Načeka se čovjek u životu svega.
Kad si mali, čekaš da porasteš. Tačnije, jedva čekaš da porasteš. Gotovo da nema djeteta koje nema želju da preko noći postane veliko, valjda misleći i iz svoje perspektive gledajući na "velike", kao na svemoguće, na supermene. O, koliko je to samo pogrešno, ne odrasti, jer svakako odrasteš, nego misliti kako je to cilj. Ali kako znati...kako znati da je svaka stepenica života tu da bismo se na nju istinski popeli i boravili na njoj dok ne dođe red na slijedeću i tako? Redom.
A onda dijete zaista poraste. A kad se to dogodi, različiti su načini na koje sazna da trčanje pred rudu i želja za rastom preko noći, ne da nije bila dobra ideja, nego da je sebi uskratilo toliko uživanja u djetinjstvu, koje se više ne može vratiti. Tako onda u isti mah shvati nekoliko stvari. I bude mu to previše za svariti odjednom. A onda jedva čeka da to sve svari. A dok vari prođe još puno vremena i čekanja.
A onda se i ne okreneš, a dijete koje je poraslo odabralo je put. Vrlo često se dogodi da ni on nije pravi. A činilo se da jeste. Da greške ne postoje. Da je život jednostavan. Izazovan. Lažeš sebe. A svaki te dan demantuje. Pa onda čekaš da i to svariš. Pitaš se gdje su nestali svi oni veliki, oni supermeni djetinjstva koje si jurio da stigneš. Oni više ne djeluju veliki, ne liče na supermene, možda ih više i nema, a ti si opet dao sebi vremena da to sve lijepo svariš. I tako čekaš da svariš jedno, lupi te drugo. Ponekad se samo talasa, a ponekad su to šibanja vjetrova, oluja, tornada, tajfuna...da se poželiš mirnog anticiklona. I dok sve to svariš, shvatiš da je prošla komadina vremena. Ma šta komadina, gromada! I nema nazad.
A život je sve, samo čekaonica nije. Čekanje je znak da si zapeo, i sve dok ne naučiš da je čekanje trpljenje, a da je trpljenje odgađanje prisustva u sadašnjem trenutku, ne živiš. Ne zaista. Ali i to dok shvatiš, prođe mnogo vremena. I dobro je ako shvatiš da je svaki trenutak poput poklona, da svoje misli i djela oblikujemo sami, na najbolji mogući način u datom trenutku. I da imamo to što imamo. Samo treba vidjeti šta s tim napraviti.
I onda... Ništa, pokrpiš se, prikupiš ono malo preostalih aduta i ideš dalje. Polako, ne žureći više, ne trčeći, ne čekajući da bilo šta prođe. Nego onako, tanano, fino, pletući klupko pametno, ljubavlju, zahvalnošću, sviješću...Naučen da sve što je lijepo treba polako. Da život živiš polako. Da čekanje odgađa život. Da ionako sve prođe...
Kad si mali, čekaš da porasteš. Tačnije, jedva čekaš da porasteš. Gotovo da nema djeteta koje nema želju da preko noći postane veliko, valjda misleći i iz svoje perspektive gledajući na "velike", kao na svemoguće, na supermene. O, koliko je to samo pogrešno, ne odrasti, jer svakako odrasteš, nego misliti kako je to cilj. Ali kako znati...kako znati da je svaka stepenica života tu da bismo se na nju istinski popeli i boravili na njoj dok ne dođe red na slijedeću i tako? Redom.
A onda dijete zaista poraste. A kad se to dogodi, različiti su načini na koje sazna da trčanje pred rudu i želja za rastom preko noći, ne da nije bila dobra ideja, nego da je sebi uskratilo toliko uživanja u djetinjstvu, koje se više ne može vratiti. Tako onda u isti mah shvati nekoliko stvari. I bude mu to previše za svariti odjednom. A onda jedva čeka da to sve svari. A dok vari prođe još puno vremena i čekanja.
A onda se i ne okreneš, a dijete koje je poraslo odabralo je put. Vrlo često se dogodi da ni on nije pravi. A činilo se da jeste. Da greške ne postoje. Da je život jednostavan. Izazovan. Lažeš sebe. A svaki te dan demantuje. Pa onda čekaš da i to svariš. Pitaš se gdje su nestali svi oni veliki, oni supermeni djetinjstva koje si jurio da stigneš. Oni više ne djeluju veliki, ne liče na supermene, možda ih više i nema, a ti si opet dao sebi vremena da to sve lijepo svariš. I tako čekaš da svariš jedno, lupi te drugo. Ponekad se samo talasa, a ponekad su to šibanja vjetrova, oluja, tornada, tajfuna...da se poželiš mirnog anticiklona. I dok sve to svariš, shvatiš da je prošla komadina vremena. Ma šta komadina, gromada! I nema nazad.
A život je sve, samo čekaonica nije. Čekanje je znak da si zapeo, i sve dok ne naučiš da je čekanje trpljenje, a da je trpljenje odgađanje prisustva u sadašnjem trenutku, ne živiš. Ne zaista. Ali i to dok shvatiš, prođe mnogo vremena. I dobro je ako shvatiš da je svaki trenutak poput poklona, da svoje misli i djela oblikujemo sami, na najbolji mogući način u datom trenutku. I da imamo to što imamo. Samo treba vidjeti šta s tim napraviti.
I onda... Ništa, pokrpiš se, prikupiš ono malo preostalih aduta i ideš dalje. Polako, ne žureći više, ne trčeći, ne čekajući da bilo šta prođe. Nego onako, tanano, fino, pletući klupko pametno, ljubavlju, zahvalnošću, sviješću...Naučen da sve što je lijepo treba polako. Da život živiš polako. Da čekanje odgađa život. Da ionako sve prođe...
Нема коментара:
Постави коментар