Imala sam danas važnog posla

Imala sam danas važnog posla…

Valjalo je ispuniti obećanje, ranije dato mom malom anđelu. Nije baš da sam morala uložiti ogroman trud, nije trebalo daleko otići. Nije mi trebao novac, telefon, računar, niti “Klepetalo” u glavi koje gotovo neprestano vrti isti film. Samo dobra volja jedne blesave majke da se opusti, prepusti i podjetinji. I malo vremena. Sjajno! A vjerujte mi da je baš tako i bilo...

 

Imala sam danas važnog posla…

 

Trebalo je napraviti kuću od lišća, zajedno sa Milanom, onako dječije ushićenim, jer slijedi prava oktobarska poslastica. I tako, pređemo ulicu, dođemo na gradilište, jedino pravo zeleno ostrvo na betonskoj džungli oko nas i krenemo sa gradnjom. 

 

Štapovi i lišće svuda oko nas, sunčani oktobarski ponedeljak, povjetarac koji pomaže lišću da se rastane od svog domaćina za ovu sezonu, poneka ptičica, poneki šetač i mi. Svuda oko nas užurbanost prvog radnog dana u sedmici, a za nas je vrijeme stalo. 

 

Jer, imali smo danas važnog posla… 

 

Milan i ja. I priroda. I jesen. I oktobar. I sve njegove boje i mirisi. Zaboravila sam na sve o čemu sam prethodno mislila. Na sve izazove, brige, planove. Bila sam na tom magičnom mjestu, tako zahvalna, nasmijana i srećna. Zemlja mi je, onako meka i blatnjava, bila prijateljica, pa sam je milovala rukama jednako kao i moje dijete od 4 godine. 

 

Drveće smo grlili i ne obazirući se da li će neko reći kako smo skrenuli s uma. Pričali smo sa, kako ih mi zovemo, crvenim bubama koje su prekrile stabla. Milan je ljubio gusjenicu, pokušavajući da je zaštiti i tražeći listić kao njeno stanište. U prvi mah se naježih zbog tog poljupca, a onda promislih i pomislih, pa šta!? Sve mi je u toj igri i gradnji naše jesenje kuće bilo blisko. 

 

Šuštanje lišća, njegov miris, miris zemlje, drveće, ptice, sunce, oblaci, svemir. Sve. Čak i zemlja na našim rukama, patikama, Milanovim usnama (poljubio je gusjenicu, sjećate se…) U mislima sam grlila cijeli svijet i osjećala ljubav i zahvalnost.

 

Setila sam se kako ljudi vole reći (objašnjavajući uglavnom svoju krutost) da sa obje noge čvrsto stoje na zemlji. Gravitacija se pobrinula za stajanje, to je dokazano. Ali za ono što oni žele reći, pobrinuli su se sami. A ja, ja sam poželjela da više nikad ne stojim čvrsto, jer što čvršće stojim, to sve manje imam sebe. 

 

I sve više ljuštura, pravila, moranja,  nemanja, briga, ozbiljnosti, izgovora, a sve to kako se čvrstina mog koraka ne bi poljuljala. Ta krutost mi ne treba, jer mi ne služi. Ne treba ni drugima, ali moraju to sami shvatiti. 

 

Praviti kuću od lišća, otvoriti pritom sve svoje prozore i vrata, to je ono što mi treba, to je ono što mi služi i što pomaže kiseoniku da dospije u sve djeliće mog tijela i duše, tako da osjetim da dišem i živim.

 

Imali smo danas važnog posla… 

 

Istina je da je mogao sačekati, da je i prečeg posla ponedeljkom u jedan popodne bilo, ali je takođe istina da me baš briga. Trebalo je ispuniti obećanje vrlo važnoj maloj osobi u mom životu. A on je tačno znao šta želi, kad, zašto i kako. Ali nije mogao sam.

 

Ili je znao ono što ja nisam. A sada znam. Da mi je kuća od lišća trebala kao vazduh, možda i više nego njemu. Djeca jednostavno znaju. Ta dva sata donijela su mi više dobra, nego većina onoga što bih inače radila. Više sam se sa svojim sinom, sa samom sobom i prirodom sjedinila, radovala i uživala, u ta naša dva sata, nego u većini vremena.

 

Jer, imali smo danas... Pravili smo… Zahvaljivali smo se prirodi što je tako čudesna, grlili i ljubili cijeli svijet. Srećni. I svjesni da od zahvalnosti i ljubavi nema važnijeg posla. 

 

Vrijeme

U ljudskoj je prirodi da optužuje, upire prstom i da nalazi krivce. Za sve. Tako je lakše sa sebe skinuti dobar dio odgovornosti za brojne životne poraze. Takvi smo.

 

 

Koliko puta čujemo kako je krivo vrijeme, pritom ne misleći na vremenske neprilike, nego na vrijeme kao kategoriju trajanja. Ah to vrijeme, vrijeme je lopov! Čekaš da prođe, pa tako čekajući shvatiš da još nešto treba sačekati da mu mahneš, a iza ugla čeka još nešto... A ti čekaš da prođe i ovo i ono. Pa ti, čekajući, vrijeme nekako čudno protiče. Ali i ako požuriš, ne valja.

Neki put ti se učini da leti, prođe u trenu. Ili zapne, pa nikako. Vrijeme. A suština je da dešavanja koja su na čekanju ili želiš da prohujaju, nemaju veze sa vremenom, nego sadržajem. Sadržaj kao sadržaj, mijenja se i modifikuje, stopirati ga ili ubrzati, samo zato što mi to želimo, uzaludan je posao. A onda je vrijeme lopov, iz našeg ugla. Varljivo je. I život zajedno s njim. A nije. Samo traži našu prisutnost.

Ni ja se ne mogu pohvaliti da sam baš bila prisutna. Više nesvjesna da ne živim istinski, da ne doživljavam trenutke čekajući. Ili da ih preskačem. Fokusirana na jedno, pored mene bi prolazilo sve ostalo. I ovo i ono što dolazi. A samo mi je nedostajala prisutnost. Vrijeme s tim nema ama baš nikakve veze. 

Niti nam je ono ikad garantovalo da će trenuci koji dolaze biti kvalitetniji, bolji, ljepši, draži.  Nema ni garancije da ćemo u njima uživati više, osjećati se bolje. Isto tako nema potvrde da bi nam bilo jednako lijepo kada bismo ga zaustavili. Samo smo umislili. Poželjeli da požurimo ili da usporimo vrijeme. Sreća je da ne možemo ni jedno ni drugo.

Koliko je život jednostavan u svojoj suštini, ponekad saznaš kad se najmanje nadaš i na nevjerovatne načine. Shvatiš da se vrijeme svima nama jednako troši i da je u tome ljepota, ponekad i spas. Kako nas može varati nešto što smo sami uveli da nam odbrojava boravak na ovoj planeti... Čini mi se da nam je teško naučiti da trenutak jeste sada, a nije prije ili poslije.

Ili je ta neka sila koja nas zavarava toliko jaka da joj se ne možemo tako lako oduprijeti. I onda nam je vrijeme lopov, bešćutni gad koji nemilice prolazi, koji ne želi da se zaustavi kada nam je to najpotrebnije ili da požuri ako nam je to od vitalnog značaja. Neće da premota i vrati film za nas, onda kada nešto nismo baš najbolje shvatili, stigli, uradili...

Važno je, možda i najvažnije shvatiti da je život kratak da bismo čekali krajeve. Rađanja, vrtića, škole, udaje, posla, penzije, putovanja... Čitav život prođe dok mi čekamo. Grč čekanja je poput kazne, pa nam i život postaje takav.  Jer, kao da u isti koš trpamo i ono što tamo ne pripada, svo dobro koje nas je dotaklo. Dok smo čekali. Ili dok smo žurili.

Ljudi svakodnevno čekaju krajeve nečega. Kraj jednog sata, kraj dnevnih obaveza, kraj radnog vremena, kraj dana, mjeseca, godine. Valjda u tim krajevima čovjek vidi početak nečeg novog, svježeg, boljeg, nečega što će biti bolje od prošlosti, nečega što će je nadmašiti. I sve je sa tim potpuno u redu, barem na prvi pogled, jer imaš osjećaj da te gura naprijed.

Ali, ako se previše odomaći, shvatiš da nisi bio prisutan, a trebao si biti. To je ispunjavajuće iskustvo. Naše prisustvo. I ako bismo imali neke želje povremeno, onda bi bilo sasvim u redu bilo željeti da teče sporije. Jer svako požurivanje, kao da je poruka da jedva čekaš da se završi ono što se samo jednom dešava i nema zamjenu. I sigurno će mu doći kraj. Sigurno će proći.

Zato, ne odgađaj radost života čekajući da svane dan kada ćeš biti manje zauzet i imati manje stresa. Svaki dan nam ostaje dan manje života. A u našim danima se krije toliko trenutaka za pamćenje da je prava šteta i nefer prema njima, nama i onima koji ih sa nama dijele, praviti se da ne postoje i željeti da prođu. Ne treba nam ta udica za koju ćemo se besmisleno hvatati, loveći ono što nije tu. 

Osim ponekad, jer niko nije savršen. Ponekad je jedva čekati sasvim u redu, kao i poželjeti da vrijeme stane... 

Za kraj

Manje tražimo krivce i manje upirimo prstom, a više se opirimo našim slabostima. Prestanimo da krivimo vrijeme i da ga nazivamo varljivim. Ako je neko lopov, onda je izvjesno da smo to mi. Jer čekajući i požurujući život, mi sebi krademo trenutke koji se više nikad neće vratiti.