Imala sam danas važnog posla...

Imala sam danas važnog posla…

 

 

Valjalo je ispuniti obećanje, ranije dato mom malom anđelu. Nije baš da sam morala uložiti ogroman trud, nije trebalo daleko otići. Nije mi trebao novac, telefon, računar, niti “Klepetalo” u glavi koje gotovo neprestano vrti isti film. Samo dobra volja jedne blesave majke da se opusti, prepusti i podjetinji. I malo vremena. Sjajno! A vjerujte mi da je baš tako i bilo...

 

Imala sam danas važnog posla…

 

Trebalo je napraviti kuću od lišća, zajedno sa Milanom, onako dječije ushićenim, jer slijedi prava oktobarska poslastica. I tako, pređemo ulicu, dođemo na gradilište, jedino pravo zeleno ostrvo na betonskoj džungli oko nas i krenemo sa gradnjom. 

 

Štapovi i lišće svuda oko nas, sunčani oktobarski ponedeljak, povjetarac koji pomaže lišću da se rastane od svog domaćina za ovu sezonu, poneka ptičica, poneki šetač i mi. Svuda oko nas užurbanost prvog radnog dana u sedmici, a za nas je vrijeme stalo. 

 

Jer, imali smo danas važnog posla… 

 

Milan i ja. I priroda. I jesen. I oktobar. I sve njegove boje i mirisi. Zaboravila sam na sve o čemu sam prethodno mislila. Na sve izazove, brige, planove. Bila sam na tom magičnom mjestu, tako zahvalna, nasmijana i srećna. Zemlja mi je, onako meka i blatnjava, bila prijateljica, pa sam je milovala rukama jednako kao i moje dijete od 4 godine. 

 

Drveće smo grlili i ne obazirući se da li će neko reći kako smo skrenuli s uma. Pričali smo sa, kako ih mi zovemo, crvenim bubama koje su prekrile stabla. Milan je ljubio gusjenicu, pokušavajući da je zaštiti i tražeći listić kao njeno stanište. U prvi mah se naježih zbog tog poljupca, a onda promislih i pomislih, pa šta!? Sve mi je u toj igri i gradnji naše jesenje kuće bilo blisko. 

 

Šuštanje lišća, njegov miris, miris zemlje, drveće, ptice, sunce, oblaci, svemir. Sve. Čak i zemlja na našim rukama, patikama, Milanovim usnama (poljubio je gusjenicu, sjećate se…) U mislima sam grlila cijeli svijet i osjećala ljubav i zahvalnost.

 

Setila sam se kako ljudi vole reći (objašnjavajući uglavnom svoju krutost) da sa obje noge čvrsto stoje na zemlji. Gravitacija se pobrinula za stajanje, to je dokazano. Ali za ono što oni žele reći, pobrinuli su se sami. A ja, ja sam poželjela da više nikad ne stojim čvrsto, jer što čvršće stojim, to sve manje imam sebe. 

 

I sve više ljuštura, pravila, moranja,  nemanja, briga, ozbiljnosti, izgovora, a sve to kako se čvrstina mog koraka ne bi poljuljala. Ta krutost mi ne treba, jer mi ne služi. Ne treba ni drugima, ali moraju to sami shvatiti. 

 

Praviti kuću od lišća, otvoriti pritom sve svoje prozore i vrata, to je ono što mi treba, to je ono što mi služi i što pomaže kiseoniku da dospije u sve djeliće mog tijela i duše, tako da osjetim da dišem i živim.

 

Imali smo danas važnog posla… 

 

Istina je da je mogao sačekati, da je i prečeg posla ponedeljkom u jedan popodne bilo, ali je takođe istina da me baš briga. Trebalo je ispuniti obećanje vrlo važnoj maloj osobi u mom životu. A on je tačno znao šta želi, kad, zašto i kako. Ali nije mogao sam.

 

Ili je znao ono što ja nisam. A sada znam. Da mi je kuća od lišća trebala kao vazduh, možda i više nego njemu. Djeca jednostavno znaju. Ta dva sata donijela su mi više dobra, nego većina onoga što bih inače radila. Više sam se sa svojim sinom, sa samom sobom i prirodom sjedinila, radovala i uživala, u ta naša dva sata, nego u većini vremena.

 

Jer, imali smo danas... Pravili smo… Zahvaljivali smo se prirodi što je tako čudesna, grlili i ljubili cijeli svijet. Srećni. I svjesni da od zahvalnosti i ljubavi nema važnijeg posla. 

 

 

Vrijeme

U ljudskoj je prirodi da optužuje, upire prstom i da nalazi krivce. Za sve. Tako je lakše sa sebe skinuti dobar dio odgovornosti za brojne životne poraze. Takvi smo.

 

 

Koliko puta čujemo kako je krivo vrijeme, pritom ne misleći na vremenske neprilike, nego na vrijeme kao kategoriju trajanja. Ah to vrijeme, vrijeme je lopov! Čekaš da prođe, pa tako čekajući shvatiš da još nešto treba sačekati da mu mahneš, a iza ugla čeka još nešto... A ti čekaš da prođe i ovo i ono. Pa ti, čekajući, vrijeme nekako čudno protiče. Ali i ako požuriš, ne valja.

Neki put ti se učini da leti, prođe u trenu. Ili zapne, pa nikako. Vrijeme. A suština je da dešavanja koja su na čekanju ili želiš da prohujaju, nemaju veze sa vremenom, nego sadržajem. Sadržaj kao sadržaj, mijenja se i modifikuje, stopirati ga ili ubrzati, samo zato što mi to želimo, uzaludan je posao. A onda je vrijeme lopov, iz našeg ugla. Varljivo je. I život zajedno s njim. A nije. Samo traži našu prisutnost.

Ni ja se ne mogu pohvaliti da sam baš bila prisutna. Više nesvjesna da ne živim istinski, da ne doživljavam trenutke čekajući. Ili da ih preskačem. Fokusirana na jedno, pored mene bi prolazilo sve ostalo. I ovo i ono što dolazi. A samo mi je nedostajala prisutnost. Vrijeme s tim nema ama baš nikakve veze. 

Niti nam je ono ikad garantovalo da će trenuci koji dolaze biti kvalitetniji, bolji, ljepši, draži.  Nema ni garancije da ćemo u njima uživati više, osjećati se bolje. Isto tako nema potvrde da bi nam bilo jednako lijepo kada bismo ga zaustavili. Samo smo umislili. Poželjeli da požurimo ili da usporimo vrijeme. Sreća je da ne možemo ni jedno ni drugo.

Koliko je život jednostavan u svojoj suštini, ponekad saznaš kad se najmanje nadaš i na nevjerovatne načine.  Shvatiš da se vrijeme svima nama jednako troši i da je u tome ljepota, ponekad i spas. Kako nas može varati nešto što smo sami uveli da nam odbrojava boravak na ovoj planeti... Čini mi se da nam je teško naučiti da trenutak jeste sada, a nije prije ili poslije.

Ili je ta neka sila koja nas zavarava toliko jaka da joj se ne možemo tako lako oduprijeti. I onda nam je vrijeme lopov, bešćutni gad koji nemilice prolazi, koji ne želi da se zaustavi kada nam je to najpotrebnije ili da požuri ako nam je to od vitalnog značaja. Neće da premota i vrati film za nas, onda kada nešto nismo baš najbolje shvatili, stigli, uradili...

Važno je, možda i najvažnije shvatiti da je život kratak da bismo čekali krajeve. Rađanja, vrtića, škole, udaje, posla, penzije, putovanja... Čitav život prođe dok mi čekamo. Grč čekanja je poput kazne, pa nam i život postaje takav.  Jer, kao da u isti koš trpamo i ono što tamo ne pripada, svo dobro koje nas je dotaklo. Dok smo čekali. Ili dok smo žurili.

Ljudi svakodnevno čekaju krajeve nečega. Kraj jednog sata, kraj dnevnih obaveza, kraj radnog vremena, kraj dana, mjeseca, godine. Valjda u tim krajevima čovjek vidi početak nečeg novog, svježeg, boljeg, nečega što će biti bolje od prošlosti, mečega što će je nadmašiti. I sve je sa tim potpuno u redu, barem na prvi pogled, jer imaš osjećaj da te gura naprijed.

Ali, ako se previše odomaći, shvatiš da nisi bio prisutan, a trebao si biti. To je ispunjavajuće iskustvo. Naše prisustvo. I ako bismo imali neke želje povremeno, onda bi bilo sasvim u redu bilo željeti da teče sporije. Jer svako požurivanje, kao da je poruka da jedva čekaš da se završi ono što se samo jednom dešava i nema zamjenu. I sigurno će mu doći kraj. Sigurno će proći.

Zato, ne odgađaj radost života čekajući da svane dan kada ćeš biti manje zauzet i imati manje stresa. Svaki dan nam ostaje dan manje života. A u našim danima se krije toliko trenutaka za pamćenje da je prava šteta i nefer prema njima, nama i onima koji ih sa nama dijele, praviti se da ne postoje i željeti da prođu. Ne treba nam ta udica za koju ćemo se besmisleno hvatati, loveći ono što nije tu. 

Osim ponekad, jer niko nije savršen. Ponekad je jedva čekati sasvim u redu, kao i poželjeti da vrijeme stane... 

Za kraj

Manje tražimo krivce i manje upirimo prstom, a više se opirimo našim slabostima. Prestanimo da krivimo vrijeme i da ga nazivamo varljivim. Ako je neko lopov, onda je izvjesno da smo to mi. Jer čekajući i požurujući život, mi sebi krademo trenutke koji se više nikad neće vratiti. 

 

Nerazumijevanje

Toliko načina i sredstava komunikacije imamo mi ljudi, a tako se loše razumijemo. I čini se, što više puteva, mogućnosti  i prilika da se razumijemo imamo, mi smo nekako trapaviji. 

 

 

 

Jedina smo bića na ovom svijetu koja imaju mogućnost da se tako jasno izraze, da malo toga može ostati nejasno. A tako rijetko to radimo. Djeca redovno, ali mi rijetko. 

Umjesto da precizno, jasno, otvoreno, iskreno pričamo jedni s drugima, mi se prenemažemo, toliko da više ni sami ne znamo šta smo mislili, šta smo htjeli da kažemo, a šta smo rekli. Možda se interesi kriju iza, mada je jasno da su, već u osnovi, jalovi takvi interesi.

 

Naravno da se ne možemo izražavati tako jednostavno kao što to djeca rade i naravno da se naš izraz i smisao s godinama moraju promijeniti i uobličiti. Tako i treba da bude. 

Ali voljela bih da manje pretjerujemo u komplikovanju jednostavnog i da bolje umijemo da pojednostavimo i ono najkomplikovanije. Ovo drugo je umijeće i veoma rijetka osobina prirodnih, spontanih i iskrenih ljudi.
 

Mnogo je razloga za naša nerazumijevanja. Ali sam sigurna da potiču od nas samih. Ako se sa sobom slabo razumijemo, ni sa drugima nam neće ići. Onaj ko je sa sobom načisto, ni sa drugima neće imati problem. 

 

Koliko puta vam se desilo da slušate druge kako vam se obraćaju, čujete ih jasno, ali ne razumijete ih? A niste glupi. Samo zatečeni. U nevjerici ste. Ili se divite njihovoj hrabrosti obraćanja vama. 

Kad u naša nerazumijevanja dodamo začine poput interesa, namjera, laži, zavisti, preduvjerenja, strahova, nesigurnosti i mnogih drugih mirođija, neuspjeh je zagarantovan.

Jedna pametna žena je prije nekoliko dana rekla sjajnu stvar za naša nerazumijevanja, tačnije za razloge zašto to radimo i zašto nekad uživamo u tome da se ne razumijemo i ratujemo bez razloga. Zato što "nam se može". 

Bila je u pravu. Jer to prolazi, uspijeva, donosi rezultate... Koliko li smo samo plitki, posmatrani sa strane, tako nerazumni i bezobrazni.

 

Kako su samo tužne te aspiracije i ti pravi mali ratovi koje ljudi vode bez ikakvog smisla. Zašto bismo se razumjeli? Bog nam je dao savršeno biće, mozak, jezik, govorni aparat, savremenu tehnologiju, sve imamo. 

Samo, kao pameti da nam nedostaje. Majmunišemo se, kalkulišemo, važemo, cjenjkamo, kupujemo, prodajemo, mjerimo, pretvaramo, ispitujemo, toliko, da ponekad više nema smisla.

Kad bi nas pitao neko da objasnimo ko smo, šta želimo, šta ne želimo, da li smo srećni, šta bismo promijenili, kad bi nas pitao neko toliko jednostavne stvari, mi bismo kao nespremni đaci mucali i ne bismo znali šta da kažemo. Barem većina. 

A kad nas niko ništa ne pita, mi važni kao paunovi, prepuni karaktera, principa, ega, sujete, trčimo da se izrazimo i pokažemo svu svoju pamet. 

 

Toliko smo nakrcani smećem, da smo zaboravili zašto smo tu i koja je u stvari naša prava suština, šta nam je primarna svrha i cilj. Čovječe! Probudi se. Budi ono što jesi. Pričaj onako kako misliš. Osjećaš.

I nije toliko važno koliko jezika znaš, koliko je važno normalno se sopstvenim jezikom sporazumijevati. I šta te briga za druge kad odlično znaš da si odgovoran samo za sebe i ono što ti osjećaš, govoriš i misliš. To je važno i to je suština. 

Kome se sviđa neka izvoli, a kome nije po volji, neka bira. Mi smo ti koji biramo. Ako i platimo cijenu, neka. Skuplje je biti ko nisi, nego biti svoj. 

Od - mi se tako čudno ne razumijemo, do - mi se tako čudesno razumijemo, tanka je nit, a šta sve u nju stane...

 

 

Sedmi zavjet uspjeha

Svoje napore razasuo sam u premnogo pravaca. Toliko sam godišnjih doba protraćio, jurcajući od jedne duge do druge. Bezbroj godina utrošio sam spuštajući posude u prazne bunare. I, sve vrijeme nisam prestajao da se nadam da će mi uspjeh, sreća i bogatstvo pripasti jednog dana. Uzalud sam čekao. I, da nije bilo čuda ovih svitaka, mogao sam čekati zauvijek. Žalosno, zaista. Kada se zaputi ulicom na kojoj piše 'uskoro', čovjek se na kraju nađe pred kućom na kojoj stoji 'nikad'. Sve to sada je iza mene.

Jasno mi je, sada, zbog čega mi je uspjeh stalno izmicao. Čovjek koji se neprestano lomi koju od dviju stvari da učini, na koncu neće učiniti nijednu. Ukoliko se kolebam između dva plana, između jednog i drugog cilja, i sve vrijeme se povijam na vjetru, poput ljiljana, u svakom smjeru u kojem pokazuje igla na kompasu, nikada neću postići ništa; ni veliko, ni korisno. U ovom svijetu napreduju samo oni koji se, u datom trenutku, usredsređuju na samo jednu stvar. U velike ljude ili velike žene računaju se oni koji nikad ne iskoračuju van onoga što čini njihovu izuzetnost; koji ne rasipaju, uludo, svoju posebnost. Sada mi je, napokon, znana velika tajna koju, premda mi je sve vrijeme stajala pred očima, nikako nisam uspijevao da prozrem.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.

Veliku razliku između onih koji uspijevaju i onih koji ne uspijevaju ne čini količina posla koju i jedni i drugi obave, već količina pametno obavljenog posla. Mnogi od onih koji neslavno propadaju daju sve od sebe da postignu veliki uspjeh; ali, poslove koji im se povjere obavljaju nesređeno, tako da ono što su izgradili jednom, ruše drugom rukom. Okolnosti u kojima se nalaze, ne koriste da bi ih pretvorili u mogućnosti za sebe. Ne posjeduju, naprosto, sposobnost da časne poraze preobrate u rječite pobjede. Uprkos tome što raspolažu i sa dovoljno sposobnosti i sa dovoljno vremena - ta dva glavna stuba uspjeha - oni nastavljaju da tamo i amo povlače svoja prazna kolica, i pravi ćilim njihovog života ostaje tako neistkan.

Nikada više neću dozvoliti sebi da otaljavam neki posao, u koji bi bilo potrebno da uložim čitavo svoje biće. Oči su mi se napokon otvorile. Od ovog časa, ono što činim činicu kao da ništa drugo na svijetu nema nikakvu važnost. Izrastanje hiljada hrastovih šuma počiva na jednom jedinom žiru. Usredsređenost i istrajnost učinili su da na egipatskim pustarama budu sazdane piramide. Majstor posvećen samo jednom zanatu u stanju je da prehranjuje svoju porodicu; ali, majstor od sedam zanata nije u stanju ni sebe da izdržava. Nijedan vjetar nije dovoljno dobar za moreplovca koji ne zna u koju luku da se uputi. A ja sada znam kuda želim da krenem, i znam, takođe, kako da stignem tamo kamo sam se uputio.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.

Ne mnogo stvari, a ravnodušno, već samo jednu stvar, i to vrhunski - ono je što predstavlja zahtjev našeg svijeta. Onaj koji rasipa svoje napore ne može se nadati da će uspjeti. Ukoliko jednog salamandera presječemo nadvoje, njegov prednji dio nastaviće da juri unaprijed, a njegov zadnji dio unatrag. Na isti način napreduje i onaj koji dijeli svoje težnje. Uspjeh ne trpi rasipanje energije. Spreman sam za velike promjene u svom životu, i svijet će znati da sam promijenio svoje usmjerenje. Ogromna je moć nad životom ona moć koja se pravimice usredsređuje na ciljeve.

Moj glas, moj način oblačenja, moj izgled, čak i sami moji pokreti i gestovi izmjeniće se kad budem počeo da živim život ispunjen svrhom. Kako je bilo moguće da, poput tolikih drugih, i ja ostanem slijep za tu veliku istinu? Čovjek koji nešto veoma dobro zna, i čini to bolje no iko drugi, čak i ako se radi o pukom umijeću gajenja sočiva, zaslužuje krunu kojom će biti okrunjen. Ukoliko, zahvaljujući tome što je sve svoje energije na to usredsredio, gaji najbolje sočivo, on jeste dobročinitelj sveg čovječanstva i kao takav zaslužuje sve hvale.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.

Ja ću biti taj koji ću odabirati svoje ciljeve, i zauvjek ću ih držati na umu. Jer, nalazimo samo ono za čim tragamo puna srca. Ukoliko od života ne tražim ništa posebno, upravo ću to i dobiti. Pčela nije jedini insekt koji slijeće na ružu, ali jeste jedini koji s nje odnosi med. Nije važno bogatstvo onoga što smo uspeli da napabirčimo, poslije godina učenja i mukotrpnog rada u mladosti. Ako krenemo u život sa nejasnom predstavom o svom budućem radu, možemo biti sigurni da ni slučajem nećemo nabasati na srećnu okolnost koja će to čime se bavimo složiti u velelepno zdanje veličanstvenih razmjera.

Često nam govore da u životu treba da ciljamo navisoko; ali, zapravo, treba da ciljamo na ono što možemo dosegnuti. Imati opšti cilj, naprosto, nije dovoljno. Strijela odapeta sa luka ne obazire se, gledajući šta na svom putu može pogoditi, već strijemi pravo svojoj meti. Grmljavina što se razastire nadaleko i naširoko beznačajna je u poređenju sa jednim jedinim, usredsređenim na jednu tačku udarom munje. Sada mi je znano da se ne može dogoditi da, postojano i istrajno, sa svim moćima svog uma, slijedim neki valjan cilj i da ipak ne uspijem. Ukoliko uz pomoć uveličavajućeg stakla usmjerim sunčeve zrake, čak i u dane najmrzlije zime, sa lakoćom mogu da potpalim vatru.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom. 

I najslabiji živi stvor, ukoliko sve svoje snage usredsredi na jedan jedini cilj, može postići izvrstan rezultat, dočim je moguće da i onaj najsnažniji, ukoliko se rasipa na više poslova odjednom, ne postigne baš ništa. Postojano i neprestano kapajući, kapi vode biće u stanju da izdube i najtvrđe stijene, dok silovita, žurna bujica, uz zastrašujuću grmljavinu prohuji ponad njih, ne ostavljajući za sobom nikakav trag. A ja ću ostaviti tragove za sobom. I svijet će znati da sam bio ovdje.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.


Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Šesti zavjet uspjeha

Predugo sam se zavaravao. Samo sam na riječima bio na usluzi onima koji su me upošljavali, i nisam prestajao da zanovijetam zbog svakog sata onoga što sam smatrao gnjavažom od posla. Rad je za mene predstavljo žalostivu cijenu koju sam morao da plaćam da bih opstao, budući da, kako mi se činilo, bogovi pri mom rođenju nisu bili spremni da mi stave zlato u ruke i krunu na glavu. Kakva sam samo budala bio!

Danas mi je, međutim, znano da je plod nastao radom najslađe od svih zadovoljstava; i premda je moguće da čovjekov genij započne neko djelo, samo će ga rad privesti kraju. Zahvaljujući ovim svicima, oči su mi se napokon otvorile. Koliko bi mi samo poslovi lakše pali da sam dao sve od sebe da ih najvaljanije obavljam,
umjesto što sam vrijeme provodio tražeći izgovore što im se ne posvećujem onoliko koliko je to potrebno.

Postoji jedna ogromna tajna uspjeha, pred kojom se sva druga pravila čine patuljastim. Sasma je sigurno da će se još vijekovima, pa i milenijumima, nalaziti na svim spiskovima uslova za izgradnju boljeg života; pa ipak, ljudi će je se uvek iznova odricati, smatrajući njene zahtjeve preteškim. Bogatstvo, položaj, slava, čak i neuhvatljiva sreća biće na koncu moji, ukoliko odlučim da svakoga dana dajem od sebe više no što mi je po plati određeno. Postoji još jedan, i djelatniji način da se upamti najteži zakon života: ukoliko se od mene zatraži da propješačim jednu milju, od svoje ću volje propješačiti stostruko duži put. Tokom vijekova koji će doći, evo od sada, samo će nekolicinu krasiti odlučnost da slijedi tu veliku tajnu uspješnih - i oni će biti ti kojima će pripasti sve časti.

I evo, ja započinjem danas!

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!

Jer, sada mi je znano da moram, da bih izrastao i cvjetao, da se svim silama posvetim svom poslu, i da uvijek, bar malčice, budem ispred svog vremena. Oni koji su dospjeli do vrha upravo su oni koji se nisu zadovoljili da čine samo ono što se od njih zahtijeva. Oni čine više. Oni su ti koji pješače još jednu dodatnu milju. I, još jednu, ni za trenutak ne pomišljajući kakvu će nadoknadu za to dobiti. Oni dobro znaju da ih, na kraju, nagrada čeka.

Postoji samo jedan siguran način da čovjek ostvari svoje ciljeve, a to je mukotrpan rad, i mentalni i fizički. Ako, da bih se razlikovao od drugih, ne bih bio spreman da platim tu cijenu, trebalo bi da budem pripravan da se prepustim budućnosti ispunjenoj suzama i čemerom - samosažaljivo se tukući po grudima zbog ispraznosti života, lišenog osmijeha i dobitaka. Ali, više ne osjećam sažaljenje prema samom sebi. Već sam skrenuo s tog puta koji ne vodi nikuda.

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!

Ali, nisam ni prikovan za svoj posao. Nisam rob. Čak i ako mrzim posao koji moram da obavim, shvatam da je radenički trud neophodan da bi se zazvalo bogatstvo mog uma, kako bih bio u stanju da uvećam svoje dobitke - baš kao što su oranje i sjetva neophodni da bi zemlja dala plodove. Nijedan zadatak neće mi se više činiti preteškim, pod uslovom da nikako ne zaboravim da sam božije dijete, rođeno da bi pobjeđivalo. Kakav god posao da stoji preda mnom, neka mi bude dopušteno da ga obavljam s ljubavlju, i nikada neću omašiti.

Moguće je da je moj udio u današnjim poslovima ograničen, ali sama činjenica da je rad u pitanju čini ga dragocjenim. Svijet se kreće ne samo posredstvom moćnih mišića naših junaka, već i zahvaljujući sitnim, ali udruženim naporima svakog poštenog radenika. Tajna istinske ljubavi prema radu stiče se u nadi u uspeh u datom poslu ali, ne zbog podsticaja izraženog kroz novac, ili zbog vremena na nj utrošenog, ili zbog primjenjene veštine, već zbog ponosa i osjećanja zadovoljstva što ih sam rad pruža. Najdostojnija nagrada za nešto što čovjek dobro obavi jeste činjenica da je to nešto dobro obavljeno.

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.

I, od sada, kad mi se radni dan privede kraju, počeću da iznenađujem svijet. Ostaću za svojim poslom bar još malčice, i učiniti da taj dodatni napor bude ulaganje u moju sutrašnjicu. I, sa takvim pristupom, tako rijetkim u ovom sebičnom svijetu u kome živimo, naprosto ne mogu da ne uspijem. Ali, istovremeno, ukoliko svoj posao obavljam na ovakav način, ukoliko istrajavam u tome da propješačim bar još jednu milju, moram se pripremiti za poruge onih koji svoje dnevne obaveze nikada ne uspunjavaju kako valja. Da bih nešto veliko postigao u ovom svom kratkom životu, shvatio sam da se moram baciti na posao sa svom usredsređenošću svog uma, i mišića, i vremena, i da je sasma moguće da se onima koji žive u glibu dokonjaštva učinim kao osoba s uma sišavša. Pa, neka bude i tako.

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.

Neka imam ljubav i posao, samo to dvoje, i moći ću da život proživim u zadovoljstvu. Ne mogu da dugo budem srećan bez hrane i pića, bez odjeće i skloništa; ali, sve to mogu imati u izobilju, a da ipak ne budem srećan. Šta je najbolje za jednu rijeku? Razumije se, da neprestano teče. Zaustavi li se, počinje da gnjili. Isto tako, i za mene, najbolje je ono što moj tok čini živim. Tek malen broj ljudi u punoj mjeri shvata koliko je njihova sreća zavisna od njihovog rada; od činjenice da su nečim uposleni, bez mogućnosti da se hrane sami sobom. Bez svog rada nisam ništa. Ključna tajna sreće jeste nešto raditi.

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.

Nikada više neću propustiti da propješačim i onu dodatnu milju, niti dopustiti da dam od sebe manje no što mi plata nalaže. Obavljaću, od sada, svoje poslove što mi je predanije moguće - ne samo ono što mi slijedi i ni trunčicu preko toga, već još malčice više... I to malčice više vremenom će postati vrijednije od svega drugog. I ako budem trpio, kao što će sigurno biti slučaj, i ako budem posumnjao u vrijednost svojih napora, što će se sigurno događati, ipak neću odustajati od svojih obaveza. Unijeću u njih sve svoje srce i nebo će se namah razvedriti; i, upravo, iz sumnji i trpljenja proisteći će veličanstvena radost življenja.

Neka mi bude omogućeno da uvijek slijedim ovaj po svemu poseban zavjet uspjeha:

Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!



Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu"- Og Mandino

Svaki dan je važan

Evo ga, tu je. Još jedan dan. Većina nas od njega ne očekuje ništa posebno. Samo rijetki vjeruju da je svaki novi dan prilika za sve. Možda poneki sanjar još i vjeruje u čuda ili pusti mašti na volju, ali samo ponekad i na kratko. A to nije dovoljno.

 

Iz carstva snova gdje je baš sve moguće, drugačije i nepoznato, isplovljavamo tamo gdje je navodno sve nemoguće, isto i poznato. Da li smo sebe uvjerili da je tako, nekako vremenom i porazima naviknuti da ne može drugačije. Pa odmah po buđenju uključimo svoju "mašineriju" u glavi, slušajući ono što smo navikli da čujemo. A taj glas u glavi je neumoljiv, svaki dan isti. 

 

Poznato, već toliko puta odslušano, uvijek isto, beživotno, demorališuće, demotivišuće, obeshrabrujuće... Sa ponekim tračkom svjetla i nade. Navikli smo da to slušamo, kao da smo nijemi slušaoci, posmatrači, koji nemaju ama baš nikakav uticaj na sebe. Na svoje misli, na dešavanja, život. A imamo, samo smo zapostavili sebe kao nekoga ko ima imnogo veću moć od te. Posmatračke.

 

Bilo bi lijepo da su nas više bodrili, ohrabrivali, da su nas manje plašili i brojali nam poraze. Da su nas kao djecu više hvalili, manje kudili. Ako se pitate kakve to sad veze ima, ima. I to mnogo. Misli se lako usvoje, one ružne posebno. Čak i statistika to pokazuje. A kad se usvoje, takve kakve jesu, umnogome oblikuju i naše postupke i naš život.

 

Lijepo je raskinuti vezu sa prošlošću i otrgnuti se od ponavljanja istih misli, postupaka i djela. Lijepo je vjerovati da je baš svaki dan jedan segment našeg života koji nije zaslužio da ga unaprijed osudimo na propast, da nam bude nebitan, beskoristan, prazan. Tako ćemo samo prerano prestati da volimo život, a rezultat nedostatka ljubavi prema životu je uglavnom takav da nam se neće dopasti.

 
Baš svaki dan, svaki put, baš za svakog od nas, ima poseban plan. Makar mrvicu nečeg novog i lijepog, a ko umijemo da to vidimo, prepoznamo. Ako mu dozvolimo da se kroz brojne barijere probije do nas. Ako dozvolimo. I ako zavolimo svaki novi dan i sebe u njemu. Ako zavolimo to što dišemo, smijemo se, govorimo, čujemo...

 

Možda bismo makar kao eksperiment neko vrijeme trebali da vjerujemo u čuda, da tragamo za njima, stvaramo ih kad ih nema. Kažu da sreća voli sreću. Ljubav voli ljubav. Hrabrost, pamet, strah, jad, takođe vole još toga.  Kažu i da moraš biti da bi bio. Sve što želiš. vjerovati. Inače se ne računa. Pitanje je samo koliko želiš. A lijepo bi bilo da svakog dana težimo makar mrvicu ljepšim mislima, bez izgovora i da tražimo put onog dobrog osjećaja u umu, tijelu i duši.

Evo ga tu je. Još jedan dan. Još jedna prilika da budeš ili ne budeš. Da vjeruješ da je svaki dan važan i da se računa. Da ljepše misliš. Makar mrvicu ljepše nego što si juče... 

 

 

Peti zavjet uspjeha

Ni sunce ne blista uvijek. Ni grožde ne sazrijeva uvijek. Ni grobari nisu uvijek dokoni, niti mir vlada vječno.

I evo, u ovom času, sa žaljenjem spoznajem i drugačiju istinu. Premda sam već okusio opojno vino uspjeha, zahvaljujući ovim svicima jasno mi je da se ne mogu nadati da ću ostatak života provesti hodeći planinskim vrhovima. Bez obzira na to koliko se trudio, koliko istrajan bio i koliko se isticao u preduzeću kojeg sam se latio, i dalje će biti dana i nedelja i mjeseci kada će jedini ishod svega što pokušavam biti osujećenje i neuspjeh. Dobro smo snabdjeveni zlatom i dragim kamenjem? Ali, to nije dovoljno. Drugi ih imaju više od nas. Zaštićeni smo i bezbjedni? Ali, zaštićeni i bezbjedni od čega? Od bolesti? Nezaposlenosti? Pljačke? Imamo li brojne prijatelje i porodicu koja nas voli? Ali, da li je prijateljstvo nešto u šta se možemo pouzdati? Da li će njihova ljubav potrajati?

Strah od zle kobi koja vodi u neuspjeh baca svoju strahotnu sjenku na sve dane našeg života. Oblici i boje joj se mijenjaju, zamišljena je ili stvarna, zbrkana je ili jasna, privremena je ili trajna. Prijetnja zlom kobi unosi pometnju u radnika koji se trudi da sačuva svoj posao, oca koji se moli da smogne sredstva da prehrani svoju porodicu, trgovca koji se nada da će prodati svoju robu, vojnika koji predvodi svoje drugove u bici. Prijetnja zlom kobi muči sve podjednako - i princa i prosjaka, i mudrog i nepametnog, i sveca i zločinca. Ranije, naprosto nisam znao kako da se nosim sa tom prijetnjom, i rane što su mi ih otvarali moji porazi bile su dovoljno ozbiljne da pomrače moje nade i da unište moje težnje. Ali, tako više neće biti! Ovo je moj novi život, i sada mi je poznata tajna kako da se, kada se na mene sruče, okoristim i svojim porazima.

U svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.

Nema bolje učiteljice od zle kobi. Svaki poraz, svako slamanje srca, svaki gubitak, nose u sebi vlastito sjeme, vlastitu pouku kako da sljedećom prilikom poboljšam svoj učinak. Nikada više neću doprinijeti svom padu, tako što ću odbijati da se suočim sa istinom i učim iz sopstvenih grešaka. Iskustvo je najvrjedniji sažetak patnje; pa ipak, jedna od najtegobnijih činjenica života jeste da mudrost ne može biti prenesena na
druge. Sve mora proći kroz svoju vlastitu školu, i za svakoga od nas lekcije su drugačije. Ne postoji drugi put. Zla kob je, naprosto, uvijek prva staza koja vodi do istine, i ja sam pripravan da naučim sve što mi je potrebno da znam kako bih poboljšao uslove svog života.

U svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.

Sada sam već bolje pripremljen da se ponesem sa svakom nedaćom. Po prvi put shvatam kako brzo prolaze sva djela i sva zbivanja, dobra i loša, značajna i neznačajna, i kako naprosto nestaju, bilo da se radi o onome što čini čovjek, bilo o onome što priroda čini. Ne samo da se sve stvari u životu besprestance mijenjaju, već su i uzrok stalnih i beskrajnih promjena jedni u drugima.

Svakoga dana zatičem sebe na samom rubu uzane staze. Iza mene je nesagledivi ambis prošlosti. Ispred mene je budućnost, koja će progutati sve što me danas bude snašlo. I bez obzira na to kakva me sudba čeka, dobro mi je znano da ću uživati, ili patiti, samo jedan kratki tren. Veoma je mali broj onih koji shvataju tu očiglednu istinu, dok ostali dopuštaju da im se nade i težnje rasplinu čim ih zadesi tragedija. Ti nesrećnici, sve do same smrti, nose na glavi trnov vijenac, i iz dana u dan obaziru se za drugima, očekujući od njih naklonost i pažnju. Ali, zla kob nikada neće uništiti onoga ko ima hrabrosti i vjere. Svi smo mi iskušani u proždirućem ognju, ali iz njega svi ne izlazimo. Ja ću izići. Zlato se na užarenom ugljevlju, bez ikakvog gubitka, može održati i po mjesec dana, a ja sam dragocjeniji od sveg zlata.

Sve će minuti.

U svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.

Sada uviđam da i zla kob ima svoje prednosti, premda ih često nismo svjesni. To su jedine terazije na kojima mogu mjeriti one koji se izjašnjavaju kao moji prijatelji, i spoznati istinu. Istovremeno, to je i stanje pri kojem ponajlakše postajem svjestan svog unutarnjeg sebe; ono je to koje ima čudesnu sposobnost da iz mene na vidjelo dana izvlači svojstva koja bi, pod povoljnim okolnostima, vjerovatno ostala zametnuta.

Prijetnja zlom kobi prati nas od kolijevke do groba. Dragi kamen može se izbrusiti samo trenjem; ja se, opet, mogu usavršiti samo kroz iskušenja. Priznajem da mi čini dobro da se sušim na toploti i da se kvasim na kiši života; pa ipak, priznajem i da sam svaku nedaću koja mi je nanijela patnju propratio kricima gnjeva i ozlojeđenosti upućenih nebu. Zbog čega mi Gospod čini take užasne stvari? Zbog čega me lišava ove ili one stvari, koje su mi toliko važne?

Sada mi je znano da ne postoje trenuci u životu kada prilike, kada mogućnosti da se bude i da se čini, javljaju u mojoj duši u tolikoj mjeri kao kada sam izložen patnji surove kobi. I tada sve zavisi od toga hoću li uzdići glavu, ili je pognuti u traženju pomoći. Ako pribjegnem varkama ili priručnim rješenjima, prilika će zauvijek biti propuštena i ja iz svega neću izići ni bogatiji ni veći; ne, već možda, čak, zbog bola, i onemoćaliji, siromašniji i manji. Ipak, ukoliko se okrenem Bogu, a to ću od sada i činiti, svaki trenutak zle kobi može se preobratiti u trijumfalnu prekretnicu mog života.

U svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.

Kada god se, ubuduće, na mene sruči strašan poraz, uvijek ću nastojati, kada prvi bol mine, da istražim kako bih zlu kob mogao usmjeriti na dobro. Kakve samo velike mogućnosti može otvoriti takav trenutak... Gorak korijen što ga držim u ruci preobraziti u mirisavi cvjetni vrt!

Da, u svakoj nedaći nastojaću da pronađem sjeme konačnog trijumfa.



Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Kukanje

Kod nas je veoma rasprostranjeno kukanje svih vrsta, što s razlogom, što bez razloga. Nekako nam je prešlo u naviku, čak i onda kada se životni točkovi ne kotrljaju nizbrdo. Kada bi se situacija mogla nazvati podnošljivom, čak i solidnom.

 

 

Razbijali su nas, kolektivno, vjetrovi različitih vrsta i snaga, svašta nam je remetilo mir, to je istina. Istina je i da su te kolektivne pošasti prohujale. Naravno da ni sada nije sjajno, posljedice su itekako prisutne. Više nego što bi trebale biti. 

 

Uz to, svako od nas ima i one svoje individualne izazove, nevolje, potrese. Oni su takođe vrlo šarolike prirode i skale. Valja sa svim izaći na kraj. I tako je nama negdje usput prešlo u naviku da kukamo, vrlo izdašno koristeći izgovore različitih vrsta. Razlog  je, vrlo često, pravdanje nepostignutih maštanja, žarko željenog, sanjanog, onog što smo je naša suština i zbog čega smo se rodili. 

Kad osvijestimo ta sva naša kukanja, mnogo ih je. Previše. Dan vrlo često kreće kukanjem, pa kad neko počne da kuka, mi i ne primijetimo kako mu se začas pridružimo. I ponekad tako do spavanja. Takođe je interesantno to neko kukanje gotovo usput, tek da nešto kažeš. Čini mi se da smo šampioni u toj vrsti kukanja. Radi reda.  

 

Kao da smo izgubili moć našeg dolaska na svijet, želju i riješenost da budemo ono što viče iz nas, a mi ne čujemo. Čujemo samo kako smo nemoćni, čujemo izgovore i opravdanja. Dođe mu nešto kao pečatiranje neželjene sudbine, jer nas je savladala i nama ovladala toliko da smo je prigrlili i ne puštamo je iako je nezvana.

Kao da smo kukanjem kao sastavnim dijelom našeg dana i vremena, zasjenili našu preduzetnost, polet i energiju. Čak i igru kroz koju se ono što nam je blisko najlakše ostvaruje, koliko god ne bilo jednostavno. Lakše je ako se čovjek malo i igra, pa šta i ako izgubi. Idemo dalje. Bez kukanja. Pa ćemo sutra otresti prašinu i tražiti novu priliku da kreiramo svoj svijet. A kreirajući svoj, još ponešto lijepo može da osvane u svijetu oko nas... 

 

Ali samo pod uslovom da se na vrijeme zaustavimo. Sa svim mogućim vrstama kukanja. Za početak da ih postanemo svjesni, a onda da krenemo da ih plijevimo kao korov koji ne da da nikne ono što je davno posijano u nama... Bilo bi lijepo s vremena na vrijeme, malo bolje pogledati oko sebe. Tada ćemo primjetiti ljude koji stradaju mnogo više od nas, ali ih nećemo čuti. Ne žale se. Ne jadikuju. Idu svojim putem kako znaju i umiju, kao da vjeruju u svoj put i pravac, toliko da se ne daju poljuljati i posumnjati.

 

Nije teško sebi dati malo važnosti i moći. Jer mi smo i važni i moćni, iako smo to možda zaboravili. I nema veze ako usput saznamo da još toliko toga ne znamo. Naučićemo. Koliko možemo. Ali, mi nismo došli na ovaj svijet da se sklupčamo, kukamo i čekamo sudnji dan. Pa šta i ako smo umorni, uplašeni,  premladi, prestari. Krenimo. Ili, možda ipak ne. Imamo alternativu. Kukajmo...