Svitak X

Ko nosi u sebi tako malo vjere, da u trenutku najveće nesreće ili bola nije zazvao ime Gospodnje? Ko nije naglas kukao kada se suočio s opasnošću, smrću, ili zagonetkom što prevazilaze njegovo svakidašnje iskustvo ili sposobnost razumjevanja? Odakle izvire onaj duboki nagon, koji se u trenucima groze otima s usana svih živih stvorova?

Izmahnite brzo rukom ispred nečijih očiju, i kapci će mu namah zatreptati. Kucnite nekog po koljenu, i čitava noga namah će mu odskočiti. Suočite nekoga sa najužasnijim prizorom, i iz istih tih dubina na njegove će usne izroniti: ,,Oh, Bože!"

Život ne mora da mi bude ispunjen religioznim osjećanjem, da bih bio u stanju da spoznam tu najveću misteriju prirode. Sva živa bića što hode zemljom, uključujući i čovjeka, posjeduju duboko usađeni nagon da zatraže pomoć. Ali, zbog čega posjedujemo taj nagon, zbog čega nam je darivan?

Nisu li naši vapaji za pomoć neka vrsta molitve? Ne bi li bilo neshvatljivo, u svijetu u kojem vladaju zakoni prirode, podariti nekom jagnjetu, ili mazgi, ili ptici, ili čovjeku, nagon da zazove u pomoć - a da se, istovremeno, neki Svevišnji um nije potrudio da obezbijedi da neka sila koja sve nadmaša te vapaje čuje i na njih se odazove? I stoga, od ovog časa moliću se, ali moji pozivi u pomoć biće samo pozivi da mi se ukaže put.

Ali, nikada se neću moliti da mi budu podarene materijalne stvari ovog svijeta. Ne pozivam slugu da mi donese hranu. Ne tražim od vlasnika svratišta da mi spremi sobu. Nikada neću tražiti da mi se daruju zlato, ljubav, dobro zdravlje, sitne pobjede, slava, uspjeh ili sreća. Moliću se samo da mi se ukaže na put, da budem upućen kako da sam steknem sve to, i siguran sam da će moje molitve biti uslišene. Upute koje tražim možda će stići, a možda i neće stići; ali, ne predstavlja li i jedno i drugo neki odgovor? Ako neko dijete zatraži hljeb od svoga oca, i hljeb ne dobije, nije li i to neki odgovor?

Moliću se da mi se ukaže put, i, kao trgovac, evo kako ću se moliti:

O, tvorče svih stvari, pomozi mi. Evo me kako danas zakoračujem u svijet samotan i nag, i bez tvoje ruke na koju ću se osloniti, skrenuću daleko sa staze koja vodi ka uspjehu i sreći. Ne tražim ni zlato ni haljine, čak ni prilike koje su u skladu sa mojim sposobnostima; ono za šta molim jeste uputa kako da moje sposobnosti dorastu prilikama koje mi se pružaju. Naučio si lava i orla kako da love i održavaju se uz pomoć čeljusti i kandži. Pouči i mene kako da lovim uz pomoć riječi i da napredujem putem ljubavi, tako da mogu biti lav među ljudima i orao na tržnici. Pomozi mi da ostanem smjeran i poslije svih prepreka i neuspjeha; i, nemoj skrivati od mojih očiju nagrade što dolaze sa pobjedama. Odredi mi zadatke u kojima su drugi pretrpjeli neuspjeh; ali, i uputi me kako da iz njihovih neuspjeha požanjem zrna uspjeha. Suoči me sa strahovima koji će prekaliti moj duh; ali, obdari me i hrabrošću da se nasmijem svojim promašajima. Podari mi dovoljno dana da dosegnem do svojih ciljeva; ali, pomozi mi i da ovaj današnji dan proživim kao da mi je poslednji. Vodi me u mom zboru, kako bi mi mogao donijeti plodove; ali, i ućutkaj me budem li ogovarao druge, kako nikome ne bih nanio zlo. Utvrdi me u navici da se ne libim sve novih i novih pokušaja; a opet, poduči me kako da se okoristim zakonima zlatne sredine. Obdari me budnošću, kako bih mogao prepoznati priliku što mi se pruža; ali, obdari me i strpljenjem koje će mi pomoći da usmjeravam svoje snage. Zaljevaj me dobrim navikama, i neka se u toj istoj vodi moje rđave navike utope; a opet, podari mi samilost prema slabostima drugih. Učini da patim, kako bih shvatio da je sve prolazno; ali, i pomozi mi da cijenim ono što sam postigao danas. Izloži me mržnji, tako da mi ne bude tuđa; ali, ispuni i moj pehar ljubavlju, kako bih tuđine mogao preobraziti u svoje prijatelje. Ali, sve ovo neka bude samo ako je takva volja tvoja. Ja sam tek jedno malo i samotno zrno grožda, a ipak si me načinio različitim od drugih. Uistinu, mora da si mi odredio posebno mjesto. Vodi me. Pomozi mi. Pokaži mi put. Učini da postanem sve ono što si namjerio da postanem kada sam, kao sjeme, bio bačen u brazdu, i kada si me odabrao da izniknem u vinogradu ovog svijeta.

Pomozi ovom smjernom trgovcu.

Povedi me, o, Bože moj.



Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Svitak IX

Moji su snovi bezvrijedni, planovi su mi od praha sačinjeni, a ciljevi neostvarljivi. Svi su oni bez značaja, ukoliko za njima ne dolazi djelo.

Stoga, sada, namjeravam da djelujem.

Nikada nije postojala ni jedna jedina mapa, ma koliko pomno, do pojedinosti i razmjera bila iscrtana, koja je svog vlasnika, sama po sebi, makar i za jedan pedalj odvela dalje. Nikada još nije načinjen neki zakonik koji bi, ma koliko pravičan bio, sam po sebi spriječio ma i jedan zločin. Nikada nije postojao nijedan spis - uključujući i ovaj što ga sada držim u rukama - koji je sam po sebi donio makar i jednu paru ili izazvao ma i jednu riječ sveodobravanja. Samo je djelo ono ognjilo koje će potpaliti, i dati život, mapi, zakoniku i ovom svitku; mojim snovima, mojim planovima i mojim ciljevima. Djelovanje je hrana i piće kojima će se hraniti moj uspjeh.

I stoga, od sada, namjeravam da djelujem.

Moje oklijevanje, koje me je do sada sputavalo, proishodilo je iz straha; i ja sada spoznajem tu tajnu, iskopanu iz dubina svih odvažnih srdaca. Sada mi je jasno da, želim li da svladam strah, moram uvijek djelovati bez oklijevanja; samo će tako tjeskoba u meni minuti. Sada shvatam da je djelovanje ono što lava straha svodi na mrava smirenosti.

I stoga, od sada, namjeravam da djelujem.

Od ovog časa, stalno ću imati na umu pouku da svitac odaje svjetlost samo kad leti, samo kad djeluje. Postaću svitac, i svjetlost koju ću ja odavati biće vidljiva i u sred dana, uprkos svjetlosti sunca. Neka drugi budu poput leptirova koji se razmeću svojim gizdavim krilima, a ipak, da bi opstali, zavise od milostinje cvjetova. Ja ću biti poput svica i moja će svjetlost obasjavati svijet.

I stoga, od sada, namjeravam da djelujem.

Neću izbjegavati poslove današnje i odlagati ih za sutra, jer znam da to sutra možda nikad neće doći. Djelovaću sada, makar mi ono što činim možda neće donijeti ni sreću ni uspjeh; jer, bolje je djelovati i ne uspjeti, nego ne djelovati i besciljno plutati. Uistinu, moguće je da sreća ne bude plod mog djelovanja; medutim, bez djelovanja, svi plodovi ostaće neubrani i sagnjiliće.

I stoga, od sada, namjeravam da djelujem.

Od sada, djelovaću. Od sada, djelovaću. Od sada, djelovaću. Od ovog časa, ponavljaću ove riječi besprestance, iz sata u sat, iz dana u dan, sve dok mi ne postanu navika i poput samog daha; sve dok moje djelovanje, koje će doći potom, ne postane prirodno kao treptaji očnih kapaka. Uz pomoć tih riječi, mogu svoj um usmjeriti tako da postupa po svemu onom što je neophodno za uspjeh. Uz pomoć tih riječi, mogu svoj um navesti da se suoči sa svakim izazovom koji neuspješni izbjegavaju.

I stoga, od sada, namjeravam da djelujem.

Počeću te riječi da izgovaram čim otvorim oči i odmah ću se dići iz postelje, umjesto da se, kao neuspješni, istežem u njoj još čitav jedan sat.

Odlučio sam, od sada, da djelujem.

Kad stupim na tržnicu, smjesta ću početi da ih izgovaram i suočavam se sa svojom prvom prilikom; neuspješnima ću prepustiti da razmišljaju o mogućnosti da budu odbijeni.

Od sada, namjeravam da djelujem.

Te riječi izgovaraću i kada se nađem pred zatvorenim vratima; nastaviću uporno da kucam, dok će neuspješni stajati napolju obuzeti strepnjom i strahom.

I stoga, od sada, namjeravam da djelujem.

Te riječi izgovaraću i kada se suočim s iskušenjem, i smjesta ću početi da djelujem kako bih se izbavio od napasti.

Da, namjeravam od sada da djelujem.

Kada se nađem pred iskušenjem da dignem ruke i da ponovo započnem sutradan, izgovoriću te riječi i odmah pristupiti djelovanju, kako bih obavio još jednu prodaju.

Da djelujem, to od sada namjeravam.

Samo djelovanje će izraziti moju vrijednost na tržnici; i ukoliko uvećam svoju vrijednost, i moje će se djelovanje pojačati. Odlaziću svuda gdje se neuspješni plaše da zađu. Radiću, uvijek, kad bi neuspješni potražili predah. I govoriću, kad god bi neuspješni ćutali. Naći ću se sa desetoro koji bi možda kupili moju robu, dok neuspješni kuju velike planove da se susretnu sa jednim jedinim kupcem. Reći ću: posao je obavljen, čak i prije nego što neuspješni dospiju da kažu da je prekasno.

I stoga, od sada, namjeravam da djelujem.

Jer, to "sada" predstavlja sve čime raspolažem. Sutra je dan za koji ljenjivci odlažu obavljanje svojih poslova. Ali, ja nisam ljenjivac. Sutra je dan kada se i zli mogu preobratiti u dobre. Ali, ja nisam zao. Sutra je dan kada i slabići mogu postati jaki. Ali, ja nisam slabić. Sutra je dan kada i neuspješni mogu postati uspješni. Ali, ja nisam neuspješan.

Zato i namjeravam da djelujem danas.

Kada lav ogladni, on lovi i zasiti se. Kada orao ožedni, pronađe vodu i pije. Ukoliko ništa ne bi učinili, i jedan i drugi bi skončali. Gladan sam uspjeha. Žedan sam sreće i duševnog spokoja. Ali, ukoliko ništa tim povodom ne preduzmem, skončaću u životu ispunjenom neuspjehom, bijedom i besanim noćima. Izdavaću naloge, i izvršavati vlastite naloge.

Jer, od sada, namjeravam da djelujem.

Uspjeh neće čekati. Ukoliko budem odugovlačio, okrenuće se drugom i za mene će zanavjek ostati van domašaja. Ovo, sada, pravi je trenutak. I ovo ovdje, pravo je mjesto. I ja sam taj čovek.

Namjeravam, odista, da djelujem.


Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Svitak VIII

Danas ću svoju vrijednost uvećati stotinama puta.

I dudov list, kada ga dotakne čovjekov genij, postaje svila. I od rudokopa gline, kada ga dotakne čovjekov genij, postaje dvorac. I čempresovo drvo, kada ga dotakne čovjekov genij, postaje svetilište. I od uvojka ovčje vune, kada ga dotakne čovjekov genij, nastaje kraljevska odežda. I ako je moguće da čovjek stotinama, ne, hiljadama puta, uveća vrijednost lišća, gline, drveta i vune, zašto i ja to ne bih mogao učiniti s glinom koja nosi moje ime?

Danas ću svoju vrijednost uvećati stotinama puta.

Poput sam zrnevlja pšenice, suočenih sa trima mogućnostima. Zrna mogu biti stavljena u džak i potom biti prosuta u valov, kako bi poslužila kao hrana za svinje. Ili ih je moguće samljeti u brašno, i potom od brašna načiniti hljeb. Ili je moguće baciti ih u zemlju i pustiti da u njoj proklijaju, i potom rastu sve dok im se zlatni plodovi ne izdele i iz svakog pojedinačnog zrna ne nastane hiljadu drugih. Poput sam zrnevlja pšenice, ali s jednom razlikom. Pšenica ne može odabrati: da li će njome biti nahranjene svinje, da li će biti samljevena u brašno za hljeb, ili će biti zasijana da se dalje množi. Ja, međutim, raspolažem izborom, i neću dopustiti da se mojim životom hrane svinje, niti da budem samljeven pod žrvnjevima neuspjeha i očajanja, kako bi me potom, nemoćnog, proždrala volja drugih.

Danas ću svoju vrijednost uvećati stotinama puta.

Da bi raslo i umnožavalo se, neophodno je zasijati zrno pšenice u tminu zemaljske utrobe; i moji promašaji, moji jadi, moje neznanje i moje nedorečenosti čine tminu u koju sam bačen da bih proklijao i sazrio. I kao i zrno pšenice, koje će proklijati i stasati samo ako ga njeguju kiša i sunce i topli vjetrovi, i ja, kako bih ostvario svoje snove, moram njegovati svoje tijelo i svoj duh. Ali, da bi izraslo do svoje pune veličine, zrno pšenice mora da se povodi za čudima prirode. Ja, međutim, ne moram ništa da čekam; imam moć da odaberem svoju sudbinu.

Danas ću svoju vrijednost uvećati stotinama puta.

A kako ću to učiniti? Prije svega, postaviću sebi ciljeve: za jedan dan, za jednu nedelju, za jedan mjesec i jednu godinu, i za sav svoj život. I baš kao što kiša mora da padne, da zrno probije svoju opnu i počne da klija, tako i ja moram odrediti svoje ciljeve prije no što mi se život usredsredi. Pri određivanju ciljeva, razmotriću ono najviše što sam postigao u prošlosti, a onda to umnožiti stotinama puta. I to će biti mjera po kojoj ću živjeti u budućnosti. Nikada neću razmišljati o tome da li su mi postavljeni ciljevi previsoki; jer, nije li bolje usmjeriti koplje na Mjesec i pogoditi samo jednog orla, nego usmjeriti koplje na orla i pogoditi samo stijenu?

Danas ću svoju vrijednost uvećati stotinama puta.

Visoki ciljevi koje sam sebi postavio neće u meni pobuđivati zebnju, iako je moguće da nebrojeno puta posrnem prije no što ih dosegnem. A ako padnem, pa, dići ću se; i to što posrćem i padam neće me opterećivati, jer svi ljudi moraju često da posrnu prije no što stignu do svojih ognjišta. Samo su crvi lišeni brige oko posrtanja. A ja nisam crv. Nisam ni stručak luka. Nisam ni ovca. Ja sam čovjek. Neka drugi u glini dube pećine. Ja ću sebi od svoje gline sazdati palatu.

Danas ću svoju vrijednost uvećati stotinama puta.

I baš kao što sunce mora zagrijati zemlju da bi zrno pšenice proklijalo, tako će i reči na ovim svicima zagrijati moj život i moje snove pretvoriti u javu. Danas ću prevazići sve što sam juče postigao. Uspinjaću se uz današnju planinu koristeći sve čime raspolažem; pa ipak, sutra ću se uspeti više nego danas, a narednog dana više i od toga. Prevazići ono što su drugi postigli nevažno je; sve je u tome da čovjek prevaziđe vlastita postignuća.

Danas ću svoju vrijednost uvećati stotinama puta.

I baš kao što topli vjetrovi vode pšenicu do sazrijevanja, isti ti vjetrovi ponijeće moj glas do onih koji će me slušati; i u mojim riječima stajaće obznana mojih ciljeva. Kada ih jednom izgovorim, neću se više usuditi da ih opozovem, sem ukoliko nisam spreman da izgubim obraz. Biću svoj vlastiti prorok, i premda je moguće da me svi ismijavaju zbog mojih riječi, ipak će čuti o mojim planovima i upoznaće se sa mojim snovima; i tako, neće mi biti uzmaka, sve dok mi se riječi ne preobraze u djela.

Danas ću svoju vrijednost uvećati stotinama puta.

Ne, neću počiniti onaj užasni zločin da ciljam odveć nisko. Upustiću se u poslove u koje se neuspješni ne upuštaju. Uvijek ću nastojati da posegnem dalje od onoga što sam dosegao. Nikada neću biti zadovoljan svojim učinkom na tržnici. Uvijek ću težiti da mi naredni trenutak bude bolji nego sadašnji. Uvijek ću obznanjivati svoje ciljeve čitavom svijetu. Pa ipak, o svojim postignućima neću ni glasak pustiti. Neka, radije, svijet k meni dođe s hvalom, a ja ću, možda, biti dovoljno mudar da ih dočekam sa smjernošću.

Danas ću svoju vrijednost uvećati stotinama puta.

Jedno zrno pšenice, kada se umnoži stotinu puta, daće stotinu klasova. Ta stotina, umnožena deset puta, biće u stanju da prehrani sve gradove ovog svijeta. A zar ja, ipak, nisam više od jednog zrna pšenice?

Danas ću svoju vrijednost uvećati stotinama puta.

I kada to učinim, učiniću to još jednom, pa još jednom, i ljudi će se diviti i čuditi mojoj veličini, dok se riječi ispisane u ovim svicima budu na mom primjeru obistinjavale.



Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Svitak VII

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

Nijedno živo stvorenje, osim čovjeka, nije u stanju da se smije. Drveće može da krvari kada je oštećeno, i divlje zvijeri u pustarama zavijaće od boli i gladi, ali samo ja imam dar da se smijem i smijaću se kada god ushtjednem. I, od ovog časa, nastojaću da njegujem naviku smijanja. Smijaću se, i rad moje utrobe će se poboljšati; smijaću se, i breme što ga nosim postaće mi lakše; smijaću se, i život će mi se produžiti - jer, u tome je velika tajna dugovječnosti, tajna koju sam upoznao.

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

I, ponajviše od svega, smijaću se samom sebi, jer je čovjek najsmješniji kada sebe uzima preozbiljno.
Nikada neću zapasti u tu zamku svog uma. Jer, premda jesam neponovljivo čudo prirode, nisam li, isto tako, samo zrnce što ga unaokolo vitlaju vihori vremena? Da li mi je odista znano odakle sam došao i kamo sam se uputio? Neće li mi se brige koje me danas opsjedaju učiniti budalastim kroz deset godina? Zbog čega bih dopustio neznačajnim zbivanjima, današnjim, da me remete? Šta se to, do smiraja dana, može dogoditi, a da ne izgleda beznačajno u rijeci vijekova?

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

Ali, kako da se smijem kada se suočim sa čovjekom, ili djelom, koji me toliko povređuju da mi izmamljuju suze i nagone na kletve? Naučiću sebe da izgovaram četiri riječi, sve dok mi ne postanu navika tako snažna, da će mi se namah javiti u umu čim dobro raspoloženje zaprijeti da me napusti. Te riječi, što nam stižu od naših drevnih predaka, vodiće me kroz sve nedaće i držaće mi život u ravnoteži. Da, četiri riječi: I to će proći.

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

Jer, sve što je od ovog svijeta uistinu će proći. Kada me spopadnu najteži jadi, tješiću se time da će i to proći; i kada me uspjeh previše ponese, reći ću samom sebi da će i to proći. Kada se davim u bijedi, reći ću sebi da će i to proći; a kada me bogatstvo stane pritiskati, reći ću da će i to proći. Da, uistinu, gdje su sad oni što sagradiše piramide? Nisu li i oni pokopani pod njihovim kamenjem? I neće li, jednog dana, i same piramide biti pokopane pod pijeskom? Ukoliko je, dakle, sve prolazno, zbog čega bi me morile brige o današnjem danu?

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

Obojiću današnji dan smijehom; ovu ću noć prožeti pjesmom. Nikada se neću prenaprezati da bih bio srećan; radije ću nastojati da budem prezauzet, kako ne bih bio tužan. U današnjoj sreći uživaću danas. Sreća nije dragocjenost koja se čuva u škrinjici. Ona nije vino koje se ostavlja da stari u vrču. Sreća ne može biti sačuvana za sutra. Ona se mora i saditi i žnjeti istog dana, i od ovog časa tako ću i postupati.

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

I zahvaljujući mom smijehu, sve stvari biće svedene na svoju pravu mjeru. Smijaću se svojim promašajima, i oni će nestati u oblacima mojih novih snova; smijaću se i svojim postignućima, i oni će se svesti na svoju pravu vrijednost. Smijaću se zlu i ono će ostati neokušano; smijaću se i dobroti, i ona će cvjetati i davati plodove u izobilju. Svaki dan nosiće u sebi trijumf jedino kad moji osmijesi izmame osmijehe i na licima drugih; i to ću činiti iz sebičnosti, jer oni na koje se mrštim oni su koji ne kupuju moju robu.

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

Od ovog časa, samo će znoj rositi moje oči, jer suze tuge, samoprebacivanja ili osujećenosti nemaju nikakvu vrijednost na tržnici; dok, opet, za svaki osmijeh može se u zamjenu dobiti zlato, kao i što svaka ljubazna riječ, izgovorena iz srca, može sagraditi palatu. Nikada neću sebi dopustiti da postanem toliko važan, toliko mudar, toliko dostojanstven, ni toliko moćan, da bih zaboravio da se nasmijem samom sebi i svom svijetu. U tom pogledu, uvijek ću ostati poput djeteta, jer mi je samo kao djetetu moguće da odozdo posmatram ljude; i sve dotle dok ljude budem posmatrao odozdo, neću odrasti toliko da bi mi postelja postala prekratka.

Smijehom ću se obraćati svem svijetu.

I sve dotle dok budem umio da se smijem, neću biti ni siromah. Smijeh je, dakle, jedan od najvećih darova prirode, i ja više ne namjeravam da ga rasipam. Jedino uz smijeh i sreću mogu biti uspješan. Jedino uz smijeh i sreću mogu uživati u plodovima svog mukotrpnog rada. Da nije tako, daleko bi bolje bilo pretrpjeti neuspjeh, jer sreća je vino koje ukus jela čini odličnijim. Da bih uživao u svom uspjehu moram biti srećan, i smijeh će biti djevojče koje me poslužuje.

I biću srećan.
I biću uspješan.
I biću najveći trgovac koga je svijet ikad upoznao.


Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Svitak VI

Danas ću ovladati svojim emocijama.

Plima i oseka: nadolaženje i povlačenje. Zima odlazi i ljeto dolazi. Ljeto zamire, i hladnoća sve većma jača. Sunce se rađa, i sunce zalazi. Mjesec je pun, a onda nastaje mladina. Ptice-selice stižu, a onda ponovo odlaze. Cvijeće se razbokorava, pa se potom sparušuje. Sjeme pada u zemlju; zatim dolazi žetva. Sva priroda sačinjena je od kružnice stanja, i budući da sam i sam dio prirode, i ja, kao i plima i oseka, u svojim stanjima i raspoloženjima uzdižem se i padam.

Danas ću ovladati svojim emocijama.

Jedan od hirova prirode, teško shvatljivih, jeste i taj da se svakog jutra budim u raspoloženju različitom od jučerašnjeg. Jučerašnja radost može postati današnja tuga; pa ipak, današnja tuga može se preobratiti u sutrašnju radost. U meni je točak koji se besprestance okreće, od tuge do žalosti, od likovanja do potištenosti, od sreće do melanholije. Poput cvijeća, današnja rascvala radost izblijediće i svenuti do utuče-nosti; pa ipak, neću zaboraviti da, kao što mrtav cvijet nosi u sebi sjeme sutrašnjeg cvata, i današnja tuga nosi u sebi sjeme sutrašnje radosti.

Danas ću ovladati svojim emocijama.

Ali, kako da ovladam svojim emocijama, tako da mi svaki dan bude dobrobitan? Jer, ukoliko se ne nađem u pravom raspoloženju, taj će mi dan biti promašen. Za svoj cvat drveće i biljke zavise od vremena, ali ja sam stvaram svoje vrijeme i, da, nosim ga sa sobom. Ukoliko svojim mušterijama donosim kišu i sumornost, i mrak i pesimizam, i oni će mi odgovoriti kišom i sumornošću, i mrakom i pesimizmom, i ništa od mene neće kupiti. Ali ako im donosim radost i obodrenost, i vedrinu i smijeh, i oni će meni uzvratiti radošću i bodrenošću, i vedrinom i smijehom, i moje će mi vrijeme donijeti bogatu prodajnu žetvu i napuniti ambar blagom.

Danas ću ovladati svojim emocijama.

Ali, kako da ovladam svojim emocijama, tako da mi svaki dan bude srećan i berićetan? Ovladaću onom drevnom tajnom: Slab je onaj koji dozvoljava svojim mislima da mu vladaju djelima; jak je onaj koji svoja dela prinuđuje da vladaju njegovim mislima. Svakoga dana, kada se probudim, slijediću svoj ratni plan, prije no što me zahvate sile tuge, samosažaljenja i neuspjeha...

Ako se osjećam potištenim, zapjevaću.
Ako se osjećam tužnim, nasmijaću se.
Ako se osjećam bolesnim, udvostručiću svoj trud.
Ako osjećam strah, jurnuću naprijed.
Ako se osjećam manje vrijednim, obući ću nove haljine.
Ako se osjećam nesigurnim, podići ću glas.
Ako se osjećam siromašnim, misliću o bogatstvu koje ću steći.
Ako se osjećam neznačajnim, misliću o svojim ciljevima.

Danas ću ovladati svojim emocijama.

Od ovog časa, jasno mi je da se samo oni manje vrijedni uvijek osjećaju raspoloženi, a ja ne spadam u takve. Biće dana kada ću svim raspoloživim snagama morati da se borim sa silama što bi da me rastrgnu. Medu njima, tugu i očajanje nije teško prepoznati; postoje, medutim, i druge, koje vam pristupaju s osmijehom i prijateljski ispruženom rukom; i one me, takođe, mogu uništiti. Ni njih, isto tako, nikada ne smijem prenebregnuti...

Ako postanem odveć samouvjeren, prisjetiću se svojih neuspjeha. Ako počnem da sebi odveć povlađujem, prisjetiću se svojih nekadašnjih stremljenja. Ako se počnem osjećati samozadovoljnim, pomisliću na one s kojima se nadmećem. Ako stanem uživati u trenucima vlastite veličine, prisjetiću se i trenutaka vlastite posramljenosti. Ako počnem pomišljati da sam svemoćan, pokušaću da obuzdam vjetar. Ako steknem veliko bogatstvo, prisjetiću se bar jednih gladnih usta. Ako se u nekom trenutku uzoholim, prisjetiću se trenutaka svojih slabosti. Ako pomislim da mi je umjeće bez premca, dići ću pogled ka zvijezdama.

Danas ću ovladati svojim emocijama.

I zahvaljujući tim novim saznanjima, umjeću da prepoznam i razumijem i raspoloženje u kojem se nalaze oni s kojima se srećem. Dopustiću im da, danas, ispolje razdražljivost i gnev, jer im nije poznata tajna ovladavanja vlastitim umom. U stanju sam da podnesem njihove strijele i uvrede, jer znam da će se promijeniti i da će mi, sutra, biti uživanje sresti se s njima. Neću više suditi o čovjeku samo na osnovu jednog susreta s njim; i neću oklijevati da se, sutra, ponovo susretnem s onim koji je, danas, prema meni ispoljio mržnju. Danas on ne bi ni prebijenu paru dao ni za zlatne kočije; ali, sutra će možda biti spreman da svoju kuću zamijeni za jedno drvo. Moje poznavanje ove tajne biće moj ključ za veliko bogatstvo.

Danas ću ovladati svojim emocijama.

Od ovog časa, nastojaću da raspoznam i odgonetnem zagonetku stanja i raspoloženja kod svih ljudi - baš kao i kod sebe samog. Od ovog trenutka, spreman sam da vladam svakom ličnošću koja se izjutra u meni probudi. Ovladaću svojim raspoloženjima pozitivnim dejstvovanjem, a kada ovladam svojim raspoloženjima i stanjem, ovladaću i svojom sudbinom. Danas sam zagospodario svojom sudbinom, a sudbina mi je da postanem najveći trgovac na svijetu!

Zagospodariću sobom samim.

Postaću velik.


Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Svitak V

Proživjeću dan današnji kao da mi je posljednji.

A šta ću učiniti sa tim poslednjim, dragocjenim danom koji mi je preostao? Prije svega, zapečatiću njegovu mješinu života, kako se nijedna kap ne bi prolila na pijesak. Ni trenutak neću straćiti na jadikovanje nad jučerašnjom zlom srećom, nad jučerašnjim porazima, nad jučerašnjim jadima -jer, čemu da sa lošim odbacujem i dobro? Može li pijesak teći nagore u pješcanom časovniku? Da li će sunce izići na istom mjestu gdje je zašlo, i da li će zaći tamo gdje je granulo? Mogu li da ponovo proživim svoje jučerašnje greške i da ih ispravim? Mogu li zazvati jučerašnje rane i zacjeliti ih? Mogu li postati mlađi nego što sam bio juče? Mogu li opozvati zlo juče izrečeno, i udarce zadate i bol nanesen? Ne... Jučerašnji dan zauvjek je pokopan i više neću misliti o njemu.

Proživjeću dan današnji kao da mi je posljednji.

A onda, šta ću učiniti? Zaboravljajući juče, neću misliti ni na sutra. Zbog čega bih zbog možda odbacivao sada? Može li sutrašnji pijesak proteći kroz pješčanik prije današnjeg? Hoće li ovog jutra sunce dva puta izgrijati? Mogu li obaviti ono što me čeka sutra, dok se još krećem današnjom stazom? Mogu li staviti sutrašnje novce u današnju kesu? Može li se sutrašnje dijete danas roditi? Može li sutrašnja smrt baciti svoju sjenku unazad i pomračiti današnju radost? Treba li da brinem zbog onoga što možda nikada neću doživjeti? Treba li da kinjim sebe problemima koji se možda nikad neće javiti? Ne! I sutra leži pokopano sa juče, i više o tome neću razmišljati.

Proživjecu dan današnji kao da mi je posljednji.

Ovaj dan, današnji, sve je čime raspolažem i njegovi časovi za mene su ovog trenutka vječnost. Pozdravljam današnji izlazak sunca s uzvicima radosti, kao zatvorenik kome je odgođena smrtna kazna. Podižem svoje ruke u znak zahvalnosti za taj neprocjenjivi dar još jednog novog dana. Isto tako, moje srce burno će lupati od sreće, dok budem mislio o svima onima koji su pozdravljali jučerašnji izlazak sunca, a kojih danas više nema među živima. Zaista sam srećan čovjek, i današnji časovi čist su mi, i nezaslužen dobitak. Zbog čega meni biješe dopušteno da poživim i taj dodatni dan, kad su drugi, daleko bolji od mene, morali otići s ovog svijeta? Da li zbog toga što su ispunili svrhu svog života, dok ja to još nisam učinio? Da li mi se to pruža još jedna prilika da postanem čovjek kakav znam da sam mogao postati? Postoji li u prirodi svrhovitost? Da li je ovo dan dosuđen mi da sebe prevaziđem?

Proživjeću dan današnji kao da mi je posljednji.

Imam samo jedan život, a život nije ništa drugo do mjera za vrijeme. Kad protraćim jedno, uništio sam i drugo. Ukoliko protraćim današnju, uništio sam i posljednju stranicu svog života. I upravo stoga, cjeniću svaki trenutak ovog dana; jer, nikada mi se više neće vratiti. Nije ga moguće pohraniti danas, da bi se iskoristio sutra; jer, ko može osedlati vjetar? Za svaki časak ovog, današnjeg dana, držaću se obema rukama i milovati ga s ljubavlju, jer cijena mu je bezmjerna. Kako da čovjek na samrti priušti sebi još jedan dah, pa makar bio voljan da za uzvrat da sve svoje blago? Kako da najbolje odredim cijenu za časove koji dolaze? Tako što ću ih učiniti neprocjenjivim!

Proživjeću dan današnji kao da mi je posljednji.

Sa gnjevom u duši nastojaću da izbjegavam tračitelje vremena. Razvlačenju ću se oduprijeti delanjem; sumnje ću prikriti vjerom; strah ću ukloniti samouvjerenošcu. Gdje naiđem na dokoni zbor, neću slušati; gdje naiđem na dokone ruke, neću se zadržavati; gdje ima dokonih ljudi, neću zalaziti. Od ovog časa, dobro mi je znano da prepuštati se dokolici znači krasti hranu, odjeću i toplinu od onih koji su mi najdraži. A ja nisam lopov. Ja sam čovjek ljubavi, i danas mi je posljednja prilika da dokažem svoju ljubav i svoju veličinu.

Proživjeću dan današnji kao da mi je posljednji.

Obaveze današnjeg dana obaviću danas. Danas ću milovati svoju djecu, dok su još mala; sutra će već otići, a ni mene više neće biti. Danas ću uzeti u naručje svoju ženu i spustiti joj na usne sladak poljubac; jer, sutra je više neće biti, kao ni mene. Danas ću obodriti prijatelja u nevolji; jer, sutra, više neće zazivati u pomoć, a ni ja više neću čuti njegove povike. Danas ću žrtvovati sebe i raditi; sutra više neću imati ništa da dam, a i neće biti nikoga da primi moj dar.

Proživjeću dan današnji kao da mi je posljednji.

I ako mi je današnji dan uistinu posljednji, načiniću sebi od njega najveći spomenik. Današnji dan učiniću najljepšim danom svog života. Svaki trenutak današnjeg dana ispijaću do posljednje kapljice. Naslađivaću se njihovim ukusom i biću zahvalan. Svaki sat učiniću dragocjenim, i bilo koji trenutak biću spreman da zamijenim samo za nešto od vrijednosti. Radiću trudnije no ikad prije toga i naprezaću mišice sve dok ne procvile, tražeći predah, ali ni tada neću posustati. Srešću se sa više ljudi no ikad ranije. Prodaću više robe, i zaradiću više novca no ikad prije toga. Svaki trenutak današnjeg dana biće plodonosniji nego bilo koji sat jučerašnjeg dana. Moj posljednji dan mora mi biti i najbolji.

Proživjeću današnji dan kao da mi je posljednji.

Ali i ako tako ne bude, pašću na koljena i izraziću svoju zahvalnost.



Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Nepokolebljiva vjera

Nepokolebljiva vjera. Tako lijepo zvuči. Životno nadahnjujuće, mijenjajuće. Poručuje ti, samo kad to izgovoriš, da je sve moguće. Čak i ono što se čini nedostižno. Samo, izgovoriti ili ponavljati to, nije dovoljno. Treba nešto i preduzeti. A to već nije tako veličanstveno. Ponekad je i mukotrpno. 

 

Sjećam se vremena u kojem sam mislila da je nemoć moja jedina stvarnost. To osjećanje je bilo primarno i nisam vjerovala da u značajniju promjenu. S razlogom. Ona se nije desila, nego sam se ja za nju pobrinula. Tek kad sam sebe osnažila i povjerovala da mogu. A tad sam već bila umorna od začaranog kruga nemoči. Ali i od svih onih koji kao da su me u tome sprečavali.

Kada čovjek odluči da želi promjenu u svom životu, onda je divna jedna stvar. Može početi odmah. Prilika za sve što želimo, u nama je. Ukoliko izostane, najčešće je do nas i do neučinjenog. Zato, treba odmah početi, bez izgovora, uz ono najvažnije, a to je vjera. Vjera u sebe. I vjera da vrijedi nastaviti prema mjestu na kojem želimo biti. 

Toliko je ljudi je odustalo, ali ne zato što nisu mogli drugačije. Oni su se nekoliko puta gadno spotakli. Malo je onih koji su stigli do poželjnog odredišta, bez spoticanja. Čak su im ta spoticanja bila prilika da zapnu jače. Rijetke su pobjede bez poraza. Poraz je vrlo često dodatna moć, samo u tim momentima ga ne vidimo tako. 

A on je naše iskustvo i naš rast, jer iznjedri alate koji grade novi put. Ali je svakako važno da se sabereš, a onda ako zaista vjeruješ u sebe, svoj cilj, san, nastaviš ka njemu. A ono što je sigurno jeste da više nećeš biti isti. Bićeš  obogaćen vlastitim iskustvom.

Takođe je važno znati da oni uspješni nisu ništa bolji, pametniji ili vještiji od nas. Oni su samo znali put, vjerovali su i nisu odustali. Nisu se obazirali na one koji su usput popadali. Kao i na one koji su ih obeshrabrivali i odvraćali. 

Vjera, sposobnosti, prevazilaženje poteškoća, pa i samog sebe. Hrabrost, odvažnost, upornost. Nadvladanje straha, koji ne postoji nigdje drugo do u našim glavama. A on je taj koji nam krade i sadašnjost i budućnost.

Pustiti ono što se zove tipična ljuska psihologija jednoobraznog razmišljanja, vrlo je važno. Izaći iz te zamke. Ne odustati. Kada bi nam neko drugi oteo ono što sam sebi uskraćujemo, kako bismo samo burno reagovali. A ko nam je kriv kad nam niko nije kriv...

Nije nimalo jednostavno i lako, to je istina, ali svakim korakom je sve ljepše i draže vjerovati, nego ne vjerovati. Čak i neprijatelji nas "vole" kad smo jaki.Naravno, nerado bi to priznali.

A nama postaje svejedno. Narastemo s vjerom toliko da nas više nije briga. I to je divan osjećaj. Nemamo vremena, radeći na sebi i gradeći svoja umijeća, vještine i talente, da se obaziremo i rasipamo svoju energiju na one koji nam nisu važni.

Nepokolebljiva vjera je putokaz. Ona porazu pokazuje gdje mu je mjesto i daje mu do znanja da smo rođeni da rastemo i sijamo, prije nego što se ugasimo. Istina je da je premalo samouvjerenih ljudi, onih sa sjajem u očima, nasmijanih, onih koji pričaju lijepo, pomažu, ohrabruju, pružaju ruku. To je prava šteta.

Ali baš zato mi budimo ti i takvi ljudi. Neka nas prepoznaju, slijede, osvijetlimo im put. Budimo im ono što nama treba. Svoje ciljeve i snove neće ostvariti samo oni koji odustanu. Na kraju svega, kad nepokolebljivo vjeruješ, nagrada ne mora uvijek biti naš prvobitni cilj, nego i mnogo više od toga. Ako vjeruješ toliko da do tamo stigneš. Jer vrijednost koju posjeduješ, bez vjere da možeš, malo vrijedi. Nažalost. 

 

Svitak IV

Ja sam neponovljivo čudo prirode.

Nikada još, od pamtivjeka, nije bilo nikoga sa mojim umom, mojim srcem, mojim očima i ušima, mojim rukama, mojom kosom i mojim ustima. Niko ko nekad bješe rođen, niko ko danas živi, i niko ko će na ovaj svijet doći sutra, neće biti u stanju da hodi, da govori, da se kreće i da razmišlja na isti način na koji ja to činim. Svi ljudi jesu moja braća, pa ipak, razlikujem se od svih njih. Ja predstavljam jedinstveno biće.

Jer sam neponovljivo čudo prirode.

Premda jesam pripadnik životinjskog carstva, onim što slijedi životinjama ne mogu se zadovoljiti. U meni bukti plamen što ga od jednog do drugog prenose nebrojeni naraštaji, i njegov žar ne prestaje da podstiče moj duh da budem bolji no što jesam - i to ću i biti. Rasplamsaću taj žar nezadovoljstva i obznaniću svoju jedinstvenost čitavom svijetu. Niko ne može da povuče iste poteze četkicom kao ja, niko ne može da dlijetom izvaja ono što i ja, niko ne može da se služi mojim rukopisom, niko ne može da da život mom djetetu, i, što se toga tiče, niko nije u stanju da robu prodaje na isti način kao ja. Od ovog časa, sve ću zasnovati na toj razlici, jer radi se o svojstvu koje valja razviti do najpunije mjere.

Jer sam neponovljivo čudo prirode.

Neću se više baviti zaludnim pokušajima da podražavam druge. Umjesto toga, na tržnici ću izložiti svoju jedinstvenost. Da, obznaniću je, i, da, prodavaću je. Počeću sa isticanjem svoje različitosti, kao i prikrivanjem sličnosti. Isto to načelo primjeniću i na robu koju prodajem. I trgovac i njegova roba, različiti su od drugih; i ponosni su na tu različitost.

Jer sam neponovljivo čudo prirode.

Ja predstavljam rijetkost, i u svakoj rijetkosti sadržana je vrijednost; sljedstveno tome, i ja sam od vrijednosti. Ja predstavljam konačni proizvod hiljada godina evolucije; sljedstveno tome, i duhom i tijelom, bolje sam opremljen od svih careva i mudraca koji su mi prethodili. Međutim, i moja umjeća, i moj um, i moje srce, i moje tijelo neće se razvijati - sparušiće se i skončati - ukoliko ih kako valja ne iskoristim. U meni se kriju neograničene mogućnosti. Koristim se samo malenim dijelom svog uma; naprežem i samo maleni dio svojih mišića. Mogu ustostručiti, pa i više, svoja jučerašnja postignuća, i to ću i učiniti, počev od danas. Nikada se više neću zadovoljavati jučerašnjim postignućima, niti ću se, ikada više, prepuštati samozadovoljstvu zbog ostvarenja koja su, u suštini, odveć beznačajna da bi im se odavala hvala. Mogu postići znatno više no što sam već postigao, i to i hoću; jer, zbog čega bi se čudo koje me je dovelo na ovaj svijet okončalo mojim rođenjem? Zbog čega ne bih mogao to čudo protegnuti i na ono što danas činim?

Pa, ja sam neponovljivo čudo prirode.

Nisam se na ovom svijetu našao pukim slučajem. Ovdje sam sa svrhom, i svrha mi je da izrastem u planinu, a ne da se stanjim u zrnce pjeska. I, od ovog časa, usmjeriću sve svoje napore da izrastem u najvišu planinu; i naprezaću sve svoje snage, dok mi i um i tijelo ne zamole za milost. Uznastojaću da produbim svoja saznanja o ljudima, o samom sebi, i o robi koju nudim, i na taj će se način moja prodaja višestruko uvećati. Vježbaću, i usavršavati, i brusiti, riječi koje koristim pri prodaji, jer radi se o temeljima na kojima valja da gradim svoju karijeru; i nikad neću smetnuti s uma da su mnogi stekli najveća bogatstva i postigli uspjeh služeći se samo jednom trgovačkom krilaticom, dovedenom do savršenstva. Isto tako, nastojaću i da stalno činim sve boljim svoje ophođenje i da brusim svoje vrline, jer oni su slatkost meda koja svakog privlači.

Ja sam neponovljivo čudo prirode.

Svu svoju energiju usredsrediću na izazove trenutka, i ono što pri tom činim doprinijeće da zaboravim na sve ostalo. Svoje domaće probleme ostaviću kod kuće. Kada sam na tržnici, neću razmišljati o svojoj porodici, jer bi mi to zamagljivalo misli. Isto tako, probleme vezane za tržnicu ostavicu na tržnici, i kad sam u svome domu neću razmišljati o poslu, jer bi mi to opteretilo osjećanje ljubavi. Nema mjesta na tržnici za moje najbliže, kao što ni u mom domu nema mjesta za tržnicu. Ostaće međusobno odvojeni, i ja ću na taj način biti čvrsto povezan i s jednim i s drugim. Moraju ostati odvojeni, inače će mi karijera biti upropašćena. U pitanju je drevni paradoks.

A ja sam neponovljivo čudo prirode.

Oči su mi darovane da gledam i um da mislim, i tako sam upoznao veliku tajnu života; jer, shvatio sam, napokon, da su svi moji problemi, sve moje nevolje i svi moji jadi, uistinu, samo velike, prerušene prilike. Neću više dopustiti da me zavara obrazina koju na sebe stavljaju, jer oči su mi sada otvorene. Osmatraću ono što se krije iza, i neću dopustiti da budem obmanut.

Jer, ja sam neponovljivo čudo prirode.

Nijedna divlja zvjer, ni biljka, ni vjetar, ni stjena, ni jezero nisu imali početak poput mog; jer ja sam začet u ljubavi i na ovaj svijet doveden sam sa svrhom. U prošlosti, o tome nisam razmišljao; ali, od ovog časa, to će uobličavati i nadahnjivati moj život.

Ja sam, doista, neponovljivo čudo prirode.

Priroda ne zna za poraze. Na kraju uvijek izlazi kao pobjednik, i tako će i sa mnom biti; i sa svakom pobjedom naredna bitka postaje manje teška. Pobjediću, i postati najveći trgovac, jer sam jedinstven.

I, jer sam neponovljivo čudo prirode.


Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Magija je unutar svakog od nas

Magija, ona je tako jednostavna, opijajuća. Toliko očigledna, da je ne treba tražiti. Nosiš je svuda sa sobom, zračiš, plijeniš, šarmiraš. Ako je imaš. Zato, magiju ne tražiš, nju prepoznaš. U jednostavnim i dobrim ljudima. Magija takve najviše voli.

 

 

Doduše, svako od nas je posjeduje, samo je pitanje da li je želimo, ispoljavamo li je, jesmo li je odbacili. Sami i uz tuđu pomoć. Usmjeravani i učeni da ličimo jedni na druge, zaboravimo na ono samo naše. A upravo u tome je magija, ljepota, ono čime zračiš.

U toj jednostavnosti koja nikad nije otišla od nas. Koja čeka svoj trenutak da se ispolji. Tu je put. Koji bi nas vratio nama, a rijetko nas vraća. Zato što smo zaboravili da pogledamo unutra, da sebe upoznamo bolje i otkrijemo koliku snagu, ljubav, ljepotu, sreću, radost, toplinu, upornost, jedinstvenost, duhovnost, kvalitet, koliko toga prelijepog, veličanstvenog i neponovljivog nosimo u sebi. 

Kako je lijep osjećaj znati koliko ljepote je u nama. U nama živi sve ono što nas može vratiti našoj magiji. U nama je ta jednostavnost koja danas nije važna i poštovana, osim u nekolicini glava koje nisu zaboravile. Ovi drugi koji su većina, odredili su neka pravila, norme, istine i nametnuli ostalima osjećaj sramote zbog iskakanja iz kalupa. I onda se oni ne usude.

Ne, ne, nemoj, ne možeš, ruganje, ismijavanje, poređenje, sve su to alati koji tjeraju autentiku i magiju. Magija je u vrlinama, vještinama, dijeljenju, rastu, sreći... Ona je u prihvatanju, zahvalnosti, ljubavi. U jednostavnosti. Spontanosti.

Pitaj sebe, ali tako da se jasno čuješ o tome ko si i šta želiš, ti, niko drugi. Odgovori sam sebi iskreno. Ako ne znaš, saznaj. Pronađi svoju magiju. Sebe. I raduj se, jer iz toga može proizaći samo dobro.                                   

Ono što će se poslije dogoditi, samo je jedan magičan slijed u kome će i ljudi oko tebe uživati. Htjeli oni to otvoreno priznati ili ne. Jer skup vrlina u jednog čovjeka, neminovno kao proizvod donosi još vrlina, a onda još, još...

I eto magije. S magijom više ništa nije isto. Mi nismo isti. Njegujemo i hranimo naše tijelo svaki dan. Tako bismo svaki dan trebali njegovali i hranili naš duh. Sebe. Pažljivo, nježno... Jednostavno, jer magija to najviše voli.

 

Svitak III

Namjeravam da istrajem sve dok ne uspijem.

Na Orijentu, mladi bikovi iskušavaju se za borbe u areni na sasvim određen način. Svakog od njih dovedu u kružni prostor i daju im priliku da nasrću na pikadora, koji ih, opet, sa svoje strane, bocka kopljem. Hrabrost svakog bika onda se pažljivo odmjerava, u skladu sa njegovom upornošću i spremnošću da nasrće, uprkos bolnom šiljku sječiva... Od ovog časa, i ja ću imati na umu da sam na sličan način stavljen na provjeru. I ako istrajem, ako nastavim da pokušavam, ako produžim da nasrćem, siguran sam da ću uspjeti.

Namjeravam da istrajem sve dok ne uspijem.

Nisam na ovaj svijet došao da bih bio poražen, niti neuspjeh struji mojim venama. Nisam ovca, koja čeka da je njen pastir podstakne. Ja sam lav, koji odbija da zbori, da hodi i da spava s ovcama. Neću slušati one koji kukumavče i žale se, jer je njihova bolest zarazna. Neka se takvi pridruže ovcama. Klanica neuspjeha nije moja sudbina.

Namjeravam da istrajem sve dok ne uspijem.

Životne nagrade stižu na kraju svakog puta, a ne na početku; i nije mi dano da znam koliko je koraka neophodno da načinim da bih dosegao svoj cilj. Neuspjeh me može čekati i na hiljaditom koraku, a da se, ipak, uspjeh krije već iza slijedeće okuke na putu. I nikada necu saznati koliko sam mu blizu, ili daleko od njega, ako ne zaokrenem iza te okuke. Uvijek ću načiniti i onaj slijedeći korak. I ukoliko mi ni on ništa ne donese, učinicu i naredni, pa i onaj iza njega. Pravo rečeno, hoditi korak po korak i nije tako teško.

Namjeravam da istrajem sve dok ne uspijem.

Od ovog časa, dakle, napor koji ulažem svakog dana doživljavaću samo kao još jedan udarac svog sječiva po moćnom hrastu. Prvi udarac možda neće ni zatresti drvo, pa ni drugi, a možda čak ni treći. Svaki pojedinačni udarac, sam po sebi, može biti bez značaja, i bez ikakve posljedice. Pa ipak, i od dječijih izmaha hrast će se na kraju srušiti. To isto imaće za posljedicu i moji svakodnevni napori. Biću nalik na kišne kapi što spiraju čitave planine; na mrava, koji na kraju proždere tigra; na zvijezdu, što obasjava zemlju; na roba, koji gradi piramidu. Podizaću svoju palatu slažući kamen po kamen; jer, znano mi je da sitni pokušaji, ukoliko se ponavljaju, na kraju dovode do toga da se uspješno okonča svako pregnuće.

Namjeravam da istrajem sve dok ne uspijem.

Nikada neću razmišljati o porazu, i iz svog riječnika ukloniću sve riječi i izraze kao što su 'odustati', 'ne moći', 'ne biti u stanju', 'nemoguće', 'ne dolazi u obzir', 'neostvarljivo', 'neuspjeh', 'neizvodljivo', 'beznadežno' i 'povući se'; jer, to su riječi budala. Izbjegavaću očajavanje; i, ako me ta bolest uma obuzme, čak i sa njom nastaviću da se trudim. Radiću predano, i izdržaću. Neću se obazirati na prepreke o koje se spotičem i držaću pogled usmjeren prema visokim ciljevima; jer, poznato mi je da tamo gdje pustinja prestaje, zelena trava počinje da raste.

Namjeravam da istrajem sve dok ne uspijem.

Držaću na umu drevni zakon zlatne sredine, i okrenuću ga na svoje dobro. Istrajavaću u saznanju da mi svaki neuspjeh u prodaji povećava izglede za uspjeh u slijedećim pokušajima. Svako 'ne' koje budem čuo, dovešće me bliže rječci 'da'. Svako mrgođenje na koje naiđem značiće mi samo nagovještaj osmjeha koji će potom doći. Svaka nevolja sa kojom se sučelim nosiće u sebi sjeme sutrašnje bolje sreće. Moram prihvatiti noć, da bih umio da cjenim dan. Moram omašiti često puta, da bih uspio samo jednom.

Namjeravam da istrajem sve dok ne uspijem.

Pokušavaću, i pokušavati, i ponovo pokušavati. Svaku prepreku smatraću beznačajnom zaobilaznicom na putu do mog cilja, kao i izazovom za svoj zanat. Istrajaću, i razviću svoja umjeća, baš kao što i neki moreplovac razvija svoja, učeći se da uspješno prebrodi gnjev svake bure.

Namjeravam da istrajem sve dok ne uspijem.

Od ovog časa, nastojaću da se uputim, i da ih primjenim, u sve tajne onih koji su se najvećima istakli u mom poslu. I, na koncu svakog dana, bez obzira da li je bio uspješan ili neuspješan, pokušaću da još nešto prodam. I kada mi misli pozovu moje umorno tijelo da pođem kući, učiniću sve da odolim iskušenju da krenem. Pokušaću još jednom. Učiniću još jedan napor da dan krunišem pobjedom, i ako u tome ne uspijem, pokušaću ponovo. Nikada neću dopustiti da mi se makar samo jedan dan okonča porazom. Na taj ću način zasaditi sjeme sutrašnjeg uspjeha i steći nedostižnu prednost nad onima koji u propisanom trenutku prestaju sa radom. Kad ostali prestanu da se bore, ja ću započinjati, i moja će žetva biti bogata.

Namjeravam da istrajem sve dok ne uspijem.

Isto tako, neću dopustiti da jučerašnji uspjeh pobudi samozadovoljstvo u meni danas; jer, upravo se na tome temelji neuspjeh. Zaboraviću sve što se zbilo prethodnog dana, bilo da se radi o dobrom ili rđavom, i izlazak sunca dočekaću s uvjerenjem da se rađa dan mog najvećeg uspjeha. I sve dok u meni bude daha, dotle ću na tome istrajavati. Jer, sada mi je znano jedno od najvažnijih načela uspjeha: ukoliko istrajem dovoljno dugo, pobijediću.

Namjeravam da istrajem.

I da pobijedim.



Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Svitak II

Dočekaću taj dan sa ljubavlju koja dolazi iz dubine duše. 

Jer, to je najveća tajna uspjeha u svim pregnućima. Fizičkom snagom može se štit razderati i čak i život uništiti, ali samonevidljiva moć ljubavi u stanju je da otvori srca ljudi; i sve dok ne ovladam tim umijećem, jedva da ću biti više od ubogog torbara na tržnici. Učiniću ljubav svojim najjačim oruđem, i niko sa kim se susretnem neće se moći odbraniti od njene sile. Mom načinu razmišljanja moći će se suprotstaviti; mom zboru moći će da ne povjeruju; moja sredstva možda neće odobravati; moje će ih lice možda odbijati; čak i moje niske cijene možda će izazivati njihovo podozrenje; pa ipak, moja će ljubav odmrznuti sva srca, baš kao što i sunčevi zraci omekšavaju i najmrzliju glinu. 

Dočekaću taj dan sa ljubavlju koja dolazi iz dubine duše.

Ali, kako ću to učiniti? Od ovog časa, na sve stvari gledaću s ljubavlju, i tako se ponovo roditi. Voljeću sunce jer mi zagrijava kosti; ali, voljeću i kišu, jer mi ispira duh. Voljeću svjetlost, jer mi pokazuje put; ali, voljecu i tamu, jer mi omogućava da vidim zvijezde. S dobrodošlicom ću pozdraviti sreću, jer mi srce čini punijim; ali, podnijeću i jade, jer mi oni otvaraju dušu. Prihvataću i nagrade, jer mi s pravom pripadaju; ali,

prihvataću i prepreke, jer su one za mene izazov.

Dočekaću taj dan sa ljubavlju koja dolazi iz dubine duše.

A kako ću zboriti? Odavaću poštu svojim neprijateljima, tako da će mi postati prijatelji; ohrabrivaću svoje prijatelje, i tako će mi postati braća. Uvijek ću tragati za razlogom da nekom odam priznanje, i nikad neću sebi dozvoliti da čeprkam po povodima za ogovaranje. Kada se nađem u iskušenju da nekom nešto zamjerim, radije ću pregristi vlastiti jezik; a kada se nađem u prilici da nekog za nešto pohvalim, činiću to iz sveg glasa, vičući sa vrha krova.

Nije li istina da ptice, vjetrovi, more, kao i čitava priroda, pjevaju glasom muzike u slavu svog Tvorca? Zbog čega se i ja istom muzikom ne bih mogao obraćati Njegovoj djeci? Od sada, držaću na umu tu tajnu i ona će mi izmjeniti život.

Dočekaću taj dan sa ljubavlju koja dolazi iz dubine duše.

A kako ću se ponašati? Voljeću sve vrste ljudskog ponašanja, jer svako od njih ima vrijednosti kojima se možemo diviti, čak i ako su možda skrivene. Uz pomoć ljubavi, porušiću zidine sumnjičavosti i mržnje koje su ljudi izgradili oko svojih srdaca, i na njihovom mjestu izgradiću mostove, tako da im sa svojom ljubavlju mogu prodrijeti u dušu. Voljeću one koje vodi ambicija, jer me mogu nadahnuti! Voljeću i one koji nisu uspjeli, jer me i oni mogu nečem poučiti. Voljeću kraljeve, jer su i oni samo ljudi; ali, voljeću i krotke, jer nose u sebi božansko. Voljeću bogate, jer su uprkos svemu usamljeni; ali, voljeću i siromašne, baš zato što ih je prepun svijet. Voljeću mlade, zbog vjere koja plamti u njima; ali, voljeću i stare, zbog mudrosti koju su spremni da podijele sa drugima. Voljeću lijepe, zbog odsjaja tuge što im obitava u očima; ali, voljeću i ružne, zbog spokoja njihovih duša.

Dočekaću taj dan sa ljubavlju koja dolazi iz dubine duše.

Ali, kako ću se odnositi prema ponašanjima drugih? Sa ljubavlju. Jer, kao što je ljubav moje oruđe kojim ću otvarati srca ljudi, ljubav je takode i moj štit, kojim ću od sebe odbijati strelice mržnje i koplja gnjeva. Zle kobi i nedaće udaraće po mom novom štitu, i postajati nalik na blagu, rominjajuću kišicu. Moj štit braniće me kada sam na tržnici, i štititi kada budem sam. On će me bodriti u trenucima očajavanja, ali me i obuzdavati u trenucima pretjerane opijenosti. Uz upotrebu, postajaće sve čvršći i pružaće mi sve veću zaštitu, sve dok ga jednog dana ne odbacim i neopterećen krenem među ljude, suočavajući se sa svim vrstama njihovog ponašanja; i kada to učinim, ime će mi se visoko uzdići na piramidi života.

Dočekaću taj dan sa ljubavlju koja dolazi iz dubine duše.

A kako ću se suočiti sa svima koje budem sreo? Na samo jedan način. Ćutke i u sebi, obratiću im se i reći im: Volim vas. Mada izgovorene ćutke, te će riječi zablistati u mojim očima - uklanjajući bore s mog čela, donoseći osmijeh na moje usne i prožimati odjekom moj glas; i njihova će se srca otvoriti. I ko će biti taj koji će reći 'ne' mojoj robi, dok u svom srcu osjeća moju ljubav?

Dočekaću taj dan sa ljubavlju koja dolazi iz dubine duše. 

Ali, iznad svega, voljeću sebe samog. Jer, dok budem činio sve što rekoh, pomno ću nadziravati sve što ulazi u moje tijelo, što se uvlači u moj um, moju dušu i moje srce. Nijednog časa neću se predavati zahtjevima svoje puti, već ću svoje tijelo držati u čistoti i umjerenosti. Nikada svom umu neću dopustiti da njime ovladaju zlo i očaj; nastojaću, zapravo, da ga uzvisim posredstvom znanja i mudrosti vijekova. Nikada ni svojoj duši neću dopustiti da bude samozadovoljna i samodovoljna; nastojaću da je ispunjavam razmišljanjem i molitvama. Nikada ni svom srcu neću dopustiti da postane maleno i ogorčeno; dijeliću ga sa drugima, da se razrasta i zagrijava svijet.

Dočekaću taj dan sa ljubavlju koja dolazi iz dubine duše.

Slijedstveno tome, voljeću čitavu ljudsku rasu. Od ovog časa, sva mržnja istekla je iz mojih vena; jer, ja nemam vremena za mržnju, već samo za ljubav. Od ovog časa, preduzimam prvi korak koji se od mene traži da bih postao čovjek medu ljudima. Uz pomoć ljubavi, ustrostručiću svoju prodaju i postati veliki trgovac. Ukoliko u meni i nema drugih vrijednosti, uspjeću jer imam ljubav. A bez nje, propao bih čak i kada bih bio u posjedu sveg znanja i umjeća ovog svijeta! 

Dočekaću taj dan sa ljubavlju koja dolazi iz dubine duše.

Iz knjige “Najveći trgovac na svijetu” – Og Mandino