Uljuljkana, mislila sam da će trajati vječno. Ili je bilo drugačije. Strah me je sprečavao da i pomislim da ga jednog dana neće biti. Mog tate. Ne mogu reći da smo bili vezani na neki poseban, samo naš način, ali mogu reći da smo imali neku samo nama svojstvenu šalu, neobične nadimke, otvorene razgovore. Mogli smo pričati o svemu. Bio je veliki autoritet, porodični temelj, stub, ali i moj veliki prijatelj. Svi su htjeli znati šta on o bilo čemu misli. Mogao je da mi kaže bilo šta i uvijek je bio u pravu. Čak i kad nije... Bio je od onih ljudi koji nisu tako lako i otvoreno priznavali grešku. Ali bi zato odmah poslije nekog pogrešnog poteza, njegovo ponašanje bilo znatno drugačije kao znak pomirenja ili tihog priznanja da je ipak pogriješio. Nije se često smijao, ali je imao magičan smijeh i osmjeh. Zarazan. I upravo taj osmjeh je prvo što vidim kad zatvorim oči i pomislim na njega.
Nikad mi nije rekao, ali znam zašto je bio emotivno zatvoren, naizgled hladan, krut...Zbog teškog djetinjstva, smrti majke kad je imao 7 godina, razdvojenosti od sestre, vaspitavanja u kući i na ulici... Uvijek neki strah i briga. Uglavnom ona da li će sve biti u redu, da li ćemo mi biti kako treba... Kad iz ovog ugla vratim film na doba prije rata, - ovog poslednjeg "bratoubilačkog", onog koji nas je tako raštrkao i promješao, poslije kojeg se više nikad nismo skupili pod istim krovom - često se sjetim kako je sestrama i meni pričao o životu, nastojao da shvatimo možda i mnogo više nego što smo trebale. Kao da nas je pripremao za ono što će uslijediti. Možda smo donekle i bile spremne. Ali, ne može se sa 17 godina biti spreman na život bez roditelja. Laže onaj ko vam kaže drugačije. Prvo nas je rastavio rat, a poslije čitav niz okolnosti.
Istina, čuli smo se telefonom skoro svaki dan. I da, viđali smo se kad god je to bilo moguće. Voljela bih samo da sam znala ono što danas znam... Ma znate kako bi me za svu tu njegovu suzdržanost bilo briga! Šta bi mogao, osim da podigne bijelu zastavu? Moj nadimak je bio "Debela". Jednom mi je rekao: "Debela", sve ti je uzalud, jer i kad smršaš tvoj nadimak se neće promjeniti!" A ja sam se kao ljutila...Šta bih dala da makar još jednom čujem to njegovo - "Debela". Niko me osim njega tako nikada nije ni zvao.
A onda je svanuo 25. juli. Dan 1. rođendana mog sina i dan kada je "otišao" tata. Jedan od mojih najsrećnijih dana. I moj najtužniji dan u dosadašnjem životu. Otišao je. Tek tako. Bez najave. Odjednom. Srce. Spašavanje koje je trajalo satima, moja najdraža majka koja je sve to prolazila sama, hitna, bolnica i kraj! Kako? Zašto? Zar zauvjek? Nikad više? Zašto na ovaj dan? Još uvijek nisam sigurna da naslućujem odgovor. Možda mi je u prvi mah to bilo i strašno, ali više nije. Mislim da se ništa ne dešava bez razloga. To je svakako dan za sreću i tugu, suze i smijeh...
Uhhh...Ostala sam ga željna. Žao mi je što više vremena nismo proveli zajedno. Žao mi je što nismo češće pričali o nekim ljepšim stvarima. Žao mi je što nisam mogla da mu pružim toliko toga što sam htjela. Žao mi je što mu nisam rekla toliko toga što sam željela i htjela.
Žao mi je što ga nisam više grlila, ljubila i govorila mu koliko mi znači i koliko ga volim. Ni sama ne znam rekoh li mu to ikada jasno. A sve pod izgovorom da on nije taj tip, a da možda ni ja nisam. Iako nisam sigurna da li me sada tamo gdje se nalazi može čuti, to me ne može spriječiti da mu kažem: "Volim te tata!"
Nikad mi nije rekao, ali znam zašto je bio emotivno zatvoren, naizgled hladan, krut...Zbog teškog djetinjstva, smrti majke kad je imao 7 godina, razdvojenosti od sestre, vaspitavanja u kući i na ulici... Uvijek neki strah i briga. Uglavnom ona da li će sve biti u redu, da li ćemo mi biti kako treba... Kad iz ovog ugla vratim film na doba prije rata, - ovog poslednjeg "bratoubilačkog", onog koji nas je tako raštrkao i promješao, poslije kojeg se više nikad nismo skupili pod istim krovom - često se sjetim kako je sestrama i meni pričao o životu, nastojao da shvatimo možda i mnogo više nego što smo trebale. Kao da nas je pripremao za ono što će uslijediti. Možda smo donekle i bile spremne. Ali, ne može se sa 17 godina biti spreman na život bez roditelja. Laže onaj ko vam kaže drugačije. Prvo nas je rastavio rat, a poslije čitav niz okolnosti.
A onda je svanuo 25. juli. Dan 1. rođendana mog sina i dan kada je "otišao" tata. Jedan od mojih najsrećnijih dana. I moj najtužniji dan u dosadašnjem životu. Otišao je. Tek tako. Bez najave. Odjednom. Srce. Spašavanje koje je trajalo satima, moja najdraža majka koja je sve to prolazila sama, hitna, bolnica i kraj! Kako? Zašto? Zar zauvjek? Nikad više? Zašto na ovaj dan? Još uvijek nisam sigurna da naslućujem odgovor. Možda mi je u prvi mah to bilo i strašno, ali više nije. Mislim da se ništa ne dešava bez razloga. To je svakako dan za sreću i tugu, suze i smijeh...
Žao mi je što ga nisam više grlila, ljubila i govorila mu koliko mi znači i koliko ga volim. Ni sama ne znam rekoh li mu to ikada jasno. A sve pod izgovorom da on nije taj tip, a da možda ni ja nisam. Iako nisam sigurna da li me sada tamo gdje se nalazi može čuti, to me ne može spriječiti da mu kažem: "Volim te tata!"
Нема коментара:
Постави коментар