петак, 15. децембар 2017.

Zastani, obrati pažnju...

Izjurila sam iz prodavnice u želji da što prije stignem do seke i sina koji su me čekali u blizini, ne bismo li što prije stigli kući. Bio je izuzetno hladan, vlažan, smrknut dan. Početak decembra. Jedan od onih dana kada bi se najradije ušuškao i ostao u četiri zida. Ali šipak. 




Prvo što sam ugledala bio je on. Starac koji je stajao ispred prodavnice i koji je bio u nevolji. Krvi je bilo posvuda, na njegovom licu, rukama, odjeći...držao je maramicu na nosu, pomagao je sam sebi, naravno nevješto. Prolaznici su ga nijemo mimoilazili, kao da se ne dešava baš ništa... Razmijenili smo nekoliko rečenica. Ne razmišljajući bacila sam torbu na zidić isred prodavnice i uhvatila se posla. Na zidiću sam vidjela i krvavu štaku, na asfaltu kesu koja je takođe bila isprljana krvlju. Iz torbe sam izvadila čitav arsenal pomoćnih sredstava i prionula na posao. Sve vrijeme sam ga zapričavala kako bih provjerila stanje njegove svijesti i da li se prepao. Bio je miran, pribran. Krvarenje smo sveli na podnošljivo, očistili krv. Seki sam javila da ću se zadržati, jer sam imala čvrstu namjeru da ga odvedem kući. Tamo ga je čekao neko. Ne bilo ko, bila je to supruga koja ima 83 godine, on ima 85 i otkrio mi je da mu ona sada znači više nego ikada prije. Izašao je samo da prošeta i da kupi kestenje, koje je kćerka poželjela. 


Kad nam je ponestalo vode, potražila sam je u obližnjoj prodavnici. Nisam je dobila. Nema veze. Stavila sam ga da sjedne na zidić, napravila mu oblogu za vrat, izmasirala ga, podigla lijevu ruku, očistila džemper. Krv je ponovo počela, te smo morali promijeniti tupfer u nosu. A onda je neko sa ulice iz auta konačno obratio pažnju. Bio je to sredovječan muškarac koji je pitao da li smo zajedno, treba li nam pomoć...skrenuo je autom na vrlo nezgodnom mjestu, parkirao i izašao iz auta. Po njegovim pitanjima sam zaključila da je ljekar. Nakon što smo stanje doveli do prihvatljivog, čovjek se ponudio da ipak on bude taj koji će dedu u nevolji autom odvesti kući. Smjestili smo ga zajedno, srdačno se pozdravili i rastali. 

Ne trebam vam govoriti o tome koliko puta mi se deda zahvalio, koliko lijepih riječi mi je uputio. I sa koliko povjerenja i ljubavi...  Na kraju je samo rekao kako je "hvala" malo za ono što sam za njega učinila i kako mu je žao što nema barem čokoladu. Odmahnula sam rukom, osmjehnula mu se najtoplije i rekla kako mi je najbitnije da on bude dobro i na sigurnom. Kasnije sam se sjetila da mu ni ime ne znam. A shvatila sam i da je moja žurba odjednom to prestala da bude. Usporila sam...

Prošla su dva dana. U ta dva dana u nekoliko navrata sam ga se sjetila, pitajući se da li je dobro i žaleći što nemam nikakvu mogućnost da to saznam. Sa sekom sam ponovo otišla u istu prodavnicu. Ona je trebala da preuzme neku naručenu robu, zbog greške jedne vrlo neljubazne i nezainteresovane prodavačice. Tamo je, pored naručene robe, bila i velika čokolada. Za mene. Starac ju je ostavio. Svratio je odmah sutradan nakon nemilog događaja, valjda misleći da ja tamo radim. Prodavačica koja dva dana ranije nije imala vodu da nam da i koja nas je sve vrijeme posmatrala sa sigurne udaljenosti, valjda je shvatila o čemu se radi. Rekla mu je da ja ne radim tu, da sam kupac i da treba ponovo da dođem. Mnogo se obradovao i ostavio mi poklon. 

Nije meni trebala ta čokolada. Ali mi je značila mnogo, jer je bila povratna informacija koju sam željela. Poslala mi je poruku da je on dobro i da je odmah sutradan ponovo bio napolju. To je važno. I važno je da još uvijek postoje ljudi koji umiju da pomognu, ne razmišljajući koliko će ih to koštati. Kao i oni koji umiju da budu zahvalni. Važno je i to da s vremena na vrijeme usporimo malo. Da obratimo pažnju... i da shvatimo da zadovoljstvo, ispunjenost i sreća nisu uvijek proizvod našeg ličnog dobra.




уторак, 12. децембар 2017.

Vjera u praznični duh, u sebe i čuda

Sve je više onih koji su izgubili vjeru u sebe, u praznike u čuda koja su moguća samo ako smo svoji…

Približava se još jedan decembar. I ovaj mi je tako brzo došao. I neminovno me natjerao na preispitivanje još jednog kraja pred novi početak. Znamo li uopšte ko smo, gdje smo, ko želimo biti, gdje želimo biti, s kim, zašto? Ako malo bolje pogledamo ljude oko sebe, ako s vremena na vrijeme to uradimo malo pažljivije, ne trebamo biti neki virtuoz, niti stručnjak iz domena psihologije da bismo shvatili. Većina nas i ljudi oko nas nije zagospodarila svojim tijelima, umovima niti strijemljenjima. Na one rijetke koji jesu se gleda kao na vanzemaljce, lude srećnike, čudake...a sad znam i zašto.





Budimo Svoji

Tanka je ona nit koja nas razdvaja, ali ako je prisutna onda smo svoji, ako nije onda smo masa. Masa ima veliku moć. A ako je ta moć-nemoć, onda smo postali kolektivno nemoćni, te nam oni koji nisu djeluju kao sila sama koja nikakve veze nema sa realnošću naših svakodnevnih borbi. Oni nam djeluju nestvarno, nemoguće.

 

Samo ako nam je u našoj koži dobro, tek tad je sve moguće. A da bi nam bilo dobro, valja zapeti i sve od sebe dati. Bez izgovora i odustajanja, čak i onda kad mislimo da više ne možemo. E, baš tad najviše moramo. Da bismo sebe voljeli i sa sobom bili dobri, jedini koga trebamo impresionirati je odraz u ogledalu. Mi, niko drugi.

Otkrijmo Ljepotu

 

Toliko ljepote živi u ljudskim bićima. Čiste, fine, tanane, samo nama urođene. Toliko jezika ljubavi imamo, samo je pitanje koji nam je najbliži i koji ćemo koristiti češće, prirodnije, koji će biti našoj duši srodan i zgodan da se ljubavlju čistom izrazi i pokloni je svijetu oko sebe. Pokloniti ne možemo ono što nemamo, prema tome poklonimo ovog decembra sebi sve ono što niko drugi ne može da nam da. A onda poklonimo malo toga svijetu oko sebe. I zapamtimo da je ljubav jedna od rijetkih stvari koja se dijeljenjem umnožava. Pružanjem ljubavi rastemo, zajedno sa onima kojima smo je pružili. A rast je divna stvar.

 

Svi želimo ljubav i sreću, ali ne možemo je osjetiti, niti drugima dati, ako su naše misli, naše riječi i djela, usmjereni u drugom pravcu. Zašto se krijemo tom magičnom svijetu ljubavi i otkrivamo tek jedan djelić njene ljepote? Zašto, da li ste se ikada istinski zapitali, jedni drugima zvučimo kao pokvarene ploče dok upućujemo čestitke i šaljemo želje za praznike i velike dane? Kažu da je nemoguće doživjeti sve ljepote ovog svijeta, ako ih želiš ali u njih ne vjeruješ. Svjesna sam da jeste tako. Jer kako doživjeti ljepote, ako svojom mišlju, riječju i djelom uporno pokušavaš da im podapneš nogu? Bilo bi super, a već u startu si sebe skinuo sa spiska. Zašto bi neko drugi bio srećnik i zašto bi se lijepe stvari uvijek događale tamo nekome? Zašto ne nama?

 

Vjera I Ljubav

 

Umjesto što se svađamo oko toga da li varamo djecu pričama o Svetom Nikoli, Djeda Mrazu, njihovom postojanju, njihovim moćima, umjesto što mora energije trošimo na njihovu relevantnost, bolje bi nam bilo da razdvojimo predrasude od suštine. A suština je tako divna. Suština je u nama i u ljubavi koja je nepostojeća bića stvorila, postojeća izdigla mnoštvom onog najboljeg iz nas. A nama dala bezbroj mogućnosti da budemo dobri, da budemo u ulozi čudotvoraca, kako bismo usrećili one koje volimo. Nama je teško vjerovati u tovare ljubavi, radosti, sreće, čarolije, zajedništva. Toliko, da smo spremniji raspravljati do iznemoglosti nego biti ono za šta smo stvoreni... Suština je u nama samima. Sve oko čega raspravljamo stvorili smo sami. Naš alat  u toj gradnji je bilo ono najbolje što živi u nama. Može li se onda pogriješiti?

 

Ne treba nam bajka, život to nije. Treba nam vjera. Šta nas briga da li neko vjeruje u Svetog Nikolu, Djeda Mraza, Aladinovu lampu, Alisin čarobni napitak, čarobni štapić, u vile i vilenjake... Treba nam da se saberemo, da se zaljubimo u život kao u praznike, kao u najveći dar, kao dijete koje je zaljubljeno u cijeli svijet kao u čudo najveće. Treba nam da povjerujemo u sebe. U druge. Treba nam da se naježimo od ljepote koju ćemo nositi u sebi i koju ćemo umnožavati dijeleći je nesebično svijetu oko sebe. Osmijeh nam treba. Zagrljaj. Treba nam moć da sebe i sve oko sebe uvjerimo da su čuda moguća. Da čarolija postoji. I da ne traje samo nekoliko dana u decembru i početkom januara...


недеља, 5. новембар 2017.

Miris - Dodir najdubljih osjećanja

Mirisi - Dodir Najdubljih Osjećanja

 

Hoće to nedeljom. To sa mirisima. Kao da ih je nedeljni mir iznjedrio i poslao jedan po jedan, nepogrešivo u srce me pogađajući. Ta silna nabijena i uzburkana osjećanja, tu emotivnu vrtešku, najlakše je natovariti na leđa mirisa. On je danas kriv, zaslužan, odgovoran, on je taj koji proizvodi čitav scenografski haos. Razbuktao je i rasplinuo mašineriju mog srca, duše, mozga, sve stavio u pogon i napravio pometnju.





Miris Oktobra

...U vazduhu je neki čudan miris oktobra i smoga. Vidim sebe u roditeljskom domu. Svi smo tu, kao nekada. Uživam. Zbog mirisa smoga. Sreće.

Zašto je baš danas neko odlučio da pravi ajvar? Podsjeća na knjigu uspomena, blizak je srcu, a zimnica. Miris. U mojoj glavi čitav arsenal od oktobara i ajvarnih iskustava. Djetinjstvo. Nedostajanje razdire. Zbog ajvara i mirisa.

 

Miris Voljenih Bića

Njen miris je poseban, jedinstven, žustar, jak, zaštitnički, moj. Nikom je ne dam, niti ona mene. Iako kaže da sam došla neplanirano. Iako se pravi da je hladna. Sreća. Zbog nje. Mirisa.

Zamišljam njegov miris. Gotovo da ga mogu osjetiti. Prilazi mi tek obrijanog lica. "Debela", "još samo ovo ljepote mi je ostalo..." Važno se saginje prema meni, očekujući poljubac u obraz. Bio je naš stub. Uvijek je mirisao. Njegov miris. Suze. Bol. Nikad više. Želim još...

Prvi susret sa njom. Porodilište. Udahnula sam je čitavim svojim bićem. Jedva smo preživjele. Taj momenat ne zaboravljam. Miris koji me je liječio, ispunio. Danas je drugačiji. Volim ga. Kreću mi suze. Zbog mirisa.

Njegov je ljekovit. Dugo iščekivan. Od prvog susreta isti. Suština mu je ista. Srodne duše isto mirišu. Udišemo se, njuškamo i mirišemo svakog dana. Miris mog spasenja. Čista ljubav. Rastem.

 

Miris Proljeća

Zamirisalo mi je na proljeće. Oktobarsko sunce, a grije. Možda zato taj proljetni trenutak. Izvijugao je bezbroj staza. Mojih i njihovih. Većina njih više nikada neće osetiti taj miris sa mnom. Nema ih više. Opravdano su odsutni. A ja gotovo ljuta na njih. Želim ih pored sebe. Zbog mirisa.

 

Težak  Miris

Sjećam se njegovog mirisa. Ne osjećam ga više. Srećom. Ponekad me zapuhne onako kiselo-ljut, češće u vrijeme pretjerivanja i slavlja. Osjetim gađenje. Otpor. Oprost. Zbog mirisa.

Da li rasturene porodice imaju miris? Jer ja ga osjećam. Ne da mi da dišem. Gušeći je. Težak. Umara.

 

Novi Miris

Pitam se postoji li tvoj miris? Kakav je? Šta će mi donijeti? Kako će neka sutrašnja nedelja mirisati? Kakvom ćeš je notom ti obojiti? Da li ću biti srećna? Zbog mirisa...

Odlučio je on danas da bude dirigent i nepogrešivo je dirigovao mojim najdubljim osjećanjima. Toliko nota me je dodirnulo na toliko različitih načina. Ponekad se to dogodi, bez obzira na vrijeme, mjesto...

 

Takav Dan...

Danas je bio takav dan. Nedelja. Dan mirisa. Čitavo more me je zapljusnulo, okupalo, sapralo. Plima. Sad sam čista... Zbog mirisa.

 

 

недеља, 13. август 2017.

Kraj

Trajalo je godinama, a onda je konačno došao kraj...



U jednom trenutku sam se osvrnula oko sebe, pogledala ljude koji su me godinama umarali, mučili i sistematski uništavali, probudila se i više nisam mogla dalje. Ne s njima, i ne na takav način. Pitala sam se ko su oni... Sve u meni je bilo pomjereno iz težišta i vapilo za izlazom. Godinama sam živjela pateći tiho, katkad i glasno i misleći da činim pravu stvar, da tako treba i da je nužno spasiti porodicu, da je ona osnova iz koje sve kreće, s kojom je sve lakše. Ali to je bila zabluda. A ta zabluda je dovela do tako drastičnih posljedica zbog kojih i ovog trenutka teško dišem. Jer nije se tu više ništa moglo spasiti.

Predugo je moje srce bilo prepuno patnje i bola, izmučeno i željno slobode. Previše je neprospavanih noći, strijepnje, teških, preteških riječi, bitaka i ratova. Koliko sam samo vremena, energije i sebe uzalud potrošila. A ništa se nije bitnije mijenjalo, osim mog konfekcijskog broja, sijedih u kosi, godina i broja trajnih ožiljaka na duši. Toliko je načina na koje sam pokušavala da popravim stvari i bila sam uvjerena da je to moguće. To najbolje znam ja i znaju to moja voljena bića, koja još uvijek ne mogu da vjeruju koliki je bio moj prag, kako je bilo moguće izdržati to sve i ostati normalan i živ. To su vam ona bića koja dišu s vama i ne daju vam da se ni u najtežim trenucima predate i potonete. Jednom sam pročitala i zauvijek zapamtila rečenicu: "Kreni, i svemir će ti pomoći." Toliko je istine u toj rečenici, da se i danas naježim samo pri pomisli na sve blagoslove kojih sam itekako svjesna, a koje sam primila tek onda kada sam se odvažila i krenula.

Niko vas ne upozori da su stvari prešle sve granice normalnog i podnošljivog. Niko vam neće upaliti alarm i obavijestiti vas da je došlo vrijeme za bijeg. To jednostavno morate shvatiti sami, ali to je najteže uraditi. Odlučiti da ćete prestati biti žrtva bilo kome na ovom svijetu i da ćete po bilo koju cijenu pronaći utočište i mir. Ne čudi me danas to da je donijeti odluku bilo toliko teško. Imam osjećaj kao da je podsvijest znala šta će mi ta odluka donijeti, koliko će frustracija tek iz nje proizaći, pa je odugovlačila ono što je bilo neminovno. Danas mogu da vidim da kraj mukama nije mogao doći sam, da život opet može biti divan, da kad napokon izroniš možeš da dišeš...

Toliko je ljudi koji pate i kojima je nanesena velika bol. Što s lošom namjerom, što bez nje. Ali kakva god namjera bila, ako je njen proizvod patnja i bol, teško je. Meni, činjenica da nisam jedina i da se ljudima događaju takve stvari, uopšte nije olakšavala. Ljudi vole podrazumijevati mrak, gotovo ga smatrati nužnim i takmičiti se koga boli više, kome je teže i uljuljkavati se u toj tami kao da joj svjetlo nije nužno. Neke su patnje nužne, one su sastavni dio života. Neke nisu... Samo moramo postati svjesni koliko nas je teško neko povrijedio i koliko nas boli.

Ja nisam znala ni šta me tačno boli, ali kao po nekoj inerciji spominjala sam vitalne dijelove svog bića - dušu, tijelo, srce... Slamali su se i urušavali moji svijetovi, svemiri, temelji, sva mi se građevina tresla, a ja sam čekala. Predugo. Patnja i bol nam vremenom postaju gosti koji kao da su došli trajno. Sve djeluje nestvarno. Ni osvrnuli se nismo, život nam je izmakao iz ruku i mi djelujemo nemoćni. Pitamo se kako smo mogli biti toliko naivni i glupi i dozvoliti nekome da nam otkine čitav komad naše dragocjenosti, naših godina, našeg života. 
 
Ali kad u miru razmislimo, ništa mi nismo pogrešno uradili. Mislili smo da smo na pravom putu sa pravim ljudima i da se borimo za pravu stvar. Ono što ne nosiš u sebi, ne očekuješ da živi u onima koji su odlučili da te slome. A dok to uvidiš, shvatiš i prihvatiš, ko zna u kakvo si se stanje doveo. I možeš da plačeš, kukaš i žališ za sobom koliko god hoćeš, ali osim što će to biti ventil za ublažavanje bola, teško će pomoći da kreneš dalje. Takođe, možeš da kvalifikuješ neprijatelje, da ih kriviš, proklinješ trenutke kad su vam se putevi ukrstili i moliš Boga da im sudi. Sve sam to i ja radila. Vremenom sam shvatila da ni to ne pomaže da idem dalje, osim što je ljutnja na malo višem vibracijskom nivou od bola, pa trenutno bude malo lakše.

Ali ono božansko u nama opire se mržnji i osjećaju da jedino strašna kazna može biti naša satisfakcija. Shvatićemo prije ili kasnije da naša duša vapi za oproštajem. Oprostiti moramo sebi i njima, i svemu što nam zagađuje napaćenu dušu koja tako opterećena raznim bremenima teško može dalje. Oprostiti ne znači savladati čarobnim štapićem sve demone u sebi i oko sebe. Oproštaj je proces, jedini koji vodi tamo gdje počinje ono kreativno u nama, ono čisto što vodi ka miru za kojim čeznemo. Tu više nisu bitni odgovori na pitanja koja nas muče i nije više važno ko, kako i zašto je donio bol, tugu, nesreću, patnju i jad u naš život i zašto misli da to i dalje može da radi. Važno je sačuvati sebe, zbog sebe i svih onih ljudi čija srca su otvorena i spremna da nas bezuslovno vole i pruže nam ruku onda kad nam je ona najpotrebnija. Oproštaj jeste samo riječ, ali sve do trenutka dok ga ne doživite u njegovom punom sjaju, koji će pomoći da se duša očisti i tako svijetla i čista ne krene dalje da osvjetljava vaš put.

Još je nešto veoma važno prihvatiti, a to je da smo ranjivi, da nismo svemogući i da je i to u redu. U zadnje vrijeme često mi se desi da pomislim na broj ljudi koji umire u svijetu svakog dana i uopšte nije važno kada ćemo otići, važno je ono što ćemo imati u tom trenutku. Da li će to biti zatvor u koji nas je neko strpao i mi smo na to pristali ili će to biti život koji smo birali slobodnom voljom.