Nije istina da izbor ne postoji. Ne slažem se da ne može bolje, više i drugačije. Ne slažem se da su nam ruke vezane. Možda samo mozgovi. Da! I moj je dugo vremena bio vezan, ne malo, nego na mašnu i na čvor. I ja sam mislila da tako treba... Kakva opravdanja čovjek svakodnevno sluša? Npr. opravdanje da je nekome svega preko glave, pa je prestao da se bori, ili da on ne može ništa da promijeni, da drugi odlučuju umjesto njega, da je svezao "kreditnu" omču oko vrata, da nema vremena, novaca, da ga niko ništa ne pita...
Toliko nas je neko uvjerio da ne znamo, ne možemo, nismo vrijedni, nismo sposobni. Ko nas je uvjerio? To nije ni važno. Svakoga neko. Možda roditelji (u strahu i najboljoj namjeri), možda nastavnici, možda prijatelji, možda tzv. velike gazde, koje su kao kolera, kao epidemija rasprostranjeni i haraju ovim ludim vremenima, možda političari... Toliko smo kao pojedinci, kao grupe i kao društvo navikli na ograde, barikade i prepreke, da više ne vladamo svojim životima. Toliko smo počeli da ličimo jedni na druge...ali ne na one koji i dalje znaju koliko umiju i mogu, na one rijetke srećnike koji ne moraju iz početka, jer još uvijek nisu zaboravili. Počeli smo da ličimo na onu većinu koja je toliko odustala od sebe, da je prosto postala rasuta, razmeđena, zalutala, koja više ne može da se pohvata, koja je tuđa.
Što je najgore, kao svjesni smo mi da stvari nisu u redu, kao znamo mi da je sve ili većina stvari onakva kakva ne treba da bude, kao sve mi znamo...i ništa! Došli smo u fazu da nam je nenormalno postalo normalno, da nam je tužno postalo smiješno, da nam je nebitno postalo bitno. Toliko smo sebi marginalnosti dozvolili, iza toliko smo se maski sakrili, da više nemamo pojma koliko bismo slojeva sa sebe trebali svući, kako bismo se ponovo pronašli. Znam to i sa sigurnošću to tvrdim, jer je taj pogrešan put bio i moj put. Mislila sam da moram, da sam dužna njime da koračam...I mene su zamalo uvjerili. Život je težak! Moraš! Kako drugi! Nije lako! Samo ti ćuti! Budi srećna! Šta ti je? Ne može drugačije!
A onda sam se jednog dana pogledala u ogledalo, ali se više nisam mogla pronaći. A poželjela sam se. Sebe. Ljudi oko sebe koje sam nekad poznavala. Nas. I odlučila da izbor postoji. Ne mogu da pronađem njih, sve dok oni to ne odluče, ali nešto ipak mogu. Mogu da pronađem sebe. I to što prije. Jer što prije počnem da se tražim, sve su veće šanse, da ću u tome brže i uspjeti. Za sve u životu treba da dođe taj trenutak, samo jedan toliko željeni trenutak, onaj u kome jednostavno više ništa nije isto. Trenutak u kome se ohrabriš i shvatiš da zaista hrabre i Bog čuva. Da li zato što su hrabri ili jednostavno zato što su odlučili da su samo oni i niko drugi odgovorni za sebe.
I znate šta?
Ništa ne fali vašem putu ako se nalazite tačno tamo gdje ste trebali, željeli i htjeli da budete. Naprotiv, uspjeli ste!
Ništa ne fali putu na kojem se trenutno nalazite ni ako ste odustali od toga da postignete sve o čemu ste sanjali, maštali, što ste željeli. Ali to jeste znak da vi niste uspjeli!
Mnogo toga, pak, fali putu kojim gazite svaki dan, ukoliko ste umorni, tromi, skršeni, svjesni da se svaki atom vašeg tijela buni koračanju istim. I ukoliko ste svjesni da je negdje, ali ne tu, put koji je stvoren da bude samo vaš!
Toliko nas je neko uvjerio da ne znamo, ne možemo, nismo vrijedni, nismo sposobni. Ko nas je uvjerio? To nije ni važno. Svakoga neko. Možda roditelji (u strahu i najboljoj namjeri), možda nastavnici, možda prijatelji, možda tzv. velike gazde, koje su kao kolera, kao epidemija rasprostranjeni i haraju ovim ludim vremenima, možda političari... Toliko smo kao pojedinci, kao grupe i kao društvo navikli na ograde, barikade i prepreke, da više ne vladamo svojim životima. Toliko smo počeli da ličimo jedni na druge...ali ne na one koji i dalje znaju koliko umiju i mogu, na one rijetke srećnike koji ne moraju iz početka, jer još uvijek nisu zaboravili. Počeli smo da ličimo na onu većinu koja je toliko odustala od sebe, da je prosto postala rasuta, razmeđena, zalutala, koja više ne može da se pohvata, koja je tuđa.
Što je najgore, kao svjesni smo mi da stvari nisu u redu, kao znamo mi da je sve ili većina stvari onakva kakva ne treba da bude, kao sve mi znamo...i ništa! Došli smo u fazu da nam je nenormalno postalo normalno, da nam je tužno postalo smiješno, da nam je nebitno postalo bitno. Toliko smo sebi marginalnosti dozvolili, iza toliko smo se maski sakrili, da više nemamo pojma koliko bismo slojeva sa sebe trebali svući, kako bismo se ponovo pronašli. Znam to i sa sigurnošću to tvrdim, jer je taj pogrešan put bio i moj put. Mislila sam da moram, da sam dužna njime da koračam...I mene su zamalo uvjerili. Život je težak! Moraš! Kako drugi! Nije lako! Samo ti ćuti! Budi srećna! Šta ti je? Ne može drugačije!
A onda sam se jednog dana pogledala u ogledalo, ali se više nisam mogla pronaći. A poželjela sam se. Sebe. Ljudi oko sebe koje sam nekad poznavala. Nas. I odlučila da izbor postoji. Ne mogu da pronađem njih, sve dok oni to ne odluče, ali nešto ipak mogu. Mogu da pronađem sebe. I to što prije. Jer što prije počnem da se tražim, sve su veće šanse, da ću u tome brže i uspjeti. Za sve u životu treba da dođe taj trenutak, samo jedan toliko željeni trenutak, onaj u kome jednostavno više ništa nije isto. Trenutak u kome se ohrabriš i shvatiš da zaista hrabre i Bog čuva. Da li zato što su hrabri ili jednostavno zato što su odlučili da su samo oni i niko drugi odgovorni za sebe.
I znate šta?
Ništa ne fali vašem putu ako se nalazite tačno tamo gdje ste trebali, željeli i htjeli da budete. Naprotiv, uspjeli ste!
Ništa ne fali putu na kojem se trenutno nalazite ni ako ste odustali od toga da postignete sve o čemu ste sanjali, maštali, što ste željeli. Ali to jeste znak da vi niste uspjeli!
Mnogo toga, pak, fali putu kojim gazite svaki dan, ukoliko ste umorni, tromi, skršeni, svjesni da se svaki atom vašeg tijela buni koračanju istim. I ukoliko ste svjesni da je negdje, ali ne tu, put koji je stvoren da bude samo vaš!
Нема коментара:
Постави коментар