Tako je lijepo biti iskren

Što se mene tiče, nema te cijene koju bih platila da ne budem što jesam, iskrena. Psiholozi kažu da svako od nas slaže barem jednom za svog života. Ja mislim da je to premalo i nemoguće, iako ne volim neiskrenost. Treba se samo sjetiti onog trenutka kada ste bili neiskreni prema sebi ili prema nekom drugom. Zaboravimo sada razloge. Sjetite se situacije u kojoj ste nekoga slagali, u kojoj niste bili iskreni...Kakav je osjećaj? Jadan, prazan, ružan, odvratan, takav da sigurno manje volite sebe. Ako još uvjek u vama postoji čovjek. Ako ne postoji, onda nemamo o čemu da pričamo. I nije važno da li lažete sebe ili druge, poslije izvjesnog vremena to toliko pređe u naviku i prosto vas obilježi. Ko zna šta se čovjeku usput dogodi i gdje zastrani, pa zaboravi na tu tako cijenjenu vrlinu. Da bude iskren, da govori istinu.

Zaboravi na to koliko samo sreće i ljubavi iskrenost nosi sa sobom. Koliko opuštene, slobodne komunikacije i verbalne i neverbalne. Sjetite se samo nekog lažova u svom životu i kako se i njegova mimika i govor tijela i sve nekako promjeni kad počne da vas "masla". Sjetite se i trenutka kad ste i sami odlučili da ne budete iskreni prema nekome iz bilo kog razloga, sjetite se te svoje smušenosti, nespretnosti...kao da se sve udruži protiv vas, pa ne znate ni šta ni kako. Uh, muka je to. Kako onda, pitam se, nekome laži mogu postati način života, kako i s kojim ciljem se upetljaju u te ralje laži i prigrle ih kao nešto normalno i svakodnevno? Kako kad je tako mučno? Ali, valjda oni to najbolje znaju...

S druge strane tako je lijepo, djelotvorno i vjerodostojno biti ono što jesi, govoriti ono što misliš, gestikulirati i svakim svojim pokretom biti usklađen sa sobom i drugima. Pogledati ih u oči. Mnogi vole reći kako ljudi vole da ih lažu, da im se ne kaže istina. Mislim da to nije tačno, jer i onda kad nam se ne svidi ono što nam neko iskreno saopštava i istina koju od nekoga čujemo, ma koliko nam teška bila, imamo to što imamo i na nama je da vidimo šta ćemo s njom. A s lažima zna se. Jedna vezuje drugu, druga treću i tako dalje. Sve do trenutka dok se, a dođe on prije ili kasnije, istina odnekud ne pojavi.

Sigurno znam da ne bih bila u koži u kojoj mora da je jako tijesno i neudobno, kad pored iskrenosti i istine, biraš laži i obmane. Kad se lišavaš opuštenosti, ljubavi, poštovanja i povjerenja, a svjesno biraš put straha, prijekora, kazne, nerijetko i bolesti. A sve kreće bezazleno, možda samo zbog toga što u većini slučajeva istina nije obavezujuća, što pređe u naviku, što misliš da je bezazleno, što donosi neki trenutni "ćar". Nije baš da nam kao Pinokiju poraste nos...Ali vrlo lako možemo da izgubimo kompas, sebe, druge...