Nije se toliko prašine podizalo oko nekog datuma, barem koliko ja znam, kao što je slučaj sa 8. martom.
Jedni smatraju da je ovaj dan prilika za slavlje. Bez uvrede, tako uglavnom misle oni koji o pravima žena i jednakosti polova ama baš nikakvog pojma nemaju. Za Klaru sigurno misle da je iz dječije priče o Hajdi, ako su i nju pročitali. Umjesto da se sjetimo žene i njenih sljedbenica, koje su podigle svoj glas za sve nas i da ih pamtimo na način da zahtijevamo da budemo ono što se osporava, a mi to jesmo, mi težimo poklonima, ljubav mjerimo cijenama, slavimo svoj jad i životni disbalans. Jedni smatraju da je ovaj dan prilika za poklone, i Osmi mart i pokloni postali su sinonimi. Postoje i oni koji smatraju da na ovom datumu valja zaraditi i smatram da je njima nekako najbolje, jer dok god se do te mjere sve svodi na nivo konzumentskog i materijalnog, i dobre predstave, i mjeri novcem, za njih nema zime.
Iskreno, nemam ništa protiv karanfila, ali cvijet mi je postao fuj. Čak i ružu ne volim, ako je dobijam na ovaj dan i od nekoga ko pojma nema o mojoj ulozi u njegovom životu. Nisam za borbu, borba samo donosi još borbe, to je dokazano. Ali jesam za sjećanje na velike žene, koje su smogle snage da izađu na kraj sa izazovima sa kojima su se suočavale. I jesam za njegovanje ljubavi, pažnje, nježnosti, uvažavanja, poštovanja, svega onoga što ne zna za nejednakost i što poziva na jednakost. Posebno u "invalidnim" novim naraštajima, koje smo sami stvorili i kojima smo dozvolili da najviše misle na sebe i da ne njeguju ove osobine, škrto, kruto i pogrešno misleći kako su sramotne i ružne. I onda se pitamo zašto se tapka u mjestu. I zašto nam kao društvu, narodu i civilizaciji ne ide. Na ovaj način nam nikada neće ni ići. Proći će još 160 godina i ništa! Svaki Osmi mart će biti "trla baba lan", narodno veselje, gaženje, zarada, neugoda, uvreda, materijalizam, prilika za slavlje, sve, samo ne ono što je on trebao da bude i što je u osnovi predstavljao. Inspiraciju za podignuti nivo svijesti i izjednačiti jednako, a osporavano.
Najviše boli kad čuješ poluintelektualce koji na sva zvona viču: "Tražile ste, gledajte". A šta oni znaju šta je neko tražio. Sigurno ne da padaju od posla na poslu, pa nastave i kod kuće, glume dragstore i hobotnice, jer to je ženski posao. I onda za Osmi mart dobiju potvrdu, u vidu nekog, samo tog dana darovanog cvijeta, da su vrijedne poklona i pažnje. A suštinu, da tu nema jednakosti, nego da su to čista magareća posla, svi promaše. Do slijedećeg Međunarodnog praznika žena, do kojeg se ama baš ništa neće promijeniti. Ništa manje nije bolno kada znaš da se neko pati, da ga sve žulja i vrišti, a on, jedva čeka da slavi. Šta? Zašto? Sa kakvim osjećanjima? Tužno. A trebalo bi da bude plemenito.
Kad bi žene istupile kao onomad Klara, sa svojim lavljim srcima i kad bi uspjele ispričati svoje priče, ono što bi se sigurno dogodilo, postidjele bi mnoge muškarce. Pa i mnoge žene. Ne zato što su se izborile da budu ono što su odavno trebale biti, nego zato što one to jesu. I više od toga... A neko je sebi dao za pravo da odlučuje kome je gdje mjesto. Kao kada je gospodin Bobi Rigs sebi dao za pravo da na dvoboj izazove čuvenu Bili Džin King, želeći dokazati kako je ženski tenis inferioran u odnosu na muški, i kako bi dokazao da je ženama mjesto u spavaćoj sobi i kuhinji, a onda otišao kući pokisao, pognute glave i sa naučenom veoma važnom lekcijom. A to je da niko nema pravo da odlučuje ko je koliko važan, osim onoga ko nas je stvorio. I sa još jednom, a to je da ne trčiš pred rudu. Bio je to, kako su ga mnogi nazvali, početak "rata polova", a ne zaboravite da je to bio i jedan od najgledanijih teniskih mečeva ikada.
Eto, jedni će slaviti (ne mareći šta se slavi ili nemajući pojma), drugi će osjećati gorčinu i čemer, treći će zadovoljno trljati ruke, a tek rijetki će nastaviti davati svoj doprinos. Svojom ličnošću, stavom, primjerom, pričom, djelima...
Jedni smatraju da je ovaj dan prilika za slavlje. Bez uvrede, tako uglavnom misle oni koji o pravima žena i jednakosti polova ama baš nikakvog pojma nemaju. Za Klaru sigurno misle da je iz dječije priče o Hajdi, ako su i nju pročitali. Umjesto da se sjetimo žene i njenih sljedbenica, koje su podigle svoj glas za sve nas i da ih pamtimo na način da zahtijevamo da budemo ono što se osporava, a mi to jesmo, mi težimo poklonima, ljubav mjerimo cijenama, slavimo svoj jad i životni disbalans. Jedni smatraju da je ovaj dan prilika za poklone, i Osmi mart i pokloni postali su sinonimi. Postoje i oni koji smatraju da na ovom datumu valja zaraditi i smatram da je njima nekako najbolje, jer dok god se do te mjere sve svodi na nivo konzumentskog i materijalnog, i dobre predstave, i mjeri novcem, za njih nema zime.
Iskreno, nemam ništa protiv karanfila, ali cvijet mi je postao fuj. Čak i ružu ne volim, ako je dobijam na ovaj dan i od nekoga ko pojma nema o mojoj ulozi u njegovom životu. Nisam za borbu, borba samo donosi još borbe, to je dokazano. Ali jesam za sjećanje na velike žene, koje su smogle snage da izađu na kraj sa izazovima sa kojima su se suočavale. I jesam za njegovanje ljubavi, pažnje, nježnosti, uvažavanja, poštovanja, svega onoga što ne zna za nejednakost i što poziva na jednakost. Posebno u "invalidnim" novim naraštajima, koje smo sami stvorili i kojima smo dozvolili da najviše misle na sebe i da ne njeguju ove osobine, škrto, kruto i pogrešno misleći kako su sramotne i ružne. I onda se pitamo zašto se tapka u mjestu. I zašto nam kao društvu, narodu i civilizaciji ne ide. Na ovaj način nam nikada neće ni ići. Proći će još 160 godina i ništa! Svaki Osmi mart će biti "trla baba lan", narodno veselje, gaženje, zarada, neugoda, uvreda, materijalizam, prilika za slavlje, sve, samo ne ono što je on trebao da bude i što je u osnovi predstavljao. Inspiraciju za podignuti nivo svijesti i izjednačiti jednako, a osporavano.
Najviše boli kad čuješ poluintelektualce koji na sva zvona viču: "Tražile ste, gledajte". A šta oni znaju šta je neko tražio. Sigurno ne da padaju od posla na poslu, pa nastave i kod kuće, glume dragstore i hobotnice, jer to je ženski posao. I onda za Osmi mart dobiju potvrdu, u vidu nekog, samo tog dana darovanog cvijeta, da su vrijedne poklona i pažnje. A suštinu, da tu nema jednakosti, nego da su to čista magareća posla, svi promaše. Do slijedećeg Međunarodnog praznika žena, do kojeg se ama baš ništa neće promijeniti. Ništa manje nije bolno kada znaš da se neko pati, da ga sve žulja i vrišti, a on, jedva čeka da slavi. Šta? Zašto? Sa kakvim osjećanjima? Tužno. A trebalo bi da bude plemenito.
Kad bi žene istupile kao onomad Klara, sa svojim lavljim srcima i kad bi uspjele ispričati svoje priče, ono što bi se sigurno dogodilo, postidjele bi mnoge muškarce. Pa i mnoge žene. Ne zato što su se izborile da budu ono što su odavno trebale biti, nego zato što one to jesu. I više od toga... A neko je sebi dao za pravo da odlučuje kome je gdje mjesto. Kao kada je gospodin Bobi Rigs sebi dao za pravo da na dvoboj izazove čuvenu Bili Džin King, želeći dokazati kako je ženski tenis inferioran u odnosu na muški, i kako bi dokazao da je ženama mjesto u spavaćoj sobi i kuhinji, a onda otišao kući pokisao, pognute glave i sa naučenom veoma važnom lekcijom. A to je da niko nema pravo da odlučuje ko je koliko važan, osim onoga ko nas je stvorio. I sa još jednom, a to je da ne trčiš pred rudu. Bio je to, kako su ga mnogi nazvali, početak "rata polova", a ne zaboravite da je to bio i jedan od najgledanijih teniskih mečeva ikada.
Eto, jedni će slaviti (ne mareći šta se slavi ili nemajući pojma), drugi će osjećati gorčinu i čemer, treći će zadovoljno trljati ruke, a tek rijetki će nastaviti davati svoj doprinos. Svojom ličnošću, stavom, primjerom, pričom, djelima...
Нема коментара:
Постави коментар