Ispunite svoj život magijom

Bez obzira na to ko ste, bez obzira na to gdje se nalazite, bez obzira na vaše sadašnje okolnosti, magija zahvalnosti promijeniće vam cijeli život!

Primam hiljade pisama ljudi koji su živjeli u nezamislivo teškim uslovima, ali su u potpunosti promijenili svoj život izražavajući zahvalnost. Vidjela sam kako se spašavaju brakovi i kako se preobražavaju propali odnosi. Vidjela sam kako potpuno siromašni ljudi postaju bogati i kako depresivni ljudi počinju živjeti radosnim i ispunjenim životom.

Zahvalnost na čaroban način može ispuniti vaše odnose radošću i smislom, bez obzira na to u kakvom su sad stanju. Zahvalnost vam čudesno može ispuniti život bogatstvom tako da imate dovoljno novca za sve ono što želite raditi. Zahvalnost će vam poboljšati zdravlje i donijeti radost preko svega onoga što ste dotad osjetili. Zahvalnost će čarobno poboljšati vašu karijeru, povećati vam uspjeh i osigurati vam posao iz snova i
upravo ono što želite raditi. Zapravo, što god želite biti, raditi ili imati, zahvalnost je put kojim to možete dobiti. Magijska moć zahvalnosti pretvoriće vam život u bajku!

Dok izražavate zahvalnost, shvatit ćete zašto su neke stvari u vašem životu možda krenule nizbrdo, a zašto vam možda neke druge potpuno nedostaju. Kako sve više počnete upijati zahvalnost, svakog jutra ćete se buditi uzbuđeni što ste živi. Otkrićete da ste potpuno zaljubljeni u život. Sve će vam se činiti laganim i jednostavnim. Osjećaćete se laki kao pero i srećniji nego što ste ikada bili. Iako ćete se možda suočavati s problemima, znaćete kako ih možete riješiti i nešto ćete naučiti od njih. Svaki dan će vam biti čaroban; svaki dan će vam biti čarobniji nego što je bio dok ste bili dijete.

Je li vaš život čaroban?

Bez ikakvog razmišljanja možete reći koliko ste zaista izražavali zahvalnost u svom životu. Samo pogledajte najvažnije dijelove svog života: novac, zdravlje, sreća, karijera, dom i odnosi. Oni dijelovi života koji su prekrasni i ispunjeni obiljem upravo su oni u kojima izražavate zahvalnost te kao posljedicu toga doživljavate magiju. Svako područje u kojem nema obilja i ljepote takvo je zbog nedostatka zhvalnosti. Vrlo jednostavno: kad niste zahvalni, ne možete zauzvrat primati više. Zaustavili ste djelovanje magije u svom životu. Kad niste zahvalni, zaustavljate protok radosti, novca, zdravlja, srećnih odnosa i napredovanja na poslu ili u karijeri. Da biste primili, morate davati. To je zakon. Zahvalnost je davanje zahvale, a ako toga nema, odvojili ste se od magije i od primanja svega onoga što u životu želite.

Poenta nezahvalnosti je u tome da kad nismo zahvalni, tada uzimamo – stvari u svom životu uzimamo zdravo za gotovo. Kad to činimo, nenamjerno uzimamo od drugih. Zakon privlačnosti kaže da se sličnosti privlače, stoga ako nešto uzimamo zdravo za gotovo, od nas će se nešto uzeti. Zapamtite: „Jer ko ima zahvalnosti, daće mu se još, te će obilovati; a ko nema zahvalnosti, oduzeće mu se i ono što ima“. Sigurno je da ste u različitim trenucima svog života bili zahvalni, ali da biste doživjeli magiju i podstakli radikalnu promjenu svojih trenutnih okolnosti, morate izražavati zahvalnost, tako da vam zahvalnost postane način života.

Iz knjige "Magija - Rhonda Byrne

Imala sam danas važnog posla...

Imala sam danas važnog posla…

Valjalo je ispuniti obećanje, ranije dato mom malom anđelu. Nije baš da sam morala uložiti ogroman trud, nije trebalo daleko otići, nije mi trebao ni novac, ni telefon, ni računar, niti “Klepetalo” u glavi koje neprestano vrti isti film. Samo dobra volja jedne blesave majke da se opusti, prepusti i podjetinji. I malo vremena. Sjajno! A vjerujte mi da je baš tako i bilo...

Imala sam danas važnog posla…

Trebalo je napraviti kuću od lišća, zajedno sa Milanom, onako dječije ushićenim, jer slijedi prava oktobarska poslastica. I tako, pređemo ulicu, dođemo na gradilište, jedino pravo zeleno ostrvo na betonskoj džungli oko nas, i krenemo sa gradnjom. Štapovi i lišće svuda oko nas, sunčani oktobarski ponedeljak, povjetarac koji pomaže lišću da se rastane od svog domaćina za ovu sezonu, poneka ptičica, poneki šetač i mi. Svuda oko nas užurbanost prvog radnog dana u sedmici, a za nas je vrijeme stalo. 

Jer, imali smo danas važnog posla… 

Milan i ja. I priroda. I jesen. I oktobar. I sve njegove boje i mirisi. I tako... Zaboravila sam na sve o čemu sam prethodno mislila. Na sve izazove, brige, planove. Bila sam na tom magičnom mjestu, tako zahvalna, nasmijana i srećna. Zemlja mi je, onako meka i blatnjava, bila prijateljica, pa sam je milovala rukama jednako kao i moje dijete od 4 godine. Drveće smo grlili i ne obazirući se da li će neko reći kako smo skrenuli s uma. Pričali smo sa, kako ih mi zovemo, crvenim bubama koje su prekrile stabla. Milan je ljubio gusjenicu, pokušavajući da je zaštiti i tražeći listić kao njeno stanište…u prvi mah se naježih zbog tog poljupca, a onda promislih i pomislih, pa šta!? Sve mi je u toj igri i gradnji naše jesenje kuće bilo blisko. Šuštanje lišća, njegov miris, miris zemlje, drveće, ptice, sunce, oblaci, svemir. Sve. Čak i zemlja na našim rukama, patikama, Milanovim usnama (poljubio je gusjenicu, sjećate se…) U mislima sam grlila cijeli svijet i osjećala ljubav i zahvalnost.

Sjetila sam se kako ljudi vole reći (objašnjavajući uglavnom svoju krutost) da sa obe noge čvrsto stoje na zemlji. Gravitacija se pobrinula za stajanje, to je dokazano. Ali za ono što oni žele reći, pobrinuli su se sami, to je sigurno. A ja, ja sam poželjela da više nikad ne stojim čvrsto, jer što čvršće stojim, to sve manje imam sebe. Sve više imam ljuštura, pravila, moranja, nemanja, briga, ozbiljnosti, izgovora, a sve to kako se čvrstina mog koraka ne bi poljuljala. Ta krutost mi ne treba, jer mi ne služi. Ne treba ni drugima, ali moraju to sami shvatiti. Praviti kuću od lišća, otvoriti pritom sve svoje prozore i vrata, e to je ono što mi treba, to je ono što mi služi i što pomaže kiseoniku da dospije u sve djeliće mog tijela i duše, tako da osjetim da dišem i živim.

Imali smo danas važnog posla… 

Istina je da je mogao sačekati, da je i prečeg posla ponedeljkom u jedan popodne bilo, ali je takođe istina da me baš briga. Trebalo je ispuniti obećanje vrlo važnoj maloj osobi u mom životu. A on je tačno znao šta želi, kad, zašto i kako. Ali nije mogao sam. Ili je znao ono što ja nisam. A sada znam... Da mi je kuća od lišća trebala kao vazduh, možda i više nego njemu. Djeca jednostavno znaju. Ta dva sata donijela su mi više rezultata, nego ko zna kakav rad, trud, mozganje, trčanje pred rudu, i šta ti ja znam. Više sam se sa svojim sinom, sa samom sobom i prirodom sjedinila, rekonektovala i probudila, u ta naša dva, nego u sve ostale sate...

Jer, imali smo danas... Pravili smo… Zahvaljivali smo se prirodi što je tako čudesna, grlili i ljubili cijeli svijet. Srećni. I svjesni da od zahvalnosti i ljubavi nema važnijeg posla… 

Svi traže put

Sigurna sam da svi traže put. Put do sopstvenog srca. Sigurna sam. Jer bez tog puta, tačnije pronalaženja sebe u srcu vlastitom, uzalud sve.

Svi traže put ispunjenja. Ljubavi, zahvalnosti, radosti, sreće i svakog dobra. Nije li tako, čak i u najvećim nevoljama, tugama i trenutnim besmislima, izlaz je upravo u tome. I spas. Svi traže da se pomire sa svojim bićem. Svi. Čak i oni koji si pri svakom koraku, sami, bez ičije pomoći, podapinju nogu. Svaki put. Svi traže taj put smisla koji je nadohvat ruke, noge, srca, sinapse... Svi traže bezuslovnu ljubav. Božiju i jedinu istinsku. Čak i oni koji su davno odustali od nje, pod različitim izgovorima. Jer kad sebe bezuslovno voliš, tad voliš, grliš i ljubiš čitav svijet. Tad dokazi bilo čega bilo kome više nisu cilj, jer kome i zašto bismo dokazivali sebe, ako se odlično poznajemo. Ako smo najbolje od sebe uspjeli sebi da damo i da damo svijetu toliko dobra. 

Svi traže put onog dobrog osjećaja u tijelu, umu i duši. I njihovo pomirenje, koje će proizvesti iste takve riječi koje će izlaziti iz naših usta. A čemu sve to? Mnogi su mišljenja da je to gubljenje vremena, i da je to previše bitnosti i pridavanja značaja sebi, da ne kažem sebično. A nije uopšte. Nije kao da ste zanemarili sve oko sebe, djeca su vam gladna, kuća prljava, ne ispunjavate svoje obaveze, postali ste nemarni ili da ste u tom traženju svog puta, prestali da živite. Pa upravo je život taj put. Put svega najboljeg za sebe i sve one oko sebe. Najbolji put. I svi ga traže...

Svi traže put do vlastitog srca. Jer kad je taj put pređen, uspješno, tek kad sebe sebi vratiš ili se pronađeš, tek tad sve ostalo više nije važno. Cijeli svijet tada ne treba da ti prida važnost, kako bi bio važan sam sebi... Kad prestaneš druge da uvjeravaš, da se pravdaš, objašnjavaš, da ih kritikuješ, proganjaš, kriviš, da se žališ, kukaš, tad možeš da budeš siguran da je to-to! Sebe kad impresioniramo, sa sobom kad se srećemo sve češće i to redovno radimo, kao što zube peremo ili se tuširamo, tek tad ćemo osjećati ono za šta vrijedi živjeti, ono što vrijedi iskusiti i za šta se vrijedilo roditi. Ljubav. Cijeli svijet traži put ljubavi. 

Iako se katkad čini da nije tako i da svi traže da budu bitni, da budu važni, da budu cijenjeni, poštovani, odobravani, da budu tvitani, lajkovani, šerovani. Da budu faca, velika. Da se dokažu. Pokažu. Drugima. Za njihove oči. Uši. Da impresioniraju sve osim sebe. A to je pogrešna postavka stvari. Jer ne možeš naopako, nikako.

Postoje i oni, dušama svojim teže zalutali. Koji bi da vladaju. Ratuju. Da se sile. Svijet upropaste. Mrak donesu. Čovječanstvu presude. Jer pojma nemaju da im u stvari samo fali da se iz tamnih vilajeta i lavirinata iščupaju i vrate... Sve njihovo loše je nepomirenost sa sobom, strah, nemoć. ...to što mase još uvijek putuju pogrešnim, u zabludi da su na pravom putu, neka nam bude povod da se za njih i duše njihove molimo da se sjete da postoji samo jedan pravi i da se lako prepozna...

Svi traže svoj put. Molim se da shvatimo koliko je to važno. I koliko je važno krenuti od sebe! Naša mrvica postaće grudvica, ona će prerasti u gromadu i tako... jer mi smo više od onoga što se čini da jesmo!

Univerzalni zakon; Zlatna nit zahvalnosti

Univerzalni zakon

Zahvalnost djeluje kroz univerzalni zakon koji upravlja cijelim vašim životom. Prema zakonu privlačnosti, koji upravlja sveukupnom energijom našeg svemira, od oblika atoma do kretanja planeta, sličnosti se privlače. Zahvaljujući zakonu privlačnosti, ćelije svakog živog bića drže se na okupu, kao i materija svakog materijalnog predmeta. U vašem životu taj zakon djeluje na vaše misli i osjećaje, jer i oni su energija, tako da
sebi privlačite sve ono o čemu razmišljate i sve ono što osjećate.

Ako gajite slijedeće misli: „Ne volim svoj posao“, „Nemam dovoljno novca“, „Ne mogu pronaći savršenog partnera“, „Ne mogu platiti račune“, „Mislim da sam se prehladila“, „Drugi ljudi me ne poštuju“, „Ne slažem se s roditeljima“, „Moje dijete mi pravi probleme“, „Život mi je u haosu“, ili „Imam problema u braku“, tada neizbježno privlačite upravo takva iskustva.

Međutim, ako razmislite o onome na čemu ste zahvalni, na primjer: „Volim svoj posao“, „Porodica mi pruža podršku“, „Bila sam na prekrasnom ljetovanju“, „Danas se sjajno osjećam“, Dobio sam dosad najveći povrat poreza“, ili „Preko vikenda sam bila na kampovanju sa sinom i bilo nam je prelijepo“ te ako istinski osjećate zahvalnost, zakon privlačnosti kaže da morate privlačiti još više upravo takvih iskustava u svoj život. To je slično metalu koji privlači magnet; vaša zahvalnost je magnet, a što ste zahvalniji, to veće obilje privlačite. To je univerzalni zakon!

Poznate su vam izreke „Sve se vraća, sve se plaća“, „Kako siješ, tako ćeš i žeti“, te „Što daješ, to ćeš i dobiti“. Te izreke opisuju isti zakon, a ujedno opisuju i načelo svemira koje je otkrio veliki naučnik sir Isaac Newton. Među Newtonovim naučnim otkrićima su i temeljni zakoni kretanja u svemiru, a jedan od njih kaže:
Svaka akcija uvijek ima suprotnu i jednakovrijednu rekaciju. Kad ideju zahvalnosti primijenite na Newtonov zakon, evo šta on govori: svaki čin davanja zahvalnosti uzrokuje suprotnu reakciju primanja. Ono što primate uvijek je jednako količini zahvalnosti koju izražavate. To znači da i sam čin izražavanja zahvalnosti pokreće reakciju primanja! Što iskreniju i dublju zahvalnost osjećate (drugim riječima, što više zahvalnosti izražavate), to više primate.

Zlatna nit zahvalnosti

Moć zahvalnosti ljudi su propovijedali i primjenjivali još prije mnogo hiljada godina, od najranijih pisanih tekstova, predajući je kroz vijekove, prenoseći je s kontinenta na kontinent, prožimajući jednu civilizaciju i kulturu za drugom. Velike religije hrišćanstva, islama, judaizma, budizma, sikhizma i hinduizma u svojoj srži imaju zahvalnost.

- Muhamed je rekao da je zahvalnost za obilje koje primamo najbolja garancija da ćemo i nastaviti primati.
- Buda je rekao da nemamo razloga ni za šta drugo osim za zahvalnost i radost.
- Lao Tse je rekao da će nam pripadati cijeli svijet ako se radujemo svijetu oko sebe.
- Krišna je rekao da s radošću prihvata sve ono što mu se pruža.
- Kralj David je govorio o izražavanju zahvalnosti prema cijelom svijetu, za sve što postoji između neba i zemlje.
- A Isus je izgovarao hvala ti prije svakog čuda koje je napravio.

Od australijskih aboridžina do afričkih plemena Masai i Zulu, od američkih indijanskih plemena Navajo, Shawnee i Cherokee, do Tahićana, Eskima i Maora, primjena zahvalnosti je u samoj srži većine domorodačkih tradicija.

„Kad ujutro ustaneš, zahvali se na jutarnjoj svjetlosti, na svom životu i snazi. Zahvali se na hrani i radosti življenja. Ako ne uspiješ pronaći nešto na čemu ćeš biti zahvalan, sam si odgovoran za to.“  TECUMSEH (1768.-1813.) POGLAVICA INDIJANSKOG PLEMENA SHAWNEE

Istorija je prepuna čuvenih ljudi koji su primjenjivali zahvalnost, a po svojim dostignućima su bili među najvećima: Gandhi, majka Tereza, Martin Luther King, Dalaj Lama, Leonardo da Vinci, Platon, Shakespeare, Ezop, Blake, Emerson, Dickens, Proust, Descates, Lincoln, Jung, Newton, Einstein i mnogi drugi. Naučna otkrića Alberta Einsteina promijenila su način na koji posmatramo svemir, a kad su ga pitali koja su njegova najveća dostignuća, govorio je samo o zahvalnosti koju izražava drugima. Jedan od najgenijalnijih ljudi svih vremena konstantno je svaki dan zahvaljivao drugima na onome što su napravili!

Da li je onda imalo čudno što su se Albertu Einsteinu razotkrili brojne životne misterije? Da li je imalo čudno što je Albert Einstein došao do nekih od najvećih naučnih otkrića u istoriji? Svakog dana svog života je izražavao zahvalnost, a zauzvrat je primao obilje u svim mogućim oblicima. Kad su Isaaca Newtona pitali kako je došao do svojih naučnih otkrića, rekao je da je stajao na ramenima divova. Newton, nedavno proglašen osobom koja je najviše doprinijela nauci i čovječanstvu, bio je zahvalan muškarcima i ženama koji su živjeli prije njega. Naučnici, filozofi, izumitelji, istraživači i proroci ispunjeni zahvalnošću požnjeli su i rezultate zahvalnosti, a uglavnom su bili svjesni njene urođene moći. Pa ipak, moć zahvalnosti još i danas je nepoznata većini ljudi, jer da biste iskusili magiju zahvalnosti u svom životu, morate je izražavati!


Iz knjige "Magija" - Rhonda Byrne

Pravila za bolji život... pravilo drugo

Danas, i svakog narednog dana, uradite više od onoga što ste plaćeni da uradite. Uspjeh će biti upola postignut kada naučite tajnu da ulažete više nego što se očekuje da ćete to učiniti. U svom poslu učinite sebe toliko korisnim da biste na kraju postali nezamjenljivi. Da biste otišli milju dalje, upotrijebite sve svoje privilegije, iskoristite sve nagrade koje ste ikad dobili. Zaslužite ih do kraja!

Potpuno uživam preturajući po svim onim duhovitim čestitkama kojih ima sve više i više u policama većine prodavnica novina i razglednica i vjerovatno ih zato šaljem ljudima mnogo češće nego što bi trebalo. Moja omiljena bila je za sve ovo vrijeme jedna poveća čestitka na kojoj je usječena linija. Izgledala je kao priznanica državnog zajma na kojoj je pisalo "Kako da zaradim pare". Unutar usječene linije bile su samo dvije riječi u svijetloj oranž boji: "Idi radi!"

Sve u životu ima svoju cijenu, osim ako ne pripadate onoj maloj eliti koja je, od rođenja, imala sve što se rukom može dotaći. Ali, bojim se da vi možete platiti sve one stvari koje želite i trebate i o kojima sanjate jedino kompenzacijom koju dobijate za posao koji obavljate.

Klimate glavom u znak odobravanja ali ne uzgledate baš presrećno. Koprcate se da biste išli u korak sa računima koji pristižu? Bez naročitog poboljšanja i napretka u svom poslu, u kojem ste ionako već duže vremena bez ikakvog unapređenja? Želite novu kuću ali je ne možete priuštiti? Isto je i sa krntijom koju vozite? Vaš život sve više postaje šablon. Kako se izvući iz te kolotečine?

Postoji jedan odgovor, rješenje, zapravo pravilo i kladim se da nikada nije ostavilo na cjedilu one koji su ga istinski usvojili. Čak i kada je poslovna strana našeg života u pitanju, najveća tajna uspjeha bila nam je otkrivena u Besjedi na gori, prije skoro dvije hiljade godina, kada nam je Isus rekao da ako nas ko potjera s njim jednu milju, da idemo s njim - dvije. To je ona milja - dalje.

Ako se odlučite, počinjući od sutra da ulažete u svoj posao mnogo više nego što ste plaćeni za to, čuda će početi da se događaju u vašem životu. I šta god drugo radili, prodavali stvari, krečili, rukovali kompjuterom, ili usisavali prašinu sa poda - ako, svakog dana, radite više nego što ste uobičajeno obavezni, obrazac vašeg života će se vrlo brzo promijeniti nabolje.

Najsigurniji način da zaštitite sebe od neuspjeha i sekiracije jeste da preduzimate samo one poduhvate koje možete pokriti svojim platežnim moćima. Naravno, ulažući više nego što se očekuje nećete postati mnogo popularni kod vaših kolega koji misle da grade karijere radeći što je moguće manje za ono koliko su plaćeni... Ali to je njihov problem, ne vaš. Vi živite svoj život. Postoje i ljudi koji zavise od vas. Kada svakog dana pružite više nego što morate, vi ne samo da sebe usavršavate već, postajući potrebni, otkrićete, na svoje iznenađenje, da su nove mogućnosti svuda oko vas i da ćete, na kraju krajeva, biti u prilici da sami sebi odredite cijenu. Jednostavno pravilo. Krenite u slijedeću milju! Neće vas koštati ni paru a ipak je tako moćno da, kada ga slijedite, mijenjate svoj život zauvijek.

Andrej Karnegi je rekao da postoje dvije vrste ljudi koje nikada ne mogu postići nešto naročito u svojim životima. Jednu čine oni ljudi koji ne žele da rade ono što im se kaže, a drugu oni koji ne rade više od onog što im je rečeno da rade. Kada su Valtera Krislera pitali šta je njegovoj fabrici najpotrebnije, on je odgovorio: "Deset dibrih ljudi koji neće iščekivati zvuk sirene ili neprestano pogledati prema časovniku kancelarije."

Iznenadite sve oko sebe. Promijenite vaše radne navike. Krenite jednu milju više! To naravno ne znači da, žrtvujući svoju porodicu ili svoje zdravlje, suludo pojurite za uspjehom. To je čudesan metod da iznudite sve što vam život pruža i sve što ste zaslužili. Radite kao da ćete živjeti zauvijek a živite kao da ćete umrijeti danas. Krenite u slijedeću milju!



Iz knjige "17 pravila ispravnog življenja" - Og Mandino

Afirmacije za žene

OTKRIVAM KOLIKO SAM DIVNA.

U SEBI VIDIM VELIČANSTVENO BIĆE.

MUDRA SAM I LIJEPA.

VOLIM ONO ŠTO VIDIM U SEBI.

BIRAM DA VOLIM SEBE I DA UŽIVAM U SEBI.

JA SAM SVOJA.

JA VODIM GLAVNU RIJEČ U SVOM ŽIVOTU.

NADOGRAĐUJEM SOPSTVENE SPOSOBNOSTI.

SLOBODNA SAM DA BUDEM SVE ONO ŠTO MOGU DA BUDEM.

MOJ ŽIVOT JE DIVAN.

MOJ ŽIVOT JE ISPUNJEN LJUBAVLJU.

LJUBAV U MOM ŽIVOTU POČINJE OD MENE.

JA VLADAM SOPSTVENIM ŽIVOTOM.

JA SAM SNAŽNA ŽENA.

ZASLUŽUJEM LJUBAV I POŠTOVANJE.

JA NE ODGOVARAM NIKOME; JA SAM SLOBODNA.

VOLJNA SAM DA NAUČIM KAKO DA ŽIVIM NA DRUGAČIJI NAČIN.

NEZAVISNA SAM.

PRIHVATAM I KORISTIM SVOJU SNAGU.

PRIHVATAM DA BUDEM SAMA.

RADUJEM SE TU GDJE SAM.

VOLIM I CIJENIM SEBE.



Iz knjige "Život" - Lujza L. Hej

Pravila za bolji život... pravilo prvo

Prebrojte sve svoje blagoslove. Odjednom ćete postati svjesni da ste vi prava dragocjenost, svjesni koliko ste vi zapravo značajni; tada će vam se na lice vratiti osmijeh, sunce će ogrijati, muzika će zasvirati, a vi ćete konačno biti spremni da krenete naprijed prema životu koji je Bog pripremio za vas... vrlinski, čvrsto, hrabro i samopouzdano.

Jedna od najvažnijih i beskrajnih tajni života, koje sam morao sa bolom i suzama da naučim, jeste ta da ne možemo čak ni započeti preokret svoje beznađem izatkane i osujećene egzistencije, niti iskočiti iz jednolične kolotečine u koju smo upali pošto su nas posao i karijera ili zaokupljali ili vodili u finansijsku katastrofu, pa je izgledalo da su neuspjeh i slabo samopoštovanje bili neminovni, sve dok ne procijenimo ostavštinu koju već posjedujemo.

Ostavštinu? Da li se smješkate? Tužno smijete? Da li pokušavate da mi nešto kažete? Imate punu fioku računa? Vaše starije dijete je spremno za fakultet, a vi nemate srca da mu kažete da ne može ići? Dva mjeseca ranije imali ste troškove oko popravke automobila, a ni posao izgleda da vam nije najsigurniji. Na kakvu ostavštinu mislim? Ostanite još malo sa mnom dok vam ne pomognem da nabrojimo neke od vaših blagoslova, odmah, u ovom trenutku, dok vi sjedite tamo i osjećate tugu nad samim sobom.

Napravimo listu i pokušajmo da u novcu izrazimo samo neke od onih vrijednih stvari u vašem životu da biste shvatili koliko ste zaista bogati i koliko sami sebi značite, iako, u vašoj nasušnoj borbi da preživite, vi to zaboravljate.

Kakva je vrijednost življenja u ovoj zemlji izobilja? Naprijed, izazivam vas da odredite cijenu toga. Gdje biste radije živjeli?

Kakva bi trebalo da bude vrijednost zaposlenja u tako dobrom preduzeću u kome vi radite da ste ovoga jutra morali da budete u redu ispred biroa za nezaposlene?

Kakva je vrijednost vaše karijere kada shvatite da bi možda 95 procenata svjetske populacije ljudi rado dalo po deset godina života, i više, da živi u okolnostima u kojima vi živite?

Koliko vrijedi vaša sloboda?

Šta je sa onima koje volite i koji vole vas? Koliko biste uzeli da biste se njih odrekli?

Vaše oči? Da li biste uzeli deset miliona dolara za vaše oči?

A koliko tek vrijede vaše ruke ili noge? Pet miliona dolara? Deset miliona?

Vi ste zaista dragocjeni primjerak, zar ne? Kada bi vam neko ponudio da smjesta sve ono što imate trampite za sve zlato bilo kog trezora, da li biste to učinili? I kada već toliko sebe procjenjujete i sebi toliko značite, recite mi, molim vas, zašto tumarate unaokolo i izgledate tako tužno, isprebijano, poraženo i odbačeno? Zašto?

Ni riječi više o tome! Postoji bolji život i za vas i on počinje danas...

Iz knjige "17 pravila ispravnog življenja" - Og Mandino

Afirmacije za izgradnju samopouzdanja

VOLJEN SAM I ŽELJEN.

MOJI RODITELJI ME OBOŽAVAJU.

MOJI RODITELJI SU PONOSNI NA MENE.

RODITELJI ME PODSTIČU.

VOLIM SEBE.

PAMETAN SAM.

KREATIVAN SAM I TALENTOVAN.

STALNO SAM DOBROG ZDRAVLJA.

IMAM MNOGO PRIJATELJA.

DOPADLJIV SAM.

LJUDI ME VOLE.

ZNAM KAKO DA STVORIM NOVAC.

ZASLUŽUJEM DA UŠTEDIM NOVAC.

SRDAČAN SAM I VODIM RAČUNA O DRUGIMA.

JA SAM SJAJNA OSOBA.

ZNAM KAKO DA SE STARAM O SEBI.

SVIĐA MI SE KAKO IZGLEDAM.

ZADOVOLJAN SAM SOPSTVENIM TIJELOM.

DOVOLJNO SAM DOBAR.

JA ZASLUŽUJEM NAJBOLJE.

OPRAŠTAM SVIMA KOJI SU ME POVRIJEDILI.

OPRAŠTAM SEBI.

PRIHVATAM SEBE OVAKVOG KAKAV JESAM.

SVE JE DOBRO U MOM SVIJETU.


Iz knjige "Život" - Lujza L. Hej

Sedmi zavjet uspjeha

Svoje napore razasuo sam u premnogo pravaca. Toliko sam godišnjih doba protraćio, jurcajući od jedne duge do druge. Bezbroj godina utrošio sam spuštajući posude u prazne bunare. I, sve vrijeme nisam prestajao da se nadam da će mi uspjeh, sreća i bogatstvo pripasti jednog dana. Uzalud sam čekao. I, da nije bilo čuda ovih svitaka, mogao sam čekati zauvijek. Žalosno, zaista. Kada se zaputi ulicom na kojoj piše 'uskoro', čovjek se na kraju nađe pred kućom na kojoj stoji 'nikad'. Sve to sada je iza mene.

Jasno mi je, sada, zbog čega mi je uspjeh stalno izmicao. Čovjek koji se neprestano lomi koju od dviju stvari da učini, na koncu neće učiniti nijednu. Ukoliko se kolebam između dva plana, između jednog i drugog cilja, i sve vrijeme se povijam na vjetru, poput ljiljana, u svakom smjeru u kojem pokazuje igla na kompasu, nikada neću postići ništa; ni veliko, ni korisno. U ovom svijetu napreduju samo oni koji se, u datom trenutku, usredsređuju na samo jednu stvar. U velike ljude ili velike žene računaju se oni koji nikad ne iskoračuju van onoga što čini njihovu izuzetnost; koji ne rasipaju, uludo, svoju posebnost. Sada mi je, napokon, znana velika tajna koju, premda mi je sve vrijeme stajala pred očima, nikako nisam uspijevao da prozrem.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.

Veliku razliku između onih koji uspijevaju i onih koji ne uspijevaju ne čini količina posla koju i jedni i drugi obave, već količina pametno obavljenog posla. Mnogi od onih koji neslavno propadaju daju sve od sebe da postignu veliki uspjeh; ali, poslove koji im se povjere obavljaju nesređeno, tako da ono što su izgradili jednom, ruše drugom rukom. Okolnosti u kojima se nalaze, ne koriste da bi ih pretvorili u mogućnosti za sebe. Ne posjeduju, naprosto, sposobnost da časne poraze preobrate u rječite pobjede. Uprkos tome što raspolažu i sa dovoljno sposobnosti i sa dovoljno vremena - ta dva glavna stuba uspjeha - oni nastavljaju da tamo i amo povlače svoja prazna kolica, i pravi ćilim njihovog života ostaje tako neistkan.

Nikada više neću dozvoliti sebi da otaljavam neki posao, u koji bi bilo potrebno da uložim čitavo svoje biće. Oči su mi se napokon otvorile. Od ovog časa, ono što činim činicu kao da ništa drugo na svijetu nema nikakvu važnost. Izrastanje hiljada hrastovih šuma počiva na jednom jedinom žiru. Usredsređenost i istrajnost učinili su da na egipatskim pustarama budu sazdane piramide. Majstor posvećen samo jednom zanatu u stanju je da prehranjuje svoju porodicu; ali, majstor od sedam zanata nije u stanju ni sebe da izdržava. Nijedan vjetar nije dovoljno dobar za moreplovca koji ne zna u koju luku da se uputi. A ja sada znam kuda želim da krenem, i znam, takođe, kako da stignem tamo kamo sam se uputio.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.

Ne mnogo stvari, a ravnodušno, već samo jednu stvar, i to vrhunski - ono je što predstavlja zahtjev našeg svijeta. Onaj koji rasipa svoje napore ne može se nadati da će uspjeti. Ukoliko jednog salamandera presječemo nadvoje, njegov prednji dio nastaviće da juri unaprijed, a njegov zadnji dio unatrag. Na isti način napreduje i onaj koji dijeli svoje težnje. Uspjeh ne trpi rasipanje energije. Spreman sam za velike promjene u svom životu, i svijet će znati da sam promijenio svoje usmjerenje. Ogromna je moć nad životom ona moć koja se pravimice usredsređuje na ciljeve.

Moj glas, moj način oblačenja, moj izgled, čak i sami moji pokreti i gestovi izmjeniće se kad budem počeo da živim život ispunjen svrhom. Kako je bilo moguće da, poput tolikih drugih, i ja ostanem slijep za tu veliku istinu? Čovjek koji nešto veoma dobro zna, i čini to bolje no iko drugi, čak i ako se radi o pukom umijeću gajenja sočiva, zaslužuje krunu kojom će biti okrunjen. Ukoliko, zahvaljujući tome što je sve svoje energije na to usredsredio, gaji najbolje sočivo, on jeste dobročinitelj sveg čovječanstva i kao takav zaslužuje sve hvale.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.

Ja ću biti taj koji ću odabirati svoje ciljeve, i zauvjek ću ih držati na umu. Jer, nalazimo samo ono za čim tragamo puna srca. Ukoliko od života ne tražim ništa posebno, upravo ću to i dobiti. Pčela nije jedini insekt koji slijeće na ružu, ali jeste jedini koji s nje odnosi med. Nije važno bogatstvo onoga što smo uspeli da napabirčimo, poslije godina učenja i mukotrpnog rada u mladosti. Ako krenemo u život sa nejasnom predstavom o svom budućem radu, možemo biti sigurni da ni slučajem nećemo nabasati na srećnu okolnost koja će to čime se bavimo složiti u velelepno zdanje veličanstvenih razmjera.

Često nam govore da u životu treba da ciljamo navisoko; ali, zapravo, treba da ciljamo na ono što možemo dosegnuti. Imati opšti cilj, naprosto, nije dovoljno. Strijela odapeta sa luka ne obazire se, gledajući šta na svom putu može pogoditi, već strijemi pravo svojoj meti. Grmljavina što se razastire nadaleko i naširoko beznačajna je u poređenju sa jednim jedinim, usredsređenim na jednu tačku udarom munje. Sada mi je znano da se ne može dogoditi da, postojano i istrajno, sa svim moćima svog uma, slijedim neki valjan cilj i da ipak ne uspijem. Ukoliko uz pomoć uveličavajućeg stakla usmjerim sunčeve zrake, čak i u dane najmrzlije zime, sa lakoćom mogu da potpalim vatru.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom. 

I najslabiji živi stvor, ukoliko sve svoje snage usredsredi na jedan jedini cilj, može postići izvrstan rezultat, dočim je moguće da i onaj najsnažniji, ukoliko se rasipa na više poslova odjednom, ne postigne baš ništa. Postojano i neprestano kapajući, kapi vode biće u stanju da izdube i najtvrđe stijene, dok silovita, žurna bujica, uz zastrašujuću grmljavinu prohuji ponad njih, ne ostavljajući za sobom nikakav trag. A ja ću ostaviti tragove za sobom. I svijet će znati da sam bio ovdje.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.


Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Vjerujete li u magiju?

„Oni koji ne vjeruju u magiju nikad je neće pronaći.“
                                       ROALD DAHL (1916.-1990.)
                                                                              Pisac

Sjećate li se kada ste bili dijete i život posmatrali s neizmjernim čuđenjem i divljenjem? Život je bio čudesan i uzbudljiv, a i sitnice su vas duboko oduševljavale. Bili ste očarani mrazom na travi, leptirom koji leprša oko vas, kao i svakim neobičnim listom ili kamenčićem na tlu. Bili ste uzbuđeni kad biste izgubili mliječni zub, jer je to značilo da će te noći doći Zubić vila. Brojali ste dane do čarobne Božićne noći. Iako niste imali pojma kako bi Djeda Mraz u jednoj noći mogao stići do svakog djeteta na svijetu, nekako je uvijek uspijevao i nikad vas nije iznevjerio. Irvasi su mogli letjeti, u vrtu su boravile vile, kućni ljubimci bili su poput ljudi, igračke su imale svoju ličnost, snovi su se ostvarivali i mogli ste dohvatiti zvijezde. Srce vam je bilo ispunjeno radošću, mašta vam nije poznavala granice i vjerovali ste da je život čaroban!

Dok smo bili dijeca, mnogi od nas imali su snažan osjećaj da je sve dobro, da svaki novi dan donosi još više uzbuđenja i pustolovina i da nikad ništa neće moći pokvariti našu radost izazvanu magijom života. Međutim, dok smo odrastali, razne odgovornosti, problemi i poteškoće uzele su svoj danak i mi smo izgubili taj osjećaj lakoće, a magija u koju smo nekada kao djeca vjerovali izblijedila je i iščezla. To je jedan od razloga zbog kojih u odraslom dobu volimo društvo djece, kako bismo ponovo mogli da iskusimo taj davan osjećaj, makar samo na trenutak.

Želim da vam kažem da magija u koju ste nekada vjerovali zaista postoji, a mentalni sklop odraslih ljudi koji su prestali vjerovati u čuda je pogrešan. Magija života jeste stvarna kao što ste i vi sami stvarni. Zapravo, život može biti daleko čudesniji nego što ste kao dijete ikada i pomislili, daleko nevjerovatniji, daleko više divljenja vrijedan i uzbudljiviji nego što ste mogli i sanjati. Kad spoznate šta treba učiniti da biste prizvali magiju, živjećete život svojih snova. Tada ćete se pitati kako ste ikada mogli odustati od vjere u magiju života! Možda nećete vidjeti leteće irvase, ali ćete vidjeti kako vam se pred očima pojavljuje ono što ste oduvijek željeli i kako se odjednom ostvaruje ono o čemu ste dugo sanjali. Nikada nećete znati kako se tačno sve odigralo da bi vam se snovi ostvarili, jer magija djeluje u nevidljivom cartvu – a to i jeste ono
najuzbudljivije!

Jeste li spremni ponovno iskusiti magiju?Jeste li spremni da svakog dana budete ispunjeni divljenjem i čuđenjem, kao onda kada ste bili djeca? Pripremite se za magiju! Naša pustolovina je započela prije dvije hiljade godina, kad je znanje koje mijenja život sakriveno u svetom spisu…


RAZOTKRIVANJE VELIKE MISTERIJE

Slijedeći odlomak je iz Novog zavjeta, iz Evanđelja po Mateju. Tokom vijekova ove riječi su zbunjivale mnoge ljude, dovodile ih u zabludu, a mnogi su ih pogrešno shvatali.

„ Jer ko ima, daće mu se još, te će obilovati.
A ko nema, oduzeće mu se i ono što ima.“

Dok čitate taj odlomak, morate priznati da se čini nepravedno, jer naizgled govori da će bogati postajati bogatiji, a siromašni još siromašniji. Međutim, u tim riječima se krije zagonetka koju treba odgonetnuti, misteriaj koju treba razotkriti, a kad u tome uspijete, pred očima će vam se otvoriti novi svijet. Odgovor na misteriju koju vijekovima mnogi nisu uspijevali shvatiti krije se u jednoj nenapisanoj riječi: zahvalnost.

„Jer ko je zahvalan, daće mu se još, te će obilovati.
A ko nije zahvalan, oduzeće mu se i ono što ima.“

Ako otkrijemo tu skrivenu riječ, zagonetan tekst postaje savršeno jasan. Prošlo je dvije hiljade godina otkako su te riječi zabilježene, ali i danas su istinite kao i uvijek prije: ako ne odvojite vremena za zahvalnost, nikada nećete imati ništa više, a izgubićete i ono što imate. Obećanje magije koju ćete doživjeti ispunjeni zahvalnošću krije se u ovim riječima: ako ste zahvalni, dobit ćete još više i imaćete obilje!

I u Kuranu je obećanje koje donosi zahvalnost podjednako izražajno:

„I zapamtite kad je Bog objavio: Ako ste zahvalni, daću vam više, ali ako ste nezahvalni moja će kazna zaista biti teška".

Nije važno kojoj religiji pripadate, nije važno jeste li religiozni ili niste, te riječi iz Novog Zavjeta i Kurana primjenjuju se na vaš život. One govore o temeljnom zakonu nauke i temeljnom zakonu svemira.



Iz knjige "Magija" - Rhonda Byrne

Nisam takav po prirodi

Izjave koje spadaju u ovu kategoriju zvuče otprilike ovako: "Oduvijek sam ovakav; ne mogu ništa protiv toga. Rođen sam sa ovakvim karakternim osobinama. Nikada nisam znao da razmišljam na drugačiji način.O da, takva mi je priroda i moraću to da prihvatim". Objasnio sam već ranije u ovoj knjizi na koji način ja shvatam nova istraživanja koja pokazuju da se ono što je naslijeđeno putem genetike i mimetike može izmijeniti. Ako želite svjesno da promijenite koja idu u prilog onome što nazivate prirodom, vidjećete da će izgovor takva mi je priroda nestati.

Duboko sam uvjeren da je ono unutrašnje ja savršeno sposobno da vam pomogne da ispunite svoju jedinstvenu sudbinu. Samo zato što se ne sjećate da ste ikada bili drugačiji od onoga što ste danas, ne znači da ne možete da promijenite sopstvenu prirodu. Da još jednom citiram Henrija Dejvida Toroa: "Iznenađujuće je koliko prostora priroda nudi, samo ako čovjek krene pravim putem". Po mom mišljenju, ovo znači da će se sama priroda promijeniti kako bi nam se prilagodila kada počnemo da spoznajemo sopstvenu neporecivu sposobnost da unaprijedimo svoj život. Da li vam ovakav izgovor zvuči poznato: Oduvijek sam ovakav; naprosto sam takav kakav sam. Volio bih da se promijenim, ali kako da promijenim svoju prirodu? Takav sam otkad znam za sebe i pretpostavljam da ću doživotno ostati takav?

Vidite li kako vam ovakva logika ne dopušta da promijenite obrazac razmišljanja koji poznajete čitavog života? Sama činjenica da se cijelog života ponašate na određen način jeste savršen razlog da ohrabrite sebe pomoću misli kao što je ova: Dojadilo mi je da budem uplašen, stidljiv, siromašan, nesrećan, da me drugi koriste, da svima povlađujem, da budem debeo ili da nisam u formi. Oduvijek sam takav, a to proizilazi iz načina na koji razmišljam i iz uvjerenja kojima sam dopustio da me oblikuju. Ako mi je priroda zaista takva, onda ću da je promijenim i počinjem odmah sada. Ovo su izjave iza kojih bi filozof Bertrand Rasel mogao da stane. On je napisao slijedeće: "Da ljudska priroda ne može da se mijenja, kao što neuki misle, našli bismo se u bezizlaznoj situaciji... ono što se naziva "ljudskom prirodom" čini najviše jedna desetina prirode,ostalih devet desetina čini odgoj".

Stoga za šta god da mislite da predstavlja vašu prirodu, razvijajte to onako kako želite i počnite pomoću paradigme do uspjeha - bez izgovora. Devet desetina onoga što čini vašu prirodu jeste ono što ste naučili i usvojili kao naviku, a te stare navike možete da ispratite niz stepenice, korak po korak.


Iz knjige "Do uspjeha - bez izgovora" - Dr. Vejn V. Dajer

Kako postići da ti drugi budu zahvalni

Jedno je biti zahvalan, a drugo biti osoba kojoj se zahvaljuje. Nažalost, ne događa se uvijek da su nam zahvalni oni koji bi trebali. Možda je to tako kako bismo uočili koliko je važno biti zahvalan (a loše biti nezahvalan) i da se zapitamo da li smo i mi sami omanuli po pitanju zahvalnosti, dugujemo li i mi možda nekome zahvalnost. Moguće je da nam je po zakonu uzroka i posljedice uskraćena zahvala, ako smo i sami nekome uskratili zahvalu. Zamisli se nad time.

Mark Twain - Ako prihvatiš izgladnjelog psa i nahraniš ga, on te neće ugristi. To je glavna razlika između psa i čovjeka.

Istovremeno, zapitaj se koliko si sposoban/na pobuditi zahvalnost u nekom drugom ili drugima. Je li neko drugi kriv ako ti nije zahvalan? Šta je to što spriječava druge da ti budu zahvalni? Koje su to tvoje slabosti koje umanjuju tvoju vrijednost u očima drugih pa ti zato nisu zahvalni? Jesi li spreman/na i voljan/na da se suočiš s tim svojim napastima? Ili misliš i dalje da robuješ tim slabostima po cijenu zahvalnosti?

Da te pitamo nešto: kad daješ ili pružaš, očekuješ li nešto zauzvrat, stavljaš li im to svoje davanje "na nos", žališ li se istovremeo i prigovaraš? Iskreno. Padaš li često u napast da kritikuješ i kukaš? Šta misliš, da li je lako biti zahvalan takvim osobama? Jedan od velikih koraka u pridobijanju zahvalnosti je promjena karaktera od čangrizave do prijatne osobe - i u mislima, i osjećajima, i na riječima, i na djelu.

Dostojevski - Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao.

Pružati zahvalnost je nekim ljudima lakše nego primati je. I obrnuto. Bez obzira na prepreke u bilo kojem pravcu, one se mogu otkloniti. Promjena perspektive (ugla gledanja/stava) i otpuštanje po nama su najdjelotvornije metode ličnog preporoda.

Suma sumarum: budi zahvalan/na pa će ti po zakonu uzroka i posljedica, po kojem žanjemo samo ono što sijemo, zahvalnost biti uzvraćena. Ako ne od onih od kojih očekuješ, sigurno od onih od kojih to zaslužuješ.



Iz knjige "Magija" - Rhonda Byrne

Ja to ne zaslužujem

U knjizi "Revolucija iznutra - Knjiga o samopoštovanju", Glorija Stajnem piše da "samopoštovanje nije sve; jedino što bez njega nema ničega". Vjerujem da je nedostatak samopoštovanja osnova za stvaranje izgovora ja to ne zaslužujem. Ovaj izgovor čujem u rečenicama kao što su: "Kao da mi ništa ne ide od ruke. Pokušavam, ali mi se nikakva prilika ne pruža...Sigurno nisam vrijedan toga. Drugi ljudi mogu da napreduju, ali pretpostavljam da ja nisam dovoljno dobar da bih uspio".

Ovakvi izgovori zasnivaju se na uvjerenju da ste bezvrijedni. Kao da jedan dio vas želi da vas zaštiti od (po vašoj pretpostavci) nepodnošljivog bola koji se javlja iz osjećaja da su možda drugi ljudi u pravu i da ne zaslužujete to nešto. Ako zapitate taj dio sebe zašto to radi, pružiće vam dobre razloge. Ti razlozi su, međutim, neistiniti i voditi se njihovim naredbama znači živjeti u laži. Vrijednost se ne zaslužuje - vi, baš kao i svi drugi, zaslužujete sve one divote koje život ima da pruži.

Uvjerenje da niste dovoljno dobri da biste bili bezgranično srećni, uspješni i zdravi predstavlja nevjerovatnu izmišljotinu koja nije ni blizu istini koju živite danas. To uvjerenje vas obeshrabruje i pomoću dobronamjernog izgovora da vas štiti ne daje vam da preduzmete bilo šta. Ono vas ne štiti; ono vas spriječava da postanete svjesni svoje neporecive vrijednosti. U sadašnjem trenutku ovakvom izgovoru nema mjesta u vašem životu.


Iz knjige "Do uspjeha - bez izgovora" - Dr. Vejn V. Dajer

Afirmacije za unapređenje poslovnog života

UVIJEK RADIM ZA LJUDE KOJI ME POŠTUJU I KOJI ME DOBRO PLAĆAJU.

UVIJEK IMAM DIVNE ŠEFOVE.

SLAŽEM SE SA SVIM KOLEGAMA SA KOJIMA SE MEĐUSOBNO POŠTUJEM.

SVI ME VOLE NA POSLU.

UVIJEK PRIVLAČIM LJUBAZNE KLIJENTE I PRAVA JE RADOST IZAĆI IM U SUSRET.

PRAVO JE ZADOVOLJSTVO RADITI U POSLOVNOM OKRUŽENJU U KOM RADIM.

VOLIM LJEPOTU KOJA ME OKRUŽUJE NA POSLU.

PRAVO JE ZADOVOLJSTVO IĆI NA POSAO; VOLIM TAJ DIVAN, MIRAN KRAJ U KOM RADIM.

SA LAKOĆOM NALAZIM POSAO.

IMAM POSLA KAD GOD POŽELIM.

UVIJEK PRUŽAM CIJELOG SEBE NA POSLU I TO SE CIJENI.

SA LAKOĆOM NAPREDUJEM NA POSLU.

PRIMANJA MI SE STALNO UVEĆAVAJU.

POSAO KOJI SAM POKRENUO RAZVIJA SE IZVAN MOJIH OČEKIVANJA.

PRIVLAČIM VIŠE POSLA NEGO ŠTO MOGU DA URADIM.

SVEGA IMA DOVOLJNO ZA SVE, UKLJUČUJUĆI I MENE.

POSAO KOJI RADIM ME ISPUNJAVA I ZADOVOLJAVA.

SREĆAN SAM NA RADNOM MJESTU.

IMAM SJAJNU KARIJERU.



Iz knjige "Život" - Lujza L. Hej

Kako razviti zahvalnost

Zahvalnost ne treba da se temelji na osjećajima, već na vlastitom izboru. Ako osjećaš nelagodu zato što trebaš biti zahvalan/na, jer misliš da nemaš na čemu biti zahvalan/na, stavi osjećaje po strani i upotrijebi razum, upotrijebi izbor i slobodnu volju. Kao kapetan svoga broda upravljaj svojim emocijama umjesto da one upravljaju tobom. Ti nisi tvoje emocije, već si više od toga - duša koja ima tijelo, emocije i razum da joj služe, a ne da njome gospodare. Prema popularnoj nauci znamo da pozitivne misli donose pozitivnu stvarnost. Mnogi shvataju da bi par minuta pozitivnog afirmisanja tu i tamo trebalo donijeti pozitivne rezultate. I onda se razočaraju kad im pozitivne afirmacije, kreativne vizualizacije i slične tehnike ne pomažu.

Evo zašto: Dnevno smo budni najmanje 15 sati. Ako od tih 15 sati samo 15-ak minuta dnevno koristimo neku tehniku za obavijanje svojih misli, riječi i djela u pozitivne vibracije, a ostalih preko 14 sati provedemo u stresu, brigama, ljutnji, strahu, kukanju, ogovaranju, frustraciji, pesimizmu, kritiziranju, okrivljavanju, prigovaranju, sumnjičenju, nadmetanju, nametanju, netoleranciji, varanju, aroganciji i sličnim negativnim mislima i emocijama, onda nije ni čudo da na sebe privlačimo negativnosti. Dakle, nikakva tehnika ti neće pomoći ako je koristiš samo kratko vrijeme a preostalo vrijeme i dalje misliš, osjećaš i radiš suprotno. Ne treba ti tehnika nego vrlina. Ono što ti treba jest životni stil koji privlači pozitivnosti u tvoj život, bilo finansijski, zdravstveno, na polju međuljudskih odnosa ili kako god.

Jedna od najboljih vrlina za privlačenje dobrih stvari, ljudi i situacija u život je zahvalnost, jer je najlakša. Naravno da ima i drugih jednako dobrih ili čak boljih, međutim one su često teže za praktikovanje, kao što je ljubav prema svima (i onima koji su nam naudili), mašta, velikodušnost, vjera, optimizam i mnoge druge. Zato je zahvalnost među najboljima jer ne samo da je visoko djelotvorna, nego je i jednostavna da jednostavnija ne može biti. Usvajanje ove vrline, kao i većine drugih stvari, najučinkovitije je ako je usvojimo na svim nivoima - u mislima, emocijama, riječima i djelima. Sobzirom na to da je zahvalnost izraz duše, ne moramo je opravdavati mislima, već samo pustiti duši da se izrazi.

U mislima i osjećajima:

Osvijesti vrijednost ove vrline - moglo bi se reći da, kad si već dovde došao/la u čitanju članka o zahvalnosti, već nešto o dobrobiti zahvalnosti znaš. No, nije uvijek dovoljno nešto pročitati, poslušati ili pogledati, treba to i svariti. Recimo, malo se zamisliti nad time, odmeditirati, s nekim o tome diskutovati, istražiti druge izvore i slično. Sve što se događa, događa se s razlogom.

Odluči - sve je stvar odluke i izbora. Odluči se da želiš usvojiti ovu vrlinu i to je već pola puta. Ovu odluku bi bilo najbolje zapečatiti zakletvom ili obećanjem. Istraživanja su pokazala da su ljudi pod zakletvom bili neuporedivo zahvalniji.

Uvjeri se - vjera pomiče planine, kažu stari. Ako ne vjerujemo da zahvalnost ima smisla i potencijala, ako ne vjerujemo da je zahvalnost potrebna, nećemo uspjeti usvojiti ovu vrlinu na duge staze. Gdje ima vjere, ima i volje, a gdje ima volje, ima i načina. Možeš se uvjeriti tako da čitaš/gledaš/slušaš tuđa svjedočanstva ili još bolje, uvjeri se na vlastitoj koži. Odredi sebi neki period, recimo mjesec ili dva, tokom kojeg "testiraš" ovu vrlinu tako da je uredno praktikuješ kao da je već posjeduješ. Budi redovno zahvalan/na za sve i ono najmanje. Potrebno je tokom dana provesti barem 51% svog vremena u uviđanju dobrih strana života i ljudi.

"Nemojte biti tužni, jer ruža ima trnje, već se radujte jer ima mirisni cvijet."

Promjena percepcije - umjesto da se usredsređuješ na neuspjehe i nepoželjne stvari, počni obraćati pažnju na sve što te čini srećnim/om i na čemu si zahvalan/na. Promijeni ugao gledanja (perspektivu) i počni više primjećivati sve dobre stvari koje ti se događaju. Što više istraješ u tome, to ćeš više primjećivati ono dobro i lijepo u svom životu i tako promijeniti način gledanja na svijet. Novi pogled na svijet će ti donijeti nove blagodeti - nove razloge za zahvalnost. Da bismo vidjeli lijepe stvari u životu, potrebno je samo uvježbati um da ih počne primjećivati.

Osjećaj zahvalnosti - nemoj samo u mislima biti zahvalan/na, dopusti da te obuzmu topli osjećaji zahvalnosti. Kako se osjećaš kad se žališ, a kako se osjećaš kad si zahvalan/na? Nije isto, zar ne? Bolje je osjećati se zahvalno. Prisjeti se svih onih za koje znaš da im je teško, kao što su svi jadni ljudi koji su proživjeli katastrofe potresa, poplava, zračenja, ratova i ostalih nedaća širom svijeta te budi zahvalan/na što je tebi dobro samim time što imaš krov nad glavom, čisti vazduh, sve na broju, tri čiste i slično. Prisjeti se nekih svojih prošlih nedaća i tako se uvjeri da imaš za šta biti zahvalan/na jer trenutno nemaš tih problema. Sve što se događa, događa se s razlogom.


Iz knjige "Magija" - Rhonda Byrne

Šesti zavjet uspjeha

Predugo sam se zavaravao. Samo sam na riječima bio na usluzi onima koji su me upošljavali, i nisam prestajao da zanovijetam zbog svakog sata onoga što sam smatrao gnjavažom od posla. Rad je za mene predstavljo žalostivu cijenu koju sam morao da plaćam da bih opstao, budući da, kako mi se činilo, bogovi pri mom rođenju nisu bili spremni da mi stave zlato u ruke i krunu na glavu. Kakva sam samo budala bio!

Danas mi je, međutim, znano da je plod nastao radom najslađe od svih zadovoljstava; i premda je moguće da čovjekov genij započne neko djelo, samo će ga rad privesti kraju. Zahvaljujući ovim svicima, oči su mi se napokon otvorile. Koliko bi mi samo poslovi lakše pali da sam dao sve od sebe da ih najvaljanije obavljam,
umjesto što sam vrijeme provodio tražeći izgovore što im se ne posvećujem onoliko koliko je to potrebno.

Postoji jedna ogromna tajna uspjeha, pred kojom se sva druga pravila čine patuljastim. Sasma je sigurno da će se još vijekovima, pa i milenijumima, nalaziti na svim spiskovima uslova za izgradnju boljeg života; pa ipak, ljudi će je se uvek iznova odricati, smatrajući njene zahtjeve preteškim. Bogatstvo, položaj, slava, čak i neuhvatljiva sreća biće na koncu moji, ukoliko odlučim da svakoga dana dajem od sebe više no što mi je po plati određeno. Postoji još jedan, i djelatniji način da se upamti najteži zakon života: ukoliko se od mene zatraži da propješačim jednu milju, od svoje ću volje propješačiti stostruko duži put. Tokom vijekova koji će doći, evo od sada, samo će nekolicinu krasiti odlučnost da slijedi tu veliku tajnu uspješnih - i oni će biti ti kojima će pripasti sve časti.

I evo, ja započinjem danas!

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!

Jer, sada mi je znano da moram, da bih izrastao i cvjetao, da se svim silama posvetim svom poslu, i da uvijek, bar malčice, budem ispred svog vremena. Oni koji su dospjeli do vrha upravo su oni koji se nisu zadovoljili da čine samo ono što se od njih zahtijeva. Oni čine više. Oni su ti koji pješače još jednu dodatnu milju. I, još jednu, ni za trenutak ne pomišljajući kakvu će nadoknadu za to dobiti. Oni dobro znaju da ih, na kraju, nagrada čeka.

Postoji samo jedan siguran način da čovjek ostvari svoje ciljeve, a to je mukotrpan rad, i mentalni i fizički. Ako, da bih se razlikovao od drugih, ne bih bio spreman da platim tu cijenu, trebalo bi da budem pripravan da se prepustim budućnosti ispunjenoj suzama i čemerom - samosažaljivo se tukući po grudima zbog ispraznosti života, lišenog osmijeha i dobitaka. Ali, više ne osjećam sažaljenje prema samom sebi. Već sam skrenuo s tog puta koji ne vodi nikuda.

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!

Ali, nisam ni prikovan za svoj posao. Nisam rob. Čak i ako mrzim posao koji moram da obavim, shvatam da je radenički trud neophodan da bi se zazvalo bogatstvo mog uma, kako bih bio u stanju da uvećam svoje dobitke - baš kao što su oranje i sjetva neophodni da bi zemlja dala plodove. Nijedan zadatak neće mi se više činiti preteškim, pod uslovom da nikako ne zaboravim da sam božije dijete, rođeno da bi pobjeđivalo. Kakav god posao da stoji preda mnom, neka mi bude dopušteno da ga obavljam s ljubavlju, i nikada neću omašiti.

Moguće je da je moj udio u današnjim poslovima ograničen, ali sama činjenica da je rad u pitanju čini ga dragocjenim. Svijet se kreće ne samo posredstvom moćnih mišića naših junaka, već i zahvaljujući sitnim, ali udruženim naporima svakog poštenog radenika. Tajna istinske ljubavi prema radu stiče se u nadi u uspeh u datom poslu ali, ne zbog podsticaja izraženog kroz novac, ili zbog vremena na nj utrošenog, ili zbog primjenjene veštine, već zbog ponosa i osjećanja zadovoljstva što ih sam rad pruža. Najdostojnija nagrada za nešto što čovjek dobro obavi jeste činjenica da je to nešto dobro obavljeno.

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.

I, od sada, kad mi se radni dan privede kraju, počeću da iznenađujem svijet. Ostaću za svojim poslom bar još malčice, i učiniti da taj dodatni napor bude ulaganje u moju sutrašnjicu. I, sa takvim pristupom, tako rijetkim u ovom sebičnom svijetu u kome živimo, naprosto ne mogu da ne uspijem. Ali, istovremeno, ukoliko svoj posao obavljam na ovakav način, ukoliko istrajavam u tome da propješačim bar još jednu milju, moram se pripremiti za poruge onih koji svoje dnevne obaveze nikada ne uspunjavaju kako valja. Da bih nešto veliko postigao u ovom svom kratkom životu, shvatio sam da se moram baciti na posao sa svom usredsređenošću svog uma, i mišića, i vremena, i da je sasma moguće da se onima koji žive u glibu dokonjaštva učinim kao osoba s uma sišavša. Pa, neka bude i tako.

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.

Neka imam ljubav i posao, samo to dvoje, i moći ću da život proživim u zadovoljstvu. Ne mogu da dugo budem srećan bez hrane i pića, bez odjeće i skloništa; ali, sve to mogu imati u izobilju, a da ipak ne budem srećan. Šta je najbolje za jednu rijeku? Razumije se, da neprestano teče. Zaustavi li se, počinje da gnjili. Isto tako, i za mene, najbolje je ono što moj tok čini živim. Tek malen broj ljudi u punoj mjeri shvata koliko je njihova sreća zavisna od njihovog rada; od činjenice da su nečim uposleni, bez mogućnosti da se hrane sami sobom. Bez svog rada nisam ništa. Ključna tajna sreće jeste nešto raditi.

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.

Nikada više neću propustiti da propješačim i onu dodatnu milju, niti dopustiti da dam od sebe manje no što mi plata nalaže. Obavljaću, od sada, svoje poslove što mi je predanije moguće - ne samo ono što mi slijedi i ni trunčicu preko toga, već još malčice više... I to malčice više vremenom će postati vrijednije od svega drugog. I ako budem trpio, kao što će sigurno biti slučaj, i ako budem posumnjao u vrijednost svojih napora, što će se sigurno događati, ipak neću odustajati od svojih obaveza. Unijeću u njih sve svoje srce i nebo će se namah razvedriti; i, upravo, iz sumnji i trpljenja proisteći će veličanstvena radost življenja.

Neka mi bude omogućeno da uvijek slijedim ovaj po svemu poseban zavjet uspjeha:

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!



Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu"- Og Mandino

Koga briga za godine?!

Znate ono kad djecu pitate koliko imaju godina, a oni onako važno dignute glave kažu šest, a imaju pet i kusur dana. Pa se mi onda pitamo zašto zaokružuju djeca, zašto tako trče da porastu? I mi smo to radili. Samo smo možda zaboravili. Sva djeca to rade tokom djetinjstva. Sva djeca vole da budu važna, velika, da ih se ubraja, pita, da se izraze, da kažu i dokažu. Sva djeca bi da porastu veeelikaaa, da budu ozbiljna i jedinstvena kao što i jesu.

A znate li ono kad dođete u četrdeset drugu, u petu deceniju, pa vas neko pita koliko godina imate, a vi se snebivate, pa umanjujete, pa kažete četrdeset jednu ili četrdeset. Malo je onih koji će olako zaokružiti, koji će reći tačno, malo je onih koji će se odvažiti da kažu da su na pragu pete decenije svog života. Blago toj nekolicini. Bravo za njih! A nema to nikakve veze sa godinama. Ne.

Koga briga za godine?!

Koga briga da li imaš četrdeset ili četrdeset pet, koga briga na pragu koje si decenije? Imaš koliko imaš, i to je to. Ali i nije. Svijest je ta koja je bitna. Svijest o sebi i svijetu oko sebe. Svijest o postignućima, ostvarenjima, o zadovoljstvu, svemu. Ako svijesti nema, kao da nema ni nas, imali mi šest ili šezdeset šest godina.

A mi. Mi uglavnom znamo da ništa ne znamo. Razvukli se kao žvakaća guma po svom životu, pa se otežemo i rastežemo, a što se mi više otežemo i rastežemo, to nam se život sve više skuplja. Kao kad smo dugo žvakaću gumu po ustima razvlačili, pa nam se skupe usta. Kao ta skupljena usta, skupili nam se životi, skučili, postali tijesni, pa bi mi sve nešto umanjivali, ublažavali, uljepšavali. Samo da nam do svijesti ne dođe kako smo loše kontemplirali, kako smo loše realizovali ono što smo naumili kad smo kao mali htjeli pokazati kako smo veliki.

Zna dijete sa nepunih šest da je rođeno i došlo da bude veliko, pa uvećava godine. A mi se sa četrdeset i kusur stisli, stegli, skupili, sakrili, pa umanjujemo godine, ne bismo li dobili još malo vremena. A dobićemo šipak! Zna to dijete u nama koje smo davno sahranili. Mi ne znamo. I nikad nećemo znati. Ako ga ponovo ne probudimo u sebi. Koga? Dijete. Sebe. Nas. Ako svjesni ne budemo kročili kroz svaki trenutak života, znajući da nam je vrijeme ograničeno. Jebote, koliko nam to vremena treba da shvatimo da vrijeme prolazi?!

Koga briga za godine?!

Kad živiš svaki trenutak svjestan istog, kad daš sve od sebe za sebe i svijet oko sebe, koga briga!? Koga briga za godine, život je taj koji je bitan! Ono kad ti je ugodno u sada, u pogledu u retrovizor, pogledu u sutra... Ono kad znaš da si veliki, iako si mali. 

Olimpijske igre (nema u ljubavi mjesta za mržnju)

Olimpijske igre su nešto veličanstveno. Samim tim, u nečemu što je veličanstveno i sportsko sudaranje vještina, ne može biti ništa što Bogovi za sebe nisu vajali. Nekoliko puta u istoriji kad je ljudska mržnja rasla i raspirivala svoje buktinje svijetom, ona olimpijska nije sijala.

Jer ne ide to, mržnja i veličanstvenost ruku pod ruku. Gledajući tu veličanstvenost i ljepotu, požrtvovanje i strast, izgaranje i ljubav, i u nama treba da se rađaju isključivo one najljepše emocije i osjećanja i misli i sve. Treba da sa svakom sportskom poslasticom svoju ljestvicu ciljeva podignemo barem za nekoliko milimetara.

Mi volimo naše, oni vole njihove. I to je sportski. Svi volimo sport. I to je sportski. Ali ako svi mi nekoga i nešto volimo, toliko da nam srce zbog neke strepnje dok gledamo njihove najbolje predstave poskače i podrhtava, kako onda tu može biti mjesta za mržnju? Ljubav i mržnja su krajnosti i u srcu u kome stanuje jedno, za ovo drugo apsolutno nema mjesta. Ako volimo sport. Oni koji bilo koga ili bilo šta u životu vole, ne mogu da mrze, možda samo da ne razumiju. Onaj ko bilo koga ili bilo šta u životu mrzi, ne može da voli, može samo da živi u zabludi da to radi. Jer ostrašćeno navijanje prepuno mržnje prema bilo kome, ne može biti ljubav. Postoje i oni koji su svjesni, i oni su uglavnom u gomili jer su sami nesigurni i nemoćni, da im ta arena vještina i nečije srce na terenu predstavlja samo jedno. Priliku da ispolje sve ono što čuči u njima čitav život, a nisu s tim izašli na kraj. Ne znaju s tim da se nose. I onda im sport dođe kao mali rat. Jer to im je jedina prilika da iskažu svoje nezadovoljstvo sobom, nezadovoljstvo svojim životom, nezadovoljstvo i mržnju.

Kako ispod slike ljubavi dvojice rivala na borilištu, koji se grle i ljube u znak poštovanja i ljudskosti, neko može da piše o genocidu, ubijanju, ratu...Kako neko ima pravo da na takav način odgovori nekome ko je rođen, rastao i živio da pokaže svoju veličinu i sjaj. Koliko je samo sati, dana, godina, decenija nečijeg života imalo samo jedan cilj. Da se pojavi tamo gdje mogu samo najbolji, najjači, veličanstveni...A onda neka ostrašćena budaletina, ili grupa, ili gomila, pomisli kako je kompetentna da stoji iza takve veličine na jedan tako jadan način. Šta mislite kakav je osjećaj pročitati komentare mržnje ispod slike ljubavi, slike sreće, slavlja, sporta? Šta mislite kakav je osjećaj okititi se odličjem nakon što ste godinama o tome maštali, a onda neki pogubljeni slavljenik napravi neki haos? Jer je prevše popio, popušio previše džointa, bio previše nesrećan,  ili šta već.

Koliko smo samo ljubavi, primjera ljubavi, poštovanja, zdravog rivalstva, imali priliku da vidimo u ovom olimpiskom mjesecu? Koliko toga nam je moglo natjerati suze radosnice na oči? Koliko toga nas je moglo naježiti? Natjerati da postanemo bolji ljudi, bolja djeca, bolji roditelji, bolja braća, sestre, bolji sportisti. Koliko je djece odlučilo da će krenuti nekim sportskim putem, jer je to pravi put. Ako to nismo vidjeli na ovim Olimpijskim igrama, onda smo zaista puno propustili, niti Olimpijada do slijedećih Olimpijskih igara nam vjerovatno neće pomoći, jer gluv i slijep nije onaj koji ne čuje i ne vidi, nego onaj koji je jadan, neosviješćen i pogubljen. Za njega se treba moliti da otkrije kako je veličanstveno živjeti, ljubiti i voljeti.


P.S. Kad god vam nečija mržnja bude povod za sopstvenu, shvatite da se u osnovi ne razlikuju. Isti ste. Zato prestanimo sa dječijim fazonima ko je koga prvi dirao i zašto. Jer nismo djeca...

Još jedan dan, ili...

Evo ga, tu je. Još jedan dan. Većina nas od tog još jednog dana ne očekuje ništa posebno. Samo rijetki vjeruju da je taj novi, naizgled običan dan, prilika za sve. Možda poneki sanjar još i vjeruje u čuda ili pusti mašti na volju, ali samo ponekad i na kratko. A to nije dovoljno.

Iz carstva snova gdje je baš sve moguće, drugačije i nepoznato, isplovljavamo tamo gdje je navodno sve nemoguće, isto i poznato. Da li je zaista, ili smo mi sami odlučili da tako bude? Običan, dan... Na nama je kako ćemo gledati na njega. Možemo odmah po buđenju uključiti svoje "Klepetalo" u glavi koje će ničim izazvano bulazniti sve ono što smo navikli da čujemo, bez ikakve lekture, cenzure i bez da se zapitamo šta taj dosadni glas u našoj glavi govori. Poznato, već toliko puta odslušano, uvijek isto, beživotno, demorališuće, demotivišuće, obeshrabrujuće... Ko nam je kriv, kad nam od jutra "Klepetalo" počne voditi glavnu riječ, naš dan je stvarno osuđen na propast. Najbolje je da se odmah predate, podignete bijelu zastavu, počnete sa izgovorima kako je baš vaš dan i čitav život težak, i adio.

Šta mislite zašto umorni uveče jedva čekamo da utonemo u san? Šta to tamo dobijemo? Raskidanje veze sa stvarnošću, to je sigurno. Raskidanje veza sa "Klepetalom", sa izgovorima. Jedva čekamo da odmorimo organizam, da napunimo baterije. Gdje? Pa tamo gdje ne postoje granice i ograničenja. Tamo gdje je sve moguće, čak i nemoguće. Doduše, zna biti i strašno, ali to su već noćne more, i one imaju više veze sa onim što sa sobom i u san nosimo...

Baš svaki dan, baš svaki put, baš za svakog od nas, ima poseban plan. A mi ćoravi, gluvi, vrtimo uvijek isti film, nesvjesni da smo ga toliko puta gledali da nam je već zlo i muka od njega. Zlo i muka. Dosta je više. Zabranite "Klepetalu" da vrti istu priču, da vrti gluposti koje ste već toliko puta čuli i vidjeli. Zavolite svaki dan, svaki tren, sebe. Zavolite što dišete, smijete se, plačete, budite spremni na čuda u svakom trenutku, tražite svoja čuda, rađajte ih kad ih nema, stvorite ih za sebe, dužni ste to. Dužni ste da kreirate i uzmete ono po šta ste došli. I nemojte se braniti da vam neko ili nešto ne dozvoljavaju da budete ono što jeste ili da se osjećate onako kako želite. Jer to nije istina. Sreća voli sreću. Ljubav voli ljubav. Hrabrost voli hrabrost, pamet voli pamet, strah voli strah, jad voli jad. Morate biti da biste bili, sve što želite biti. Koliko želite?

Evo ga tu je. Još jedan dan. Još jedna prilika da budete ili da ne budete...

Nedjelja. Divna. Sunčana. I ljetnja. Prava gospođa. Igra sunca i oblaka, povjetarca. Ptičica, cvrčaka. Prilika za ljubav. Prema svemu i prema svima. Prilika za osmijeh. Za rast. Za sebe. Za biti. Za uživati. Za živjeti.


HVALA, HVALA, HVALA...

Peti zavjet uspjeha

Ni sunce ne blista uvijek. Ni grožde ne sazrijeva uvijek. Ni grobari nisu uvijek dokoni, niti mir vlada vječno.

I evo, u ovom času, sa žaljenjem spoznajem i drugačiju istinu. Premda sam već okusio opojno vino uspjeha, zahvaljujući ovim svicima jasno mi je da se ne mogu nadati da ću ostatak života provesti hodeći planinskim vrhovima. Bez obzira na to koliko se trudio, koliko istrajan bio i koliko se isticao u preduzeću kojeg sam se latio, i dalje će biti dana i nedelja i mjeseci kada će jedini ishod svega što pokušavam biti osujećenje i neuspjeh. Dobro smo snabdjeveni zlatom i dragim kamenjem? Ali, to nije dovoljno. Drugi ih imaju više od nas. Zaštićeni smo i bezbjedni? Ali, zaštićeni i bezbjedni od čega? Od bolesti? Nezaposlenosti? Pljačke? Imamo li brojne prijatelje i porodicu koja nas voli? Ali, da li je prijateljstvo nešto u šta se možemo pouzdati? Da li će njihova ljubav potrajati?

Strah od zle kobi koja vodi u neuspjeh baca svoju strahotnu sjenku na sve dane našeg života. Oblici i boje joj se mijenjaju, zamišljena je ili stvarna, zbrkana je ili jasna, privremena je ili trajna. Prijetnja zlom kobi unosi pometnju u radnika koji se trudi da sačuva svoj posao, oca koji se moli da smogne sredstva da prehrani svoju porodicu, trgovca koji se nada da će prodati svoju robu, vojnika koji predvodi svoje drugove u bici. Prijetnja zlom kobi muči sve podjednako - i princa i prosjaka, i mudrog i nepametnog, i sveca i zločinca. Ranije, naprosto nisam znao kako da se nosim sa tom prijetnjom, i rane što su mi ih otvarali moji porazi bile su dovoljno ozbiljne da pomrače moje nade i da unište moje težnje. Ali, tako više neće biti! Ovo je moj novi život, i sada mi je poznata tajna kako da se, kada se na mene sruče, okoristim i svojim porazima.

U svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.

Nema bolje učiteljice od zle kobi. Svaki poraz, svako slamanje srca, svaki gubitak, nose u sebi vlastito sjeme, vlastitu pouku kako da sljedećom prilikom poboljšam svoj učinak. Nikada više neću doprinijeti svom padu, tako što ću odbijati da se suočim sa istinom i učim iz sopstvenih grešaka. Iskustvo je najvrjedniji sažetak patnje; pa ipak, jedna od najtegobnijih činjenica života jeste da mudrost ne može biti prenesena na
druge. Sve mora proći kroz svoju vlastitu školu, i za svakoga od nas lekcije su drugačije. Ne postoji drugi put. Zla kob je, naprosto, uvijek prva staza koja vodi do istine, i ja sam pripravan da naučim sve što mi je potrebno da znam kako bih poboljšao uslove svog života.

U svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.

Sada sam već bolje pripremljen da se ponesem sa svakom nedaćom. Po prvi put shvatam kako brzo prolaze sva djela i sva zbivanja, dobra i loša, značajna i neznačajna, i kako naprosto nestaju, bilo da se radi o onome što čini čovjek, bilo o onome što priroda čini. Ne samo da se sve stvari u životu besprestance mijenjaju, već su i uzrok stalnih i beskrajnih promjena jedni u drugima.

Svakoga dana zatičem sebe na samom rubu uzane staze. Iza mene je nesagledivi ambis prošlosti. Ispred mene je budućnost, koja će progutati sve što me danas bude snašlo. I bez obzira na to kakva me sudba čeka, dobro mi je znano da ću uživati, ili patiti, samo jedan kratki tren. Veoma je mali broj onih koji shvataju tu očiglednu istinu, dok ostali dopuštaju da im se nade i težnje rasplinu čim ih zadesi tragedija. Ti nesrećnici, sve do same smrti, nose na glavi trnov vijenac, i iz dana u dan obaziru se za drugima, očekujući od njih naklonost i pažnju. Ali, zla kob nikada neće uništiti onoga ko ima hrabrosti i vjere. Svi smo mi iskušani u proždirućem ognju, ali iz njega svi ne izlazimo. Ja ću izići. Zlato se na užarenom ugljevlju, bez ikakvog gubitka, može održati i po mjesec dana, a ja sam dragocjeniji od sveg zlata.

Sve će minuti.

U svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.

Sada uviđam da i zla kob ima svoje prednosti, premda ih često nismo svjesni. To su jedine terazije na kojima mogu mjeriti one koji se izjašnjavaju kao moji prijatelji, i spoznati istinu. Istovremeno, to je i stanje pri kojem ponajlakše postajem svjestan svog unutarnjeg sebe; ono je to koje ima čudesnu sposobnost da iz mene na vidjelo dana izvlači svojstva koja bi, pod povoljnim okolnostima, vjerovatno ostala zametnuta.

Prijetnja zlom kobi prati nas od kolijevke do groba. Dragi kamen može se izbrusiti samo trenjem; ja se, opet, mogu usavršiti samo kroz iskušenja. Priznajem da mi čini dobro da se sušim na toploti i da se kvasim na kiši života; pa ipak, priznajem i da sam svaku nedaću koja mi je nanijela patnju propratio kricima gnjeva i ozlojeđenosti upućenih nebu. Zbog čega mi Gospod čini take užasne stvari? Zbog čega me lišava ove ili one stvari, koje su mi toliko važne?

Sada mi je znano da ne postoje trenuci u životu kada prilike, kada mogućnosti da se bude i da se čini, javljaju u mojoj duši u tolikoj mjeri kao kada sam izložen patnji surove kobi. I tada sve zavisi od toga hoću li uzdići glavu, ili je pognuti u traženju pomoći. Ako pribjegnem varkama ili priručnim rješenjima, prilika će zauvijek biti propuštena i ja iz svega neću izići ni bogatiji ni veći; ne, već možda, čak, zbog bola, i onemoćaliji, siromašniji i manji. Ipak, ukoliko se okrenem Bogu, a to ću od sada i činiti, svaki trenutak zle kobi može se preobratiti u trijumfalnu prekretnicu mog života.

U svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.

Kada god se, ubuduće, na mene sruči strašan poraz, uvijek ću nastojati, kada prvi bol mine, da istražim kako bih zlu kob mogao usmjeriti na dobro. Kakve samo velike mogućnosti može otvoriti takav trenutak... Gorak korijen što ga držim u ruci preobraziti u mirisavi cvjetni vrt!

Da, u svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.



Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Doći će do dramatičnih reakcija u krugu porodice

Nakon što sam dugi niz godina radio kao porodični terapeut, vidio sam da ljudi često ne mijenjaju način razmišljanja jer se plaše da će njihova promjena ponašanja naići na kritiku. Mnogi ljudi koji se uključuju u moju radijsku emisiju koju vodim jednom nedeljno tapkaju u mjestu baš zbog ovog izgovora. Kada ih ohrabrim da promjene način razmišljanja, obično mi kažu: "Volio bih da pokušam to što predlažete, ali to bi slomilo moje roditelje. Porodica bi me se odrekla da uradim tako nešto! Bila bi to previsoka cijena!" Od velikog broja ljudi sam čuo da bi smrt supružnika predstavljala lakše rješenje nego promjena!

Otvoreno ću vam reći nešto: ja vjerujem u porodicu. Imam osmoro divne djece, majku, koja je prevalila devedesetu i koju obožavam, i dva brata, koja neizmjerno volim. I članovi uže i članovi šire porodice su mi veoma važni.

Međutim - ovo je sada bitna stavka - da biste živjeli životom koji ste sami izabrali, potrebno je da posjedujete snažnu volju da izdržite svaku vrstu pritiska koji bi mogao da se javi kao posljedica toga što slušate sebe a ne mišljenje članova porodice. Semjuel Batler je vjerovatno nešto slično imao na umu kada je pred kraj svog života 1902. g., napisao slijedeće:"Vjerujem da nezadovoljstvo najvećim dijelom potiče iz ovog izvora - a tu mislim na situaciju kada se ljudi trude da održe porodične veze na silu i kada ljude koji, po prirodi, ne bi provodili mnogo vremena zajedno dovode u vještački izazvanu situaciju da to čine".

Vi ne pripadate članovima svoje uže porodice; vi ste član porodice ljudskih bića. Vi ne posjedujete svoju djecu, niti ste vlasništvo svojih roditelja. Vi niste u obavezi da ispunjavate želje ili ostvarujete sudbinu koju vam diktiraju srodnici. Važno je da ste svjesni toga da ste ovdje da stvarate svoju muziku i da ne morate da umrete zadržavajući tu muziku u sebi. Istina, ovo može da dovede do pojave dramatičnih situacija u okviru porodice, ali, s druge strane, to može da vam bude samo izgovor da ne pokušate da pronađete svoj put. Iz svog iskustva mogu da kažem da me moja porodica poštuje i ne zamjera mi kada živim životom kakav želim.

Zbog toga je potrebno da izgovori poput ovih nestanu: Ne mogu da razočaram baku i deku ili roditelje. Zašto samo ja da se bunim i pokazujem želju da napustim ovaj grad? Ili da pronađem drugo zanimanje? Ili da stupim u brak s nekim ko nije moje vjere (ili nešto drugo što bi dovelo do kritike i zamjeranja od strane rodbine)? Ovakve misli ili mimovi baziraju se na strahu koji je uveden još u djetinjstvu, kada se činilo da samo na taj način možete da zadržite svoj položaj u okviru "plemena". Međutim, potrebno je da shvatite da ono što je predstavljalo razlog za dijete danas predstavlja razlog za odraslu osobu. Ne dozvolite strahu ili porodičnoj drami da vas spriječi da promijenite zastarjele, nepotrebne i neželjene obrasce razmišljanja.

Iz knjige "Do uspjeha - bez izgovora" - Dr Vejn V. Dajer

Afirmacije za izražavanje ljubavi prema sebi

JA VOLIM SVOJE TIJELO.

MOJE TIJELO VOLI DA BUDE ZDRAVO.

MOJE SRCE JE CENTAR LJUBAVI.

MOJA KRV JE PUNA ŽIVOTA I VITALNOSTI.

SVAKA ĆELIJA MOG TIJELA JE VOLJENA.

SVAKI MOJ ORGAN SAVRŠENO FUNKCIONIŠE.

NA SVE GLEDAM S LJUBAVLJU.

SVE ČUJEM SA SAOSJEĆANJEM.

KREĆEM SE SA LAKOĆOM I UŽIVAM U SVAKOM POKRETU.

IDEM KROZ ŽIVOT PLEŠUĆI.

BLAGOSILJAM HRANU KOJU JEDEM S LJUBAVLJU.

VODA JE MOJE OMILJENO PIĆE.

ZNAM KAKO DA VODIM RAČUNA O SEBI.

ZDRAVIJI SAM NEGO IKAD.

CIJENIM SVOJE VELIČANSTVENO TIJELO.


Iz knjige "Život" - Lujza L.Hej

Biće potrebno mnogo vremena

Da li je ovo valjani razlog, ili pak izgovor da ne idete dalje? Ako želite da uzdignete svoj život, onda nije ni tako važno koliko će vremena biti potrebno za nešto, zar ne? A ova istina naročito dolazi do izražaja kada shvatite da svoj život, svaki dio života, živite u sadašnjem trenutku i samo u sadašnjem trenutku. Sve što imate jeste sadašnji trenutak.Svaka misao javlja se u sadašnjem trenutku i svaka promjena predstavlja ključni trenutak. Često je potrebno da vam nekoili nešto izvan vas samih pomogne da to shvatite.

Psihijatar-zabavljač dr. Mari Benks radi upravo to u razgovoru koji slijedi sa ženom koja je odlučila da ne nastavi svoje školovanje jer će biti previše stra kada završi.

"Koliko godina ćete imati za pet godina kada budete diplomirali?", pita Benks. "Četrdeset devet", odgovara žena. "A koliko godina ćete imati za pet godina ako ne nastavite školovanje?" "Četrdeset devet", odgovara žena, vidno zbunjena, ali sa izrazom lica nekoga ko je upravo shvatio da koristi izgovore koji je sprečavaju da unaprijedi sopstveni život.

Koliko god vremena da vam je bilo potrebno da usvojite obrasce koji vam odmažu, sve ste to radili dan po dan. Ne postoji apsolutno nikakav dokaz da će nešto trajati dugo, jer sama ideja da nešto "traje dugo" predstavlja iluziju - postoji samo sadašnji trenutak. Neka ovo saznanje postane dio vaše svijesti. Tao te đing potvrđuje ovo svojim možda najpoznatijim stihom: "Put od hiljadu milja počinje jednim korakom". Unaprijedite svoj život, krenite naprijed, ali ne sa velikim mislima i mislima koje se odnose na dug period, već svjesno koncentrisani na sadašnji trenutak.


Iz knjige "Do uspjeha - bez izgovora" - Dr. Vejn V. Dajer

Volite svoje tijelo

Kada počnete s ljubavlju da slušate poruke sopstvenog tijela, počećete da mu pružate i hranu koja mu je potrebna, fizičku aktivnost i ljubav. Ja vjerujem da mi doprinosimo svakom takozvanom ne-zdravom stanju sopstvenog tijela. Tijelo, baš kao i sve druge stvari u životu, predstavlja odraz vaših unutrašnjih misli i vjerovanja. Tijelo vam se uvijek obraća, potrebno je samo da ga saslušate. Svaka ćelija u vašem tijelu odgovara na svaku misao koja vam se rodi u glavi i na svaku riječ koju izgovorite.

Vođenje brige o sopstvenom tijelu predstavlja čin ljubavi. Kako budete sve više i više učili o ishrani, počećete da primjećujete kako se osjećate nakon unošenja određene vrste hrane. Znaćete koja vrsta hrane vam pruža posebnu snagu i dosta energije. I tako ćete se pridržavati tog režima ishrane.

Ja ne vjerujem da svi moramo da obolimo i završimo u nekom domu - to nije način na koji bi trebalo da napustimo ovu izvanrednu planetu. Mislim da možemo da vodimo računa sami o sebi i da možemo dugo da budemo zdravi.

Potrebno je da njegujemo i poštujemo te divne hramove u kojima živimo. Jedan od načina na koji to možemo da uradimo jeste da se klonimo aluminijuma, koji je uzročnik mnogih problema. Istraživači su otkrili da je aluminijum direktno povezan sa pojavom Alchajmerovog ne-zdravog stanja. Imajte na umu da se aluminijum ne nalazi samo u dezodoransima i limenkama piva i gaziranih sokova, već i u alu foliji i aluminijumskom posuđu, pa bi bilo dobro da ih izbacite iz upotrebe. Koliko znam, osvježivači prostora i mnoge mješavine za kolače isto tako sadrže aluminijum. Zašto biste željeli da trujete tijelo koje volite?

Vjerujem da je najbolji način da budete dobri prema svom tijelu taj da se sjetite da ga volite. Često se zagledajte u odraz sopstvenih očiju u ogledalu. Kažite sebi koliko ste divni. Uputite sebi pozitivnu poruku svaki put kada ugledate svoj odraz u ogledalu. Naprosto volite sebe. Ne čekajte da smršate, da povećate mišićnu masu, snizite holesterol ili smanjite procenat masnih naslaga na tijelu. Uradite to odmah. Zato što zaslužujete da se osjećate divno u svakom trenutku.

VI STE FANTASTIČNI!


Iz knjige "Život" - Lujza L. Hej