Kod nas je veoma rasprostranjeno kukanje svih vrsta, što s razlogom, što bez razloga, nekako nam je prešlo u naviku, čak i onda kada nam baš i nisu sve lađe potonule. Razbijali su nas, kolektivno, vjetrovi različitih vrsta i snaga, razbijale su nas i oluje i tornada, svašta nam je remetilo mir, to je istina. Istina je i da su te kolektivne pošasti prohujale. Naravno da ni sada nije sjajno, posljedice su itekako prisutne. Uz to, svako od nas ima i one svoje individualne, i vjetrove i potrese. Oni su takođe vrlo šarolike prirode i skale. Valja sa svim izaći na kraj. I tako je nama negdje usput prešlo u naviku da kukamo, vrlo izdašno koristeći izgovore različitih vrsta, a sve kako bismo opravdali to što su nam životi tek blijede sijenke onoga o čemu smo maštali, što smo žarko željeli, o čemu smo sanjali i zbog čega smo došli.
Koliko ste samo puta, probajte to osvijestiti, kad se dobro raskukate u razgovoru sa nekim kome dan počinje kukajući, uhvatili sebe da izustite ono "šta ja znam", ali ne pitajući se to zaista, nego tek da nešto kažete? Koliko ste puta izustili to "šta ja znam", ne znajući u stvari više kako da formulišete puko kukanje i podignete bijelu zastavu predaje i nemoći? Koliko puta ste kukali tek tako, samo da nešto radite, da nešto kažete? Koliko puta ste izgovorili tu, samo nama znanu frazu, prepuštajući se svima i svemu da upravljaju vama i vašim životom? "Šta ja znam" je postalo kao "ne znam ništa", kao pečatiranje neželjene sudbine, jer nas je savladala i nama ovladala toliko da smo je prigrlili i ne puštamo je iako je neželjena i nezvana.
Gdje smo izgubili onu moć našeg dolaska na svijet i želju da budemo dio ovog savršenog univerzuma? Onu riješenost da budemo, da za samo 9 mjeseci spremni promolimo glavu, s namjerom da kreiramo, da se izrazimo, da saznamo? Da baš mi, moćni, savršeni, ovaj svijet učinimo boljim mjestom? Zašto smo neosviješćeni, zašto nam životi prolaze u magnovenju i neznanju? Zar je toliko teško osvijestiti, pogledati unutra i potražiti odgovore na postavljena pitanja? Zar je toliko teško odbaciti neznanje i izgovore, bez obzira na to koliko će trajati, koliko će biti teško? Posebno, ako će za posljedicu imati povratak sebi i onome ko mi jesmo.
Slijedeći put kad neko izusti to čuveno "šta ja znam" ili ako to budete vi, preformulišite to automatski u pitanje "Šta ja znam?" i barem pokušajte potražiti odgovor. Dajte sebi pritom malo važnosti i moći. Jer mi smo i važni i moćni, iako smo to možda zaboravili. I nema veze ako usput saznate da još toliko toga ne znate. Naučićete. Krenite. Odvažite se. Uradite sve što treba kako biste shvatili da nismo došli na ovaj svijet da se sklupčamo i čekamo sudnji dan. Da kukamo i ništa ne znamo. Prisjetite se da smo ovdje došli da se pokažemo u najboljem izdanju, da bljesnemo, da rastemo, da sve...da znamo. Pa šta i ako ste zaboravili? Pa šta i ako ste umorni? U godinama? Uplašeni? Sjebani? Imate alternativu - kukajte i "šta ja znam".
P. S. Upišite u Google Translate "Šta ja znam" i prevedeno na engleski dobićete "I do not know".
Koliko ste samo puta, probajte to osvijestiti, kad se dobro raskukate u razgovoru sa nekim kome dan počinje kukajući, uhvatili sebe da izustite ono "šta ja znam", ali ne pitajući se to zaista, nego tek da nešto kažete? Koliko ste puta izustili to "šta ja znam", ne znajući u stvari više kako da formulišete puko kukanje i podignete bijelu zastavu predaje i nemoći? Koliko puta ste kukali tek tako, samo da nešto radite, da nešto kažete? Koliko puta ste izgovorili tu, samo nama znanu frazu, prepuštajući se svima i svemu da upravljaju vama i vašim životom? "Šta ja znam" je postalo kao "ne znam ništa", kao pečatiranje neželjene sudbine, jer nas je savladala i nama ovladala toliko da smo je prigrlili i ne puštamo je iako je neželjena i nezvana.
Gdje smo izgubili onu moć našeg dolaska na svijet i želju da budemo dio ovog savršenog univerzuma? Onu riješenost da budemo, da za samo 9 mjeseci spremni promolimo glavu, s namjerom da kreiramo, da se izrazimo, da saznamo? Da baš mi, moćni, savršeni, ovaj svijet učinimo boljim mjestom? Zašto smo neosviješćeni, zašto nam životi prolaze u magnovenju i neznanju? Zar je toliko teško osvijestiti, pogledati unutra i potražiti odgovore na postavljena pitanja? Zar je toliko teško odbaciti neznanje i izgovore, bez obzira na to koliko će trajati, koliko će biti teško? Posebno, ako će za posljedicu imati povratak sebi i onome ko mi jesmo.
Slijedeći put kad neko izusti to čuveno "šta ja znam" ili ako to budete vi, preformulišite to automatski u pitanje "Šta ja znam?" i barem pokušajte potražiti odgovor. Dajte sebi pritom malo važnosti i moći. Jer mi smo i važni i moćni, iako smo to možda zaboravili. I nema veze ako usput saznate da još toliko toga ne znate. Naučićete. Krenite. Odvažite se. Uradite sve što treba kako biste shvatili da nismo došli na ovaj svijet da se sklupčamo i čekamo sudnji dan. Da kukamo i ništa ne znamo. Prisjetite se da smo ovdje došli da se pokažemo u najboljem izdanju, da bljesnemo, da rastemo, da sve...da znamo. Pa šta i ako ste zaboravili? Pa šta i ako ste umorni? U godinama? Uplašeni? Sjebani? Imate alternativu - kukajte i "šta ja znam".
P. S. Upišite u Google Translate "Šta ja znam" i prevedeno na engleski dobićete "I do not know".
Нема коментара:
Постави коментар