8. mart

Nije se toliko prašine podizalo oko nekog datuma, barem koliko ja znam, kao što je slučaj sa 8. martom.

Jedni smatraju da je ovaj dan prilika za slavlje. Bez uvrede, tako uglavnom misle oni koji o pravima žena i jednakosti polova ama baš nikakvog pojma nemaju. Za Klaru sigurno misle da je iz dječije priče o Hajdi, ako su i nju pročitali. Umjesto da se sjetimo žene i njenih sljedbenica, koje su podigle svoj glas za sve nas i da ih pamtimo na način da zahtijevamo da budemo ono što se osporava, a mi to jesmo, mi težimo poklonima, ljubav mjerimo cijenama, slavimo svoj jad i životni disbalans. Jedni smatraju da je ovaj dan prilika za poklone, i Osmi mart i pokloni postali su sinonimi. Postoje i oni koji smatraju da na ovom datumu valja zaraditi i smatram da je njima nekako najbolje, jer dok god se do te mjere sve svodi na nivo konzumentskog i materijalnog, i dobre predstave, i mjeri novcem, za njih nema zime.

Iskreno, nemam ništa protiv karanfila, ali cvijet mi je postao fuj. Čak i ružu ne volim, ako je dobijam na ovaj dan i od nekoga ko pojma nema o mojoj ulozi u njegovom životu. Nisam za borbu, borba samo donosi još borbe, to je dokazano. Ali jesam za sjećanje na velike žene, koje su smogle snage da izađu na kraj sa izazovima sa kojima su se suočavale. I jesam za njegovanje ljubavi, pažnje, nježnosti, uvažavanja, poštovanja, svega onoga što ne zna za nejednakost i što poziva na jednakost. Posebno u "invalidnim" novim naraštajima, koje smo sami stvorili i kojima smo dozvolili da najviše misle na sebe i da ne njeguju ove osobine, škrto, kruto i pogrešno misleći kako su sramotne i ružne. I onda se pitamo zašto se tapka u mjestu. I zašto nam kao društvu, narodu i civilizaciji ne ide. Na ovaj način nam nikada neće ni ići. Proći će još 160 godina i ništa! Svaki Osmi mart će biti "trla baba lan", narodno veselje, gaženje, zarada, neugoda, uvreda, materijalizam, prilika za slavlje, sve, samo ne ono što je on trebao da bude i što je u osnovi predstavljao. Inspiraciju za podignuti nivo svijesti i izjednačiti jednako, a osporavano.

Najviše boli kad čuješ poluintelektualce koji na sva zvona viču: "Tražile ste, gledajte". A šta oni znaju šta je neko tražio. Sigurno ne da padaju od posla na poslu, pa nastave i kod kuće, glume dragstore i hobotnice, jer to je ženski posao. I onda za Osmi mart dobiju potvrdu, u vidu nekog, samo tog dana darovanog cvijeta, da su vrijedne poklona i pažnje. A suštinu, da tu nema jednakosti, nego da su to čista magareća posla, svi promaše. Do slijedećeg Međunarodnog praznika žena, do kojeg se ama baš ništa neće promijeniti. Ništa manje nije bolno kada znaš da se neko pati, da ga sve žulja i vrišti, a on, jedva čeka da slavi. Šta? Zašto? Sa kakvim osjećanjima? Tužno. A trebalo bi da bude plemenito.

Kad bi žene istupile kao onomad Klara, sa svojim lavljim srcima i kad bi uspjele ispričati svoje priče, ono što bi se sigurno dogodilo, postidjele bi mnoge muškarce. Pa i mnoge žene. Ne zato što su se izborile da budu ono što su odavno trebale biti, nego zato što one to jesu. I više od toga... A neko je sebi dao za pravo da odlučuje kome je gdje mjesto. Kao kada je gospodin Bobi Rigs sebi dao za pravo da na dvoboj izazove čuvenu Bili Džin King, želeći dokazati kako je ženski tenis inferioran u odnosu na muški, i kako bi dokazao da je ženama mjesto u spavaćoj sobi i kuhinji, a onda otišao kući pokisao, pognute glave i sa naučenom veoma važnom lekcijom. A to je da niko nema pravo da odlučuje ko je koliko važan, osim onoga ko nas je stvorio. I sa još jednom, a to je da ne trčiš pred rudu. Bio je to, kako su ga mnogi nazvali, početak "rata polova", a ne zaboravite da je to bio i jedan od najgledanijih teniskih mečeva ikada.

Eto, jedni će slaviti (ne mareći šta se slavi ili nemajući pojma), drugi će osjećati gorčinu i čemer, treći će zadovoljno trljati ruke, a tek rijetki će nastaviti davati svoj doprinos. Svojom ličnošću, stavom, primjerom, pričom, djelima...

Načeka se čovjek

Načeka se čovjek u životu svega.

Kad si mali, čekaš da porasteš. Tačnije, jedva čekaš da porasteš. Gotovo da nema djeteta koje nema želju da preko noći postane veliko, valjda misleći i iz svoje perspektive gledajući na "velike", kao na svemoguće, na supermene. O, koliko je to samo pogrešno, ne odrasti, jer svakako odrasteš, nego misliti kako je to cilj. Ali kako znati...kako znati da je svaka stepenica života tu da bismo se na nju istinski popeli i boravili na njoj dok ne dođe red na slijedeću i tako? Redom.

A onda dijete zaista poraste. A kad se to dogodi, različiti su načini na koje sazna da trčanje pred rudu i želja za rastom preko noći, ne da nije bila dobra ideja, nego da je sebi uskratilo toliko uživanja u djetinjstvu, koje se više ne može vratiti. Tako onda u isti mah shvati nekoliko stvari. I bude mu to previše za svariti odjednom. A onda jedva čeka da to sve svari. A dok vari prođe još puno vremena i čekanja.

A onda se i ne okreneš, a dijete koje je poraslo odabralo je put. Vrlo često se dogodi da ni on nije pravi. A činilo se da jeste. Da greške ne postoje. Da je život jednostavan. Izazovan. Lažeš sebe. A svaki te dan demantuje. Pa onda čekaš da i to svariš. Pitaš se gdje su nestali svi oni veliki, oni supermeni djetinjstva koje si jurio da stigneš. Oni više ne djeluju veliki, ne liče na supermene, možda ih više i nema, a ti si opet dao sebi vremena da to sve lijepo svariš. I tako čekaš da svariš jedno, lupi te drugo. Ponekad se samo talasa, a ponekad su to šibanja vjetrova, oluja, tornada, tajfuna...da se poželiš mirnog anticiklona. I dok sve to svariš, shvatiš da je prošla komadina vremena. Ma šta komadina, gromada! I nema nazad.

A život je sve, samo čekaonica nije. Čekanje je znak da si zapeo, i sve dok ne naučiš da je čekanje trpljenje, a da je trpljenje odgađanje prisustva u sadašnjem trenutku, ne živiš. Ne zaista. Ali i to dok shvatiš, prođe mnogo vremena. I dobro je ako shvatiš da je svaki trenutak poput poklona, da svoje misli i djela oblikujemo sami, na najbolji mogući način u datom trenutku. I da imamo to što imamo. Samo treba vidjeti šta s tim napraviti.

I onda... Ništa, pokrpiš se, prikupiš ono malo preostalih aduta i ideš dalje. Polako, ne žureći više, ne trčeći, ne čekajući da bilo šta prođe. Nego onako, tanano, fino, pletući klupko pametno, ljubavlju, zahvalnošću, sviješću...Naučen da sve što je lijepo treba polako. Da život živiš polako. Da čekanje odgađa život. Da ionako sve prođe...