Da li ste nekada iskusili DZD (Dan za djecu)? O, kakav je to dan! Koliko je u njemu samo igre, sreće, ljubavi, razumjevanja, razgovora, davanja, primanja, energije, strasti... Svega onoga što čovjek inače vrlo rijetko doživljava. A tu je, pored njega. I samo čeka da ga zgrabimo i u njemu uživamo. Ali baš! Bez uslovljavanja, bez granica i sa samo malo mašte. To je dan kad odlučite da u životu ništa nije toliko hitno, važno, toliko bitno da ne možete zastati i oberučke ga prigrliti.
Ne može se čovjek tu opravdati, tu nema izgovora i odgađanja. Neko će reći da bi uradio svašta i da bi rado imao takav dan, ali da nema vremena. Nekome će nedostajati novaca. A istina je da za DZD ne treba puno. Samo jedan dan našeg života povremeno, jednom u sedam, deset ili mjesec dana. Itekako izvedivo. Dakle, vremena imamo. Novac ne smije biti prepreka, jer uz malo kreativnosti i mašte, možda vam neće biti ni potreban. Uostalom, u razgovoru s djecom, posebno malom, shvatićete da im je važnije od novca i od toga šta ste im kupili ili koliko ste na to novca potrošili, u stvari to koliko ste im vremena i na kakav način posvetili. Tako i treba da bude. Teško će vas u svojim glavicama djeca moći opravdati, ma koliko da ste vi ginuli za njih. Teško će razumjeti šta vi to u stvari radite. A posvetite li im s vremena na vrijeme, poneki svoj cijenjeni dan, to će zauvjek pamtiti.Šta vi pamtite da vas je činilo posebno srećnim, kad vratite film i pogledate u retrovizor? Kupovina najnovijih Leviski, Starki ili druženje sa najbližima? Dobro, vjerovatno i jedno i drugo ali prvo bez drugog svakako neće biti dovoljno, a obratno svakako.
Može ono čovjek, ako hoće (kao i u svemu ostalom) pronaći za sebe čitav niz izgovora. Za sebe, da! Ali pitanje je da li će i oni to uraditi za nas. Ako mene pitate, neće. I ne treba da urade. Od jednog "dobro jutro" do jednog "laku noć", bolje upoznamo našu djecu i ona nas, nego u sve ostale dane naših života. Koliko sam samo naučila o svojoj djeci u DZD. I to ne samo o djetetu koje ima 12 godina i može da kaže sve što misli, nego i o djetetu koje jedva da je progovorilo. A toliko već zna. Razumije. Osjeća. Što više takvih dana, to više uzajamnog razumjevanja, sreće, zadovoljstva. Zašto? Prije svega zato što su to dani u kojima mi nismo sputani raznim lancima sa raznih strana, a sve u želji da pozavršavamo sve ono što se očekuje od nas. Zato što smo oslobođeni moranja, stresa, trke...a koliko samo puta u tim "ludim" danima nismo ni obratili pažnju na te okice koje nas posmatraju i vjerovatno se pitaju šta to s nama nije u redu. Ili šta to s njima nije u redu. Ili kada će konačno doći red na njih.
Nema te osobe, tih para i tog vremena, koji mogu našoj djeci da zamijene nas. I nema tog popravnog ispita koji će stvari popraviti sutra. Ono što se nije desilo juče, to i ne postoji. Jedino šansa da bude drugačije jednom. Konačno!
Može ono čovjek, ako hoće (kao i u svemu ostalom) pronaći za sebe čitav niz izgovora. Za sebe, da! Ali pitanje je da li će i oni to uraditi za nas. Ako mene pitate, neće. I ne treba da urade. Od jednog "dobro jutro" do jednog "laku noć", bolje upoznamo našu djecu i ona nas, nego u sve ostale dane naših života. Koliko sam samo naučila o svojoj djeci u DZD. I to ne samo o djetetu koje ima 12 godina i može da kaže sve što misli, nego i o djetetu koje jedva da je progovorilo. A toliko već zna. Razumije. Osjeća. Što više takvih dana, to više uzajamnog razumjevanja, sreće, zadovoljstva. Zašto? Prije svega zato što su to dani u kojima mi nismo sputani raznim lancima sa raznih strana, a sve u želji da pozavršavamo sve ono što se očekuje od nas. Zato što smo oslobođeni moranja, stresa, trke...a koliko samo puta u tim "ludim" danima nismo ni obratili pažnju na te okice koje nas posmatraju i vjerovatno se pitaju šta to s nama nije u redu. Ili šta to s njima nije u redu. Ili kada će konačno doći red na njih.
Nema te osobe, tih para i tog vremena, koji mogu našoj djeci da zamijene nas. I nema tog popravnog ispita koji će stvari popraviti sutra. Ono što se nije desilo juče, to i ne postoji. Jedino šansa da bude drugačije jednom. Konačno!
Нема коментара:
Постави коментар