Zaglibljeni smo u “kad bih samo” sindromu. Kad bih samo imao
novca, tada bih samo bila srećna. Kad bih samo našla nekog ko bi me zaista
voleo, kad bih samo izgubila deset kila, kad bih samo imala plazma TV, đakuzi i
talasastu kosu i tako bez kraja i konca. Pa odakle dolazi sve to đubre? I što
je još važnije, šta u vezi sa tim mi možemo da uradimo? Ono dolazi iz
uslovljenosti našeg uma. Reč je o dubokom, teško primetnom i svuda prisutnom
klupku mentalnih navika, Gordijevom čvoru koji smo uvezali, malo-pomalo, i koji
možemo raspetljati na isti način, malo-pomalo.
Možemo podesiti svoju svesnost, pažljivo iščeprkati svaki
njegov komadić i izneti ga na svetlo dana. Možemo nesvesno učiniti svesnim,
lagano, komad po komad. Suština našeg iskustva jeste promena. Promena je
neprekidna. Momenat za momentom život prolazi i nikada nije isti. Stalna
promena jeste suština čulnog sveta. Pojavi se misao u tvojoj glavi i, pola
sekunde kasnije, već je otišla. Dođe druga, i ona je otišla. Zvuk ti zatreperi
bubnu opnu i onda tišina. Otvori oči i svet počne da juriša u tebe; zatvori
kapke i nema ga više. Ljudi dođu u tvoj život i onda ga napuste. Prijatelji
odlaze, rođaci umiru. Tvoja sreća ide nagore, pa nadole. Ponekad nešto dobiješ,
ali isto toliko često i izgubiš. Tome svemu nema kraja: promena, promena,
promena. Ni dva trenutka nisu ista.
U svemu tome nema ničeg pogrešnog. To je priroda ovog
univerzuma. No ljudska kultura nas je naučila da nekim neobičnim reakcijama na
ovaj neprekidni tok kategorizujemo iskustva. Pokušavamo da svaki opažaj, svaku mentalnu promenu iz tog neprekidnog
toka uguramo u jednu od tri mentalne fioke. Ovo je dobro, ovo je loše, ovo je
neutralno.
I onda, u zavisnosti od toga u koju smo ga fioku stavili,
počinjemo da tu stvar gledamo kroz čitav skup naučenih mentalnih reakcija. Ako
je neki opažaj okarakterisan kao “dobar”, pokušava da istog trenutka zamrznemo
vreme. Hvatamo se za tu misao, umiljavamo joj se, čvrsto je držimo i pokušavamo
da nam ne pobegne. Kada nam to ne pođe za rukom, upinjemo se iz petnih žila da
ponovimo ono iskustvo koje je izazvalo tu misao. Nazovimo tu naviku
“vezivanjem”. Na drugoj strani uma leži kutija sa natpisom “loše”. Kada opazimo
nešto “loše”, pokušavamo da ga odgurnemo od sebe. Pokušavamo da ga poreknemo,
odbacimo i otarasimo ga se na bilo koji način. Borimo se protiv sopstvenog
iskustva. Bežimo od dela sebe. Nazovimo tu naviku “odbacivanje”.
Između ove dve reakcije leži neutralna fioka. Ovde trpamo
sva ona iskustva koja nisu ni dobra ni loša. Ona su mlaka, neutralna, neinteresantna
i dosadna. Spakujemo iskustvo u neutralnu fioku kako bismo mogli da ga
ignorišemo, a onda pažnju 10 opet usmeravamo tamo gde je akcija, naime na naš
beskrajni krug želje i odbojnosti. Tako ova treća kategorija iskustva izgubi
dobar deo svog udela u našem iskustvu. Nazovimo ga navikom “ignorisanja”.
Direktan rezultat čitavog ovog ludila jeste stalna trka bez kraja, neprekidna
jurnjava za zadovoljstvima, neprekidno bežanje pred bolom, neprekidno
ignorisanje 90 odsto našeg iskustva. I onda se pitamo zašto nam život izgleda
tako bljutav. A problem nije u životu kao takvom, već u sistemu koji ne
funkcioniše. Bez obzira koliko jurcao za zadovoljstvom i uspehom, ima situacija
kada ne uspevaš. Bez obzira koliko bežao, ima situacija kada te bol ipak sustigne.
A između toga dvoga, život je toliko dosadan da bi najradije vrištao.
Iz knjige "Meditacija za početnike" - Henepola Gunaratana
Нема коментара:
Постави коментар