Opusti se, kažu

Opusti se, kažu! Moraš se opustiti...  

Gdje god se okrenem imam osjećaj da čujem to - opusti se!

Opusti se, moraš da se opustiš.

Glupa nisam, to odmah možemo eliminisati. Gluva takođe nisam, jer ih sve jasno čujem.

Ali zar ja stvarno ne znam šta to znači? Da li je toliko teško to opuštanje?

Da li se opušten rađaš, uči li se to, može li se zaboraviti, pa ponovo naučiti?

Šta to sa mnom i opuštanjem nije u redu?

Ko zna koliko puta sam se opustila i vrlo brzo shvatila da na to nisam imala pravo.

Opusti se, ma samo opušteno...

A ja, kao da sam zapela u nekom čistilištu opuštanja i na korak sam, ali ne, i dalje se nisam pomjerila.

A želim da kažem i sama sebi, da dreknem koliko me grlo nosi, glasno najglasnije – opusti se!

A onda sjećanja kažu, ne!

Znaš li šta se dogodilo kad si se zadnji put opustila, ali i onaj put prije njega...

Prvi put sam bila opuštena sa sedamnaest, toliko bar mogu da se sjetim. A onda je došlo neopuštanje, zato to tako jasno pamtim.

Možda je to bio i poslednji istinski put. Svaki slijedeći je govorio da budem oprezna, jer bi u suprotnom sve moglo da ode bestraga.

Ili sam ja to samo umislila.

Jednom sam se opuštena probudila u ratu i bezumlju.

Onaj poslije njega sam opuštena pogrešno izabrala, pa sam to skupo platila.

Na dan velike opuštenosti i slavlja, smrt.

Taman pomisliš kako ti to sa opuštanjem polako ide od ruke, kad gle...

Ne dišeš ti, ne diše niko oko tebe.

Spavaš opušten, probudiš se i šipak.

Ima još, može još gore.

Ali opusti se, kažu...

Poslije toga sam valjda prestala da pokušavam.

Ili se ne sjećam slijedećeg puta, valjda naviknuta da slijedi neki nova neprijatnost. Kao da mu je dužnost da mi slikovito u lice saspe činjenicu da je svako moje opuštanje samo uvod u ono s čim ću morati da se nosim. A ja ne znam imam li još snage da se nosim sa nesrećama, ratovima, bolestima, nemanjima, tugama, institucijama.

Da, na njih sam potpuno zaboravila. Kad sam ih pozvala kao podršku, rekoše da ne mogu pomoći. Moraju da prate "sistem". A čak i kad mi to nisu sasuli u lice, bilo mi je jasno da ne mogu. Jedni rekoše da mogu, a ne uradiše ništa.

I onda čuješ – opusti se!

Podsjećaš na ranjenu zvijer koja nastoji da urođenim instinktom spase sebe i svoje. Shvatiš da nema normalnog odgovora na nenormalne okolnosti. Osim neopuštanja.

Opusti se, kažu...

Opustiš se i odjednom osjetiš nemoć, nepoznat teren i nelagodu, osjećajući da je opasnost iza ugla. Nepogrešivo je svaki put bila tamo, čak i kad bih prestala misliti o njoj ili bila poluopuštena. Sve jednostavno krene, osmijeh ozari lice i odjednom teži put postaje lakši, sve se iskomplikuje. Svaki put, nepogrešivo.

A onda čuješ kako moraš da se opustiš, kako treba da živiš.

Ko još živi, a sapet je u sadašnjem trenutku iščekujući ono što svaki put dolazi ne pitajući...

Ne možeš tako, moraš da se opustiš, to znaju svi. Prepuni su recepata i savjeta kako treba i kako moram. Opusti se, život ti prođe.

A u nekim rijetkim trenucima kad i osjetiš da je opuštanje blizu, počinju da te uče da ne možeš da se opuštaš naivno i slijepo, nego strategijski. Glup si danas i stršiš, ako ideš iskreno, otvoreno, srcem. Ne ide, kažu mi, danas to tako. To se danas ne cijeni.

Ama, opusti se.

Ali...

Moraš biti igrač. Čuj igrač, a opušten. Kako to jebote?! A onda poželim da sam negdje gdje možeš biti opušten kao ti, a ne kao igrač. Ne znam ja da se igram. Osim onih igara iz djetinjstva koje još uvijek pamtim. Nisam za ove moderne. A najčešće su to igre skrivanja očiglednog i one druge koje otkrivaju nepostojeće. I to me umara.

Onda ja tako poželim da mogu biti negdje gdje smijem da se opustim a da ne strijepim i da ne budem igrač. Ali svi znaju šta treba, pa i kako, samo ne znam gdje. Možda ni oni ne znaju.

I onda opet prestanem da se opuštam i ostanem tamo gdje sam navikla, na korak od opuštanja.

Tako mi je lakše.

Opusti se, kažu...

Ali kad je isuviše vanrednog i neočekivanog, teškog, a ono redovno je svakako tu, onda je to previše. Za opuštanje.

Ko zna, možda se neko čudo dogodi, pa me opuštanje otkrije, pa se zaljubi u mene toliko da me više ne napusti, kao što je onaj prvi put i onaj... Možda, ali kažu da se u čuda mora vjerovati i da nije teško.

Opusti se, kažu... 

Svjetlost je u nama

Ne zaboravimo da je suština onog lijepog osjećaja u svakome od nas upravo svjetlost koju posjedujemo, dijelimo i šaljemo dalje... Zato sijajmo, najsjajnije sijajmo! Nema veće misije niti ljepšeg zadatka za nas.

Zapitamo li se katkad kada smo se osjećali najprijatnije, odgovor ćemo svakako pronaći u svim onim divnim stvarima i ljudima koji su tome doprinijeli, pomažući nam svjesno i nesvjesno da se osjećamo dobro ili bolje. 

Zašto nas priroda očarava, kakav nam osjećaj daje? Zašto nas ljudi, koji u nama proizvode najljepše emocije, očaravaju? 

I nije važno da li su nam ti ljudi i koliko bliski. Ponekad je dovoljan samo trenutak da nas neko zadivi i pošalje poruku kako je svjetlost u nama i oko nas ono najvažnije. Ključ za sve one divne emocije i osjećanja kojima težimo i kojima bi trebalo da teži svaki normalan čovjek.

Zato birajmo svjetlost. Nazovimo je kako nam volja, prirodnom, urođenom, prazničnom, božićnom, čarobnom, tajanstvenom, samo nama svojstvenom, ali neka to svjetlost bude. Bez nje smo sputani i prazni. Kada sijaš, bolje vidiš. 

Sve češće osjećam ljubav prema ljudima koje sam tek srela. Baš zbog svjetla koje nose sa sobom, zbog ljepote kojom zrače. Takođe, oni je nesebično dijele sa svijetom oko sebe. 

Zavoljela sam te slučajne, kratke susrete sa ljudima koji mi nisu poznati, ali me oplemene svojim osmijehom, svojom riječju, djelom i svojim svjetlošću. Toliko, da imam osjećaj da se poznajemo. Njihova namjera je časna. Njihov poziv je plemenit. 

Duše se prepoznaju i nije im važno ko je ko. Susreti su to koji ne nose teret koji je suvišan i koji nisu bezrazložno opterećeni. Zato ih volim. Čovjek čovjeku ne mora nužno biti vuk, mrak. Može biti svjetlo koje će obasjati dušu. Onakoo se nikad neće ugasiti.

Zapitajmo se s vremena na vrijeme s kojom namjerom radimo određene stvari. Vrlo često smo nesvjesni koliko je namjera važna. Šta želimo da poručimo svijetu našim postupcima? Koji je cilj našeg djelovanja i šta mi to očekujemo od našeg putovanja?

Toliko puta sam čula izgovore za loše životne odgovore i za sopstvenu tamu. I vi ste ih čuli, u to sam sigurna. I upražnjavali. Isto kao što sam i ja. Ali može drugačije. Ja biram drugačije, jer me usrećuje, a usrećuje i ljude oko mene. Zašto bih imala izgovore za mrak, kad želim da imam razlog za svjetlost. 

Počnimo sa namjerom da ćemo sijati po svaku cijenu. Čak i onda kada se tamni oblaci svom silinom natovare na naša leđa u vidu problema ili ljudi koji žele da i mi potamnimo. Nemojmo. Tada sijajmo najsjajnije, jer možda je to svjetlo naš spas. A tama neka se vrati na adresu sa koje je i stigla. 

Šta mi dobro primanjem tuđe tame možemo dobiti? Šta vraćanjem istom mjerom možemo dobiti? Ništa osim umnožene tame i jada. Nema svjetlosti u jadu i tami. Kao što nema dobra u lošoj namjeri.

Povremeno se prisjetim svojih vrlo teških godina i pokušam da se sjetim sebe u njima. Teška su ta sjećanja, tjeraju na otpor. Prema samom sebi. Dođe mi da plačem. Bude mi danas žao što sam juče dozvolila da toliko potamnim, da se ne prepoznam. 

Od tolike tame dugo vremena nisam dobro vidjela. I ko zna koliko sam sebi svjetla uskratila. To danas znam. Ali znam i to da sam danas srećna. Jer, sreća je u skidanju tame svjetlom. Šta bi bilo da je ostalo onako, ne želim da znam. 

Odluka je jednostavna. Ako mi postanemo svjesni koliko je važna. Koliko je važno sijati, obasjati svoju dušu, razgaliti svoje srce i voljeti, voljeti sebe, ljude, život... 

Jer nemamo mi veći adut od ljubavi na ovom našem kratkom putovanju. Adut, koji će nam dati više dobra i darovati ga našim svjetlošću svijetu oko nas. Kad bismo znali koliko smo pokvarili svoj život hibernacijom... 

Svaki trenutak je tu da nam da priliku da sijamo ako to želimo. Ili da to ne uradimo pod raznim izgovorima i tako prepisujem od onih koji nam ne smiju biti ogledalo. Svjetlo je spektar. Tama je tama i ništa više. 

Ona je lavirint iz koga se teško pronalazi izlaz. A mogu proći godine. Koji god da je izgovor, ako za posljedicu ima gubitak ličnog pečata. Tada smo u startu izgubili.  

Jer ti se sutra neće svidjeti ko si bio juče, ako sutra budeš drugačiji. Niko nema pravo da nam oduzima naše svjetlo, našu dušu, nas… A ako to činimo sami, tim gore. 

Istina je da je život i svjetlo i tama i da su neke tame nužne. Takođe je istina da je život umjetničko djelo. A istina je i to da nema tog svjetla koje će nas obasjati spolja ako mi nismo odlučili da sijamo iznutra...