Nerazumijevanje

Toliko načina i sredstava komunikacije imamo mi ljudi, a tako se loše razumijemo. I čini se, što više puteva, mogućnosti  i prilika da se razumijemo imamo, mi smo nekako trapaviji. 

 

 

 

Jedina smo bića na ovom svijetu koja imaju mogućnost da se tako jasno izraze, da malo toga može ostati nejasno. A tako rijetko to radimo. Djeca redovno, ali mi rijetko. 

Umjesto da precizno, jasno, otvoreno, iskreno pričamo jedni s drugima, mi se prenemažemo, toliko da više ni sami ne znamo šta smo mislili, šta smo htjeli da kažemo, a šta smo rekli. Možda se interesi kriju iza, mada je jasno da su, već u osnovi, jalovi takvi interesi.

 

Naravno da se ne možemo izražavati tako jednostavno kao što to djeca rade i naravno da se naš izraz i smisao s godinama moraju promijeniti i uobličiti. Tako i treba da bude. 

Ali voljela bih da manje pretjerujemo u komplikovanju jednostavnog i da bolje umijemo da pojednostavimo i ono najkomplikovanije. Ovo drugo je umijeće i veoma rijetka osobina prirodnih, spontanih i iskrenih ljudi.
 

Mnogo je razloga za naša nerazumijevanja. Ali sam sigurna da potiču od nas samih. Ako se sa sobom slabo razumijemo, ni sa drugima nam neće ići. Onaj ko je sa sobom načisto, ni sa drugima neće imati problem. 

 

Koliko puta vam se desilo da slušate druge kako vam se obraćaju, čujete ih jasno, ali ne razumijete ih? A niste glupi. Samo zatečeni. U nevjerici ste. Ili se divite njihovoj hrabrosti obraćanja vama. 

Kad u naša nerazumijevanja dodamo začine poput interesa, namjera, laži, zavisti, preduvjerenja, strahova, nesigurnosti i mnogih drugih mirođija, neuspjeh je zagarantovan.

Jedna pametna žena je prije nekoliko dana rekla sjajnu stvar za naša nerazumijevanja, tačnije za razloge zašto to radimo i zašto nekad uživamo u tome da se ne razumijemo i ratujemo bez razloga. Zato što "nam se može". 

Bila je u pravu. Jer to prolazi, uspijeva, donosi rezultate... Koliko li smo samo plitki, posmatrani sa strane, tako nerazumni i bezobrazni.

 

Kako su samo tužne te aspiracije i ti pravi mali ratovi koje ljudi vode bez ikakvog smisla. Zašto bismo se razumjeli? Bog nam je dao savršeno biće, mozak, jezik, govorni aparat, savremenu tehnologiju, sve imamo. 

Samo, kao pameti da nam nedostaje. Majmunišemo se, kalkulišemo, važemo, cjenjkamo, kupujemo, prodajemo, mjerimo, pretvaramo, ispitujemo, toliko, da ponekad više nema smisla.

Kad bi nas pitao neko da objasnimo ko smo, šta želimo, šta ne želimo, da li smo srećni, šta bismo promijenili, kad bi nas pitao neko toliko jednostavne stvari, mi bismo kao nespremni đaci mucali i ne bismo znali šta da kažemo. Barem većina. 

A kad nas niko ništa ne pita, mi važni kao paunovi, prepuni karaktera, principa, ega, sujete, trčimo da se izrazimo i pokažemo svu svoju pamet. 

 

Toliko smo nakrcani smećem, da smo zaboravili zašto smo tu i koja je u stvari naša prava suština, šta nam je primarna svrha i cilj. Čovječe! Probudi se. Budi ono što jesi. Pričaj onako kako misliš. Osjećaš.

I nije toliko važno koliko jezika znaš, koliko je važno normalno se sopstvenim jezikom sporazumijevati. I šta te briga za druge kad odlično znaš da si odgovoran samo za sebe i ono što ti osjećaš, govoriš i misliš. To je važno i to je suština. 

Kome se sviđa neka izvoli, a kome nije po volji, neka bira. Mi smo ti koji biramo. Ako i platimo cijenu, neka. Skuplje je biti ko nisi, nego biti svoj. 

Od - mi se tako čudno ne razumijemo, do - mi se tako čudesno razumijemo, tanka je nit, a šta sve u nju stane...

 

 

Sedmi zavjet uspjeha

Svoje napore razasuo sam u premnogo pravaca. Toliko sam godišnjih doba protraćio, jurcajući od jedne duge do druge. Bezbroj godina utrošio sam spuštajući posude u prazne bunare. I, sve vrijeme nisam prestajao da se nadam da će mi uspjeh, sreća i bogatstvo pripasti jednog dana. Uzalud sam čekao. I, da nije bilo čuda ovih svitaka, mogao sam čekati zauvijek. Žalosno, zaista. Kada se zaputi ulicom na kojoj piše 'uskoro', čovjek se na kraju nađe pred kućom na kojoj stoji 'nikad'. Sve to sada je iza mene.

Jasno mi je, sada, zbog čega mi je uspjeh stalno izmicao. Čovjek koji se neprestano lomi koju od dviju stvari da učini, na koncu neće učiniti nijednu. Ukoliko se kolebam između dva plana, između jednog i drugog cilja, i sve vrijeme se povijam na vjetru, poput ljiljana, u svakom smjeru u kojem pokazuje igla na kompasu, nikada neću postići ništa; ni veliko, ni korisno. U ovom svijetu napreduju samo oni koji se, u datom trenutku, usredsređuju na samo jednu stvar. U velike ljude ili velike žene računaju se oni koji nikad ne iskoračuju van onoga što čini njihovu izuzetnost; koji ne rasipaju, uludo, svoju posebnost. Sada mi je, napokon, znana velika tajna koju, premda mi je sve vrijeme stajala pred očima, nikako nisam uspijevao da prozrem.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.

Veliku razliku između onih koji uspijevaju i onih koji ne uspijevaju ne čini količina posla koju i jedni i drugi obave, već količina pametno obavljenog posla. Mnogi od onih koji neslavno propadaju daju sve od sebe da postignu veliki uspjeh; ali, poslove koji im se povjere obavljaju nesređeno, tako da ono što su izgradili jednom, ruše drugom rukom. Okolnosti u kojima se nalaze, ne koriste da bi ih pretvorili u mogućnosti za sebe. Ne posjeduju, naprosto, sposobnost da časne poraze preobrate u rječite pobjede. Uprkos tome što raspolažu i sa dovoljno sposobnosti i sa dovoljno vremena - ta dva glavna stuba uspjeha - oni nastavljaju da tamo i amo povlače svoja prazna kolica, i pravi ćilim njihovog života ostaje tako neistkan.

Nikada više neću dozvoliti sebi da otaljavam neki posao, u koji bi bilo potrebno da uložim čitavo svoje biće. Oči su mi se napokon otvorile. Od ovog časa, ono što činim činicu kao da ništa drugo na svijetu nema nikakvu važnost. Izrastanje hiljada hrastovih šuma počiva na jednom jedinom žiru. Usredsređenost i istrajnost učinili su da na egipatskim pustarama budu sazdane piramide. Majstor posvećen samo jednom zanatu u stanju je da prehranjuje svoju porodicu; ali, majstor od sedam zanata nije u stanju ni sebe da izdržava. Nijedan vjetar nije dovoljno dobar za moreplovca koji ne zna u koju luku da se uputi. A ja sada znam kuda želim da krenem, i znam, takođe, kako da stignem tamo kamo sam se uputio.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.

Ne mnogo stvari, a ravnodušno, već samo jednu stvar, i to vrhunski - ono je što predstavlja zahtjev našeg svijeta. Onaj koji rasipa svoje napore ne može se nadati da će uspjeti. Ukoliko jednog salamandera presječemo nadvoje, njegov prednji dio nastaviće da juri unaprijed, a njegov zadnji dio unatrag. Na isti način napreduje i onaj koji dijeli svoje težnje. Uspjeh ne trpi rasipanje energije. Spreman sam za velike promjene u svom životu, i svijet će znati da sam promijenio svoje usmjerenje. Ogromna je moć nad životom ona moć koja se pravimice usredsređuje na ciljeve.

Moj glas, moj način oblačenja, moj izgled, čak i sami moji pokreti i gestovi izmjeniće se kad budem počeo da živim život ispunjen svrhom. Kako je bilo moguće da, poput tolikih drugih, i ja ostanem slijep za tu veliku istinu? Čovjek koji nešto veoma dobro zna, i čini to bolje no iko drugi, čak i ako se radi o pukom umijeću gajenja sočiva, zaslužuje krunu kojom će biti okrunjen. Ukoliko, zahvaljujući tome što je sve svoje energije na to usredsredio, gaji najbolje sočivo, on jeste dobročinitelj sveg čovječanstva i kao takav zaslužuje sve hvale.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.

Ja ću biti taj koji ću odabirati svoje ciljeve, i zauvjek ću ih držati na umu. Jer, nalazimo samo ono za čim tragamo puna srca. Ukoliko od života ne tražim ništa posebno, upravo ću to i dobiti. Pčela nije jedini insekt koji slijeće na ružu, ali jeste jedini koji s nje odnosi med. Nije važno bogatstvo onoga što smo uspeli da napabirčimo, poslije godina učenja i mukotrpnog rada u mladosti. Ako krenemo u život sa nejasnom predstavom o svom budućem radu, možemo biti sigurni da ni slučajem nećemo nabasati na srećnu okolnost koja će to čime se bavimo složiti u velelepno zdanje veličanstvenih razmjera.

Često nam govore da u životu treba da ciljamo navisoko; ali, zapravo, treba da ciljamo na ono što možemo dosegnuti. Imati opšti cilj, naprosto, nije dovoljno. Strijela odapeta sa luka ne obazire se, gledajući šta na svom putu može pogoditi, već strijemi pravo svojoj meti. Grmljavina što se razastire nadaleko i naširoko beznačajna je u poređenju sa jednim jedinim, usredsređenim na jednu tačku udarom munje. Sada mi je znano da se ne može dogoditi da, postojano i istrajno, sa svim moćima svog uma, slijedim neki valjan cilj i da ipak ne uspijem. Ukoliko uz pomoć uveličavajućeg stakla usmjerim sunčeve zrake, čak i u dane najmrzlije zime, sa lakoćom mogu da potpalim vatru.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom. 

I najslabiji živi stvor, ukoliko sve svoje snage usredsredi na jedan jedini cilj, može postići izvrstan rezultat, dočim je moguće da i onaj najsnažniji, ukoliko se rasipa na više poslova odjednom, ne postigne baš ništa. Postojano i neprestano kapajući, kapi vode biće u stanju da izdube i najtvrđe stijene, dok silovita, žurna bujica, uz zastrašujuću grmljavinu prohuji ponad njih, ne ostavljajući za sobom nikakav trag. A ja ću ostaviti tragove za sobom. I svijet će znati da sam bio ovdje.

Uvijek ću čitavog sebe posvećivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.


Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino