Sijanje sjemena

Razmislite za trenutak o biljci paradajza. Zdrava stabljika može da da i stotinu plodova. A da bismo dobili tu biljku sa toliko paradajza, moramo početi sa malim suvim sjemenom. To sjeme uopšte ne liči na biljku paradajza. U svakom slučaju, nema ni isti ukus. Da vam nisu tako dali ili prodali, ne biste ni vjerovali da bi to mogao biti paradajz. Uzmimo sad da ste to sjeme zasadili u plodno tlo, da ste ga redovno zalijevali i obezbjedili mu dosta sunca.

Kada se pojavio prvi majušni izdanak vi ga niste zgaziligovoreći: "Ovo nije biljka paradajza?" Naprotiv, pogledali ste ga i rekli: "Čovječe, krenulo je!" i pratili ste kako raste, sa divljenjem. Vremenom, uz dovoljno vode i sunca, ukoliko ste odstranjivali korov, možda ste dobili biljku sa stotinjak predivnih plodova paradajza. A sve je počelo od male sjemenke.


Potpuno ista stvar je i sa stvaranjem novih iskustava u vašem životu. Tlo u koje sadite je vaša podsvijest. Sjeme je nova afirmacija. Čitavo novo iskustvo je u tom majušnom sjemenu. Dozvolite da ga sunčev sjaj pozitivnih misli obasja. Oplijevite baštu od korova negativnih misli koje naiđu. I kada prvi put ugledate najmanji dokaz promjena, nemojte ga zgaziti i reći: "To nije dovoljno!" Umjesto toga, posmatrajte te prve znake i recite s ushićenjem: "Počelo je! Ovo djeluje!"Onda posmatrajte kako raste i kjako počinju vaše želje da se ostvaruju.


Iz knjige "Kako da izliječite svoj život" - Lujza L. Hej

Volim te tata!

Uljuljkana, mislila sam da će trajati vječno. Ili je bilo drugačije. Strah me je sprečavao da i pomislim da ga jednog dana neće biti. Mog tate. Ne mogu reći da smo bili vezani na neki poseban, samo naš način, ali mogu reći da smo imali neku samo nama svojstvenu šalu, neobične nadimke, otvorene razgovore. Mogli smo pričati o svemu. Bio je veliki autoritet, porodični temelj, stub, ali i moj veliki prijatelj. Svi su htjeli znati šta on o bilo čemu misli. Mogao je da mi kaže bilo šta i uvijek je bio u pravu. Čak i kad nije... Bio je od onih ljudi koji nisu tako lako i otvoreno priznavali grešku.  Ali bi zato odmah poslije nekog pogrešnog poteza, njegovo ponašanje bilo znatno drugačije kao znak pomirenja ili tihog priznanja da je ipak pogriješio. Nije se često smijao, ali je imao magičan smijeh i osmjeh. Zarazan. I upravo taj osmjeh je prvo što vidim kad zatvorim oči i pomislim na njega.

Nikad mi nije rekao, ali znam zašto je bio emotivno zatvoren, naizgled hladan, krut...Zbog teškog djetinjstva, smrti majke kad je imao 7 godina, razdvojenosti od sestre, vaspitavanja u kući i na ulici... Uvijek neki strah i briga. Uglavnom ona da li će sve biti u redu, da li ćemo mi biti kako treba... Kad iz ovog ugla vratim film na doba prije rata, - ovog poslednjeg "bratoubilačkog", onog koji nas je tako raštrkao i promješao, poslije kojeg se više nikad nismo skupili pod istim krovom - često se sjetim kako je sestrama i meni pričao o životu, nastojao da shvatimo možda i mnogo više nego što smo trebale. Kao da nas je pripremao za ono što će uslijediti. Možda smo donekle i bile spremne. Ali, ne može se sa 17 godina biti spreman na život bez roditelja. Laže onaj ko vam kaže drugačije. Prvo nas je rastavio rat, a poslije čitav niz okolnosti.

Istina, čuli smo se telefonom skoro svaki dan. I da, viđali smo se kad god je to bilo moguće. Voljela bih samo da sam znala ono što danas znam... Ma znate kako bi me za svu tu njegovu suzdržanost bilo briga! Šta bi mogao, osim da podigne bijelu zastavu? Moj nadimak je bio "Debela". Jednom mi je rekao: "Debela", sve ti je uzalud, jer i kad smršaš tvoj nadimak se neće promjeniti!" A ja sam se kao ljutila...Šta bih dala da makar još jednom čujem to njegovo - "Debela". Niko me osim njega tako nikada nije ni zvao.

A onda je svanuo 25. juli. Dan 1. rođendana mog sina i dan kada je "otišao" tata.  Jedan od mojih najsrećnijih dana. I moj najtužniji dan u dosadašnjem životu. Otišao je. Tek tako. Bez najave. Odjednom. Srce. Spašavanje koje je trajalo satima, moja najdraža majka koja je sve to prolazila sama, hitna, bolnica i kraj! Kako? Zašto? Zar zauvjek? Nikad više? Zašto na ovaj dan? Još uvijek nisam sigurna da naslućujem odgovor. Možda mi je u prvi mah to bilo i strašno, ali više nije. Mislim da se ništa ne dešava bez razloga. To je svakako dan za sreću i tugu, suze i smijeh...

Uhhh...Ostala sam ga željna. Žao mi je što više vremena nismo proveli zajedno. Žao mi je što nismo češće pričali o nekim ljepšim stvarima. Žao mi je što nisam mogla da mu pružim toliko toga što sam htjela. Žao mi je što mu nisam rekla toliko toga što sam željela i htjela.

Žao mi je što ga nisam više grlila, ljubila i govorila mu koliko mi znači i koliko ga volim. Ni sama ne znam rekoh li mu to ikada jasno. A sve pod izgovorom da on nije taj tip, a da možda ni ja nisam. Iako nisam sigurna da li me sada tamo gdje se nalazi može čuti, to me ne može spriječiti da mu kažem: "Volim te tata!"

O herojima

Ima mnogo rđavih ljudi na svetu, ali iz razloga koji su vrlo različiti: jedni su rđavi zato što su nesrećni, drugi zato što su bolesni, treći su loše vaspitani, četvrti što su po prirodi samoživi. Broj dobrih je tako malen, da je pravo čudo kako ih ovi rđavi ne pojedu. Jedna španska poslovica kaže:"Neka Bog poživi rđave, jer ih je mnogo više". Čovek je dobar samo po jednom razlogu: ako je zdrav duhovno, a naročito ako je zdrav duševno. A rđav čovek je rđav iz više razloga, i na više načina. Međutim, onim dobrim pripada dužnost da od rđavih brane ne samo sebe, nego i ideal o dobrom. Ovi malobrojni dobri ljudi prave korisne revolucije, daju ideji sjajne heroje, i donose dobre zakone. Oni vuku sa sobom ka idealu neizmjernu masu rđavih i glupih. Istoriju, istina, nisu pravili samo dobri ljudi, nego zajedno s rđavim i najrđavijim; ali su sve dobre puteve ljudstvu prokrčili samo dobri ljudi, boreći se i protiv samih zakona prirode, koji ne poznaju dobro, nego samo slepu silu. Zato će biti spašeno ljudstvo kada bude razumelo da je svakidašnji dobar čovjek u stvari jedan svakidašnji heroj.

Jer se često ne može biti dobar za druge ljude, bez štete za sebe; niti se uvek činiti dobrota drugom, a da se ne učini sebi poneka nepravda. Kad je Sokrat rekao da je vrlina najveće dobro, i da samo čineći dobro delo, čovek čini i samom sebi korist, ovo je tačno samo u načelu. Učiniti sebi dobro 251 sa što manje zla za drugog - ovo je, prema opštem osećanju u ogorčenoj ljudskoj utakmici već dovoljan ideal o dobru. Kad ljudi ne bi bili jedan drugom zlotvori, ne bi apsolutno bilo nikad potrebe da se govori o dobrotvorima i dobročinstvima, niti bi milosrđe bila prva čovekova vrlina. Ali kao što ima ljudi glupih duhovno, ima ih i glupih moralno. Ovo su najopasniji ljudi i najmračniji glupaci.

Blagorodni ljudi ne znaju za opreznost, jer istinski i po instinktu čovek plemenit nikad do kraja ne veruje da zlo odista postoji. Opreznost je jedna vrsta zloće prema drugom, koliko je nužna mera prema sebi. Velika opreznost dolazi iz nepoverenja u drugog, a nepoverenje je podcenjivanje ljudi.Najbolji ljudi bili su lišeni ovog instinkta, i dobri su ljudi zato i najveći i stradalnici. Zbog ovog su opreznost antički Grci smatrali i proklamovali sumom pameti. - Međutim, i kukavice ne smatraju sebe plašljivim, nego samo opreznim. Odista, ne zna se tačno gde svršava kukavištvo, a odakle počinje prava i mudra opreznost. Jedan primer opreznog čoveka izgleda mi da je bio atinski vojskovođa i mudrac. Fokion, koji je nabusitim a slabim Atinjanima ovog vremena govorio: "Budite ili najjači ljudi, ili prijatelji najjačih ljudi ". Stari Grci, još iz vremena Homerovog, smatrali su mudrošću pokazati krajnju pokornost prema "mnogo jačim ".


Iz knjige "Blago cara Radovana" - Jovan Dučić

Zahvalnost (Hvala)

HVALA. Jedna od prvih riječi koju naučimo u doba kad "progovaramo", a istovremeno jedna od prvih koje zaboravimo kad mislimo da već sve u životu znamo. Nije važno da li je kriv neko drugi, mi sami, sredina u kojoj živimo, nedostatak novca, vremena, slobode...Možemo mi tako naoružani izgovorima, pronaći čitav niz razloga zbog kojih je riječ hvala i osjećaj zahvalnosti nestao iz našeg života. Da li je to baš tako? Koliko god i šta god imali u životu, ne treba da shvatamo stvari zdravo za gotovo. Zašto? Zato što u suprotnom lišavamo sebe jednog predivnog osjećaja, ali i ostalih stvari koje želimo, ali im naša nezahvalnost ne da da nam dođu.

Evo jednog zahvalnog dana:

"Zahvalna sam na svom predivnom krevetu u kojem sam mirno prospavala prošlu noć. Zahvalna sam na novom danu sa mnom u njemu. Zahvalna sam što imam divnu porodicu čiji su svi članovi zdravi.  Zahvalna sam jer imam divnu djecu. Moja majka je divna, i njoj sam zahvalna. Zahvalna sam i na vremenu koje sam provela sa svojim ocem. Oboma sam im zahvalna, jer su odlučili da budu moji roditelji i da mi daju sve što umiju i znaju. Zahvalna sam i ženi koja je zauzela njihovu ulogu u mom životu kad niko drugi nije, a oni su bili spriječeni. Imam i  2 sestre, na tome sam takođe zahvalna. Zahvalna sam jer sam okružena divnim ljudima. Onima koji me ne vole i ništa mi dobro nisu donijeli i ne donose u životu, takođe sam zahvalna. Zašto? Zato što su me naučili da napravim razliku. Zahvalna sam jer mogu da radim ono što volim. Zahvalna sam na krovu nad glavom, na automobilu koji vozim. Imam šta da jedem i pijem, zahvalna sam i na tome. Zahvalna sam na svakoj popijenoj čaši vode. Zahvalna sam na vazduhu koji dišem. Na suncu, kiši, pticama. Zahvalna sam svojoj djeci jer me uče da se igram kao dijete, da jednostavno razmišljam, da ljubim, grlim, volim, da se radujem. Zahvalna sam svim ljudima koji prođu kroz moj dan i koji ga obogate... Zahvalna za sve upućene osmijehe. Zahvalnost je tako divna! Oslobađajuća!

Budimo zahvalni za sve što imamo danas i za sve ono što ćemo imati sutra. Budimo zahvalni za sve ono što jesmo danas i što ćemo postati sutra. Otvorimo širom vrata zahvalnosti! Probajmo, čak i ako mislimo da nemamo na čemu biti zahvalni. Svako ima razlog da bude zahvalan i srećan. Izgovorimo poneki put to čudesno "hvala". Iznenadimo sebe!"


Neke od izreka na ovu temu:

Zahvalnost nije samo najveća vrlina nego i roditelj svih ostalih - Ciceron

Mudar čovjek ne tuguje zbog onoga što nema nego se raduje onom što drugi imaju - Epiktet

Može li se svako obogatiti?

Bogati otac i ja nastavili smo razgovor o cijeni bogaćenja. Rekao mi je: "Cijena je različita za različite ljude." Dodao je: "Jedini ljudi koji misle da bi život trebao da bude lak lijeni su ljudi."

S obzirom na to da nisam bio zadovoljan takvim odgovorom, nastavio sam pitati: "Šta si htio reći time da je cijena različita za različite ljude?" Odgovorio je: "Volim da vjerujem u to da svi mi dolazimo na ovaj svijet s jedinstvenim darovima i talentima... darovima i talentima poput sposobnosti pjevanja, slikanja, bavljenja sportom, pisanja, odgoja djece, propovijedanja, podučavanja, i tako dalje.

Međutim, iako nam je Bog dao sve te talente, na nama je da ih razvijamo... A razvoj tih talenata često je ta cijena koju moramo platiti. Svijet je pun pametnih, talentovanih i nadarenih ljudi koji nisu uspješni finansijski ili profesionalno, kao ni u ličnim odnosima. Iako svako od nas posjeduje darove, pred svakim od nas nalaze se i lični izazovi koje moramo prevladati. Niko nije savršen. Svako od nas ima darove i probleme, snage i slabosti. Zato kažem da je cijena različita za različite ljude - svako od nas suočava se s različitim izazovima. Jedini ljudi koji misle da bi život trebao da bude lak lijeni su ljudi."

Ne znam da li je izjava bogatog oca o lijenim ljudima istinita ili ne. Znam da mi je ta izjava koristila kad god bih se žalio na to kako stvari ne idu onako kako bih ja htio. Kad zateknem sebe kako govorim: "Volio bih da su stvari lakše", znam da sam se ulijenio. Kad god poželim da stvari budu lakše, odmorim se, provjerim svoj stav i zapitam se o dugoročnoj cijeni takvog stava. Nije da ne tražim lakše načine za obavljanje nekih poslova. Jednostavno sam svjestan kad se ponašam lijeno, škrto, ili poput razmaženog derišta, a zatim se zapitam kakva bi mogla biti cijena takvog ponašanja.

Iz knjige " Vodič u bogaćenje - Robert Kiyosaki

Jutro koje mi je promijenilo život

Zatim tokom jednog jutra, sve se promijenilo. Probudio sam se osjećajući se depresivno, kao što sam se osjećao već nedeljama, međutim, ovog jutra sam napravio nešto drugačije. Poslušao sam savjet prijatelja i krenuo na turu trčanja, kako bih razbistrio um. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja nisam trkač. U suštini, trčanje je jedna od onih stvari koje samo po sebi prezirem. Ipak, moj dobar prijatelj Džon mi je i rekao da kada je god on pod stresom ili kada je preopterećen problemima, odlazak na trčanje bi mu omogućio jasnije razmišljanje, podizao bi mu duh i pomagao mu da potraži rješenja za probleme. Bio sam očajan. Nisam imao šta da izgubim - otišao sam na trčanje.

Dakle, tog jutra  sam zavezao moje Nike Air Jordan košarkaške patike (već sam vam rekao da nisam trkač), zgrabio sam svoj iPod kako bih mogao slušati nešto pozitivno i prošao kroz izlazna vrata moje kuće koja su uskoro trebala postati vlasništvo banke. Nisam imao nikakvu ideju, da ću tokom te jutarnje ture trčanja doživjeti jednu od najmoćnijih i najdubljih prekretnica u mom cijelom životu.
Dok sam slušao audio o ličnom razvoju Džima Rona, on je rekao nešto što sam čuo i prije ali nisam do kraja shvatio. Vjerojatno su vam poznati slučajevi kako ponekad stalno slušate jedno te isto i odjednom vam sine ideja? Zaista, tog jutra sam se osjećao očajno i napokon sam shvatio. Kada sam čuo Džima putem slušalica kako je izjavio sa velikom sigurnošću da će naš nivo uspjeha rijetko kada nadići naš lični razvoj, jer je uspjeh nešto što privlačimo na način da postajemo druga osoba.

Zaustavio sam iPod. Ova filozofija će mi uskoro promijeniti čitav život. Odjednom mi je sve bljesnulo pred očima! Bilo je to poput plimnog talasa osjećaja realnosti koji se srušio na mene i postao sam svjestan činjenice da se nisam razvijao u onu ličnost koja bi trebao biti kako bih privlačio, stvarao i održavao nivo uspjeha koji sam želio. Na skali od 1 do 10, želio sam desetku, čisti uspjeh, međutim moj nivo ličnog razvoja je bio na dvojci, možda trojci ili četvorci kada bih imao dobar dan. Shvatio sam da je ovo problem koji opterećuje sve nas. Svi mi želimo ocjenu 10 na ljestvici uspjeha, i to u svakom području naših života – zdravlju, sreći, financijama, međusobnim odnosima, karijerama, u duhovnom životu i dr. – međutim, ako naš nivo ličnog razvoja (znanje, iskustvo, mentalni sklop, vjerovanja, i dr.) u bilo kojem području nisu na nivou 10, tada će nam život uvijek biti borba.

Spoljašnji svijet će uvijek biti odraz našeg unutrašnjeg svijeta. Naš nivo uspješnosti će uvijek pratiti naš nivo ličnog razvoja. Sve dok se svakodnevno ne posvetimo i odvojimo vrijeme za naš razvoj u osobu koja trebamo biti, kako bismo stvorili život koji želimo, uspjeh će uvijek biti mukotrpno postići. Otrčao sam pravo kući. Bio sam spreman promijeniti svoj život.

Iz knjige "Čudesno jutro" - Hal Elrod

Ne volim zonu komfora, iako volim Novaka Đokovića :)

Svi mi vrlo dobro znamo šta je zona komfora. Samo s tom razlikom što su jedni izašli iz nje, a oni drugi još uvijek nemaju pojma šta je napolju! Mnogi nikada ne saznaju ili saznaju kada već bude kasno. Nemojte to dozvoliti!

Znate onu priču sa varijacijama na temu: "Ustajem nezadovoljan i nesrećan, odlazim da radim ono što ne volim ili za šta sam mizerno plaćen, pola dana se tješim da je to privremeno i da ću baš od sutra okrenuti novi list, na posao i s posla idem istim putevima, jedva čekam da se vratim kući i ušuškam u svoju školjku..." A onda, kako pritisak moranja jenjava i vi se lagano predajete: "Pa i nije meni tako loše, spremiću sebi omiljenu hranu, neću se javljati na telefon, gledaću Novaka Đokovića kako osvaja svijet, navijaću iz sve snage, a sutra?" " Ma nema veze, sutra je novi dan, o svemu ostalom se može misliti sutra."

Ili ovu: "Debela sam, ali nema veze, na dijetu ću od sutra, daj da se najedem danas, spremiću sebi ono što najviše volim, a sutra?" "Ma nema veze, sutra je novi dan, o tome ću misliti sutra." Kao Skarlet O Hara u "Prohujalo sa vihorom". A i čuda se dešavaju. 

Ili: "Toliko bi mi bilo lakše kada bih se malo više angažovao, mogao bih puno ljepše da živim, ali sam umoran i nemam vremena. A moj omiljeni film je na TV. Zaslužio sam da se malo odmorim. Razmisliću o tome neki...a evo ga film!"

Znate kad proradi poneki crv s vremena na vrijeme?  Nedeljom, naravno samo onima koji je imaju. Postoje i srećnici koji rade samo pet dana u nedelji, oni sa malo manje sreće rade šest, a ima i onih koji jednom u petnaest dana dobiju slobodan dan. A onda, slobodan dan postaje dan u koji bi se stavilo sve i ništa. Sve ono što se ne stiže ostalim danima, a ugodno je opuštajuće i poznato. A s druge strane potpuno suprotno od onoga što svi mi u stvari želimo. Super je navijti za Novaka Đokovića, volim i ja tenis, njegovi uspjesi su sjajni, ali to ne rješava životne poteškoće. Šta mi time dobijamo, šta osim zadovoljstva i sreće što je neko drugi uspio? Ali ne i mi. Dok neko osvaja svijet, mi nismo u stanju da unaprijedimo svoj život i puni smo izgovora. 

Vratimo se onom crviću koji s vremena na vrijeme proradi, recimo kada shvatimo da bismo otišli negdje na ljetovanje, ali nemamo dovoljno novca, ili onda kada želimo da se opustimo u bašti omiljenog restorana, ali prvo moramo da pogledamo cjenovnik, pa tek onda odlučimo šta ćemo naručiti, ili onda kada bismo kupili sebi nešto što već dugo želimo, ali trenutno sebi to ne možemo da priuštimo. Trenutno, a sigurno da nećemo moći ni sutra, ne budemo li odlučili da napravimo iskorak iz svoje zone komfora. Budemo li i dalje puni izgovora zašto naš život nije onakav kakav smo željeli, neće takav ni biti. 

Kada bismo samo znali da se uz malo više odlučnosti, riješenosti, mašte i preznojavanja mogu dostići neslućene visine, sloboda za kojom svi toliko čeznemo, zadovoljstvo i mir, ne bismo čekali ni tren. Napravili bismo taj iskorak iz zone komfora, one koja nam je najveća zabluda, najveća kočnica na putu da ostvarimo svoje najveće ciljeve i snove... I naš život više nikada ne bi bio isti! Ima jedna izreka koja kaže nešto tipa: " Budemo li i danas radili isto ono što smo radili juče, ne možemo očekivati da se nešto bitnije promijeni sutra!" 

Bašta tvog života

Zamisli život da je jedna bašta. Visoki borovi na ivici su tu da štite osjetljive ruže na sredini, potočić donosi vodu a klupa na obali potoka služi da sjedneš ponekad da se diviš svom raju. Bašta svojom ljepotom privlači pčele, bubamare i ptice. Mir i tišina. Kako sadiš baštu tako živiš i svoj život.Visoki borovi su tvoji ciljevi, samopouzdanje i jaka odluka. Ruže su tvoje vještine i  znanje, potok je mudrost koja unosi život u tvoj mali raj a klupa je svjesnost i zahvalnost. Pčele, bubamare i ptice koje dolaze zbog neizmjerne ljepote tvoje bašte su novac, blagostanje i sreća.

Jedna harmonična zajednica za čiji je opstanak važan svaki njen član. Isjeci borove, zaboravi svoje ciljeve i vjetrovi će ti oduvati ruže i svrhu znanja. Isjeci ruže, prestani da učiš i stičeš nove vještine i s tim ćeš otjerati pčele, lijepe rajske ptice, novac i blagostanje. Isuši potok, zaslijepi sebe glupostima, serijama,lošim prijateljima i svakidašnjim tračevima i cijela bašta će obrasti u korov. Bez vode nema života. Zaboravi da sjedneš, da se odmoriš na klupi i nikad nećeš biti svjestan ljepote koju gajiš, život će ti proći u nesvjesnoj hajci svakodnevnih sitnica.

Šta danas ljudi rade? Vijaju novac i panično traže sigurnost, a to je isto kao kad bi išli u tuđe bašte, lovili pčele i ptice i odnosili ih u svoje obrasle i zarasle ruševine. Pčele će se vratiti nazad tražeći polenom bogato cvijeće, ptice će sigurno za njima. Novac kako dolazi tako i odlazi. Zar nije suludo?

Ako želiš novac, sigurnost i sreću, zasadi svoju baštu života. Prvo se postaraj za visoke borove da štite ono što ćeš kasnije saditi. Razmisli o svojim ciljevima i kuda strijemiš. Razmisli kakv želiš da postaneš za nekoliko godina. Potom traži izvor da se suvo korito napuni vodom, prestani da se truješ glupostima. Prestani da budeš većina, prosječan i normalan. Prestani s navikama koje ničemu ne služe. Mudro odaberi šta ti služi a šta ne. Neka voda unese život u tvoju buduću baštu. Zasadi cvijeće i prelijepe ruže. Uči, traži znanje kao što ti pluća traže kiseonik. Udiši vrijednost i napredak, a kad ga nema bori se za još kao kad nemaš vazduha. Žudnjom kao da se radi o golom opstanku. Postavi jednu lijepu i udobnu klupu, sjedi i uživaj gledajući kako ruže rastu, kako potok teče i kako pčele dolaze. Budi zahvalan svakoj latici, pozdravi svaku bubamaru i postani svjestan sebe, svog okruženja. Postani svjestan šta sad radiš i šta će ti to donijeti. Jedino tako ćeš istinski imati sigurnost i sreću.


Iz knjige " Možeš, ako hoćeš..." - Laszlo Gajo

Magične misli

Jedinstvena formula ne postoji. Postoji samo naš način da budemo mi, to što jesmo. A to možemo samo ako sebi dozvolimo. Statistika kaže da na dnevnom nivou pomislimo oko 60 000 misli. Jeste to samo statistika. Ali opet, sasvim dovoljna da se shvati da je to gotovo nevjerovatan promet, nevjerovatna mašinerija. Ako je ne držiš pod kontrolom, nastaje haos. Ničega se čovjek tako ne boji, kao prilike da bude to što jeste. Zašto, ako ga to što nije, toliko košta? Svega. Valjda zato što su nas negdje usput isprepadali, svim i svačim. Stalno smo se bojali da negdje ne pogriješimo i izgubili smo sebe. Ko je to bez greške u životu naučio bilo šta? Hodati, plivati, voziti rolere, bicikl, bilo šta...

Kad ste se zadnji put probudili i započeli novi dan srećni zato što je svanuo s vama u njemu? Kad su zadnji put vaše misli ujutro bile bijele ili plave? Kad ste se zadovoljni i srećni pogledali u ogledalo i poželjeli sebi dobro jutro? Kojom bojom bi se mogle opisati misli koje vam zorom prve padaju na pamet? Crnom, sivom...? Nemojte odgovoriti meni. Odgovorite sebi. Ali iskreno. Zašto, ako već toliko mislimo, dozvoljavamo mislima da gospodare nama, umjesto mi njima, da budu crne ili sive, kad imamo sve te plave ili bijele? Zašto nam je toliko teško shvatiti da je baš svaka naša misao naša kreacija, a svaka naša kreacija putokaz?


Mi biramo kakve su boje naši putokazi i budućnost. Kad bi vas neko pitao koje biste boje mislili o budućnosti, to sigurno ne bi bila crna. Bila bi to priča o divnoj budućnosti, prepunoj boja, zar ne? Pa zašto onda tu priču ne ispričate sebi? Ne jednom ili dva puta. Više puta svaki dan, a onda svakog dana sa sve više i više detalja i boja. Od jutra kad otvorite oči, pa sve do kraja dana...Vašu priču i na vaš način.


Kad je već toliki promet u našoj glavi, budimo njegov najbolji saobraćajac. Birajmo šta ćemo, koliko i kada misliti. Ne dozvolimo da to radi neko drugi umjesto nas, ma ko to bio, jer će to značiti da smo odustali i da je neko drugi odgovoran za nas, a ne mi. I da neko drugi odlučuje kako će izgledati naš život. Preuzmimo odgovornost! Uradimo sve da budemo svoji, da budemo srećni! Birajmo naše magične misli za naš magičan život već danas! I budimo spremni za potpuno novo i drugačije sutra!