Nakon što sam dugi niz godina radio kao porodični terapeut, vidio sam da ljudi često ne mijenjaju način razmišljanja jer se plaše da će njihova promjena ponašanja naići na kritiku. Mnogi ljudi koji se uključuju u moju radijsku emisiju koju vodim jednom nedeljno tapkaju u mjestu baš zbog ovog izgovora. Kada ih ohrabrim da promjene način razmišljanja, obično mi kažu: "Volio bih da pokušam to što predlažete, ali to bi slomilo moje roditelje. Porodica bi me se odrekla da uradim tako nešto! Bila bi to previsoka cijena!" Od velikog broja ljudi sam čuo da bi smrt supružnika predstavljala lakše rješenje nego promjena!
Otvoreno ću vam reći nešto: ja vjerujem u porodicu. Imam osmoro divne djece, majku, koja je prevalila devedesetu i koju obožavam, i dva brata, koja neizmjerno volim. I članovi uže i članovi šire porodice su mi veoma važni.
Međutim - ovo je sada bitna stavka - da biste živjeli životom koji ste sami izabrali, potrebno je da posjedujete snažnu volju da izdržite svaku vrstu pritiska koji bi mogao da se javi kao posljedica toga što slušate sebe a ne mišljenje članova porodice. Semjuel Batler je vjerovatno nešto slično imao na umu kada je pred kraj svog života 1902. g., napisao slijedeće:"Vjerujem da nezadovoljstvo najvećim dijelom potiče iz ovog izvora - a tu mislim na situaciju kada se ljudi trude da održe porodične veze na silu i kada ljude koji, po prirodi, ne bi provodili mnogo vremena zajedno dovode u vještački izazvanu situaciju da to čine".
Vi ne pripadate članovima svoje uže porodice; vi ste član porodice ljudskih bića. Vi ne posjedujete svoju djecu, niti ste vlasništvo svojih roditelja. Vi niste u obavezi da ispunjavate želje ili ostvarujete sudbinu koju vam diktiraju srodnici. Važno je da ste svjesni toga da ste ovdje da stvarate svoju muziku i da ne morate da umrete zadržavajući tu muziku u sebi. Istina, ovo može da dovede do pojave dramatičnih situacija u okviru porodice, ali, s druge strane, to može da vam bude samo izgovor da ne pokušate da pronađete svoj put. Iz svog iskustva mogu da kažem da me moja porodica poštuje i ne zamjera mi kada živim životom kakav želim.
Zbog toga je potrebno da izgovori poput ovih nestanu: Ne mogu da razočaram baku i deku ili roditelje. Zašto samo ja da se bunim i pokazujem želju da napustim ovaj grad? Ili da pronađem drugo zanimanje? Ili da stupim u brak s nekim ko nije moje vjere (ili nešto drugo što bi dovelo do kritike i zamjeranja od strane rodbine)? Ovakve misli ili mimovi baziraju se na strahu koji je uveden još u djetinjstvu, kada se činilo da samo na taj način možete da zadržite svoj položaj u okviru "plemena". Međutim, potrebno je da shvatite da ono što je predstavljalo razlog za dijete danas predstavlja razlog za odraslu osobu. Ne dozvolite strahu ili porodičnoj drami da vas spriječi da promijenite zastarjele, nepotrebne i neželjene obrasce razmišljanja.
Iz knjige "Do uspjeha - bez izgovora" - Dr Vejn V. Dajer
Нема коментара:
Постави коментар