Komlenac

Svako od nas ima svoj Komlenac. Ili ga je imao. Znate ono mjesto gdje je sve moguće. Mjesto za sva vremena. Vanvremensko. Moje takvo mjesto je selo nadomak Kozarske Dubice. Moja oaza, moje more, moj kraj svijeta, mjesto koje kad ugledaš vrištiš od sreće, a kad ga napuštaš plačeš... Mjesto koje vam ulije i pruža takvu sigurnost i snagu, sve to naravno, u kombinaciji sa vašim najdražim ljudima, da kad se tamo nalazite, mislite da su i zvijezde preblizu i da sijaju najsjajnije... Spavanje na dušecima na podu, tačnije otimanje među nama djecom ko će spavati na podu, jer je broj mjesta bio ograničen. Otimanje za posjetu ujakovom podrumu gdje je imao pravu malu oazu ili spratu štale gdje je uživao ležeći na sijenu i provodeći tamo ono malo slobodnog vremena kad s terena dođe kući. Baba, đed, ujak, mama, tata, sestre, tetka, njena djeca i svi ostali, rodbina, drugari, poznanici - uživanje.

Mjesto na kojem je bilo moguće u isto vrijeme raditi bilo šta i uživati. Ili ne raditi ništa i uživati. To je jedino mjesto na kojem se sjećam da mi je bilo i dosadno u životu, ali slatko dosadno. Tamo sam mogla da vozim motor, auto, traktor i sijeno, da hranim kravu i gicu i mazim tele i srčem pjenu direktno iz kante, kad baba Soka ili đed Milinko pomuzu svoje ljepotice, Krilovu i Golubu. Kako su me samo nervirala djeca koja su sa svojih 10 - tak godina znala da pitaju odakle mlijeko. Pobogu, pa zar ni to ne znate? Nije važno imate li Komlenac, idete li vi u školu? Bila sam prosto ponosna na svoje poznavanje prirode i društva, na tu ljubav prema mjestu na kojem je u jednoj od onih slatkih šeperuša ( kuća napravljenih od drveta, blata, gline ) rođena moja majka i na mjesto gdje su se sreli i zavoljeli moji roditelji. Bila sam ponosna što znam sve o kokama, gicama, kravama, jarićima, što znam zašto se kupi sijeno i kako se to radi, šta životinje treba da jedu i piju da bi bile zdrave. Sjećam se verande ispred stare kuće, koja je bila prepuna cipelica, koje sam kao mala obuvala i pravila se važna. Pošto je kuća moje babe bila na raskrsnici ( tad je još uvijek bio makadam, nije bilo asfalta ), a jedan od puteva je vodio uz brdo, djevojke koje su živjele u brdskim selima bi jutrom ostavljale svoje opanke i seosku obuću i na našoj verandi se prezuvale, kako bi uredne i u ljepšoj obući stigle u grad na posao.

Nadomak ruku bašta, iz koje u svakom trenutku možeš da ubereš i pojedeš šta god poželiš. Tačnije sve što dozrijeva. Ubereš paradajz ili krastavac, malo ga protrljaš komadom garderobe i to je to. Voće i povrće. Sjećam se sakupljanja šljiva i tih slatkih akcija. Vremena kad smo šljive brali i skupljali na starom "kućištu" i priča starijih o našim precima i različitim sudbinama. Kukuruzi su bili "pečenjci", mada ih je baba često kuvala. Ali ispod oraha u dnu dvorišta, bilo je mjesto gdje smo večerima pekli kukuruze i u slast ih jeli. O, divote li te i druženja. Jedno veče kod nas, drugo kod rođaka...

Kad vidim nekoga da pliva u rijeci, prve asocijacije su mi Mlječanica i Una. Jedna rječica, mala, krivudava, puna vrbaka, odmah niže bakine kuće, rječica sela i njegov spas u vrijeme ljetnjih vrućina, kad nestane vode. U blizini je, odmah uz jednu od obala bio i izvor "Vrujac", seosko vrelo. Ne znam vidjeh li u životu nešto minijaturnije, a da je nas toliko moglo da napoji  i osvježi. Rječica na kojoj smo se praćakali, trčali za Vilinim konjicima, prali veš, auto, napajali bakine krave, pecali ribu ( Zekicu i Kostreša ). A još kad vam je ujak ( Brko ) najbolji ribolovac u čitavom kraju, zamislite! Koliko dike i ponosa. I koliko znanja iz ribolova. Doduše, ujak je ribu hvatao u svaka doba i na sve načine, rukom uz obalu, drvenim štapom ili profesionalnim pecaroškim štapom. Nas je opremio ( bilo nas je petoro, ali je samo nas troje pecalo :) drvenim štapom i malim udicama, ali meni sasvim dovoljnim da uzbuđenje može da počne. Sjećam se da sam jednom sa pecanja došla mokra do struka, jer sam u želji da upecam sjajan ulov, zanesena završila u vodi. Jednom sam upecala svoj palac, pa sam još dobila i pljesku od mame, jer se mnogo prepala.

Ako je jedna bila rječica, druga je bila prava dama među rijekama, ljepotica. Una, jedna! Rijeka na koju su nas roditelji jednom doveli da vide šta smo to od učenja da plivamo zaista i savladale. I nije bilo sjajno, ali uz tatin i mamin veliki trud, postjale smo sve bolje i bolje. Od tad, Una postaje mjesto našeg vodenog uživanja iz dana u dan, iz godine u godinu. Druženje, plivanje, ronjenje, pecanje, prve simpatije, osmjesi, zadirkivanja, fešte, gitara, pjesma, sve na Uni. Inače, Una je vodena granica između Komlenca u Republici Srpskoj i Baćina u Hrvatskoj. Moje mjesto, moje voljeno mjesto, moja voljena bića. Rodno mjesto moje mame, koja je znala da se sa svima nama snađe i da niko ne osjeti da mu bilo šta fali, da ga žulja. Žena za sva vremena. Da ne znam gdje je rođena, nikada to po njenom ponašanju i stilu ne bih mogla da pogodim.

Toliko toga doživljenog i fascinantnog, a neispričanog, neizrečenog... Ljubav... Nemojte me samo pitati šta je od svega toga sada preostalo, na to pitanje trenutno niti mogu, niti želim, niti znam da dam odgovor. Jedino što sigurno znam, jeste da postoji ogromna želja, želja da zbog sebe i zbog mojih najdražih ljudi, svima nama stvorim to mjesto, kao što su ga moji roditelji stvorili za nas!

Kako voleti sebe - 10 koraka

1. Prestanite sa svakom kritikom - Kritikovanje nikada ne menja stvari. Odbijte da kritikujete sebe. Prihvatite sebe baš takve kakvi ste. Svi se menjaju. Kada sebe kritikujete, vaše promene su negativne. Kada podržavate sebe - promene su pozitivne.

2. Ne plašite sebe - Prestanite da terorišete sebe svojim mislima. To je užasan način da se živi život. Pronađite mentalnu sliku koja vam pruža zadovoljstvo i automatski ćete svoje strašne misli promeniti u pozitivne.

3. Budite nežni, ljubazni i strpljivi - Budite nežni prema sebi. Budite ljubazni prema sebi. Budite strpljivi sa sobom dok učite nove načine razmišljanja. Ophodite se prema sebi kao prema nekome koga mnogo volite.

4. Budite ljubazni prema svom umu - Mržnja prema sebi je mržnja prema sopstvenim mislima. Nemojte mrzeti sebe zato što imate misao. Jednostavno je zamenite.

5. Pohvalite sebe - Kriticizam slama unutrašnji duh. Pohvala ga izgrađuje. Pohvalite sebe kad god to možete. Recite sebi kako vam odlično ide sa svim malim uspesima koje postižete.

6. Podržavajte sebe - Nađite način da podržite sebe. Ako vam je potrebno, zatražite pomoć od prijatelja. Veoma je korisno i snažno zatražiti pomoć kad vam je potrebna.

7. Volite svoje negativnosti - Shvatite da ste ih stvorili da biste ispunili neku svoju potrebu. Sada pronalazite nove, pozitivne načine da zadovoljite te potrebe. Zato s ljubavlju otpustite stare negativne šablone.

8. Vodite računa o svom telu - Učite o ishrani. Koja vrsta goriva je potrebna vašem telu da bi imalo optimum energije i vitalnosti? Učite o vežbanju. U kojoj vrsti vežbe vi uživate? Negujte i poštujte hram u kom živite.

9. Rad sa ogledalom - Pogledajte se u oči. Izrazite sve veću ljubav koju imate prema sebi. Oprostite sebi gledajući se u ogledalo. Razgovarajte s roditeljima gledajući u ogledalo. Oprostite i njima. Bar jednom dnevno recite: "Volim te, stvarno te volim".

10. Volite sebe - počnite odmah! Ne odlažite do momenta dok vam ne bude dobro, ili dok ne izgubite višak kilograma, ili dok ne dobijete novi posao, ili dok ne otpočnete novu vezu. Počnite ODMAH - dajte sve od sebe!


Iz knige "Put promene...i neće biti kraja čudesima..." - Siniša Ubović

Voleti sebe - Odakle krenuti?

Ta divna osoba s kojom provodimo najviše vremena, ta čudesna osoba s kojom smo u svakom smislu ostvarili i ostvarujemo najčvršću vezu u svom životu jesmo mi sami. Pa i pored činjenice da se toliko dugo družimo i poznajemo, kako je moguće da se do sada nismo u potpunosti i do kraja zavoleli? Kako je moguće da neko s kim provodimo toliko vremena i ko je uvek, u svakom trenutku tu za nas i dalje nije po našoj meri? Šta je to što nas sprečava da istinski i do kraja prihvatimo tu osobu s kojom smo, od kada smo došli na ovaj svet, predodređeni da provedemo ama baš svaki dan, svaki trenutak svog života? Da li je moguće istinski voleti i prihvatati sve ostale s kojima se na svom putu srećemo ako nismo naučili da volimo i prihvatimo sebe?

Svaki naš korak, svaki uspon, svaki pad, svaka rana i svaka radost, svaka nova ljubav i svako razočaranje, svaki pokušaj i svako odustajanje, svaka nada i svaka sumnja, sve što činimo i sve što se plašimo da činimo, uvek je diktirano količinom ljubavi koju u tom trenutku gajimo prema sebi. Setite se samo koliko ste bili srećni i uspešni u nekom periodu svog života i pokušajte da taj period i sve ono što ga je krasilo povežete s količinom prihvatanja, poštovanja i pre svega ljubavi koju ste prema SEBI osećali. Potpuno sam siguran da, ako ste barem jednom u životu bili u prilici da istinski uživate i da se radujete, onda ćete to moći da ponovite. Samo je važno da znate kako. Pred vama je spisak od 10 koraka koji će vam pomoći u tome. To je moj lični putokaz kojem se često vraćam i koji me podseća: sve je uvek dobro kad istinski volimo sebe. Prvi put sam se sa svim ovim stavkama sreo čitajući knjigu Lujze Hej "Moć je u vama". Na jednom skupu neko ju je pitao da li postoji neki jednostavan savet kako voleti sebe. Lujza je onda napravila ovaj fantastičan spisak. Ove tačke predstavljaju osnovu svih Heal Your Life programa i radionica koje vodim i koje vode treneri ovog programa širom sveta. Dokle god pratimo ove korake, možemo biti sigurni da smo na pravom putu i da gradimo za sebe život pun čudesnih mogućnosti! ( 10 pomenutih koraka čitajte u narednom postu )


Iz knjige "Put promene...i neće biti kraja čudesima..." - Siniša Ubović

Najlakše je biti žrtva

Najlakše je biti žrtva. Kad se čovjek malo zamisli, jeste. Ti ni za šta nisi odgovoran. Osim za to što trpiš. Neko drugi odlučuje o tome ko si, šta si, kako ćeš se osjećati, o čemu ćeš razmišljati, šta ćeš raditi, šta je dobro, šta nije, stavlja te pred svršen čin. Ključ za sve je u njegovim rukama. On je za sve odgovoran i kriv. A ti si nedužan. Kako je čudno to kad si žrtva, a i ne osjetiš. Kad samo želiš da budeš srećan, a ti to nisi, kad samo želiš da budeš voljen, a ti to nisi, da budeš ravnopravan, vrijedan, poštovan, normalan, cijenjen i svašta, a nisi. I tako se ufuraš maksimalno u tu ulogu žrtve, vrijeme prolazi, gazi te neko, gaziš se sam, tek ponekad svjestan tog gaženja. Uglavnom, rijetko si uopšte svjestan koliko si ugrožen, koliko si tuđi i nisi svoj. Uljuljkan si u svoj bol, nepavdu, bespomoćnost.

Malo je onih koji su potpuno zaslužili svoju nesreću, ali i onih koji su potpuno zaslužili svoju sreću. Ali opet, ništa bez borbe. Koliko god je neko kriv, jer vas drži žrtvom, a na to nema pravo, toliko ste krivi i vi, jer ste mu to dozvolili. Jednom, ili dva puta da, ali u čemu je štos onda kad vam to postane način života i jazbina iz koje se sve teže izvući. I nemojte mi reći da izlaz ne postoji, jer niste u pravu. Itekako postoji, hrabri koji su se odvažili prije vas su dokaz za to. Izlaz postoji. Ali ga vi ne vidite, nemate petlje i ne želite da ga vidite. Možda vam je mnogo težak i komplikovan taj izlaz. Pa šta! Ko je još bilo koga u bilo čemu pobijedio bez borbe?

Sigurna sam da je sve lako i ništa nije lako. To je zaista istina. Od našeg pogleda na ono što nam se dešava, zavisi i ono što ćemo uraditi, ili nećemo uraditi. Ako si žrtva, shvati da stvari tako stoje i prestani to da budeš. Lako je. Ako si žrtva, a to nećeš da vidiš, teško da ćeš prestati to da budeš. Teško je. Sve dok je neko drugi odgovoran i kriv, a mi nedužni, za sve imamo opravdanje. Onog trenutka kad lupimo šakom od sto, odvažimo se i prestanemo biti žrtve, onda smo za sve dalje odgovorni isključivo mi. Da li biste nekoga koga baš mnogo volite voljeli vidjeti u svojoj ulozi? Pogledajte na stvari iz drugog ugla. Samo se probudite. Jer, iako život podrazumjeva i teškoće i probleme i loša iskustva, ne podrazumjeva i patnju. To je već naša odluka. Prema tome, najlakše je biti žrtva. Kriv si samo za to što trpiš...ili zato što se miriš sa svim onim što se kosi sa tvojim najdubljim ljudskim idealima i vjerovanjima?



Psiholozi imaju poučnu priču o žabi koja se skuvala u loncu, a koja se može primjeniti na mnoge životne situacije. Ako baciš žabu u lonac vruće vode, ona će odmah osjetiti opasnost i iskočiti iz lonca. Međutim, ako je lagano staviš u lonac mlake vode, to joj jako godi. Polaganim dodatnim zagrijavanjem vode žaba se sve više opušta, a kad shvati da je voda postala prevruća, više nema snage da iskoči iz lonca.

Dobrodošao na planetu Zemlju, maleni

Možda smatrate da bi vam bilo lakše da ste ove riječi čuli prvog dana svog životnog iskustva na planeti Zemlji. A da smo vam se obratili prvog dana vašeg fizičkog životnog iskustva, evo šta bismo vam rekli:

Dobrodošao na planetu Zemlju, maleni... Nema ničega što ne možeš biti, raditi ili imati. Ti si veličanstveni tvorac i ovdje si zbog svoje moćne i promišljene želje da budeš ovdje. Primjenio si čudesno umijeće promišljenog stvaranja i, blagodareći svojoj sposobnosti da to učiniš, dospio si ovamo. Kreni naprijed, misleći na ono što želiš, privlačeći životna iskustva koja će ti pomoći da odlučiš šta želiš, a kad odlučiš, misli samo na to. Najveći dio vremena provodićeš prikupljajući podatke - podatke koji će ti pomoći da uvidiš šta je ono što želiš... Tvoj stvarni zadatak je da odlučiš šta želiš i potom se usredsrediš na to, jer ćeš to tako i privlačiti. To je proces stvaranja: razmišljanje o onome što želiš, i to toliko jasno da tvoje unutrašnje biće ponudi emociju. A dok emituješ misao kombinovanu s emocijom, postaješ najsnažniji od svih magneta. To je proces putem kojeg ćeš u svoje iskustvo privući ono što želiš.

Mnogo onoga o čemu ćeš razmišljati neće biti snažno u svom privlačenju, a ni u početku - osim ako ne ostaneš usredsređen dovoljno dugo da to postane nešto više. Naime, s povećanjem kvantiteta, povećava se i snaga. A s povećanjem kvantiteta i snage, jačaće i emocija koju ćeš osjećati iz svog unutrašnjeg bića. Kad gajiš misli koje za sobom povlače emociju, pristupaš moći univerzuma. Kreni naprijed (rekli bismo vam) ovog prvog dana svog životnog iskustva, znajući da je tvoj zadatak da odlučiš šta je ono što želiš i da se potom usredsrediš na to.

Međutim, ne obraćamo vam se prvog dana vašeg životnog iskustva. Ovde ste već neko vrijeme. Većina vas sagledava sebe ne samo sopstvenim očima (zapravo, čak ne ni prije svega sopstvenim očima), nego očima drugih; prema tome, mnogi od vas trenutno nisu u onom stanju u kojem žele da budu.


Da li je moja „stvarnost" stvarno baš tako stvarna?

Namjeravamo da vam ponudimo proces putem kojeg možete da dostignete stanje po svom izboru, kako biste mogli da pristupite moći univerzuma i počnete da privlačite teme po svojoj želji, umjesto one za koje osjećate da su vaše stvarno stanje. Naime, iz naše perspektive, postoji vrlo velika razlika između onoga što sada postoji - što zovete svojom „stvarnošću" - i onoga što vaša stvarnost stvarno jeste. Čak i ako bivstvujete u tijelu koje nije zdravo ili onom koje nije veličine, oblika ili vitalnosti po vašem izboru; ako imate način života koji vas ne zadovoljava; ako vozite automobil kojeg se stidite; ako stupate u interakcije s osobama koje vam ne donose zadovoljstvo... želimo da vam pomognemo da shvatite da to, iako izgleda kao vaše stanje, ne mora biti. Vaše stanje jeste ono što u svakom trenutku osjećate u vezi sa samim sobom.


Kako da povećam svoju magnetsku snagu?

Misli koje gajite a koje ne donose sa sobom snažnu emociju, ne posjeduju veliku magnetsku snagu. Drugim rečima, mada svaka vaša misao poseduje kreativan potencijal ili magnetski privlačni potencijal, vaše misli, u kombinaciji sa snažnom emocijom, jesu ono najsnažnije. Naravno, najveći dio vaših misli, prema tome, nema veliku privlačnu moć. One, u manjoj ili većoj meri, održavaju ono što već privlačite. Dakle, zar ne možete da uvidite koliko bi vam vrijedilo da utrošite 10 ili 15 minuta dnevno na namjerno gajenje snažnih misli koje pobuđuju divne, snažne, strastvene, pozitivne emocije, kako biste u svoje životno iskustvo privukli okolnosti i događaje koje želite?(Mi smatramo da je to veoma dragocjeno.) Ovdje ćemo vam ponuditi proces putem kojeg možete svakodnevno provesti malo vremena namjerno privlačeći u svoje iskustvo zdravlje, vitalnost, prosperitet, pozitivne interakcije s drugima... sve ono što, po vašem mišljenju, čini vašu viziju savršenog života. A to će biti ono što će promjeniti stvari, prijatelji. Naime, kad namjeravate i primate, nećete primati samo korist od onoga što ste stvorili, nego ćete primati i novu perspektivu, od koje će vaše namjere biti drugačije. U tome je suština evolucije i razvoja.


Iz knjige " Zakon privlačenja" - Ester i Džeri Hiks

Zamislite sebe kao dijete

Ako uzmemo trogodišnje dijete i stavimo ga nasred sobe, pa vi i ja da vičemo na to dijete, govorimo mu da je glupo, kako nikada ništa ne uradi dobro, kako bi trebalo da bude ovakav a ne onakav,ili kako bi trebalo da radi ovo a ne ono, da ga grdimo zbog nereda koji je napravilo; da ga možda, nekoliko puta udarimo, mi ćemo na kreaju završiti sa preplašenim malim djetetom, koje pokorno sjedi u ćošku; ili će se razbjesnjeti i rasturiti sve oko sebe. Dijete će reagovati na jedan od ta dva načina, ali mi nikada nećemo saznati prave potencijale tog mališana.

A ako uzmemo to isto dijete i pričamo mu kako ga mnogo volimo, koliko nam je do njega stalo, da nam se dopada njegov izgled, to što je pametan, bistar, da volimo kako on razmišlja i da je normalno da pravi greške dok uči - i da ćemo mi, bez obzira na sve, uvijek biti tu za njega - onda će potencijal
tog mališana izbiti na vidjelo!

Svako od nas nosi u sebi trogodišnje dijete i često mi sami provedemo veći dio života vičući na to dijete. Onda se čudimo što nam život ne valja.

Ako imate prijatelja koji vas stalno napada i kritikuje, da li ćete željeti da budete često s njim? Možda i hoćete, ukoliko su tako sa vama postupali u djetinjstvu, a to je onda tužno.


E, tako, sada ispred sebe imamo spisak negativnih poruka kojih smo se naslušali u djetinjstvu. Ima li neke veze između tog spiska i onoga što vam se čini da nije u redu u vašem životu? Gotovo su isti? Najvjerovatnije da.

Naš život se zasniva na porukama iz djetinjstva. Svi smo mi bili dobra, mala djeca i poslušno prihvatali ono što su nam "oni" predstavljali kao istine. Bilo bi sasvim lako prenijeti krivicu na naše roditelje i onda opet ostati u ulozi žrtve sve do kraja života. Ali, to ne bi bilo ni najmanje zabavno i svakako nas ne bi izvuklo iz životnog ćorsokaka.



Iz knjige "Kako da izliječite svoj život" - Lujza L. Hej

Podsjetite sebe šta to znači biti ljudsko "biće"

Ponekad se pitam šta bi Marsovci pomislili da mogu da pogledaju dole i da nas posmatraju. Kladim se da bi oni bili zbunjeni zbog čega zovemo sebe "ljudska bića" kad naše reakcije nagovještavaju da smo više "djelatnici". "Bivstvovanje" je stanje u kome ste uvijek prisutni kojom god aktivnošću da se bavite; tj. da se unosite u ono što trenutno radite. To nagovještava da je upravo ovaj trenutak, a ne onaj slijedeći ( ili prethodni ), najznačajniji trenutak koji proživljavate. Međutim, većina nas je toliko zauzeta završavanjem različitih poslova ili žali zbog nekih drugih stvari, juri unaokolo i planira neke druge trenutke, da ponekad izgleda kao da gubimo iz vida trenutak u kome se stvarno nalazimo - ovaj sadašnji.

Mnogi su čuli izreku: "Život je ono što nam se dešava, dok planiramo nešto drugo." Tužno, ali dešava se veoma često. Postajemo preokupirani onim što će se tek desiti, ili onim što se već desilo, da gubimo iz vida ono što se dešava upravo sada.

Nije slučajno da zbog ovakvog užurbanog tempa kojim živimo, naš duh gladuje i vene. Napokon, potrebno nam je mnogo više stimulansa da bismo bili zadovoljni. Uopšte nas nije lako zadovoljiti, postale smo pravi stimulo-ovisnici, koji zavise od onoga "šta je slijedeće". Umjesto da uživamo u jednostavnim zadovoljstvima i ljepoti života, nas proždiru naše liste zaduženja. Mi smo zauzete da bismo se previše unijele u ono što radimo zato što već planiramo slijedeću aktivnost. Kažemo da želimo više vremena; ipak, čak i kada je nešto otkazano, mi obično pronađemo način da i to vrijeme popunimo nekom drugom aktivnošću. Onda se i dalje žalimo što nemamo vremena. Istina je da smo mi postale zavisne od toga da nemamo vremena zato što ne znamo šta ćemo s njim čak i kada ga dobijemo.

Mi živimo u tehnološki naprednom društvu gdje se čak i naša najhumanija iskustva često svode na bezličnu virtuelnu realnost, gdje je za komuniciranje sa nekim potreban modem. Internet je izuzetno sredstvo za dobijanje informacija jednim pritiskom na tipku, pa ipak, ljudi ga koriste za mnoge loše stvari. Kada se ne koristi kako treba, to je najbolje rješenje za nekoga ko bježi od stvarnosti, da ne "bude" ovdje i sada.

Najboljerješenje jeste da se ponovo upoznate sa sopstvenim "bivstvovanjem" - tihim dijelom sebe koji postoji nezavisno od posla, ciljeva ili odgovornosti. Ovo je dio vas koji je zadovoljan samo zato što postoji - a ne zato što uspješno završio još jedan zadatak.

Dobar način da počnete da se upoznajete sa ovim mudrim i zadovoljnim dijelom svoje svijesti jeste da eksperimentišete i ne radite ništa! Upravo tako - ništa. Koliko god da to izgleda nemoguće, koristi mogu da budu poprilične. Ne brinite, ne govorim o tome da sjedite satima besposleni. Možete da počnete sa minut ili dva i da postepeno produžavate to vrijeme. Ima nečeg čarobnog u tome da samo sjedite, ili ležite i jednostavno mirujette, i dozvolite svom umu da se razbistri i umiri. Na neki način, naš um je poput onih snježnih kugli koje djeca vole. Kada sjedimo mirno i ne radimo ništa, naš um ima mogućnost da se smiri, staloži, odmori i dobije ponovo inspiraciju. Bez buke našeg prezauzetog uma, naša dublja inteligencija ima mogućnost da se pojavi. Umjesto da "mi" razmišljamo, izgleda kao da nešto iznutra obavlja to razmišljanje "za" nas.

Dok budete vježbale, vidjećete da se osjećate mnogo ugodnije ako ne popunjavate svaki slobodan trenutak svog vremena sa još više aktivnosti. Ovo će vam, zauzvrat, pomoći da se smirite i da usporite svoj životni tempo.

Kada se budete smirile, možda ćete započeti da razmišljate o čudu što ste žive i zdrave. Otprilike, kada su imale tri godine, obe naše kćerke su uzviknule zadivljeno: "Zar nije kul to što smo žive?" Baš taj ispitivački šarm i zadivljenost mnoge od nas su izgubile zato što smo odraasle, imamo posao i obavljamo ga. Ali, upravo taj dječiji enuzijazam možemo da povratimo, ako samo postanemo svjesne sopstvenog postojanja. Zašto to ne probate danas? Vaš život može da izgleda smirenije i spokojnije nego što ste ikada mislile da će biti.



Iz knjige " Ne gubite živce zbog malih stvari...za žene - Kristin Karlson

Ono kad si srećan

Znate šta, nisu mi ovo baš neki posebni dani. Štaviše, teški su, puni neke neizvjesnosti i nesigurnosti. Znate oni dani na koje svako od nas u prvi mah "poludi", dođe mu da se izvrišti, posvađa sa cijelim svijetom, plače, viče, digne ruke od svega, u zavisnosti od toga kakav je tip i kako reaguje...

Dani u kojima imate osjećaj da se pola svijeta sručilo na vaša leđa, da sve ide onako kako ne želite, da je sav trud uzalud. Ma znam ja da je vama jako dobro poznato o čemu govorim. Dani na koje niko nije imun. Ni onaj koji "radom na sebi" pokušava da shvati da i takvi dani moraju da postoje. Da možda čak i treba da postoje, kako bi nas podsjetili da je još toliko toga zbog čega treba da smo srećni, da je još toliko toga što imamo, iako s druge strane u nečemu nismo uspjeli. Da shvatimo da i u ovakvim danima imamo čitavo bogatsvo na koje ne smijemo zaboraviti.

Dakle jesu i mogu biti teški moji dani, ali znate šta? Baš me briga! Što bi rekao Matija Bećković: " Ćeraćemo se još, jednako ćerati to da smo načisto"... I hoćemo! I neću prestati da se borim! I neću prestati da vjerujem! I neću ni plakati, ni vrištati, ni svađati se, ne. Samo ću još žešće da zapnem sa svim. I sa radom na sebi i oko sebe i oko svih onih do kojih mi je najviše stalo, zato jer znam da činim pravu stvar. Tomas Fuller je rekao kako je noć najmračnija pred svitanje. Ma znam ja da je ona jednako mračna, ali kad - tad svane. Svaka mu čast! Da, toliko puta sam se u to uvjerila prije. Znam da ću i sad.

Teški su dani, to je istina, ali ja sam i dalje srećna. I to je istina. Jesam. I ponosna sam što mogu biti srećna. I što imam toliko razloga da budem. Kad bismo malo bolje sagledali naše živote, malo pažljivije pratili tu fabulu sa stalnim usponima, padovima, srećama i nesrećama, shvatili bismo koliko toga smo negdje preskočili, a nismo trebali, koliko toga nismo vidjeli, a trebali smo. Shvatili bismo da bez tih smjena svjetla i tame i bez tih ringišpila i ne bismo znali da živimo. Da cijenimo ono što imamo i ono što jesmo. Stoga, budite nesrećni ako baš morate, kratko. A donesite odluku da ćete većinu svog vremena biti srećni, bez obzira na sve ili baš zahvaljujući svemu.





"Što više izgarate, to ste više u zaostatku" - Anonimni autor
"Ništa nije vrijednije od ovog dana" - Gete
"Neuspjeh poražava gubitnike, neuspjeh inspiriše pobjednike!" Robert Kiyosaki
"Noć je uvijek najmračnija prije svitanja" - Tomas Fuler

Borba (sa sobom)

Borba sa sobom. Najteži je to vid borbe, čini mi se. Teži od svih. Od svega i od svakoga se može pobjeći, ali od sebe ne može. Ma kakvi ljudi oko tebe bili, ma kakav tvoj odnos s tim ljudima bio, svjestan si da može, ali ne mora da bude. I to je istina. Lako je riješiti se bilo kakvog odnosa sa bilo kim, ma kako to teško, u prvi mah izgledalo. Dobro, možda ne uvijek lako, ali je izvedivo i moguće.

Kad malo razmisliš, jedino sa sobom moraš. Šta? Sve. Moraš sa sobom da se budiš, živiš, liježeš, sve moraš...  Ali sa sobom riješiti, razriješiti, raspetljati, raščistiti, sa sobom se pomiriti, to je najteže. Ko zna zašto? Sve nam je nekako lakše, nego svoj rat dobiti. I baš kad nam se učini da je poneka bitka pobjedom završena, gubimo rat. Jer nije nam samo jedna bitka dovoljna. Bez dosljednosti i želje da se rat dobije i unutrašnji mir zavlada, zapeli smo tek negdje na dijelu puta. A da bi se izguralo do kraja, toliko osobina treba da nas krasi. Ne možemo mi sebe prevariti. Pred drugima, možda, da. Ali, onako pred sobom ogoljeni, potpuno smo svjesni i ko smo i koliko smo i gdje smo i šta smo.

Da bi na čistinu izgurao sa sobom, udahnuo punim plućima i unutrašnji mir osjetio, mora čovjek zapeti. Mora toliko zapeti, kao da mu život sav od toga zavisi. A nekad i zavisi. Možda ne u bukvalnom smislu te riječi, ali zavisi. Jer neudobnost i neugodnost u sopstvenoj koži, žulja čitav život i ne prestaje tek tako. Žmireći i noseći sam sebe u toj neudobnosti, usput tako gubiš dio po dio sebe i ostaje te sve manje. Sve više imaš osjećaj da živiš što moraš i kako god, umjesto što želiš i kako ti odlučiš. A možda je samo par stepenika dosljednosti trebalo preći da bi bilo drugačije. A život ide...

Kako dobiti sve bitke, kako sa sobom živjeti u miru i harmoniji? Teško. Ali i lako. Zavisi s koje se strane i iz kog ugla posmatra. Ako čovjek želi da je u miru sa sobom, onda sve treba ispravno, najbolje moguće, moralno, otvoreno, treba da teži da postigne i dostigne svoj vrhunac, tj. najbolju verziju sebe samog, ma šta to za njega značilo. Ako je krajnji osjećaj, osjećaj spokoja, mira i harmonije, to je onda to. Pun pogodak. A potrebna je samo odluka. Pa onda bitka po bitka... Ako treba da naučiš nešto, onda uči, ako treba da se zaposliš, onda traži posao (ali ga zaista traži), ako treba da smršaš, onda nemoj da se prejedaš, ako treba da se udebljaš, jedi, ako treba da se išamaraš, samo naprijed, ako treba da se pomiriš sa sobom, uradi to, ako treba da si oprostiš, oprosti, ako treba da se zavoliš, učini sve...

Nevjerovatno je šta sve čovjek može da uradi, ali samo od sebe, ne može. Suoči se sa sobom. Ne možeš biti u miru, ako sve ne učiniš. A nema te borbe koja će ti biti draža od srdačnog susreta sa sobom.