Komšiluk

Bila je to nekada zaista bitna riječ. Imala je jačinu, recimo, kao kad danas kažeš kum, kumstvo. Komšiluk, komšija, komšinica, moje komšije, puna ti usta kad pričaš o njima. Gotovo kao da su ti rod rođeni. Sjećam se, kao da je bilo juče, a bilo je to mnogo davno, divnih komšija pored kojih sam rasla. Dobro, da se ne lažemo, nisu baš svi bili tako čestiti i divni. Kažu da smo skloni, kad evociramo uspomene, posebno one iz detinjstva, da stavimo neke ružičaste naočare na oči i sve nam lijepo. Čak i ono što je bilo daleko od lijepog. Shvati to i zna čovjek i sam, ne treba mu to niko ni govoriti, ali kad se prisjećamo ne samo djetinjstva, nego i same prošlosti uopšte, uvijek je ljepša nego što je u stvari bila. Neću stavljati ružičaste naočere, ali i ne trebaju mi,  da bih ovo što imamo danas, uporedila sa onim što je bilo. A neke stvari danas zaista nisu kakve su bile nekada. Nažalost.

Sjećam se da je na našem spratu bilo šest stanova, porodica. Sa četiri smo imali dodir vrlo često. Sa nekima se pila kafica i viđali su se često s mojim roditeljima. Njihova djeca su obavezno bila pozivana na naše rođendane. Poneki su "upadali" za Novu godinu. Sjećam se da smo se posjećivali za praznike, a nismo čak svi ni slavili iste...O, kako je to samo bio divan osjećaj. I kakvu je baklavu od komšinice mama "prepisala". Sjećam se da su neke komšije i sa drugih spratova znale da dođu povremeno, neobavezno i da popiju kafu sa mojim roditeljima. Ali, znate kako to već ide, uvijek neko od komšija ima poseban status. Moram se vratiti na početak priče. Povezati, sasvim slučajno, komšiluk i kumstvo. Družili smo se intenzivno sa porodicom koja je živjela odmah do nas. Bilo je dana kada zaista nismo znali koliko puta je neko nekome pokucao i ušao samo u jednom danu. Koliko samo posuđenih jaja, šećera, mlijeka, ma bilo čega što bi u trenutku zafalilo, ( sreća, pa za takve stvari ja danas imam kćerkicu ) a nije se moralo zbog te sitnice ići u prodavnicu. Imali su sina Cileta ( to je bio njegov nadimak ) koji kao da je bio četvrto dijete u našoj porodici. Bio je nešto kao mlađi brat mojim sestrama i meni. Naša mala maza. Iz druženja i komšiluka, rodilo se i kumstvo. Pošto su njegovi roditelji godinama živjeli nevjenčani, odlučili su da se vjenčaju i kumovi su im bili moji roditelji.

A onda je došao rat, rasuli smo se po cijelom svijetu, isprepadani jedni drugima, komšijama, prijateljima. Izgleda dovoljno da više ništa ne bude isto. Ko je kriv? Oni što su izrežirali raspad jedne države i u tome uspjeli? Mi, koji smo im sve to dozvolili? Neka nova, teža vremena? Previše obaveza i briga? Nepovjerenje? Nedostatak vremena? Više nije ni važno. Ne znam da li bih, kada bi me neko pitao, znala da nabrojim imena svojih komšija, osim onih sa sprata na kojem živim. Mislim da ne bih. Ponekad, tek ponekad, čeznem za tim lijepim, toplim, opuštenim vremenima, možda najviše baš u jesen, vrijeme kada smo znali da se družimo satima, mi djeca, dok su naši roditelji krčkali neki ajvar ili stavljali kupus. Možda me je i današnji miris vratio u ta vremena. Onaj jesenji. Ne kažem, naravno, da su moje komšije krive, niti vaše, ne kažem da je kriva moja porodica, ili vaša. Svi smo pomalo krivi, ako nam je još uvijek stalo. Nama koji pamtimo da je bilo drugačije. Bilo bi lijepo da je taj duh prošlog vremena ostao negdje u nama...