Dobar dan...

Izjurila sam iz prodavnice u želji da što prije stignem do seke i sina koji su me čekali u blizini, ne bismo li što prije stigli kući. Bio je izuzetno hladan, vlažan, smrknut dan. Početak decembra. Jedan od onih dana kada bi se najradije ušuškao i ostao u četiri zida. Ali šipak. 

Prvo što sam ugledala bio je on. Starac koji je stajao ispred prodavnice i koji je bio u nevolji. Krvi je bilo posvuda, na njegovom licu, rukama, odjeći...držao je maramicu na nosu, pomagao je sam sebi, naravno nevješto. Prolaznici su ga nijemo mimoilazili, kao da se ne dešava baš ništa... Razmijenili smo nekoliko rečenica. Ne razmišljajući bacila sam torbu na zidić isred prodavnice i uhvatila se posla. Na zidiću sam vidjela i krvavu štaku, na asfaltu kesu koja je takođe bila isprljana krvlju. Iz torbe sam izvadila čitav arsenal pomoćnih sredstava i prionula na posao. Sve vrijeme sam ga zapričavala kako bih provjerila stanje njegove svijesti i da li se prepao. Bio je miran, pribran. Krvarenje smo sveli na podnošljivo, očistili krv. Seki sam javila da ću se zadržati, jer sam imala čvrstu namjeru da ga odvedem kući. Tamo ga je čekao neko. Ne bilo ko, bila je to supruga koja ima 83 godine, on ima 85 i otkrio mi je da mu ona sada znači više nego ikada prije. Izašao je samo da prošeta i da kupi kestenje, koje je kćerka poželjela. 


Kad nam je ponestalo vode, potražila sam je u obližnjoj prodavnici. Nisam je dobila. Nema veze. Stavila sam ga da sjedne na zidić, napravila mu oblogu za vrat, izmasirala ga, podigla lijevu ruku, očistila džemper. Krv je ponovo počela, te smo morali promijeniti tupfer u nosu. A onda je neko sa ulice iz auta konačno obratio pažnju. Bio je to sredovječan muškarac koji je pitao da li smo zajedno, treba li nam pomoć...skrenuo je autom na vrlo nezgodnom mjestu, parkirao i izašao iz auta. Po njegovim pitanjima sam zaključila da je ljekar. Nakon što smo stanje doveli do prihvatljivog, čovjek se ponudio da ipak on bude taj koji će dedu u nevolji autom odvesti kući. Smjestili smo ga zajedno, srdačno se pozdravili i rastali. 

Ne trebam vam govoriti o tome koliko puta mi se deda zahvalio, koliko lijepih riječi mi je uputio. I sa koliko povjerenja i ljubavi...  Na kraju je samo rekao kako je "hvala" malo za ono što sam za njega učinila i kako mu je žao što nema barem čokoladu. Odmahnula sam rukom, osmjehnula mu se najtoplije i rekla kako mi je najbitnije da on bude dobro i na sigurnom. Kasnije sam se sjetila da mu ni ime ne znam. A shvatila sam i da je moja žurba odjednom to prestala da bude. Usporila sam...

Prošla su dva dana. U ta dva dana u nekoliko navrata sam ga se sjetila, pitajući se da li je dobro i žaleći što nemam nikakvu mogućnost da to saznam. Sa sekom sam ponovo otišla u istu prodavnicu. Ona je trebala da preuzme neku naručenu robu, zbog greške jedne vrlo neljubazne i nezainteresovane prodavačice. Tamo je, pored naručene robe, bila i velika čokolada. Za mene. Starac ju je ostavio. Svratio je odmah sutradan nakon nemilog događaja, valjda misleći da ja tamo radim. Prodavačica koja dva dana ranije nije imala vodu da nam da i koja nas je sve vrijeme posmatrala sa sigurne udaljenosti, valjda je shvatila o čemu se radi. Rekla mu je da ja ne radim tu, da sam kupac i da treba ponovo da dođem. Mnogo se obradovao i ostavio mi poklon. 

Nije meni trebala ta čokolada. Ali mi je značila mnogo, jer je bila povratna informacija koju sam željela. Poslala mi je poruku da je on dobro i da je odmah sutradan ponovo bio napolju. To je važno. I važno je da još uvijek postoje ljudi koji umiju da pomognu, ne razmišljajući koliko će ih to koštati. Kao i oni koji umiju da budu zahvalni. Važno je i to da s vremena na vrijeme usporimo malo. Da obratimo pažnju... i da shvatimo da zadovoljstvo, ispunjenost i sreća nisu uvijek proizvod našeg ličnog dobra.

Praznični duh II

Decembar je. Opet. I ovaj mi je tako brzo došao. I neminovno natjerao na preispitivanje još jednog kraja pred novi početak. Znamo li uopšte ko smo, gdje smo, ko želimo biti, gdje želimo biti, s kim, zašto? Ako malo bolje pogledate sebe, ljude oko sebe, ako s vremena na vrijeme to uradite malo pažljivije, ne trebate biti neki virtuoz, niti stručnjak iz domena psihologije da biste shvatili isto što i ja. Većina nas i ljudi oko nas nije zagospodarila svojim tijelima, umovima niti strijemljenjima. Na one rijetke koji jesu se gleda kao na vanzemaljce, lude srećnike, čudake...a sad znam i zašto.

Tanka je ona nit koja nas razdvaja, ali ako je prisutna onda smo svoji, ako nije onda smo masa. Masa ima veliku moć. A ako je ta moć-nemoć, onda smo postali kolektivno nemoćni, te nam oni koji nisu djeluju kao sila sama koja nikakve veze nema sa realnošću naših svakodnevnih borbi.

Toliko ljepote živi u ljudskim bićima. Čiste, fine, tanane, samo nama urođene. Toliko jezika ljubavi imamo, samo je pitanje koji nam je najbliži i koji ćemo koristiti češće, prirodnije, koji će biti našoj duši srodan i zgodan da se ljubavlju čistom izrazi i pokloni je svijetu oko sebe. Pokloniti ne možemo ono što nemamo, prema tome poklonimo ovog decembra sebi sve ono što niko drugi ne može da nam da. A onda poklonimo malo toga svijetu oko sebe. I zapamtimo da je ljubav jedna od rijetkih stvari koja se dijeljenjem umnožava. Pružanjem ljubavi rastemo, zajedno sa onima kojima smo je pružili. A rast je divna stvar.

Svi želimo ljubav i sreću, ali ne možemo je osjetiti, niti drugima dati, ako su naše misli, naše riječi i djela naša usmjerena u drugom pravcu. Zašto se krijemo tom magičnom svijetu ljubavi i otkrivamo tek jedan djelić njene ljepote? Zašto, da li ste se ikada istinski zapitali, jedni drugima zvučimo kao pokvarene ploče dok upućujemo čestitke i šaljemo želje za praznike i velike dane? Kažu da je nemoguće doživjeti sve ljepote ovog svijeta, ako ih želiš ali u njih ne vjeruješ. Svjesna sam da jeste tako. Jer kako doživjeti ljepote, ako svojom mišlju, riječju i djelom uporno pokušavaš da im podapneš nogu?

Umjesto što se svađamo oko toga da li varamo djecu pričama o Svetom Nikoli, Djeda Mrazu, njihovom postojanju, njihovim moćima, umjesto što mora energije trošimo na njihovu relevantnost, bolje bi nam bilo da razdvojimo predrasude od suštine. A suština je tako divna. Suština je u nama i u ljubavi koja je nepostojeća bića stvorila, postojeća izdigla mnoštvom onog najboljeg iz nas. Nama je teško vjerovati u tovare ljubavi, radosti, sreće, čarolije, zajedništva. Toliko, da smo spremniji raspravljati do iznemoglosti nego biti ono za šta smo stvoreni...suština je u nama samima.Sve oko čega raspravljamo stvorili smo sami. Naš alat  u toj gradnji je bilo ono najbolje što živi u nama. Može li se onda pogriješiti?

Ne treba nam bajka, život to nije. Treba nam vjera. Šta nas briga da li neko vjeruje u Svetog Nikolu, Djeda Mraza, Aladinovu lampu, Alisin čarobni napitak, čarobni štapić, u vile i vilenjake... Treba nam da se saberemo, da se zaljubimo u život kao u praznike, kao u najveći dar, kao dijete koje je zaljubljeno u cijeli svijet kao u čudo najveće. Treba nam da povjerujemo u sebe. U druge. Treba nam da se naježimo od ljepote koju ćemo nositi u sebi i koju ćemo umnožavati dijeleći je nesebično svijetu oko sebe. Osmijeh nam treba. Zagrljaj. Treba nam moć da sebe i sve oko sebe uvjerimo da su čuda moguća. Da čarolija postoji. I da ne traje samo nekoliko dana u decembru i početkom januara...

Miris

Hoće to nedeljom. To sa mirisima. Ta silna uzburkana osjećanja najlakše je natovariti na leđa mirisa. On je danas kriv, zaslužan, odgovoran, on je taj koji proizvodi čitav scenografski haos. Rasplinuo je mašineriju mog srca, duše, mozga, sve stavio u pogon i napravio pometnju.

U vazduhu je neki čudan miris novembra i smoga. Vidim sebe u roditeljskom domu. Svi smo tu, kao nekada. Uživam. Zbog mirisa smoga. Sreće.

Zašto je baš danas neko odlučio da pravi ajvar? Podsjeća na knjigu uspomena, blizak je srcu, a zimnica. Miris. U mojoj glavi čitav arsenal od novembara i ajvarnih iskustava. Djetinjstvo. Nedostajanje razdire. Zbog ajvara i mirisa.

Njen miris je poseban, jedinstven, žustar, jak, zaštitnički, moj. Nikom je ne dam, niti ona mene. Iako kaže da sam došla neplanirano. Sreća. Zbog nje. Mirisa.

Zamišljam njegov miris. Tek obrijanog lica. "Debela", "još samo ovo ljepote mi je ostalo..." Važno se saginje prema meni, očekujući poljubac u obraz. Uvijek je mirisao. Njegov miris. Suze. Bol. Nikad više. Želim još...

Prvi susret sa njom. Porodilište. Udahnula sam je čitavim svojim bićem. Jedva smo preživjele. Njen miris ne zaboravljam. Liječio je. Više nije isti. Volim ga. Kreću mi suze. Zbog mirisa.

Njegov je ljekovit. Dugo iščekivan. Od prvog susreta isti. Suština mu je ista. Srodne duše isto mirišu. Udišemo se, njuškamo i mirišemo svakog dana. Miris mog spasenja. Čista ljubav. Rastem.

Zamirisalo mi je na proljeće. Novembarsko sunce, a grije. Možda zato taj proljetni trenutak. Izvijugao je bezbroj staza. Mojih i njihovih. Većina njih više nikada neće osetiti taj miris sa mnom. Nema ih više. Opravdano su odsutni. A ja gotovo ljuta na njih. Želim ih pored sebe. Zbog mirisa.

Sjećam se njegovog mirisa. Ne osjećam ga više. Srećom. Ponekad me zapuhne onako kiselo-ljut, češće u vrijeme pretjerivanja i slavlja. Osjetim gađenje. Otpor. Oprost. Zbog mirisa.

Da li rasturene porodice imaju miris? Jer ja ga osjećam. Ne da mi da dišem. Gušeći je. Težak. Umara.

Pitam se kakav je tvoj miris? Šta će mi donijeti? Kako će neka sutrašnja nedelja mirisati? Kakvom ćeš je notom ti obojiti? Da li ću biti srećna? Zbog mirisa...

Toliko je nota u njima, da muzika dira neprestano. Ponekad ne birajući vrijeme, mjesto, sredstva.

Danas je bio takav dan. Nedelja. Dan mirisa. Čitavo more me je zapljusnulo, okupalo, sapralo. Plima. Sad sam čista... Zbog mirisa.

Kraj

Trajalo je godinama, a onda je konačno došao kraj...

U jednom trenutku sam se osvrnula oko sebe, pogledala ljude koji su me godinama umarali, mučili i sistematski uništavali, probudila se i više nisam mogla dalje. Ne s njima, i ne na takav način. Pitala sam se ko su oni... Sve u meni je bilo pomjereno iz težišta i vapilo za izlazom. Godinama sam živjela pateći tiho, katkad i glasno i misleći da činim pravu stvar, da tako treba i da je nužno spasiti porodicu, da je ona osnova iz koje sve kreće, s kojom je sve lakše. Ali to je bila zabluda. A ta zabluda je dovela do tako drastičnih posljedica zbog kojih i ovog trenutka teško dišem. Jer nije se tu više ništa moglo spasiti.

Predugo je moje srce bilo prepuno patnje i bola, izmučeno i željno slobode. Previše je neprospavanih noći, strijepnje, teških, preteških riječi, bitaka i ratova. Koliko sam samo vremena, energije i sebe uzalud potrošila. A ništa se nije bitnije mijenjalo, osim mog konfekcijskog broja, sijedih u kosi, godina i broja trajnih ožiljaka na duši. Toliko je načina na koje sam pokušavala da popravim stvari i bila sam uvjerena da je to moguće. To najbolje znam ja i znaju to moja voljena bića, koja još uvijek ne mogu da vjeruju koliki je bio moj prag, kako je bilo moguće izdržati to sve i ostati normalan i živ. To su vam ona bića koja dišu s vama i ne daju vam da se ni u najtežim trenucima predate i potonete. Jednom sam pročitala i zauvijek zapamtila rečenicu: "Kreni, i svemir će ti pomoći." Toliko je istine u toj rečenici, da se i danas naježim samo pri pomisli na sve blagoslove kojih sam itekako svjesna, a koje sam primila tek onda kada sam se odvažila i krenula.

Niko vas ne upozori da su stvari prešle sve granice normalnog i podnošljivog. Niko vam neće upaliti alarm i obavijestiti vas da je došlo vrijeme za bijeg. To jednostavno morate shvatiti sami, ali to je najteže uraditi. Odlučiti da ćete prestati biti žrtva bilo kome na ovom svijetu i da ćete po bilo koju cijenu pronaći utočište i mir. Ne čudi me danas to da je donijeti odluku bilo toliko teško. Imam osjećaj kao da je podsvijest znala šta će mi ta odluka donijeti, koliko će frustracija tek iz nje proizaći, pa je odugovlačila ono što je bilo neminovno. Danas mogu da vidim da kraj mukama nije mogao doći sam, da život opet može biti divan, da kad napokon izroniš možeš da dišeš...

Toliko je ljudi koji pate i kojima je nanesena velika bol. Što s lošom namjerom, što bez nje. Ali kakva god namjera bila, ako je njen proizvod patnja i bol, teško je. Meni, činjenica da nisam jedina i da se ljudima događaju takve stvari, uopšte nije olakšavala. Ljudi vole podrazumijevati mrak, gotovo ga smatrati nužnim i takmičiti se koga boli više, kome je teže i uljuljkavati se u toj tami kao da joj svjetlo nije nužno. Neke su patnje nužne, one su sastavni dio života. Neke nisu... Samo moramo postati svjesni koliko nas je teško neko povrijedio i koliko nas boli.

Ja nisam znala ni šta me tačno boli, ali kao po nekoj inerciji spominjala sam vitalne dijelove svog bića - dušu, tijelo, srce... Slamali su se i urušavali moji svijetovi, svemiri, temelji, sva mi se građevina tresla, a ja sam čekala. Predugo. Patnja i bol nam vremenom postaju gosti koji kao da su došli trajno. Sve djeluje nestvarno. Ni osvrnuli se nismo, život nam je izmakao iz ruku i mi djelujemo nemoćni. Pitamo se kako smo mogli biti toliko naivni i glupi i dozvoliti nekome da nam otkine čitav komad naše dragocjenosti, naših godina, našeg života. Zašto? S kojim pravom?

Ali kad u miru razmislimo, ništa mi nismo pogrešno uradili. Mislili smo da smo na pravom putu sa pravim ljudima i da se borimo za pravu stvar. Ono što ne nosiš u sebi, ne očekuješ da živi u onima koji su odlučili da te slome. A dok to uvidiš, shvatiš i prihvatiš, ko zna u kakvo si se stanje doveo. I možeš da plačeš, kukaš i žališ za sobom koliko god hoćeš, ali osim što će to biti ventil za ublažavanje bola, teško će pomoći da kreneš dalje. Takođe, možeš da kvalifikuješ neprijatelje, da ih kriviš, proklinješ trenutke kad su vam se putevi ukrstili i moliš Boga da im sudi. Zašto su Vas patili? Ko su oni? S kojim pravom? Zašto sila...Sve sam to i ja radila. Vremenom sam shvatila da ni to ne pomaže da idem dalje, osim što je ljutnja na malo višem vibracijskom nivou od bola, pa trenutno bude malo lakše.

Ali ono božansko u nama opire se mržnji i osjećaju da jedino strašna kazna može biti naša satisfakcija. Shvatićemo prije ili kasnije da naša duša vapi za oproštajem. Oprostiti moramo sebi i njima, i svemu što nam zagađuje napaćenu dušu koja tako opterećena raznim bremenima teško može dalje. Oprostiti ne znači savladati čarobnim štapićem sve demone u sebi i oko sebe. Oproštaj je proces, jedini koji vodi tamo gdje počinje ono kreativno u nama, ono čisto što vodi ka miru za kojim čeznemo. Tu više nisu bitni odgovori na pitanja koja nas muče i nije više važno ko, kako i zašto je donio bol, tugu, nesreću, patnju i jad u naš život i zašto misli da to i dalje može da radi. Važno je sačuvati sebe, zbog sebe i svih onih ljudi čija srca su otvorena i spremna da nas bezuslovno vole i pruže nam ruku onda kad nam je ona najpotrebnija. Oproštaj jeste samo riječ, ali sve do trenutka dok ga ne doživite u njegovom punom sjaju, koji će pomoći da se duša očisti i tako svijetla i čista ne krene dalje da osvjetljava vaš put.

Još je nešto veoma važno prihvatiti, a to je da smo ranjivi, da nismo svemogući i da je i to u redu. Takođe, u redu je pogrešno odabrati, ali nije u redu dozvoliti da nas taj izbor obilježi. Jer dok se mi stidimo svog izbora i patimo zbog njega ne suočavajući se, život prolazi... U zadnje vrijeme često mi se desi da pomislim na broj ljudi koji umire u svijetu svakog dana i uopšte nije važno kada ćemo otići, važno je ono što ćemo imati u tom trenutku. Da li će to biti zatvor u koji nas je neko strpao i mi smo na to pristali ili će to biti život koji smo birali slobodnom voljom.

8. mart

Nije se toliko prašine podizalo oko nekog datuma, barem koliko ja znam, kao što je slučaj sa 8. martom.

Jedni smatraju da je ovaj dan prilika za slavlje. Bez uvrede, tako uglavnom misle oni koji o pravima žena i jednakosti polova ama baš nikakvog pojma nemaju. Za Klaru sigurno misle da je iz dječije priče o Hajdi, ako su i nju pročitali. Umjesto da se sjetimo žene i njenih sljedbenica, koje su podigle svoj glas za sve nas i da ih pamtimo na način da zahtijevamo da budemo ono što se osporava, a mi to jesmo, mi težimo poklonima, ljubav mjerimo cijenama, slavimo svoj jad i životni disbalans. Jedni smatraju da je ovaj dan prilika za poklone, i Osmi mart i pokloni postali su sinonimi. Postoje i oni koji smatraju da na ovom datumu valja zaraditi i smatram da je njima nekako najbolje, jer dok god se do te mjere sve svodi na nivo konzumentskog i materijalnog, i dobre predstave, i mjeri novcem, za njih nema zime.

Iskreno, nemam ništa protiv karanfila, ali cvijet mi je postao fuj. Čak i ružu ne volim, ako je dobijam na ovaj dan i od nekoga ko pojma nema o mojoj ulozi u njegovom životu. Nisam za borbu, borba samo donosi još borbe, to je dokazano. Ali jesam za sjećanje na velike žene, koje su smogle snage da izađu na kraj sa izazovima sa kojima su se suočavale. I jesam za njegovanje ljubavi, pažnje, nježnosti, uvažavanja, poštovanja, svega onoga što ne zna za nejednakost i što poziva na jednakost. Posebno u "invalidnim" novim naraštajima, koje smo sami stvorili i kojima smo dozvolili da najviše misle na sebe i da ne njeguju ove osobine, škrto, kruto i pogrešno misleći kako su sramotne i ružne. I onda se pitamo zašto se tapka u mjestu. I zašto nam kao društvu, narodu i civilizaciji ne ide. Na ovaj način nam nikada neće ni ići. Proći će još 160 godina i ništa! Svaki Osmi mart će biti "trla baba lan", narodno veselje, gaženje, zarada, neugoda, uvreda, materijalizam, prilika za slavlje, sve, samo ne ono što je on trebao da bude i što je u osnovi predstavljao. Inspiraciju za podignuti nivo svijesti i izjednačiti jednako, a osporavano.

Najviše boli kad čuješ poluintelektualce koji na sva zvona viču: "Tražile ste, gledajte". A šta oni znaju šta je neko tražio. Sigurno ne da padaju od posla na poslu, pa nastave i kod kuće, glume dragstore i hobotnice, jer to je ženski posao. I onda za Osmi mart dobiju potvrdu, u vidu nekog, samo tog dana darovanog cvijeta, da su vrijedne poklona i pažnje. A suštinu, da tu nema jednakosti, nego da su to čista magareća posla, svi promaše. Do slijedećeg Međunarodnog praznika žena, do kojeg se ama baš ništa neće promijeniti. Ništa manje nije bolno kada znaš da se neko pati, da ga sve žulja i vrišti, a on, jedva čeka da slavi. Šta? Zašto? Sa kakvim osjećanjima? Tužno. A trebalo bi da bude plemenito.

Kad bi žene istupile kao onomad Klara, sa svojim lavljim srcima i kad bi uspjele ispričati svoje priče, ono što bi se sigurno dogodilo, postidjele bi mnoge muškarce. Pa i mnoge žene. Ne zato što su se izborile da budu ono što su odavno trebale biti, nego zato što one to jesu. I više od toga... A neko je sebi dao za pravo da odlučuje kome je gdje mjesto. Kao kada je gospodin Bobi Rigs sebi dao za pravo da na dvoboj izazove čuvenu Bili Džin King, želeći dokazati kako je ženski tenis inferioran u odnosu na muški, i kako bi dokazao da je ženama mjesto u spavaćoj sobi i kuhinji, a onda otišao kući pokisao, pognute glave i sa naučenom veoma važnom lekcijom. A to je da niko nema pravo da odlučuje ko je koliko važan, osim onoga ko nas je stvorio. I sa još jednom, a to je da ne trčiš pred rudu. Bio je to, kako su ga mnogi nazvali, početak "rata polova", a ne zaboravite da je to bio i jedan od najgledanijih teniskih mečeva ikada.

Eto, jedni će slaviti (ne mareći šta se slavi ili nemajući pojma), drugi će osjećati gorčinu i čemer, treći će zadovoljno trljati ruke, a tek rijetki će nastaviti davati svoj doprinos. Svojom ličnošću, stavom, primjerom, pričom, djelima...

Načeka se čovjek

Načeka se čovjek u životu svega.

Kad si mali, čekaš da porasteš. Tačnije, jedva čekaš da porasteš. Gotovo da nema djeteta koje nema želju da preko noći postane veliko, valjda misleći i iz svoje perspektive gledajući na "velike", kao na svemoguće, na supermene. O, koliko je to samo pogrešno, ne odrasti, jer svakako odrasteš, nego misliti kako je to cilj. Ali kako znati...kako znati da je svaka stepenica života tu da bismo se na nju istinski popeli i boravili na njoj dok ne dođe red na slijedeću i tako? Redom.

A onda dijete zaista poraste. A kad se to dogodi, različiti su načini na koje sazna da trčanje pred rudu i želja za rastom preko noći, ne da nije bila dobra ideja, nego da je sebi uskratilo toliko uživanja u djetinjstvu, koje se više ne može vratiti. Tako onda u isti mah shvati nekoliko stvari. I bude mu to previše za svariti odjednom. A onda jedva čeka da to sve svari. A dok vari prođe još puno vremena i čekanja.

A onda se i ne okreneš, a dijete koje je poraslo odabralo je put. Vrlo često se dogodi da ni on nije pravi. A činilo se da jeste. Da greške ne postoje. Da je život jednostavan. Izazovan. Lažeš sebe. A svaki te dan demantuje. Pa onda čekaš da i to svariš. Pitaš se gdje su nestali svi oni veliki, oni supermeni djetinjstva koje si jurio da stigneš. Oni više ne djeluju veliki, ne liče na supermene, možda ih više i nema, a ti si opet dao sebi vremena da to sve lijepo svariš. I tako čekaš da svariš jedno, lupi te drugo. Ponekad se samo talasa, a ponekad su to šibanja vjetrova, oluja, tornada, tajfuna...da se poželiš mirnog anticiklona. I dok sve to svariš, shvatiš da je prošla komadina vremena. Ma šta komadina, gromada! I nema nazad.

A život je sve, samo čekaonica nije. Čekanje je znak da si zapeo, i sve dok ne naučiš da je čekanje trpljenje, a da je trpljenje odgađanje prisustva u sadašnjem trenutku, ne živiš. Ne zaista. Ali i to dok shvatiš, prođe mnogo vremena. I dobro je ako shvatiš da je svaki trenutak poput poklona, da svoje misli i djela oblikujemo sami, na najbolji mogući način u datom trenutku. I da imamo to što imamo. Samo treba vidjeti šta s tim napraviti.

I onda... Ništa, pokrpiš se, prikupiš ono malo preostalih aduta i ideš dalje. Polako, ne žureći više, ne trčeći, ne čekajući da bilo šta prođe. Nego onako, tanano, fino, pletući klupko pametno, ljubavlju, zahvalnošću, sviješću...Naučen da sve što je lijepo treba polako. Da život živiš polako. Da čekanje odgađa život. Da ionako sve prođe...

Znam da je ponekad teško izbrojati do 10

Znam da je ponekad teško izbrojati do 10!

Kao da je to problem! Izbrojati do 10! Trebalo bi da smo tu jednostavnu radnju savladali još kad smo bili mali, jako mali. Još i prije polaska u školu.

 

Ko bi tada i pomislio da ćemo je morati iznova učiti toliko puta.Vjerujte da je ni sama nisam do kraja savladala. Ma, šta do kraja? Ali želim to, zaista. Jer prije i poslije brojanja ne osjećaš se isto. Prije brojanja se osjećaš kao pretis lonac, a poslije kao mirna baja (bubica). Prije brojanja samo želiš da kažeš, pokažeš, dokažeš, galamiš, naučiš pameti, opsuješ, udariš...Kad si dobar sa sobom i kad "ti je dan", onda je lako. Iznerviraš se, izbrojiš svoje, osmijeh na lice i ideš dalje.

Nije Jednostavno

Ali kad nisi baš sa sobom kako treba, onda se iznerviraš i zaboraviš da je brojanje ikada i postojalo. A onda se stvar ko zna kako završi i, čudno, ali kako god završila ne osjećaš se kako treba. Ili si pod teretom neizrečenog, ili si rekao previše, ili si otišao predaleko, ili si sebe iznevjerio...kako god, ali mir nemaš. A mir je veoma važan. Veoma. Ljudima.

Znam ja da ponekad nije lako, znam, jer toliko puta sam nasjela. Toliko puta sam našla više razloga da se upalim kao žeravica, nego da ćutim. A onda sam poslije svega tako malo voljela samu sebe. I imala onaj ružni osjećaj poraza, iako je stanje na poprištu zvučalo kao pobjeda. To mu ga dođe kao neki sport.

Vježba

Vježbaš, vježbaš, vježbaš, i onda gledaš šta ti je vježba donijela. Svakako će lakše biti svaki slijedeći put. Ali valja krenuti. A oni što su navikli da vi ne brojite, sve će učiniti, naći će najubojitije oružje da u tome i uspiju. Jer znaju vas. Znaju gdje boli. Izbor je na nama. Brojati ili eksplodirati. I odgovornost je na nama. A moguće i krivica...

Nije uvijek lako, znam. Ponekad imaš osjećaj da te vrebaju i muče na svakom koraku, da te testiraju i mnogo ih je, baš mnogo. Što poznatih, što nepoznatih. Što sa strategijom, što bez nje. Sve znam. Ali, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10. I gotovo! Ti miran. Ljepota!

Poželjna mjesta za brojanje: sva moguća, s naglaskom na porodični dom, rodbinske domove, liftove, prodavnice, pijacu, banke, dom zdravlja, bolnicu, ulicu... Ne zaboraviš li brojati, ne trebaš se bojati. Ako si čovjek. Ako želiš mir. Mir je važan. Ljudima. Sve ostalo će već doći na svoje mjesto. Brojati, ćutati i primjerom sve reći. E, to nema cijenu.

Istina je da nije neka strašna vještina to brojanje, ali je takođe istina da život može promijeniti. Još je nešto istina. Kad vježba brojanja uzme maha, nekako se smanjuje i broj situacija koje ga iziskuju. Vjerujte. Probala.

Ima i onih koji nikad ne broje. Ali tekst nije namijenjen njima...