Oproštaj

Danima se pokušavam oprostiti od nečega što u stvari nije ni postojalo... i ako nije postojalo, zašto me onda toliko muči taj oproštaj?

Negdje duboko u sebi osjećam da je bespotreban. Treba samo pojasniti srcu da je naivno zaigralo, misleći da se to ljubav prikrala, prišunjala i postojala. A nije. A ako nije, šta mi je? Kako i zašto čovjek pomisli da nešto jeste, ako nije?

Valjda i zablude postanu istina za nas ako ih dovoljno dugo hranimo. Rijetko čovjek osjeti neku gotovo višu silu, neku zagonetnu magnetnu privlačnost i omamljenost od koje se nije lako otrijezniti i otrgnuti. I onda kad budeš prinuđen da to uradiš, nije lako. Ne želiš. Koči. Boli.

Ali ovaj bol nije tvoj. Nisi ti meni nikad dao ni razlog ni povod da pomislim da ljubav postoji. Ti si se samo znalački igrao, svjestan da je smaranje žrtve najbolja zabava. Drago mi je ako si srećan zbog toga. I drago mi je da sam umorna shvatila očigledno, iako mi je sve vrijeme bilo ispred nosa. Meni je samo žao što sam mislila da ćeš vidjeti mene. I to da ja nisam neko pogodan za igre...a ti si se igrao. Tako hladno, spremno, spretno, ne pomišljajući da ja narušavam tvoj niz žena koje bi da se zabavljaju i uživaju izdaleka, pa onda po potrebi izbliza, pa površno, povremeno, sa distance, s pretpostavkom, moderno, dozirano, dresirano, poslušno...

Nisi računao da sam ja ono što ti rekoh da jesam. Divljakuša, svoja, neuklopljena, neukalupljena, bez obzira na cijenu koju je potrebno platiti za to. Platiću, ali broj i masa nikad neću biti.

Ne znaš ti da si došao u nevrijeme. Moje. Životno. Najteže. Kad su me prodrmale i protresle sve moguće životne nedaće u malo vremena. Ne znaš ti da si došao u vrijeme kad se moj život raspadao. Kad sam napaćena i sama pomišljala da neću moći dalje. A mogla sam. Mogu. Moćiću.

Možda ja ne treba da se opraštam, nego samo da tebe ostavim iza sebe. I onaj osjećaj da sam tako lako poletjela, tako kako sebe nisam prepoznala. Tako snažno kao da to i nisam bila ja. Tako kao da iza mene nije bio čitav haos, nered koji je prijetio da sruši čitav moj svijet. Dozvolila sam sebi da pomislim da je ljubav moguća, a toliko sam od nje bila daleko. Samo, sreća je da sam u svojoj slabosti najjača postala, a da to nisam ni znala.

Postoje ljudi koji vole rijetko, jako, tvrdoglavo, u tišini, ne shvatajući da je besmisleno jednosmjerno voljeti. Ali neka. Neke ljubavi su takve, neostvarene, jednosmjerne, nemoguće.

Shvatiću. Svariću. Iza sebe ostaviću. Oprostiću. I oprostiti se. Na svoj način. Divljakuša valjda ne umije drugačije...

A možda je meni najpotrebnije da sebi oprostim tebe. Jer ti, ti mi nisi trebao.

Prestani da se pitaš!

Prestani da se pitaš!

Nastavi da živiš!

Prestani da se pitaš zašto je nemoguće ugoditi svijetu I za promjenu počni da ugađaš sebi. Nema tog maksimuma koji ćeš dati, pružiti i postići, a ostati dobar. Koliko god dobra u tebi ležalo, koliko god ga darivao I njime bogatio svijet I ljude oko sebe, džaba. Nema te osobe koja će to shvatiti. I nema tog mira koji nema cijenu. Shvati!

Ponekad je potrebno I sa najtežim činjenicama se suočiti, kako bismo mogli dalje. Koliko god nas pomisao na neke teške istine boljela, manje boli ako se s njima suočimo. Zato to treba učiniti već sa prvim naznakama da boli. Neko će možda to shvatiti kao stavljanje prsta u oko, ali neka. Saznanje, ma koliko teško bilo, bolje je nego zavaravanje I svakodnevno mučenje pitanjima na koja nemaš odgovor.

Lakše ćeš koračati svojim putem i stazama onda kada znaš da si baš sve dao od sebe, sebi i svijetu oko sebe. Najbolje što umiješ. Onda kad shvatiš da si što jesi u svakom mogućem trenutku, shvatićeš još nešto. Možda ne odmah i možda ne lako, ali prije ili kasnije hoćeš. Shvatićeš da ono najbolje od nas znači sve. Ako je pak to sve nekome ništa, onda ništa. Okreni se i idi. Laganog koraka, bez bespotrebnog tereta od koga će ti samo korak težati i teško ćeš moći naprijed. Bolovi prestaju onog časa kad preživiš najteže udarce i ostaneš na nogama. Jer ako te ti najteži ne obore, neminovno shvatiš da je potrebno samo jedno.

Da prestaneš da se pitaš!

I da kreneš dalje.

I nije važno više ko je taj kome je sve tvoje ništa. Ma kako djelovalo obeshrabrujuće i očajno izgledalo ako je to neko tvoj, ako je to dio tebe, plod tvoje utrobe... Ako je to neko blizak boli više, muči jače. I prođe. Ako nije, mnogo je lakše. Ali i tad boli. I prođe. I suze na kraju presuše. I toliko naučiš da živiš s tim da sam sebi počneš da se čudiš da jesi. Da si uspio. Da možeš.

Prestani da se pitaš!

Nastavi da živiš!

I shvati da nisi rođen da bi te svi voljeli i da bi druge šarmirao. Rođen si da zasijaš u svom punom sjaju. Rođen si s misijom. Zadatkom. I zato nikad nemoj da prestaneš da budeš ljubav, zahvalnost, mir. Budi ono zbog čega si tu. Prestani da budeš ono što neko traži da jesi, kako bi njemu bio potaman i kako bi te on zbog toga volio. Prihvatao. Odobravao.

Prestani da se pitaš!

Nastavi da živiš!

Ako makar i na tren dozvolimo da smo tuđi, ma koja svrha toga bila, usput ćemo samo sebe izgubiti. A to ne trebamo, ne možemo i ne smijemo. Nema te osobe na ovom svijetu kojoj bismo ugađajući, smjeli dozvolili da se cjenjkamo svojom ličnošću, sobom. Jer ko si ti kad sebe izgubiš?

Zato prestani da se pitaš!

Živi!

Dobri duhovi

Dobri Moji Duhovi, Hvala Vam!

Onog trenutka kad postanemo svjesni koliko je dobrih duhova kojima smo okruženi, shvatićemo koliko smo srećni. Ne mogu ni nabrojati te duhove koji me okružuju i tu su u svakom trenutku trebala ih ja ili ne. Koliko samo ljubavi oni nose u sebi.

Hvala Vam Dobri Moji

Ponekad se toliko skoncentrišemo na pogrešne stvari i ljude, da nam promaknu ti anđeli koji nas okružuju. A onda u nekom trenutku shvatiš, pa čovječe, čuvaju te sve vrijeme, paze i ne daju... Progledaj. Zahvali. Zagrli. Prigrli. Voli. Pruži. Daj. Dođe mi da kao nekad davno, da kao dijete, poskočim od sreće, da im naglas kažem jedno veliko HVALA! Hvala vam na svemu dobri moji duhovi. Toliko sam nesvjesno naučila od vas. U trenucima očajanja, beznađa i izgubljenosti pod teretom teške svakodnevice koja me je dugo pratila, nisam vidjela da su disali sam mnom ili da nisu disali zbog mene. Plakali su sa mnom. Psovali. Opraštali. Savjetovali. Bodrili. Pa onda kad sve ode k vragu i od smijeha se kocenuli. Umorni. Nesvjesni, kao što sam i sama bila. Nesvjesni da prolazimo toliko težak zajednički put koji niko ne bi trebao prolaziti sam. Ne bi mogao.

Interesantno je to sa dobrim duhovima među ljudima. I njima je potrebno isto što i nama. Čak i onda kad smo sigurni da nemamo šta da pružimo, imamo, o itekako imamo. Možemo. Trebamo. Nesebično, jednostavno, hrabro. Dajući njima, mnogo pružamo sebi, toliko da nam se srce ispuni nekom toplinom i bezgraničnom ljubavlju, onom bezuslovnom, koja te oslobađa, malo po malo...

Ima još toga interesantnog u vezi dobrih duhova. Kad ih postaneš svjestan i kad si njima ono što su oni tebi, odjednom se njihov broj povećava, toliko, da ubrzo imaš osjećaj da ih je toliko koliko ni u snu sanjao ne bi. Shvatiš da je toliko jednostavno.

 

Pogledaj Oko Sebe

Anđeli moji živući, HVALA VAM! Hvala vam na svim vašim trenucima koje ste mi nesebično posvetili. Hvala vam na svim zajedničkim srećama i tugama. Hvala vam na istrajnosti. I hvala vam na vjeri. Vjeri u mene, u moj izbor, moj put. Hvala vam što ste vjerovali da je moj put pravi, čak i onda kad ja nisam mogla. Kad mi je mnogo toga maglilo pogled i skrivalo cilj, kad nisam mogla da shvatim da jedino što treba jeste vidjeti da će proći i da će svanuti dan kada više ništa neće biti isto. Imate svu moju ljubav i zahvalnost. Zauvijek.

U nekom trenutku životni teret postaje težak. Pretežak. Tada nam se može dogoditi nekoliko stvari. Možemo pasti, jer je to najlakše. Možemo se izgubiti i postati toliko negativni i sopstveni neprijatelj broj jedan koji ne primjećuje dobro oko sebe. I možemo progledati i spasiti se. Jer takvih trenutaka će biti još. Ali i onih koji će te trenutke dijeliti sa nama.

Zato, kad čovjek pomisli da je mnogo teško i da nikada neće proći, kad postane uvjeren da je sam, treba samo da pogleda malo bolje...shvatiće da je okružen njima - anđelima, dobrim duhovima, čuvarima. A isto tako će shvatiti da je isto to i on njima. I mnogima...kao i oni nama...



P.S. Što prije shvatiš da su i bremena lekcije i počneš da učiš, omogućavaš sebi da se pred tobom otvori čitav jedan novi svijet, tj. pogled na život više nikad neće biti isti. A ti rasteš. Nije to onaj rast od kojeg se postaje veliki. To je onaj rast od kojeg se postaje bolji čovjek.

 

 

Par pari refertur - Dobro se dobrim vraća
Non curatur qui curat - Ne liječi se ko se brine
Non est vivere, sed valere vita - Nije važno živjeti, nego vrijediti u životu
Non semper ea sunt quae videntur - Stvari nisu uvijek onakve kakvim se čine
Pauca sed bona - Malo, ali dobro

Patnje Su Ponekad I Blagoslovi (Samo To Kasnije Saznaš)

Patnje Su Ponekad I Blagoslovi (Samo To Kasnije Saznaš)

Koliko mi je samo vremena trebalo da shvatim da su moje životne patnje ponekad bili blagoslovi. Istina jeste da to nisam mogla odmah znati, ali sam mogla vjerovati. A opet, vjerovati nije uvijek lako, pogotovo kad se često, intenzivno i na različite načine dešavaju teške stvari u životu. Upravo one i jesu ispiti snage, vjere, moralnosti, čovječnosti, strasti, životnosti… mada mi vrlo često ni toga nismo svjesni odmah. Vremenom, nekako izmijenjeni shvatimo koliko smo kao ljudi porasli kroz naša stradanja.

Potonuća Su Me Učila

Mnogo je potonuća iza mene i mnogo najneprijatnijih emocija koje su ih pratile. Tuga, ljutnja, otpor, bijes, strah, očaj... Izranjala sam ja poslije nekako i nastavljala dalje. Naučila sam da se reanimiram, skrpim i saberem. Da sama sebi budem vještačko disanje, spas. I onda neko vrijeme nastavljam dalje kako znam i umijem, do slijedećeg potonuća, posrnuća. Pa opet sve ispočetka. Pitala sam se toliko puta u tim nezavidnim stanjima ono čuveno pitanje, najpostavljanije sebi - "Zašto se uvijek meni događaju ovakve stvari, zašto?"

I da, ponavljale su se gotovo prepisane situacije. Lupale su me po nosu, a ja, počela sam da učim i shvatam. Bile su kao škola. Trebalo mi je mnogo, možda i previše vremena. Ali vrijedno je ono što su me naučila moja stradanja. Malo je zala koja nisu za neko dobro i malo je patnji koje nisu dijelom i blagoslovi. Mada, ima i takvih…Naučila sam usput da je potrebno znati da neke stvari ne možemo znati odmah. I da je važno učiti. Jer dok god ne naučiš, imaćeš osjećaj da živiš “dan mrmota”.

 

Patnje Su Ponekad Prilika Da Rasteš

 

Toliko se preživljenih patnji i nesreća na kraju pokazalo dobrim, čak i pravim blagoslovima. Ali trebala sam promijeniti pogled na ono što u datom trenutku nije tako izgledalo i prestati podlijegati emotivnom cirkusu. Trebala sam odrasti, prestati patetisati. A shvatila sam i da se pitanje koje postavljam sebi, pitaju masovno i ljudi oko mene. Svima se dešava svašta. Sranja se dešavaju. Niko nije pošteđen, jer u suprotnom ne bi bio dio ove, nego neke druge stvarnosti. A istovremeno naš život ne bi bio škola u kojoj se raste i postaje bolji čovjek. A to je cilj. Ili postaješ bolji i rasteš, ili život postaje patnja, a ti prepun toksičnih emocija.

Kakav bi naš život bio, kakvi bismo mi bili da nismo rasli kroz naša stradanja i patnju? Što brže rastemo i učimo, manje patimo, čak i kad se najtamniji oblaci sruče svom silinom na nas i prijete da nas potpuno unište. U nekoliko navrata preživljavajući veoma teške trenutke i ljude, misleći kako je to nešto što ja nisam zaslužila, bivalo mi je veoma teško. A onda bi svanuo dan u kome su zahvaljujući upravo tim trenucima i ljudima stvari postale mnogo prijatnije i ljepše. Vazduh čišći. Disanje dublje.

 

Ponekad Je Dobro Što Nemamo Veću Moć

 

Razmišljam mnogo o tome koliko moći nam je dato. Ponekad životna dešavanja i plan jednostavno nadilaze naše moći. I možda je dobro da je tako. Ko zna kako bismo mi kreirali naše priče i  oblikovali realnost kada bismo imali malo više moći, a ne ovoliko koliko imamo. Možda bismo iz dobre namjere, gluposti pravili i ko zna koliko bi tada haotične stvari bile. A šta bi s tolikom moći radili oni manje dobri, o tome je teško i razmišljati. Nismo ni svjesni da nam je ograničena moć velika pomoć i zaštita… I da je sve baš onako kako treba.

 

Patnje Kao Sjeme Budućih Promjena…

Pokušajmo na naše patnje gledati drugačije. Gledajmo na njih kao na sjeme budućih promjena i iz njih izrastajućih blagoslova. I dajmo sebi zadatak da iste sutra prepoznamo. Da učimo iz njih. Ponekad nas život toliko iznenadi da nam najveći izazovi i nedaće na kraju budu najljepši poklon. Ponekad neće biti tako i to je u redu.

Nesreće su sastavni dio života. Kao što su sastavni dio života i nezgode, neljudi, nepravde, izazovi, gubici. I smrt je sastavni dio života. Iz nje se mnogo može naučiti, toliko da nismo ni svjesni. To je naša najteža učiteljica.

Mnogo puta u životu bilo mi je baš teško I patila sam se. Ali ono što sada znam ranije nisam znala. Možda ne uvijek, i možda ne odmah, ali neke će tuge prerasti u sreće, ljutnja u blagost, otpori u prihvatanja, bijes u mir, strah u hrabrost, nesreće u sreće, neke patnje prerašće u blagoslove...

 

Možda nećemo ni znati, možda se poslije nećemo ni sjetiti ili nam više neće biti važno, ali neka... ako tako treba.

Za sve mora doći vrijeme

Za Sve Mora Doći Vrijeme 

Posljednjih godina naučila sam mnogo više o svemu, nego ikad u svom životu. Pritom ne mislim da sam išla u neke posebne škole, naprotiv, moja škola je bio život. Naučila sam da usporim, da ne preskačem, da se ne saplićem. Naučila sam da za sve mora doći vrijeme. To mi je bila jedna od najtežih lekcija. Nema nijedne škole koja te tome uči. Sve više razmišljam o tome koliko smo bespotrebnog naučili u školama, a koliko propustili da naučimo. I žao mi je zbog toga, mada je za to odgovoran system, a nikako pojedinac.

 

Zbogom Nestrpljenje

Nestrpljenje i ja bili smo dobri drugari, često smo se družili i uvijek je bilo na moju štetu. A onda sam naučila da mu kažem zbogom, jer divan je osjećaj otkriti mir i shvatiti da ni strpljenje nije saveznik, jer odgađa život. Ako neko ili nešto treba da bude, biće. Zašto bih, čekajući ono što silno želim, zaboravila sve druge blagoslove koji me okružuju? Zato je samo saznanje da niko ne može da nam uzme ono što nam pripada, uz povjerenje u život, dovoljan razlog da proživimo istinski trenutke koji su tu. Žudeći za nečim što nije, želeći silno to nešto, gledajući samo u jednom pravcu, opirući se ovom sada, nepovjerenjem i neprepuštanjem, možemo samo da izgubimo mnogo od života, a da nismo ni svjesni.

 

Prigrli Povjerenje I Prepuštanje

 

Dopustimo životu da nas daruje. Nemojmo od njega očekivati velike stvari, a nemati povjerenja. Povjerenje i prepuštanje nisu znak sopstvene nemoći, kako mnogi vole da tumače. Naprotiv, ljude koji su se saživjeli možemo prepoznati bilo gdje. Oni zrače, iz njih izvire mir, osmijehom govore, ljubazni su, slušaju vas, razumiju. Gotovo da je vidljiva neka svjetlost kojom su ispunjeni. Prigrlili su i upoznali sebe i život i shvatili. Prije svega to da nije nemoće biti miran i povjerljiv. Nemoć je, naprotiv, silom živjeti. Koliko puta nam se desilo da se ostvari ono što smo željno iščekivali, a onda svatimo da to nije to! Da li se onda isplatilo čitav komad vremena i života čeznuti za nečim što na kraju nije bilo to?!

 

Za Sve Mora Doći Vrijeme

 

Za sve mora doći vrijeme. Voljela bih da sam to naučila mudro, ali priznajem da nisam. Naučila sam to kroz svoja spoticanja i patnju. Ako sam danas u nešto sigurna, onda je to da za sve u mom životu mora doći vrijeme i ništa ne može da se desi ni prije ni kasnije. Sve dođe tek onda kad si spreman. Da na glavi dubiš, da te po nosu udari, da imaš osjećaj da ti je u ruci, ako si nespreman, neće ti doći! Nema šanse. Dovoljno je da se svako od nas sjeti kako je nešto bilo “sigurno”, a izmaklo nam je. To je ono o čemu govorim. Ono kad u čudu kažemo: “Ne mogu da vjerujem!”

 

U poslednje vrijeme mi blagi osmjeh na licu izmame ljudi koji se stalno utrkuju sa sobom, satom, drugim ljudima, raznim avetima. Oni kukaju i žale se kako im je život mnogo toga uskratio i kako uvijek nepravedno čekaju. Imam osjećaj da starimo čekajući Godoa i zaboravljamo da je ono što nam daje krila i što čini da hodamo iznad zemlje, daleko od toga. A možda je velika sreća pored nas, ali je ne vidimo jer nismo skrenuli pogled, obratili pažnju…

Jednostavnost Je Važna

 

Neke stvari čovjek nauči i raduje se kao malo dijete. Gotovo preplašen šta bi bilo da nije... Plašiš se intezivnih osjećaja koji su ostali iza a bili su vjerni pratioci lošeg vladanja sobom i pogrešnog razumjevanja života. Godinama sam mislila kako je mudrost sve znati, ne shvatajući da je upravo suprotno. Mirno putovati, otvorenošću upijati, jednostavnošću odisati i učiti. Jednostavno nije pogrešno. Mi smo inercijski, stečeno, masovno, upućeni na to da nam samo veliki trud, strašna filozofija i komplikovane stvari mogu donijeti rješenje. Rješenje bilo kojeg izazova koji se ukaže pred nama. A nije tako. Samo jednostavnost čista sasvim je dovoljna da nas odvede tamo gdje želimo biti. Ona je veoma važna.

A važno je znati da nam niko ne može uzeti ono što je naše. Možda samo imamo želje, ciljeve ili planove koji nisu naš put. Sreća je u prepuštanju, življenju svoje svrhe, shvatajući pritom da je život sve samo ne ravna linija koju ćemo slijepo pratiti, i tako do kraja. Shvatimo li na vrijeme da za sve mora da dođe trenutak i da je život izazov i promjena, tada će nam ovo putovanje biti saznanje, sreća, radost i mir.


Postoji jedna sjajna oksimoron izreka na latinskom jeziku koja mi često padne na pamet i koja kaže "Festina lente! - Požuri polako!"