko u to uvjeravao, pa smo onda počeli i mi da uvjeravamo sebe, ne znam.

Nemamo Vremena

Znam samo da smo povjerovali, da svi pričamo istu priču i da ništa ne može da se promjeni bez akcije. Znam i to da nam kao ljudima mnogo toga nedostaje danas i da vremena ama baš nikakve veze nemaju s tim. Ali imamo mi.

Na svakom koraku se osjeti nedostatak pažnje. Pod izgovorom da nemamo vremena - a to nam je izgovor za sve što nismo uradili u životu - zaboravili smo šta znači raditi stvari s pažnjom. Bilo da zaključavamo stan, izvodimo psa u šetnju, razgovaramo, jedemo ili plaćamo račune u banci, nekako nam je pažnja postala nevažna, podijeljena, radimo više stvari istovremeno, a nijednoj nismo posvećeni koliko bismo trebali.

 

Pogledaj Oko Sebe

 

Danas sam npr. išla u banku da platim sve kućne račune. Ispred mene u redu stajao je stariji gospodin, onako uredan, čist, malo su mu se tresle ruke i blago je poguren, ali ipak vitalan. Bio je dugačak red, gotovo da sam čekala sat vremena i malo sam posmatrala ljude oko sebe, a pogotovo njega. Strpljiv, pažljiv, ćuti i čeka, a u ruci su mu računi i jedan papir na kome su ispisani svi troškovi za mjesec novembar - to znam jer je naslov bio napisan velikim slovima. Sjetila sam se da su nešto slično radili moji roditelji i da nešto slično radim i ja. Pogledala sam svoju prozirnu košuljicu u kojoj su svi računi na jednom mjestu, nasmijala se i prisjetila papirića na trpezarijskom stolu na kome sam sve to sabrala...

Odlučila sam da malo bolje posmatram ljude danas. S koliko nepažnje samo idemo kroz dan, mjesec, godinu i godine. Koliko je samo nepažnje prema bilo kome i bilo čemu, koliko površnosti, automatizma, odsutnosti, mehanizma, stihije... Shvatila sam da vrlo često i sama to radim. Kasnije budem svega svjesna, ali izgovori su uvijek tu. Najčešće onaj da nemam vremena.

 

Ma ne treba nam vrijeme za pažnju, nama treba vrijeme da ga bolje isplaniramo. Nije kratak dan, koliko smo mi nesposobni da se držimo svog rasporeda onako kako bismo trebali.

 

Obratimo Pažnju

 

Razmislite samo, koliko vremena ste danas izgubili, i na šta ili koga. Zašto bismo gubili dnevno sat vremena na loše navike, loše ljude, na neke stvari koje su nam možda nebitne, a svi to radimo?

 

A onda za prave vrijednosti nemamo vremena. Da s pažnjom uradimo ono što već svakako radimo. Da ne radimo nekoliko stvari odjednom, ako baš ne moramo - inače, to je omiljeni sport mnogih poslodavaca - jer ni u jednoj ne možemo uživati ili joj se na adekvatan način posvetiti. Koliko pažnje mi pridajemo svemu u našem životu, baš toliko možemo očekivati da dobijemo nazad. U suprotnom, zaboravimo na izgovore i obratimo pažnju! Sigurna sam da će nam uz nju i vremena biti mnogo bolja.

Pazi! Pripazi malo! Obrati pažnju! Budi pažljiv! Pokloni pažnju!  

Principi našeg uzrastanja i promjena

Sjaj i privlačnost etike ličnosti jeste u tome da postoje neki brzi i laki načini dostizanja kvalitetnog života - ličnog uspjeha i iskrenog odnosa sa drugim ljudima - bez prolaska kroz prirodni proces rada i uzrastanja u cilju njihovog ostvarivanja. To je simbol bez suštine. To je obećavajući plan „brzog zgrtanja bogatstva bez muke." Ponekad može i da uspije - ali plan ostaje. Etika ličnosti je iluzorna i obmanjiva. Pokušaji da se dođe do kvalitetnih rezultata uz pomoć ovih tehnika i instant metoda efikasni su koliko i pokušaji da nađete određeno mjesto u Čikagu koristeći mapu Detroita.

Po rečima Eriha Froma, renomiranog kritičara korjenja i plodova etike ličnosti: Danas nailazimo na osobe koje se ponašaju kao automatoni koji ne poznaju ili ne razumiju sebe, i jedina osoba koju poznaju jeste ona kakva bi oni sami trebalo da budu, čiji je beznačajni zveket zamjenjen komunikativnim govorom, čiji je sintetički kez zamjenjen iskrenim smijehom i čiji je osećaj praznog beznađa zamjenjen iskrenim bolom. Što se ovakvih osoba tiče, postoje dvije teorije. Prva je da pate od defekta spontanosti i osobenosti koja je po svemu sudeći neizlječiva. Pri tom se može reći da se ne razlikuju od miliona nas ostalih koji koračamo ovom planetom.

Cijelog života se smjenjuju naizmjenične etape rasta i razvoja. Dijete uči da se okrene, da sjedi, da puzi, a zatim da hoda i trči. Svaki korak je važan i za svaki je potrebno vrijeme. Nijedan od njih ne može da se preskoči. Ovo pravilo važi i za ostale faze u životu i tiče se svih oblasti razvoja, bilo da učimo da sviramo klavir ili da uspješno komuniciramo sa svojim kolegama. Primjenljivo je među ljudima, u brakovima, u porodicama i u preduzećima. Znamo i prihvatamo tu činjenicu, tj. princip procesa u oblasti fizičkih stvari, ali da bismo ga razumjeli u oblasti emocija, u ljudskim odnosima ili pak u oblasti ličnog karaktera, manje je jednostavno i daleko je teže. Čak i kada to shvatimo, prihvatanje i življenje u skladu s tim manje je jednostavno i daleko je teže. Zbog toga ponekad tražimo prečice, očekujući da ćemo uspjeti da preskočimo neke od vitalnih stepenika u želji da uštedimo vrijeme i napor ne bismo li dostigli željeni rezultat.

Šta se događa kada pokušamo da idemo prečicom u prirodnom procesu našeg uzrastanja i razvoja? Ukoliko ste prosječan igrač tenisa i odlučite da igrate na višem nivou kako biste ostavili bolji utisak, kakav će biti rezultat? Hoće li pozitivno razmišljanje samo po sebi biti dovoljno da pobjedite profesionalca?
Šta ako navedete svoje prijatelje na to da povjeruju da možete da svirate klavir na koncertnom nivou iako je vaše realno umjeće na nivou početnika?Odgovor je očigledan. Jednostavno je nemoguće prekršiti, ignorisati ili prečicom postići razvojni proces. Neprirodno je, i pokušaj traganja za tim prečicama za rezultat ima samo razočarenje i frustraciju. Na ljestvici od jedan do deset, ukoliko se nalazimo na nivou dva u svakoj oblasti a želimo da dostignemo nivo pet, moramo da napravimo korak napred i dostignemo nivo tri. „Putovanje od hiljadu milja počinje prvim korakom" i može da se postigne samo vremenom. Ukoliko ne obavjestite učitelja na kojem ste nivou - postavljanjem pitanja ili otkrivanjem svog neznanja - nećete naučiti i nećete uzrastati. Dugo možete da se pretvarate da znate, ali kad-tad ćete biti razotkriveni. Priznanje neznanja često je prvi korak u našoj edukaciji. Toro je rekao: „Kako možemo da se sjetimo sopstvenog neznanja, koje zahteva naš razvoj, kada stalno koristimo samo svoje znanje?"

Sjećam se jednom prilikom kada su mi se dvije devojke, kćerke mojih prijatelja, požalile na grubost i nedostatak razumjevanja svog oca. Plašile su se da otvoreno razgovaraju sa svojim roditeljima iz straha od mogućih posljedica. S druge strane, očajnički im je bila potrebna roditeljska ljubav, razumjevanje i podrška.
Porazgovarao sam s njihovim ocem i otkrio da je intelektualno svjestan onoga što se dogada. I mada je priznao da ima takvu narav, odbio je da preuzme odgovornost i iskreno prihvati činjenicu da je njegov nivo emotivnog razvoja nizak. Bilo je to više nego što je njegov ponos mogao da proguta iako bi to bio prvi korak ka njegovoj promjeni. Da bismo uspostavili uspješan odnos sa svojim supružnikom, djecom, prijateljima ili kolegama, moramo da naučimo da slušamo. Zato je potrebna emotivna snaga. Slušanje iziskuje strpljivost, otvorenost i želju za razumjevanjem - visoko razvijene karakterne osobine. Mnogo je lakše funkcionisati s niskog emotivnog nivoa, a istovremeno davati savete na visokom nivou.

Naš nivo razvoja je očigledan kod igranja tenisa ili sviranja klavira gdje je nemoguće glumiti. Međutim, nije toliko očigledan u oblastima karakternog i emotivnog razvoja. Možemo da se „foliramo" pred strancima ili kolegama. Možemo da se pretvaramo. I tokom određenog vremenskog perioda možemo da se provlačimo - bar javno. Možemo da obmanemo čak i same sebe. Ipak, vjerujem u to da većina nas zna šta se uistinu krije unutra - i mislim da većina onih s kojima živimo i radimo takođe to zna. Često sam bio svjedok posljedica pokušaja pribjegavanja prečicama kod tih prirodnih procesa razvoja u poslovnom svetu gdje direktori pokušavaju da „kupe" novu kulturu veće produktivnosti, kvaliteta, morala i davanja usluga uz pomoć mudrih fraza, uvežbanih osmjeha i spoljnih intervencija, zatim putem integracija, akvizicija i prijateljskih ili neprijateljskih poteza. Kada ti metodi ne bi uspjevali, pribjegavali bi etici ličnosti, ignorišući i narušavajući prirodne principe i procese na kojima se bazira kultura visokog povjerenja.


Iz knjige "7 navika uspješnih ljudi" - Stiven R. Kavi

O mirnoći

Često sam govorio sebi: " Od onog što sam maločas izrekao, ne bi li bolje bilo bilo da sam prećutao bar polovinu? A od onog što sam sada smislio da kažem, ne bi li bolje bilo da ništa od svega uopšte ne kažem, ili čak da izgovorim nešto sasvim protivno?" Na ovaj način je ovakvo kušanje samog sebe često i mene izvelo na pravi put, pošto čovek ide za strastima, koje su uvek budne, i navikama, koje su mehanički uvek aktivne više nego za razumom. - Glavno je u svom životu i svojim rečima pronaći neki tajanstveni konac koji vodi po zamršenim putevima naših strasti i navika; jer čovek pogreši i u samim detaljima. Operišite sa kontrastima, i uvek ćete pogoditi put. Glavna je stvar grosso modo, desno ili levo, belo ili crno. Stoga nije ni pitanje zašto je Aleksandar u Persiji ili u Indiji uradio ovu ili onu stvar, nego je glavno da li mu je uopšte trebalo ići u Aziju, mesto da je pokušao ujediniti Evropu, i civilizirati je u blagorodnom grčkom duhu. Prema tome, pošto čovek ili najčešće uradi ili najčešće kaže sasvim protivno od onog što je sam želeo, znači da je čovek po instinktu lud,i da su većina njegovih sreća ili nesreća slučajne. Zbog ovog ni najdublje religiozni ljudi nisu uspeli da budu dobri koliko su to želeli. Prvi hrišćanskiimperatori nisu bili bolji od paganskih. Konstantin nije bio bolji nego Titus, ni Teodosije bolji nego Marko Aurelije. Naprotiv. A da je čovek veliki deo života u stanju ludila, dokazuje i to što nema čovekove zloće koja nije pomešana sa dobrotom, niti ima čovekove dobrote u kojoj nema i zloće. Religija jedina umerava čovekovo ludilo; jer i zlo i dobro su bili u prirodi pre nego što su bili u religiji.

Makar što je čovek uvek čeznuo za spokojstvom koliko i za svetlošću i vazduhom, ipak je on sam radio najviše protiv njega. Sve čovekove mane idu za tim da čoveka obespokoje, a najviše njegov neobuzdani jezik. Odavno je rečeno da iskrenost ne znači reći sve što čovek misli, nego ne reći nikad ono što ne misli; a čak su najopasniji ljudi koji kažu sve što im je na srcu i na pameti - što na umu to na drumu. Jer oni ne govore istinu ili zabludu zato što su iskreni, nego zato što su slabi, i što ne vladaju sobom. Mnogi ljudi ne umeju da sa svojom istinom ostanu nasamo,kao što dete ne sme da ostane u praznoj sobi. Ima često i više plemenitosti  da neke istine prećutimo, nego da ih otvoreno kažemo; a mnoge vam istine ljudi kažu ne iz dobrote da bi vam koristili nego iz cinizma da bi vas unizili.

Uljudnost je jedan način da se izbegnu potresi i nespokojstva. Trebalo je mnogo vekova dok su ljudi izmislili reč uljudnost. Istina, uglađenost izgleda prostim ljudima hipokrizija, a verovatno da često ima tu i dosta tačnog, pošto čovek mora pokazati da mnoge stvari ne vidi, da bi preko njih prešao. Izvesno, u uglađenosti ima puno i umetnosti, što znači puno finoće i dobrote. Zato je čovekoljubivi karakter uljudnosti i bio cenjen kroz sva vremena. Najkulturniji narodi uvek su bili i najuljudniji. Učtivost Kineza i Persijanaca bila je njihova najviša rasna odluka, a oni su sami stavljali uljudnost i iznad dobrote. U Veneciji XVII veka, kad su anonimna pisma bila dovoljna da nekog opreme u smrt, neprestano su bila u dejstvu dva poznata "Društva za uljudnost". Samo u društvu učtivog čoveka, može čovek naći spokojstvo. Narod bez osećanja uljudnosti, a takvih ima i među najvećim, to nije narod nego gomila. Znači da se po uljudnosti najbolje razlikuje društvo od rulje. Samo je gospodin u stanju da vam kaže pohvale u lice, a samo prostak misli da je sebe obezoružao ako je drugome kazao prijatnu reč. Gospodin je navikao da lako dadne slatku reč, kao što lako ispusti zlatnu paru, a fukara sve plaća u marijašima, i uvek misli da je sve preplatio.


Iz knjige "Jutra sa Leutara" - Jovan Dučić

Abrahamov proces kreativne radionice

Evo kakav je to proces: svakog dana ćete odlaziti na jednu vrstu kreativne radionice - ne neko dugo vrijeme - petnaest minuta je sasvim dovoljno; nije potrebno više od dvadeset. Ova radionica ne mora se odvijati svakog dana na istom mjestu, ali dobro je da to bude mjesto na kojem vas neće ometati ili prekidati. Na tom mjestu nećete zalaziti u izmjenjeno stanje svijesti; to nije stanje meditacije. To je stanje upućivanja misli onome što želite, s takvom jasnoćom da vaše unutrašnje biće reaguje nudeći potvrđujuće emocije. Prije no što otpočnete ovaj proces, važno je da budete srećni, jer ako tamo odete nesrećni ili ne osjećajući nikakvu emociju, tada vaš rad neće imati nikakvu naročitu vrijednost jer tamo neće biti vaše moći privlačenja. Kad kažemo „srećni", ne govorimo o tome da bi trebalo da skakućete naokolo od ushićenja. Mislimo na uzvišen osjećaj vedrine, onaj osjećaj da je sve u redu. Stoga, preporučujemo da uradite sve što je u vašoj moći da biste postali srećni. Proces je drugačiji za svakog od vas. Za Ester, na primjer, slušanje muzike je vrlo brz način da je obuzme to uzvišeno osjećanje radosti ali to se ne postiže bilo kojom muzikom, pa čak ne i svaki put istom muzikom. Za neke od vas, to je interakcija sa životinjama ili blizina vode, ali kad vas obuzme taj dobar osjećaj, tada sjedite - vaša radionica je počela.

Vaš posao ovdje, u ovoj radionici, jeste da asimilujete podatke koje prikupljate iz svog stvarnog životnog iskustva (kroz interakcije s drugima i kretanje po vašem fizičkom okruženju). Vaš zadatak ovde je da objedinite te podatke u nekoj vrsti slike samog sebe, one koja vas zadovoljava i koja vam prija. Vaše životno iskustvo izvan ove radionice biće od velike vrijednosti, jer dok se krećete kroz svoj dan, bez obzira na to šta radite - idete na posao, radite po kući, družite se s partnerom, prijateljima, djecom ili roditeljima - ako ćete svoje vrijeme koristiti s namjerom da prikupljate podatke i tragate za stvarima koje vam se dopadaju, a koje možete unijeti u svoju radionicu - ustanovićete da vam je svaki dan zabavan.

Da li ste ikad otišli u kupovinu s nešto para u džepu i namerom da nađete nešto što ćete kupiti? Dok ste razgledali, iako ste vidjeli mnogo stvari koje niste željeli, namjera vam je bila da nađete nešto što želite i date novac za to. Dakle, upravo na taj način bismo željeli da gledate na svaki dan svog životnog iskustva... kao da imate pun džep nečega što ćete razmjeniti za ove podatke koje prikupljate. Na primjer, možda vidite nekog ko je po prirodi veseo. Pohranite taj podatak, s namjerom da ga kasnije unesete u svoju radionicu. Možda vidite nekog ko vozi kola koja vam se dopadaju; pohranite taj podatak. Možda vidite zanimanje koje vam
se dopada... Šta god da vidite, a dopadne vam se, upamtite to. (Možete čak i zapisati.) Kad vidite nešto za šta mislite da biste voljeli da se nađe u vašem životnom iskustvu, vidite sebe kako pohranjujete taj podatak u svojevrsnu mentalnu banku. Potom, kad odete u svoju radionicu, možete početi da asimilujete podatke, a za to vreme, pripremićete sliku sebe iz koje ćete početi da u svoje iskustvo privlačite suštinu onoga što vam prija. Ako ste kadri da prihvatite spoznaju da je vaš stvarni zadatak - bez obzira na to koje su ostale aktivnosti koje obavljate, da gledate naokolo u potrazi za onim što želite, s namjerom da unesete to u svoju radionicu kako biste stvorili viziju sebe iz koje ćete privlačiti - tada ćete doći do spoznaje da nema ničega što ne možete biti, raditi ili imati.

Nalazim se u svojoj kreativnoj radionici

Dakle, osjećate se srećno i sjedite u svojoj radionici. Evo jednog primjera posla koji možete obavljati u njoj:

Volim da budem ovdje; prepoznajem vrijednost i snagu ovog trenutka. Ovdje se osjećam veoma dobro. Vidim sebe u svojevrsnom totalnom paketu, onom za koji znam da je moje sopstveno djelo, a svakako je paket po mom izboru. Na ovoj slici sebe, pun sam energije - nisam umoran, i zaista se kroz životno iskustvo krećem bez otpora. Dok gledam sebe kako klizim naokolo, ulazim i izlazim iz kola, zgrada, prostorija, razgovora i životnih iskustava, vidim sebe kako plutam bez napora, udobno i srećno. Vidim sebe kako privlačim samo one koji su u skladu s mojom trenutnom namjerom. I iz časa u čas mi je sve jasnije šta želim. Kad uđem u svoja kola i krenem negdje, vidim sebe kako tamo stižem zdrav, odmoran i na vrijeme, i spreman za sve što tamo imam da radim. Vidim sebe savršeno odjevenog, baš onako kako volim. A lijepo je znati da nije važno šta se dopada drugima, pa čak ni šta drugi misle o onome što se meni dopada. Ono što je važno jeste da budem zadovoljan sobom, a kad se vidim, sasvim sigurno jesam.

Priznajem da sam neograničen u svim aspektima svog života... Imam neograničen bankovni račun, i dok vidim sebe kako se krećem kroz životna iskustva, ushićuje me saznanje da ne postoji ništa što mi se dopada, a što je ograničeno novcem. Sve odluke donosim bazirajući ih na tome želim li neko iskustvo ili ne - a ne na tome mogu li da ga priuštim. Zato što znam da sam magnet koji privlači svaki prosperitet, zdravlje i odnose koje odaberem. Biram apsolutno i kontinuirano izobilje, jer shvatam da u univerzumu nema granica izobilju i da svojim privlačenjem izobilja ne ograničavam druge ljude... Ima dovoljno za sve. Ključ je u tome da svako od nas to vidi i poželi -i potom će svako to i privlačiti. Prema tome, biram „neograničeno", bez obaveze da pravim veliku zalihu - jer shvatam da imam moć da privučem ono što želim, u koju god svrhu da želim. I dok razmišljam o nečemu drugom što želim, novac mi lako pritiče, tako da je moje snabdjevanje izobiljem i prosperitetom neograničeno.

U svim oblastima mog života postoje aspekti izobilja... Vidim sebe okruženog drugima sličnim meni, koji, kao i ja, žele da se razvijaju; koji su privučeni meni mojom spremnošću da ih puštam da budu, rade ili imaju šta god žele, dok istovremeno nemam potrebe da u svoje iskustvo privlačim one stvari koje se njima možda dopadaju, ali meni ne. Vidim sebe u interakcijama s drugima; kako razgovaram, smijem se i uživam u onome što je u njima savršeno, dok oni uživaju u onome što je savršeno u meni. Svi cijenimo jedni druge i niko od nas ne kritikuje ili uočava one stvari koje nam se ne dopadaju. .

Vidim sebe u savršenom zdravlju. Vidim sebe u apsolutnom prosperitetu. Vidim sebe punog života, iznova punog poštovanja za ovo fizičko životno iskustvo koje sam toliko želio da sam odlučio da postanem fizičko biće. Veličanstveno je biti ovdje kao fizičko biće, donositi odluke svojim fizičkim mozgom, ali pristupati moći univerzuma kroz moć zakona privlačenja. A upravo iz ovog čudesnog stanja privlačim sada još toga istog. Dobro je. Zabavno je. Veoma mi se dopada. Izaći ću iz ove radionice s namjerom da - tokom ostatka dana - potražim još onoga što mi se dopada. Lijepo je znati da, ako vidim nekog prosperitetnog, ali bolesnog, ne moram da unesem u svoju radionicu ceo paket, već samo onaj njegov dio koji mi se dopada. Stoga ću unijeti primjer prosperiteta i izostaviti primjer bolesti. Moj posao je, zasad, gotov.


Iz knjige "Zakon privlačenja" - Ester i Džeri Hiks

Uspjeh - "Svako iskustvo je uspjeh"

Šta, uostalom "neuspjeh" znači? Da li to znači da nešto nije ispalo onako kako ste vi htjeli ili onako kako ste se nadali?  Zakoni iskustva su uvijek savršeni. Mi preslikavamo naše unutrašnje misli i uvjerenja savršeno. Mora da ste napravili pogrešan koraknili imate unutrašnje uvjerenje koje vam govori da to ne zaslužujete - ili osjećanje da ste bezvrijedni.

To vam je isto kao kada ja radim na mom kompjuteru. Ako postoji greška, uvijek je moja. Riječ je o nečemu što ja nisam dobro razumjela u zakonima kompjutera. To samo znači da moram još da učim.

Stara izreka kaže: "Ako vam od prve ne pođe za rukom, probajte ponovo." - to je vrlo tačno. To ne znači da treba sebe da pojedete od muke i da sve ponovo pokušate na isti način. To znači prepoznati svoju grešku i probati na drugačiji način - sve dok ne naučite da to radite isp
ravno.

Ja vjerujem da samim rođenjem stičemo pravo da idemo od uspjeha do uspjeha tokom čitavog života. Ako nam se ovo ne događa, ili se nismo uskladili sa našim unutrašnjim sposobnostima, ili ne vjerujemo da je to tačno, ili ne prepoznajemo svoje uspjehe.

Ako sami sebi postavimo standarde koji su previsoki za nas, bar u ovom trenutku, ako želimo stvari koje bar zasad ne možemo ostvariti, onda je normalno da stalno gubimo.

Kada dijete uči da hoda ili govori, mi ga podstičemo i hvalimo svaki, i najmanji pomak koji načini. Dijete sija od sreće i pokušava ponovo, još bolje. Da li isto tako sebe hrabrite kad učite nešto novo, ili sami sebi otežavate učenje ponavljajući da ste glupi, nespretni ili da ste "promašaj"?

Mnogi glumci i glumice osjećaju da moraju biti savršeni na prvoj probi. Posjećam ih da je svrha probe da uče. Proba je period kada se prave greške, kada se isprobavaju novi načini i kada se uči. Samo vježbajući, mi učimo nešto novo i usvajamo ga kao prorodan dio nas samih. Kada gledate kako neki profesionalac, na bilo kojem polju, nešto radi sa nevjerovatnom lakoćom, znajte da su iza toga bezbrojni časovi vježbe.

Ne činite ono što sam ja dugo radila - odbijala sam da probam bilo šta novo, jer nisam znala kako to da uradim i nisam htjela da ispadnem smiješna. Učiti znači praviti greške sve dok vaša podsvijest ne složi sve kockice.

Nije, uopšte, važno koliko dugo sebe smatrate neuspjelom osobom; od ovoga časa možete početi da stvarate šemu uspjeha. Nije važno ni na kom polju hoćete da se oprobate. Principi su svuda isti. Moramo zasaditi "sjeme" uspjeha. To sjeme će izrasti i dati bogatu žetvu.

Evo nekoliko afirmacija neophodnih da biste postigli uspjeh:

Božanska Inteligencija mi daje sve ideje koje mogu da koristim.
Sve što dotaknem pretvara se u uspjeh.
Na ovoj planeti ima dovoljno za sve, uključujući i mene.
Ima dovoljno klijenata i za moje usluge.
Preći ću u krug pobjednika.
Ja sam pravi magnet za kosmički prosperitet.
Ja sam blagoslovena preko mojih očekivanja.
Privlačim bogatstva svih vrsta. Zlatne prilike su mi na svakom koraku.

Izaberite jednu od ovih izjava i ponavljajte je nekoliko dana. Onda odaberite drugu i učinite isto. Neka ove ideje uđu u vašu podsvijest. Ne brinite o tome "kako" ćete ih ostvariti - prilike će se same nametnuti. Vjerujte vašoj unutrašnjoj inteligenciji i pustite da vas ona vodi. Vi ste zaslužili da budete uspješni na svim poljima vašeg života.


Iz knjige "Kako da izliječite svoj život" - Lujza L. Hej

Prijatelji po izboru; Pazi, da se ne varaš u osobama; Znati se koristiti svojim prijateljima

Prijatelji po izboru neka ti budu oni, koje si odabrao ne samo po naklonosti, već i po uviđavnosti, ili, pošto ih je razum ispitao, a promjenljiva sreća okušala. I ako je u ovom pogledu teško pogoditi ono, što je najvažnije u životu, ipak se oko toga staramo najmanje. Neke nam prijatelje dovodi njihovo nametanje, a mnoge sam slučaj. Pa ipak se o nama sudi po našim prijateljima. Između znalca i neznalice nije nikada bilo saglasnosti. Ako nam se neko sviđa, to još ne znači, da ćemo s njim sklopiti tijesno prijateljstvo. To sviđanje možda potiče otuda, što nas zabavlja, prekraćuje nam vrijeme, a ne što bismo se mogli pouzdati i osloniti na njegove sposobnosti. Prijateljstava ima pravih i nepravih; neprava nam služe za uživanje, a prava za ovaploćavanje naših uspjelih misli i djela. Malo ih je koji su prijatelji ličnosti, a mnogo koji su prijatelji srećnih prilika, u kojima se nalazi ta ličnost. Uviđavnost jednog prijatelja pomaže više nego dobra volja mnogih drugih. Stoga treba na prijateljima da zahvalimo svom izboru, a ne slučaju. Razuman prijatelj zna, da otkloni neprlike s nas. I ako hoćemo, da održimo svoje prijatelje, ne smijemo im željeti odviše mnogo sreće.

Pazi, da se ne varaš u osobama. To je najopasnija, a najlakša prevara. Bolje je da te prevare u cijeni, nego u robi. Kod ljudi je više, nego kod svega drugog potrebno, da im se gleda u unutrašnjost. Razumjevati se u stvarima i poznavati ljude, dva su sasvim različita predmeta. Pri proučavanju ćudi i pri razlikovanju karaktera hoće se duboka filozofija. Kao što je nužno proučavati knjige, isto je tako nužno proučavati i ljude.

Znati se koristiti svojim prijateljima. I pri ovome pokazuje pametan čovjek svoju vještinu. Neki su nam korisni, kad su daleko, a neki, kad su u blizini. Poneki nije sposoban za dogovaranje, ali je vrlo sposoban za dopisivanje, jer mu daljina uklanja neke greške, koje se izbliza nisu mogle podnositi. Ne samo zabavu, već i koristi valja crpiti od svog prijatelja. Prijatelj pak mora da ima tri svojstva, koja neki pridaju onom što je dobro, a neki svakom predmetu uopšte. Ta tri svojstva jesu: jedinstvo, dobrota, istinitost. Prijatelj je u svemu sve i sve. Malo ih je koji su sposobni da budu dobri prijatelji, a to što ne umijemo da ih izaberemo, čini da ih je još manje na broju. Sačuvati ih za sebe vrijedi više, nego ih znati zadobiti. Odaberimo takve, koji će biti dugotrajni, makar bili i novi u početku;pri tome se tješimo time, što će se i oni moći ubrojati među stare. Svakako su najbolji koji imaju nogo soli, makar ispitivanje stalo i n ešto skuplje. Nikakva pustinja nije tako žalosna, kao što je žalosno biti bez prijatelja. Prijateljstvo nam umnožava dobro, a dijeli s nama zlo. Ono je jedino sredstvo protiv nesreće i samo pokraj njega duša slobodno diše.


Iz knjige "Vrelo mudrosti ili pravila za život" - Baltasar Grasijan

Komlenac

Svako od nas ima svoj Komlenac. Ili ga je imao. Znate ono mjesto gdje je sve moguće. Mjesto za sva vremena. Vanvremensko. Moje takvo mjesto je selo nadomak Kozarske Dubice. Moja oaza, moje more, moj kraj svijeta, mjesto koje kad ugledaš vrištiš od sreće, a kad ga napuštaš plačeš... Mjesto koje vam ulije i pruža takvu sigurnost i snagu, sve to naravno, u kombinaciji sa vašim najdražim ljudima, da kad se tamo nalazite, mislite da su i zvijezde preblizu i da sijaju najsjajnije... Spavanje na dušecima na podu, tačnije otimanje među nama djecom ko će spavati na podu, jer je broj mjesta bio ograničen. Otimanje za posjetu ujakovom podrumu gdje je imao pravu malu oazu ili spratu štale gdje je uživao ležeći na sijenu i provodeći tamo ono malo slobodnog vremena kad s terena dođe kući. Baba, đed, ujak, mama, tata, sestre, tetka, njena djeca i svi ostali, rodbina, drugari, poznanici - uživanje.

Mjesto na kojem je bilo moguće u isto vrijeme raditi bilo šta i uživati. Ili ne raditi ništa i uživati. To je jedino mjesto na kojem se sjećam da mi je bilo i dosadno u životu, ali slatko dosadno. Tamo sam mogla da vozim motor, auto, traktor i sijeno, da hranim kravu i gicu i mazim tele i srčem pjenu direktno iz kante, kad baba Soka ili đed Milinko pomuzu svoje ljepotice, Krilovu i Golubu. Kako su me samo nervirala djeca koja su sa svojih 10 - tak godina znala da pitaju odakle mlijeko. Pobogu, pa zar ni to ne znate? Nije važno imate li Komlenac, idete li vi u školu? Bila sam prosto ponosna na svoje poznavanje prirode i društva, na tu ljubav prema mjestu na kojem je u jednoj od onih slatkih šeperuša ( kuća napravljenih od drveta, blata, gline ) rođena moja majka i na mjesto gdje su se sreli i zavoljeli moji roditelji. Bila sam ponosna što znam sve o kokama, gicama, kravama, jarićima, što znam zašto se kupi sijeno i kako se to radi, šta životinje treba da jedu i piju da bi bile zdrave. Sjećam se verande ispred stare kuće, koja je bila prepuna cipelica, koje sam kao mala obuvala i pravila se važna. Pošto je kuća moje babe bila na raskrsnici ( tad je još uvijek bio makadam, nije bilo asfalta ), a jedan od puteva je vodio uz brdo, djevojke koje su živjele u brdskim selima bi jutrom ostavljale svoje opanke i seosku obuću i na našoj verandi se prezuvale, kako bi uredne i u ljepšoj obući stigle u grad na posao.

Nadomak ruku bašta, iz koje u svakom trenutku možeš da ubereš i pojedeš šta god poželiš. Tačnije sve što dozrijeva. Ubereš paradajz ili krastavac, malo ga protrljaš komadom garderobe i to je to. Voće i povrće. Sjećam se sakupljanja šljiva i tih slatkih akcija. Vremena kad smo šljive brali i skupljali na starom "kućištu" i priča starijih o našim precima i različitim sudbinama. Kukuruzi su bili "pečenjci", mada ih je baba često kuvala. Ali ispod oraha u dnu dvorišta, bilo je mjesto gdje smo večerima pekli kukuruze i u slast ih jeli. O, divote li te i druženja. Jedno veče kod nas, drugo kod rođaka...

Kad vidim nekoga da pliva u rijeci, prve asocijacije su mi Mlječanica i Una. Jedna rječica, mala, krivudava, puna vrbaka, odmah niže bakine kuće, rječica sela i njegov spas u vrijeme ljetnjih vrućina, kad nestane vode. U blizini je, odmah uz jednu od obala bio i izvor "Vrujac", seosko vrelo. Ne znam vidjeh li u životu nešto minijaturnije, a da je nas toliko moglo da napoji  i osvježi. Rječica na kojoj smo se praćakali, trčali za Vilinim konjicima, prali veš, auto, napajali bakine krave, pecali ribu ( Zekicu i Kostreša ). A još kad vam je ujak ( Brko ) najbolji ribolovac u čitavom kraju, zamislite! Koliko dike i ponosa. I koliko znanja iz ribolova. Doduše, ujak je ribu hvatao u svaka doba i na sve načine, rukom uz obalu, drvenim štapom ili profesionalnim pecaroškim štapom. Nas je opremio ( bilo nas je petoro, ali je samo nas troje pecalo :) drvenim štapom i malim udicama, ali meni sasvim dovoljnim da uzbuđenje može da počne. Sjećam se da sam jednom sa pecanja došla mokra do struka, jer sam u želji da upecam sjajan ulov, zanesena završila u vodi. Jednom sam upecala svoj palac, pa sam još dobila i pljesku od mame, jer se mnogo prepala.

Ako je jedna bila rječica, druga je bila prava dama među rijekama, ljepotica. Una, jedna! Rijeka na koju su nas roditelji jednom doveli da vide šta smo to od učenja da plivamo zaista i savladale. I nije bilo sjajno, ali uz tatin i mamin veliki trud, postjale smo sve bolje i bolje. Od tad, Una postaje mjesto našeg vodenog uživanja iz dana u dan, iz godine u godinu. Druženje, plivanje, ronjenje, pecanje, prve simpatije, osmjesi, zadirkivanja, fešte, gitara, pjesma, sve na Uni. Inače, Una je vodena granica između Komlenca u Republici Srpskoj i Baćina u Hrvatskoj. Moje mjesto, moje voljeno mjesto, moja voljena bića. Rodno mjesto moje mame, koja je znala da se sa svima nama snađe i da niko ne osjeti da mu bilo šta fali, da ga žulja. Žena za sva vremena. Da ne znam gdje je rođena, nikada to po njenom ponašanju i stilu ne bih mogla da pogodim.

Toliko toga doživljenog i fascinantnog, a neispričanog, neizrečenog... Ljubav... Nemojte me samo pitati šta je od svega toga sada preostalo, na to pitanje trenutno niti mogu, niti želim, niti znam da dam odgovor. Jedino što sigurno znam, jeste da postoji ogromna želja, želja da zbog sebe i zbog mojih najdražih ljudi, svima nama stvorim to mjesto, kao što su ga moji roditelji stvorili za nas!

Kako voleti sebe - 10 koraka

1. Prestanite sa svakom kritikom - Kritikovanje nikada ne menja stvari. Odbijte da kritikujete sebe. Prihvatite sebe baš takve kakvi ste. Svi se menjaju. Kada sebe kritikujete, vaše promene su negativne. Kada podržavate sebe - promene su pozitivne.

2. Ne plašite sebe - Prestanite da terorišete sebe svojim mislima. To je užasan način da se živi život. Pronađite mentalnu sliku koja vam pruža zadovoljstvo i automatski ćete svoje strašne misli promeniti u pozitivne.

3. Budite nežni, ljubazni i strpljivi - Budite nežni prema sebi. Budite ljubazni prema sebi. Budite strpljivi sa sobom dok učite nove načine razmišljanja. Ophodite se prema sebi kao prema nekome koga mnogo volite.

4. Budite ljubazni prema svom umu - Mržnja prema sebi je mržnja prema sopstvenim mislima. Nemojte mrzeti sebe zato što imate misao. Jednostavno je zamenite.

5. Pohvalite sebe - Kriticizam slama unutrašnji duh. Pohvala ga izgrađuje. Pohvalite sebe kad god to možete. Recite sebi kako vam odlično ide sa svim malim uspesima koje postižete.

6. Podržavajte sebe - Nađite način da podržite sebe. Ako vam je potrebno, zatražite pomoć od prijatelja. Veoma je korisno i snažno zatražiti pomoć kad vam je potrebna.

7. Volite svoje negativnosti - Shvatite da ste ih stvorili da biste ispunili neku svoju potrebu. Sada pronalazite nove, pozitivne načine da zadovoljite te potrebe. Zato s ljubavlju otpustite stare negativne šablone.

8. Vodite računa o svom telu - Učite o ishrani. Koja vrsta goriva je potrebna vašem telu da bi imalo optimum energije i vitalnosti? Učite o vežbanju. U kojoj vrsti vežbe vi uživate? Negujte i poštujte hram u kom živite.

9. Rad sa ogledalom - Pogledajte se u oči. Izrazite sve veću ljubav koju imate prema sebi. Oprostite sebi gledajući se u ogledalo. Razgovarajte s roditeljima gledajući u ogledalo. Oprostite i njima. Bar jednom dnevno recite: "Volim te, stvarno te volim".

10. Volite sebe - počnite odmah! Ne odlažite do momenta dok vam ne bude dobro, ili dok ne izgubite višak kilograma, ili dok ne dobijete novi posao, ili dok ne otpočnete novu vezu. Počnite ODMAH - dajte sve od sebe!


Iz knige "Put promene...i neće biti kraja čudesima..." - Siniša Ubović

Voleti sebe - Odakle krenuti?

Ta divna osoba s kojom provodimo najviše vremena, ta čudesna osoba s kojom smo u svakom smislu ostvarili i ostvarujemo najčvršću vezu u svom životu jesmo mi sami. Pa i pored činjenice da se toliko dugo družimo i poznajemo, kako je moguće da se do sada nismo u potpunosti i do kraja zavoleli? Kako je moguće da neko s kim provodimo toliko vremena i ko je uvek, u svakom trenutku tu za nas i dalje nije po našoj meri? Šta je to što nas sprečava da istinski i do kraja prihvatimo tu osobu s kojom smo, od kada smo došli na ovaj svet, predodređeni da provedemo ama baš svaki dan, svaki trenutak svog života? Da li je moguće istinski voleti i prihvatati sve ostale s kojima se na svom putu srećemo ako nismo naučili da volimo i prihvatimo sebe?

Svaki naš korak, svaki uspon, svaki pad, svaka rana i svaka radost, svaka nova ljubav i svako razočaranje, svaki pokušaj i svako odustajanje, svaka nada i svaka sumnja, sve što činimo i sve što se plašimo da činimo, uvek je diktirano količinom ljubavi koju u tom trenutku gajimo prema sebi. Setite se samo koliko ste bili srećni i uspešni u nekom periodu svog života i pokušajte da taj period i sve ono što ga je krasilo povežete s količinom prihvatanja, poštovanja i pre svega ljubavi koju ste prema SEBI osećali. Potpuno sam siguran da, ako ste barem jednom u životu bili u prilici da istinski uživate i da se radujete, onda ćete to moći da ponovite. Samo je važno da znate kako. Pred vama je spisak od 10 koraka koji će vam pomoći u tome. To je moj lični putokaz kojem se često vraćam i koji me podseća: sve je uvek dobro kad istinski volimo sebe. Prvi put sam se sa svim ovim stavkama sreo čitajući knjigu Lujze Hej "Moć je u vama". Na jednom skupu neko ju je pitao da li postoji neki jednostavan savet kako voleti sebe. Lujza je onda napravila ovaj fantastičan spisak. Ove tačke predstavljaju osnovu svih Heal Your Life programa i radionica koje vodim i koje vode treneri ovog programa širom sveta. Dokle god pratimo ove korake, možemo biti sigurni da smo na pravom putu i da gradimo za sebe život pun čudesnih mogućnosti! ( 10 pomenutih koraka čitajte u narednom postu )


Iz knjige "Put promene...i neće biti kraja čudesima..." - Siniša Ubović

Najlakše je biti žrtva

Najlakše je biti žrtva. Kad se čovjek malo zamisli, jeste. Ti ni za šta nisi odgovoran. Osim za to što trpiš. Neko drugi odlučuje o tome ko si, šta si, kako ćeš se osjećati, o čemu ćeš razmišljati, šta ćeš raditi, šta je dobro, šta nije, stavlja te pred svršen čin. Ključ za sve je u njegovim rukama. On je za sve odgovoran i kriv. A ti si nedužan. Kako je čudno to kad si žrtva, a i ne osjetiš. Kad samo želiš da budeš srećan, a ti to nisi, kad samo želiš da budeš voljen, a ti to nisi, da budeš ravnopravan, vrijedan, poštovan, normalan, cijenjen i svašta, a nisi. I tako se ufuraš maksimalno u tu ulogu žrtve, vrijeme prolazi, gazi te neko, gaziš se sam, tek ponekad svjestan tog gaženja. Uglavnom, rijetko si uopšte svjestan koliko si ugrožen, koliko si tuđi i nisi svoj. Uljuljkan si u svoj bol, nepavdu, bespomoćnost.

Malo je onih koji su potpuno zaslužili svoju nesreću, ali i onih koji su potpuno zaslužili svoju sreću. Ali opet, ništa bez borbe. Koliko god je neko kriv, jer vas drži žrtvom, a na to nema pravo, toliko ste krivi i vi, jer ste mu to dozvolili. Jednom, ili dva puta da, ali u čemu je štos onda kad vam to postane način života i jazbina iz koje se sve teže izvući. I nemojte mi reći da izlaz ne postoji, jer niste u pravu. Itekako postoji, hrabri koji su se odvažili prije vas su dokaz za to. Izlaz postoji. Ali ga vi ne vidite, nemate petlje i ne želite da ga vidite. Možda vam je mnogo težak i komplikovan taj izlaz. Pa šta! Ko je još bilo koga u bilo čemu pobijedio bez borbe?

Sigurna sam da je sve lako i ništa nije lako. To je zaista istina. Od našeg pogleda na ono što nam se dešava, zavisi i ono što ćemo uraditi, ili nećemo uraditi. Ako si žrtva, shvati da stvari tako stoje i prestani to da budeš. Lako je. Ako si žrtva, a to nećeš da vidiš, teško da ćeš prestati to da budeš. Teško je. Sve dok je neko drugi odgovoran i kriv, a mi nedužni, za sve imamo opravdanje. Onog trenutka kad lupimo šakom od sto, odvažimo se i prestanemo biti žrtve, onda smo za sve dalje odgovorni isključivo mi. Da li biste nekoga koga baš mnogo volite voljeli vidjeti u svojoj ulozi? Pogledajte na stvari iz drugog ugla. Samo se probudite. Jer, iako život podrazumjeva i teškoće i probleme i loša iskustva, ne podrazumjeva i patnju. To je već naša odluka. Prema tome, najlakše je biti žrtva. Kriv si samo za to što trpiš...ili zato što se miriš sa svim onim što se kosi sa tvojim najdubljim ljudskim idealima i vjerovanjima?



Psiholozi imaju poučnu priču o žabi koja se skuvala u loncu, a koja se može primjeniti na mnoge životne situacije. Ako baciš žabu u lonac vruće vode, ona će odmah osjetiti opasnost i iskočiti iz lonca. Međutim, ako je lagano staviš u lonac mlake vode, to joj jako godi. Polaganim dodatnim zagrijavanjem vode žaba se sve više opušta, a kad shvati da je voda postala prevruća, više nema snage da iskoči iz lonca.

Dobrodošao na planetu Zemlju, maleni

Možda smatrate da bi vam bilo lakše da ste ove riječi čuli prvog dana svog životnog iskustva na planeti Zemlji. A da smo vam se obratili prvog dana vašeg fizičkog životnog iskustva, evo šta bismo vam rekli:

Dobrodošao na planetu Zemlju, maleni... Nema ničega što ne možeš biti, raditi ili imati. Ti si veličanstveni tvorac i ovdje si zbog svoje moćne i promišljene želje da budeš ovdje. Primjenio si čudesno umijeće promišljenog stvaranja i, blagodareći svojoj sposobnosti da to učiniš, dospio si ovamo. Kreni naprijed, misleći na ono što želiš, privlačeći životna iskustva koja će ti pomoći da odlučiš šta želiš, a kad odlučiš, misli samo na to. Najveći dio vremena provodićeš prikupljajući podatke - podatke koji će ti pomoći da uvidiš šta je ono što želiš... Tvoj stvarni zadatak je da odlučiš šta želiš i potom se usredsrediš na to, jer ćeš to tako i privlačiti. To je proces stvaranja: razmišljanje o onome što želiš, i to toliko jasno da tvoje unutrašnje biće ponudi emociju. A dok emituješ misao kombinovanu s emocijom, postaješ najsnažniji od svih magneta. To je proces putem kojeg ćeš u svoje iskustvo privući ono što želiš.

Mnogo onoga o čemu ćeš razmišljati neće biti snažno u svom privlačenju, a ni u početku - osim ako ne ostaneš usredsređen dovoljno dugo da to postane nešto više. Naime, s povećanjem kvantiteta, povećava se i snaga. A s povećanjem kvantiteta i snage, jačaće i emocija koju ćeš osjećati iz svog unutrašnjeg bića. Kad gajiš misli koje za sobom povlače emociju, pristupaš moći univerzuma. Kreni naprijed (rekli bismo vam) ovog prvog dana svog životnog iskustva, znajući da je tvoj zadatak da odlučiš šta je ono što želiš i da se potom usredsrediš na to.

Međutim, ne obraćamo vam se prvog dana vašeg životnog iskustva. Ovde ste već neko vrijeme. Većina vas sagledava sebe ne samo sopstvenim očima (zapravo, čak ne ni prije svega sopstvenim očima), nego očima drugih; prema tome, mnogi od vas trenutno nisu u onom stanju u kojem žele da budu.


Da li je moja „stvarnost" stvarno baš tako stvarna?

Namjeravamo da vam ponudimo proces putem kojeg možete da dostignete stanje po svom izboru, kako biste mogli da pristupite moći univerzuma i počnete da privlačite teme po svojoj želji, umjesto one za koje osjećate da su vaše stvarno stanje. Naime, iz naše perspektive, postoji vrlo velika razlika između onoga što sada postoji - što zovete svojom „stvarnošću" - i onoga što vaša stvarnost stvarno jeste. Čak i ako bivstvujete u tijelu koje nije zdravo ili onom koje nije veličine, oblika ili vitalnosti po vašem izboru; ako imate način života koji vas ne zadovoljava; ako vozite automobil kojeg se stidite; ako stupate u interakcije s osobama koje vam ne donose zadovoljstvo... želimo da vam pomognemo da shvatite da to, iako izgleda kao vaše stanje, ne mora biti. Vaše stanje jeste ono što u svakom trenutku osjećate u vezi sa samim sobom.


Kako da povećam svoju magnetsku snagu?

Misli koje gajite a koje ne donose sa sobom snažnu emociju, ne posjeduju veliku magnetsku snagu. Drugim rečima, mada svaka vaša misao poseduje kreativan potencijal ili magnetski privlačni potencijal, vaše misli, u kombinaciji sa snažnom emocijom, jesu ono najsnažnije. Naravno, najveći dio vaših misli, prema tome, nema veliku privlačnu moć. One, u manjoj ili većoj meri, održavaju ono što već privlačite. Dakle, zar ne možete da uvidite koliko bi vam vrijedilo da utrošite 10 ili 15 minuta dnevno na namjerno gajenje snažnih misli koje pobuđuju divne, snažne, strastvene, pozitivne emocije, kako biste u svoje životno iskustvo privukli okolnosti i događaje koje želite?(Mi smatramo da je to veoma dragocjeno.) Ovdje ćemo vam ponuditi proces putem kojeg možete svakodnevno provesti malo vremena namjerno privlačeći u svoje iskustvo zdravlje, vitalnost, prosperitet, pozitivne interakcije s drugima... sve ono što, po vašem mišljenju, čini vašu viziju savršenog života. A to će biti ono što će promjeniti stvari, prijatelji. Naime, kad namjeravate i primate, nećete primati samo korist od onoga što ste stvorili, nego ćete primati i novu perspektivu, od koje će vaše namjere biti drugačije. U tome je suština evolucije i razvoja.


Iz knjige " Zakon privlačenja" - Ester i Džeri Hiks

Zamislite sebe kao dijete

Ako uzmemo trogodišnje dijete i stavimo ga nasred sobe, pa vi i ja da vičemo na to dijete, govorimo mu da je glupo, kako nikada ništa ne uradi dobro, kako bi trebalo da bude ovakav a ne onakav,ili kako bi trebalo da radi ovo a ne ono, da ga grdimo zbog nereda koji je napravilo; da ga možda, nekoliko puta udarimo, mi ćemo na kreaju završiti sa preplašenim malim djetetom, koje pokorno sjedi u ćošku; ili će se razbjesnjeti i rasturiti sve oko sebe. Dijete će reagovati na jedan od ta dva načina, ali mi nikada nećemo saznati prave potencijale tog mališana.

A ako uzmemo to isto dijete i pričamo mu kako ga mnogo volimo, koliko nam je do njega stalo, da nam se dopada njegov izgled, to što je pametan, bistar, da volimo kako on razmišlja i da je normalno da pravi greške dok uči - i da ćemo mi, bez obzira na sve, uvijek biti tu za njega - onda će potencijal
tog mališana izbiti na vidjelo!

Svako od nas nosi u sebi trogodišnje dijete i često mi sami provedemo veći dio života vičući na to dijete. Onda se čudimo što nam život ne valja.

Ako imate prijatelja koji vas stalno napada i kritikuje, da li ćete željeti da budete često s njim? Možda i hoćete, ukoliko su tako sa vama postupali u djetinjstvu, a to je onda tužno.


E, tako, sada ispred sebe imamo spisak negativnih poruka kojih smo se naslušali u djetinjstvu. Ima li neke veze između tog spiska i onoga što vam se čini da nije u redu u vašem životu? Gotovo su isti? Najvjerovatnije da.

Naš život se zasniva na porukama iz djetinjstva. Svi smo mi bili dobra, mala djeca i poslušno prihvatali ono što su nam "oni" predstavljali kao istine. Bilo bi sasvim lako prenijeti krivicu na naše roditelje i onda opet ostati u ulozi žrtve sve do kraja života. Ali, to ne bi bilo ni najmanje zabavno i svakako nas ne bi izvuklo iz životnog ćorsokaka.



Iz knjige "Kako da izliječite svoj život" - Lujza L. Hej

Podsjetite sebe šta to znači biti ljudsko "biće"

Ponekad se pitam šta bi Marsovci pomislili da mogu da pogledaju dole i da nas posmatraju. Kladim se da bi oni bili zbunjeni zbog čega zovemo sebe "ljudska bića" kad naše reakcije nagovještavaju da smo više "djelatnici". "Bivstvovanje" je stanje u kome ste uvijek prisutni kojom god aktivnošću da se bavite; tj. da se unosite u ono što trenutno radite. To nagovještava da je upravo ovaj trenutak, a ne onaj slijedeći ( ili prethodni ), najznačajniji trenutak koji proživljavate. Međutim, većina nas je toliko zauzeta završavanjem različitih poslova ili žali zbog nekih drugih stvari, juri unaokolo i planira neke druge trenutke, da ponekad izgleda kao da gubimo iz vida trenutak u kome se stvarno nalazimo - ovaj sadašnji.

Mnogi su čuli izreku: "Život je ono što nam se dešava, dok planiramo nešto drugo." Tužno, ali dešava se veoma često. Postajemo preokupirani onim što će se tek desiti, ili onim što se već desilo, da gubimo iz vida ono što se dešava upravo sada.

Nije slučajno da zbog ovakvog užurbanog tempa kojim živimo, naš duh gladuje i vene. Napokon, potrebno nam je mnogo više stimulansa da bismo bili zadovoljni. Uopšte nas nije lako zadovoljiti, postale smo pravi stimulo-ovisnici, koji zavise od onoga "šta je slijedeće". Umjesto da uživamo u jednostavnim zadovoljstvima i ljepoti života, nas proždiru naše liste zaduženja. Mi smo zauzete da bismo se previše unijele u ono što radimo zato što već planiramo slijedeću aktivnost. Kažemo da želimo više vremena; ipak, čak i kada je nešto otkazano, mi obično pronađemo način da i to vrijeme popunimo nekom drugom aktivnošću. Onda se i dalje žalimo što nemamo vremena. Istina je da smo mi postale zavisne od toga da nemamo vremena zato što ne znamo šta ćemo s njim čak i kada ga dobijemo.

Mi živimo u tehnološki naprednom društvu gdje se čak i naša najhumanija iskustva često svode na bezličnu virtuelnu realnost, gdje je za komuniciranje sa nekim potreban modem. Internet je izuzetno sredstvo za dobijanje informacija jednim pritiskom na tipku, pa ipak, ljudi ga koriste za mnoge loše stvari. Kada se ne koristi kako treba, to je najbolje rješenje za nekoga ko bježi od stvarnosti, da ne "bude" ovdje i sada.

Najboljerješenje jeste da se ponovo upoznate sa sopstvenim "bivstvovanjem" - tihim dijelom sebe koji postoji nezavisno od posla, ciljeva ili odgovornosti. Ovo je dio vas koji je zadovoljan samo zato što postoji - a ne zato što uspješno završio još jedan zadatak.

Dobar način da počnete da se upoznajete sa ovim mudrim i zadovoljnim dijelom svoje svijesti jeste da eksperimentišete i ne radite ništa! Upravo tako - ništa. Koliko god da to izgleda nemoguće, koristi mogu da budu poprilične. Ne brinite, ne govorim o tome da sjedite satima besposleni. Možete da počnete sa minut ili dva i da postepeno produžavate to vrijeme. Ima nečeg čarobnog u tome da samo sjedite, ili ležite i jednostavno mirujette, i dozvolite svom umu da se razbistri i umiri. Na neki način, naš um je poput onih snježnih kugli koje djeca vole. Kada sjedimo mirno i ne radimo ništa, naš um ima mogućnost da se smiri, staloži, odmori i dobije ponovo inspiraciju. Bez buke našeg prezauzetog uma, naša dublja inteligencija ima mogućnost da se pojavi. Umjesto da "mi" razmišljamo, izgleda kao da nešto iznutra obavlja to razmišljanje "za" nas.

Dok budete vježbale, vidjećete da se osjećate mnogo ugodnije ako ne popunjavate svaki slobodan trenutak svog vremena sa još više aktivnosti. Ovo će vam, zauzvrat, pomoći da se smirite i da usporite svoj životni tempo.

Kada se budete smirile, možda ćete započeti da razmišljate o čudu što ste žive i zdrave. Otprilike, kada su imale tri godine, obe naše kćerke su uzviknule zadivljeno: "Zar nije kul to što smo žive?" Baš taj ispitivački šarm i zadivljenost mnoge od nas su izgubile zato što smo odraasle, imamo posao i obavljamo ga. Ali, upravo taj dječiji enuzijazam možemo da povratimo, ako samo postanemo svjesne sopstvenog postojanja. Zašto to ne probate danas? Vaš život može da izgleda smirenije i spokojnije nego što ste ikada mislile da će biti.



Iz knjige " Ne gubite živce zbog malih stvari...za žene - Kristin Karlson

Ono kad si srećan

Znate šta, nisu mi ovo baš neki posebni dani. Štaviše, teški su, puni neke neizvjesnosti i nesigurnosti. Znate oni dani na koje svako od nas u prvi mah "poludi", dođe mu da se izvrišti, posvađa sa cijelim svijetom, plače, viče, digne ruke od svega, u zavisnosti od toga kakav je tip i kako reaguje...

Dani u kojima imate osjećaj da se pola svijeta sručilo na vaša leđa, da sve ide onako kako ne želite, da je sav trud uzalud. Ma znam ja da je vama jako dobro poznato o čemu govorim. Dani na koje niko nije imun. Ni onaj koji "radom na sebi" pokušava da shvati da i takvi dani moraju da postoje. Da možda čak i treba da postoje, kako bi nas podsjetili da je još toliko toga zbog čega treba da smo srećni, da je još toliko toga što imamo, iako s druge strane u nečemu nismo uspjeli. Da shvatimo da i u ovakvim danima imamo čitavo bogatsvo na koje ne smijemo zaboraviti.

Dakle jesu i mogu biti teški moji dani, ali znate šta? Baš me briga! Što bi rekao Matija Bećković: " Ćeraćemo se još, jednako ćerati to da smo načisto"... I hoćemo! I neću prestati da se borim! I neću prestati da vjerujem! I neću ni plakati, ni vrištati, ni svađati se, ne. Samo ću još žešće da zapnem sa svim. I sa radom na sebi i oko sebe i oko svih onih do kojih mi je najviše stalo, zato jer znam da činim pravu stvar. Tomas Fuller je rekao kako je noć najmračnija pred svitanje. Ma znam ja da je ona jednako mračna, ali kad - tad svane. Svaka mu čast! Da, toliko puta sam se u to uvjerila prije. Znam da ću i sad.

Teški su dani, to je istina, ali ja sam i dalje srećna. I to je istina. Jesam. I ponosna sam što mogu biti srećna. I što imam toliko razloga da budem. Kad bismo malo bolje sagledali naše živote, malo pažljivije pratili tu fabulu sa stalnim usponima, padovima, srećama i nesrećama, shvatili bismo koliko toga smo negdje preskočili, a nismo trebali, koliko toga nismo vidjeli, a trebali smo. Shvatili bismo da bez tih smjena svjetla i tame i bez tih ringišpila i ne bismo znali da živimo. Da cijenimo ono što imamo i ono što jesmo. Stoga, budite nesrećni ako baš morate, kratko. A donesite odluku da ćete većinu svog vremena biti srećni, bez obzira na sve ili baš zahvaljujući svemu.





"Što više izgarate, to ste više u zaostatku" - Anonimni autor
"Ništa nije vrijednije od ovog dana" - Gete
"Neuspjeh poražava gubitnike, neuspjeh inspiriše pobjednike!" Robert Kiyosaki
"Noć je uvijek najmračnija prije svitanja" - Tomas Fuler

Borba (sa sobom)

Borba sa sobom. Najteži je to vid borbe, čini mi se. Teži od svih. Od svega i od svakoga se može pobjeći, ali od sebe ne može. Ma kakvi ljudi oko tebe bili, ma kakav tvoj odnos s tim ljudima bio, svjestan si da može, ali ne mora da bude. I to je istina. Lako je riješiti se bilo kakvog odnosa sa bilo kim, ma kako to teško, u prvi mah izgledalo. Dobro, možda ne uvijek lako, ali je izvedivo i moguće.

Kad malo razmisliš, jedino sa sobom moraš. Šta? Sve. Moraš sa sobom da se budiš, živiš, liježeš, sve moraš...  Ali sa sobom riješiti, razriješiti, raspetljati, raščistiti, sa sobom se pomiriti, to je najteže. Ko zna zašto? Sve nam je nekako lakše, nego svoj rat dobiti. I baš kad nam se učini da je poneka bitka pobjedom završena, gubimo rat. Jer nije nam samo jedna bitka dovoljna. Bez dosljednosti i želje da se rat dobije i unutrašnji mir zavlada, zapeli smo tek negdje na dijelu puta. A da bi se izguralo do kraja, toliko osobina treba da nas krasi. Ne možemo mi sebe prevariti. Pred drugima, možda, da. Ali, onako pred sobom ogoljeni, potpuno smo svjesni i ko smo i koliko smo i gdje smo i šta smo.

Da bi na čistinu izgurao sa sobom, udahnuo punim plućima i unutrašnji mir osjetio, mora čovjek zapeti. Mora toliko zapeti, kao da mu život sav od toga zavisi. A nekad i zavisi. Možda ne u bukvalnom smislu te riječi, ali zavisi. Jer neudobnost i neugodnost u sopstvenoj koži, žulja čitav život i ne prestaje tek tako. Žmireći i noseći sam sebe u toj neudobnosti, usput tako gubiš dio po dio sebe i ostaje te sve manje. Sve više imaš osjećaj da živiš što moraš i kako god, umjesto što želiš i kako ti odlučiš. A možda je samo par stepenika dosljednosti trebalo preći da bi bilo drugačije. A život ide...

Kako dobiti sve bitke, kako sa sobom živjeti u miru i harmoniji? Teško. Ali i lako. Zavisi s koje se strane i iz kog ugla posmatra. Ako čovjek želi da je u miru sa sobom, onda sve treba ispravno, najbolje moguće, moralno, otvoreno, treba da teži da postigne i dostigne svoj vrhunac, tj. najbolju verziju sebe samog, ma šta to za njega značilo. Ako je krajnji osjećaj, osjećaj spokoja, mira i harmonije, to je onda to. Pun pogodak. A potrebna je samo odluka. Pa onda bitka po bitka... Ako treba da naučiš nešto, onda uči, ako treba da se zaposliš, onda traži posao (ali ga zaista traži), ako treba da smršaš, onda nemoj da se prejedaš, ako treba da se udebljaš, jedi, ako treba da se išamaraš, samo naprijed, ako treba da se pomiriš sa sobom, uradi to, ako treba da si oprostiš, oprosti, ako treba da se zavoliš, učini sve...

Nevjerovatno je šta sve čovjek može da uradi, ali samo od sebe, ne može. Suoči se sa sobom. Ne možeš biti u miru, ako sve ne učiniš. A nema te borbe koja će ti biti draža od srdačnog susreta sa sobom.