Svi mi vrlo dobro znamo šta je zona komfora. Samo s tom razlikom što su jedni izašli iz nje, a oni drugi još uvijek nemaju pojma šta je napolju! Mnogi nikada ne saznaju ili saznaju kada već bude kasno. Nemojte to dozvoliti!
Znate onu priču sa varijacijama na temu: "Ustajem nezadovoljan i nesrećan, odlazim da radim ono što ne volim ili za šta sam mizerno plaćen, pola dana se tješim da je to privremeno i da ću baš od sutra okrenuti novi list, na posao i s posla idem istim putevima, jedva čekam da se vratim kući i ušuškam u svoju školjku..." A onda, kako pritisak moranja jenjava i vi se lagano predajete: "Pa i nije meni tako loše, spremiću sebi omiljenu hranu, neću se javljati na telefon, gledaću Novaka Đokovića kako osvaja svijet, navijaću iz sve snage, a sutra?" " Ma nema veze, sutra je novi dan, o svemu ostalom se može misliti sutra."
Ili ovu: "Debela sam, ali nema veze, na dijetu ću od sutra, daj da se najedem danas, spremiću sebi ono što najviše volim, a sutra?" "Ma nema veze, sutra je novi dan, o tome ću misliti sutra." Kao Skarlet O Hara u "Prohujalo sa vihorom". A i čuda se dešavaju.
Ili: "Toliko bi mi bilo lakše kada bih se malo više angažovao, mogao bih puno ljepše da živim, ali sam umoran i nemam vremena. A moj omiljeni film je na TV. Zaslužio sam da se malo odmorim. Razmisliću o tome neki...a evo ga film!"
Znate kad proradi poneki crv s vremena na vrijeme? Nedeljom, naravno samo onima koji je imaju. Postoje i srećnici koji rade samo pet dana u nedelji, oni sa malo manje sreće rade šest, a ima i onih koji jednom u petnaest dana dobiju slobodan dan. A onda, slobodan dan postaje dan u koji bi se stavilo sve i ništa. Sve ono što se ne stiže ostalim danima, a ugodno je opuštajuće i poznato. A s druge strane potpuno suprotno od onoga što svi mi u stvari želimo. Super je navijti za Novaka Đokovića, volim i ja tenis, njegovi uspjesi su sjajni, ali to ne rješava životne poteškoće. Šta mi time dobijamo, šta osim zadovoljstva i sreće što je neko drugi uspio? Ali ne i mi. Dok neko osvaja svijet, mi nismo u stanju da unaprijedimo svoj život i puni smo izgovora.
Vratimo se onom crviću koji s vremena na vrijeme proradi, recimo kada shvatimo da bismo otišli negdje na ljetovanje, ali nemamo dovoljno novca, ili onda kada želimo da se opustimo u bašti omiljenog restorana, ali prvo moramo da pogledamo cjenovnik, pa tek onda odlučimo šta ćemo naručiti, ili onda kada bismo kupili sebi nešto što već dugo želimo, ali trenutno sebi to ne možemo da priuštimo. Trenutno, a sigurno da nećemo moći ni sutra, ne budemo li odlučili da napravimo iskorak iz svoje zone komfora. Budemo li i dalje puni izgovora zašto naš život nije onakav kakav smo željeli, neće takav ni biti.
Kada bismo samo znali da se uz malo više odlučnosti, riješenosti, mašte i preznojavanja mogu dostići neslućene visine, sloboda za kojom svi toliko čeznemo, zadovoljstvo i mir, ne bismo čekali ni tren. Napravili bismo taj iskorak iz zone komfora, one koja nam je najveća zabluda, najveća kočnica na putu da ostvarimo svoje najveće ciljeve i snove... I naš život više nikada ne bi bio isti! Ima jedna izreka koja kaže nešto tipa: " Budemo li i danas radili isto ono što smo radili juče, ne možemo očekivati da se nešto bitnije promijeni sutra!"
Нема коментара:
Постави коментар