DZD! Dan za djecu

Dan za djecu, poseban je i možda najljepši dan koji jedan roditelj može iskusiti. Trenuci u kojima se u atmosferi druženja i bliskosti, otvore neka vrata za koja nismo znali da postoje. Sadržajni su, drugačiji od ostalih i vrijede čitavo bogatstvo. Škrinja je to prepuna igre, sreće, ljubavi, razumjevanja, razgovora, davanja, primanja, energije, strasti...  

 

Svega onoga što čovjek inače vrlo rijetko doživljava. Samo djeca i njihova mašta u stanju su da raspale plamen neobuzdane strasti. Pa onda i nas podsjete kako je lijepo biti dijete i imati društvo. Bez uslovljavanja, bez granica i sa samo malo umijeća. Dan za djecu, to je onaj trenutak kad odlučimo da u životu ništa nije toliko hitno, važno, neodložno, da ne možemo zastati i oberučke ga prigrliti.

 

Za propustiti takve trenutke nema izgovora, jer nije to svaki dan. Nemanje vremena ili novca, neuvjerlji je razlog. Jer za DZD ne treba puno. Samo jedan dan našeg života povremeno, jednom u sedam, deset ili mjesec dana. Vremena, dakle, imamo. Novac ne smije biti prepreka, jer uz malo kreativnosti i mašte, možda nam neće biti ni potreban.

 

Uostalom, u razgovoru s djecom, posebno malom, shvatićemo da im je važnije od novca, od toga šta smo im kupili, koliko smo novca potrošili, to koliko smo im vremena i na kakav način posvetili. Tako i treba da bude. Teško će vas u svojim glavicama djeca moći opravdati, ma koliko da ste vi ginuli za njih, ako im niste posvetili pažnju. Teško će razumjeti šta vi to u stvari radite. 

 

A posvetimo li im s vremena na vrijeme, poneki svoj cijenjeni dan, to će zauvjek pamtiti. Kvalitetno provedeno vrijeme, sadržaj. Prizovimo sjećanja... Šta mi pamtimo? Šta je nas činilo posebno srećnima? Kupovina najnovijih Leviski, Starki ili druženje sa najbližima? Dobro, vjerovatno i jedno i drugo ali prvo bez drugog svakako neće biti dovoljno, a obratno svakako.

Može, ono čovjek, pronaći za sebe čitav niz izgovora. Za sebe, da! Ali pitanje je da li će i oni to uraditi za nas. Ako mene pitate, neće. I ne treba. DZD je dan u kojem od jednog "dobro jutro" do jednog "laku noć", bolje upoznamo našu djecu i ona nas, nego u sve ostale dane naših života. Dječija navigacija je takva da radi samo na iskrenost, te samo u toj atmosferi počinju da se otvaraju...

 

To su dani u kojima sam toliko naučila o svojoj djeci, da sam znala biti zatečena. I to ne samo o djetetu koje ima 12 godina i može da kaže sve što misli, nego i o djetetu koje jedva da je progovorilo. A toliko već zna. Razumije. Osjeća. Ali, to se događalo samo kada bih im bila posvećena bez svakodnevnih barijera i gledanja na sat. A za uzvrat bi stizala nagrada, svima nama. Upoznavanje, igra, radost, razumjevanje, sreća, smijeh, zadovoljstvo, i naposljetku neki čudesan mir. 

 

Razloga je više, a prvi je naša nesputanost, nedostatak lanaca sa raznih strana, koji nam štopaju vrijeme završetka raznih zadataka koje je život stavio pred nas. Istovremeno smo na čekanje stavili napasti tipa moranja, stresa, rokova, pritiska... Izbacili iz treće u prvu brzinu, povukli ručnu... Koliko samo puta u svakodnevnim ludilima nismo obratili pažnju na te okice koje nas posmatraju i vjerovatno se pitaju šta to s nama nije u redu. Ili šta to s njima nije u redu. Ili kada će konačno doći red na njih.

 

Nema te osobe, tih para i tog vremena, koji mogu našoj djeci da zamijene nas. I nema tog popravnog ispita koji će stvari popraviti sutra. Ono što se nije desilo juče, to i ne postoji. Jedino šansa da bude drugačije jednom. Konačno! Jer oni su naši odrazi u ogledalu. Tako se uče donošenju odluka sutra. Ne treba se bojati bumeranga. Znate na šta mislim.

 

Današnji DZD je bio čudesan, to se obavezno mora ponoviti. Uskoro.  Jer nam donosi ono što nikad nećemo zaboraviti. Djeci daje krila, a u nama budi dijete na koje smo zaboravili... I tako... Znatiželja je čudo. Ali i roditeljski izbor da li će naša djeca biti ponosna na nas ili će nas se stidjeti. Mada, to je odluka koja se donosi mnogo prije DZD. Ali nam za njega može biti podstrek. Ima li većeg komplimenta koji nam neko može dati od onog da smo dobri roditelji? Teško.

  

Znam da je ponekad teško izbrojati do 10

Kao da je to problem! Izbrojati do 10! Trebalo bi da smo tu jednostavnu radnju savladali još kad smo bili mali, jako mali. Još i prije polaska u školu. 

 

 

 

Ko bi tada i pomislio da ćemo je morati iznova učiti toliko puta. Samo ne sa istom svrhom i na isti način. Vjerujte da je ni sama nisam do kraja savladala. Ali želim to, zaista. Jer prije i poslije brojanja ne osjećaš se isto. Prije brojanja si spreman da ratuješ. A poslije brojanja postane ti svejedno, ali i drago što je tako. Prije brojanja bi da se upustiš, naučiš pameti, reaguješ... A poslije da se uzdržiš. 

Kad si dobar sa sobom i kad ti je dan dobar, onda je lako. Izbrojiš svoje, osmijeh na lice i ideš dalje. Ali kad nisi baš sa sobom kako treba, onda se iznerviraš i zaboraviš da je brojanje ikada postojalo. A onda se stvar ko zna kako završi. I ono što je interesantno, kakav god bio ishod, tebi je loše. Može biti da si pod teretom neizrečenog, dasi rekao previše, otišao predaleko, sebe iznevjerio. Nisi brojao, upustio si se i izgubio si mir. A mir je veoma važan. Ljudima.

Znam ja da ponekad nije lako, jer toliko puta sam i sama nasjela. Ishitreno bih našla više razloga da reagujem, nego da ćutim. A onda sam poslije svega, tako malo voljela samu sebe. I imala onaj ružni osjećaj poraza, iako je stanje na poprištu zvučalo kao pobjeda. Brojanje do 10, trening, nešto kao sport. Životni.

Vježbaš, posmatrajući šta ti je vježba donijela. Svakako će lakše biti svaki slijedeći put. Ali valja krenuti. A oni što su navikli da vi ne brojite, sve će učiniti, naći će najizazovnije oružje da u tome i uspiju. Jer znaju vas. Znaju gdje boli. Izbor je na nama. Brojati ili eksplodirati. I odgovornost je na nama. A moguće i krivica...

Nije uvijek lako, znam. Ponekad imaš osjećaj da te vrebaju i muče na svakom koraku, da te testiraju i mnogo ih je, baš mnogo. Što poznatih, što nepoznatih. Što sa strategijom, što bez nje. Sve znam. Ali, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10. I gotovo! Ti miran. Ljepota!

Poželjna mjesta za brojanje: sva moguća, s naglaskom na porodični dom, rodbinske domove, liftove, prodavnice, pijacu, banke, dom zdravlja, bolnicu, ulicu... Ne zaboraviš li brojati, dobićeš mir i staloženost. Brojati, ćutati i primjerom sve reći. Ne nasjesti.

Istina je da nije neka strašna vještina to brojanje, ali je takođe istina da život može promijeniti. Još je nešto istina. Kad vježba brojanja uzme maha, nekako se smanjuje i broj situacija koje ga iziskuju. Vjerujte. Uvjerila sam se.

Ima i onih koji nikad ne broje. Ali tekst nije namijenjen njima...

 

Budi oštar kao sablja; Budi strpljiv; Biti prisutan duhom

Budi oštar kao sablja

Mrtvom lavu i zečevi grivu čupaju. Sa hrabrošću ne da se šaliti. Popustiš li prvome, onda moraš i drugom, pa tako do zadnjega; i da najzad pobjediš, imaćeš istu muku, koja ti je trebala u početku; a da si je imao odmah u početku, donijela bi ti mnogo više koristi. Odvažnost razuma nadmašuje tjelesnu snagu. Ona treba da bude mač, koji miruje u koricama mudrosti, spreman za svaku priliku. Ona je štit čovjeka. Duševna slabost ponižava više nego tjelesna. Mnogi su imali odlične sposobnosti, ali jer nisu imali srca, živjeli su kao mrtvaci i skončaše zakopani u svom neradu. Brižna priroda nije nehotice sastavila u pčeli slast meda sa oštrinom žaoke. Tijelo ima i meso i kosti, pa tako i duh smije da bude sastavljen samo od slabe materije.


Budi strpljiv

Ne biti nikada strastan znak je velikog srca sa bogatstvom strpljenja. Najprije treba da budemo gospodari sami nad sobom, pa ćemo onda lako postati gospodari nad drugima. Do središta prilike stiže se samo dugim vremenom. Pravi zaključci dovode se do zrelosti tek kad se o stvari mirno razmišlja i kad se dugo drži u tajnosti. Prut vremena počini više nego Herkulova gvozdena batina. Ne kažnjava Bog šibom, već vremenom. Mnogo smisla leži u riječima:"Vrijeme i ja izaći ćemo na kraj i sa dvojicom." Sama sreća kruniše čekanje veličinom nagrade.


Biti prisutan duhom

Prisustvo duha ističe iz srećne brzine uma. Usljed njegove živahnosti i razboritosti za njega ne postoje opasnosti i  nesrećni slučajevi. Mnogi dugo premišljaju, da opet poslije nikad ništa ne pogode. Drugi opet pogode sve, a da se prije toga i ne premišljaju. Ima antiparastatičnih genija, koji tek u nevolji djeluju najbolje; oni su u neku ruku čudovišta, kojima sve polazi za rukom nehotice, a ništa sa predomišljanjem; što im odmah ne padne na um, toga više nikad ne nađu: u njihovoj glavi nema prizivnog suda. Hitri dakle zadobijaju priznanje, jer samo oni dokazuju finoću u  mišljenju i razboritost u djelovanju.



Iz knjige " Vrelo mudrosti ili pravila za život" - Baltasar Grasijan

Komšije

Bila je to nekada zaista bitna riječ. Imala je jačinu, recimo, kao kad danas kažeš kum, kumstvo. Komšiluk, komšija, komšinica, moje komšije, puna ti usta kad pričaš o njima. Gotovo kao da su ti krvno srodni. Sjećam se, kao da je bilo juče, a bilo je to baš davno, divnih komšija pored kojih sam rasla. Dobro, da se ne lažemo, nisu baš svi bili tako čestiti i divni. 

 

 

Kažu da smo skloni, kad evociramo uspomene, posebno one iz detinjstva, da stavimo neke višebojne naočare na oči i sve nam lijepo. Čak i ono što je bilo daleko od lijepog. Shvati to i zna čovjek i sam, ne treba mu to niko ni govoriti, ali kad se prisjećamo ne samo djetinjstva, nego i same prošlosti uopšte, uvijek je ljepša nego što je u stvari bila. 

 

Ponekad je to i dobro, jer mi tako želimo da makar na kratko vratimo onaj osjećaj bezbrižnosti i sigurnosti. Neću, pišući o komšijama, mnogo uljepšavati, farbati, ali ću pokušati da zadržim taj duh zajedništva koji je živio u prošlim vremenima. Kada bi ova vremena znala, pa da ga otmu ili barem posude, zbog tog prekršaja niko ne bi odgovarao. Ne bi bilo štete i povrijeđenih. MUP ne bi reagovao. 

 

Jer komšiluk juče i danas uglavnom su dva različita pojma. Ljudi se ne poznaju, ne pozdravljaju, čak se i ne prepoznaju, jer se nikad istinski ne pogledaju. Nije ranije bilo tako. Sjećam se da je na našem spratu bilo šest stanova, šest porodica. Sa četiri smo imali dodir vrlo često. Sa nekima se pila kafica i viđali su se često s mojim roditeljima. Njihova djeca su obavezno bila pozivana na naše rođendane. Poneki su "upadali" za Novu godinu. 

 

Sjećam se da smo se posjećivali za praznike, a nismo čak svi ni slavili iste... O, kako je to samo bio divan osjećaj. I kakvi su se samo komšijski recepti razmjenjivali, isprobavali, nosali po stubištu. Zaboraviš ključ, pa šta, tu su komšije. Nema roditelja, ne boj se nisi sam. Tu su, znate već... Bilo je tu, istina, odnosa koji su se stvarali pitko, sami od sebe, tekli su. Ali, znate kako to već ide, uvijek neko od komšija ima poseban status. Mada, čak i kad nije bio takav, bio je ljudski i korektan.

 

Moram se vratiti na početak priče. Povezati, sasvim slučajno, komšiluk i kumstvo. Družili smo se intenzivno sa porodicom koja je živjela odmah do nas. Bilo je dana kada zaista nismo znali koliko puta je neko nekome pokucao i ušao samo u jednom danu. Koliko samo posuđenih jaja, šećera, mlijeka, ma bilo čega što bi u trenutku zafalilo, a nije se moralo zbog te sitnice ići u prodavnicu. 

 

Imali su sina Cileta (to je bio njegov nadimak) koji kao da je bio četvrto dijete u našoj porodici. Bio je nešto kao mlađi brat mojim sestrama i meni. Naša mala maza. Iz druženja i komšiluka, rodilo se i kumstvo. Pošto su njegovi roditelji godinama živjeli nevjenčani, odlučili su da se vjenčaju i kumovi su im bili moji roditelji. Predivne su to slike, koje me i sad uvesele. I tako, trajalo je to sve do moje 17. A sve do tog vremena, ubijte me ako znam da se neko sa nekim posvađao, nešto nažao učinio.
 

A onda je došao rat, rasuli smo se po cijelom svijetu, isprepadani jedni drugima, komšijama, prijateljima. Izgleda dovoljno da više ništa ne bude isto. Ko je odgovoran? Oni što su izrežirali raspad jedne države i u tome uspjeli? Natjerali nas da se o svojoj muci zabavimo, toliko da ne vidimo ono što nam je ispred nosa. Ili smo krivi mi, koji smo sve to dozvolili? Neka nova, teža vremena? Previše obaveza i briga? Nepovjerenje? Nedostatak vremena? Više nije ni važno. Ubili smo komšiluk.

 

Mogu da kažem da mi se još jednom posrećilo, ali valja priznati da su moje komšije bile starije od mene i tačno se osjećao taj neposustali duh. Nije mi žao što su ga i za meni vratili. Nisu ni svjesni da sam ovaj tekst i počela da pišem baš zbog njih i pomoći da skinem neka vrata kako bih ih ofarbala. Višak farbe je uzela komšinica kako bi i ona osvježila boju svojih vrata. A onda je svoja slikarska umijeća podijelila sa mojim sinom koji je počeo da koristi boje i kist... I tako... Uvjerili su me da to još postoji. Ta izblijedjela priča o dobrim ljudima koji žive pored nas.

 

Ponekad, tek ponekad, čeznem za tim lijepim, toplim, opuštenim vremenima, možda najviše baš u jesen, vrijeme kada smo znali da se družimo satima, mi djeca, dok su naši roditelji krčkali neki ajvar ili stavljali kupus. Ne kažem, naravno, da su moje komšije krive, niti vaše, ne kažem da je kriva moja porodica ili vaša. Svi smo pomalo krivi, ako nam je još uvijek stalo. Nama koji pamtimo da je bilo drugačije. Svi smo odgovorni, ako nam se ne sviđa ovo danas i ako želja za prisnošću još uvijek živi  negdje u nama...

 

Da ne zaboravim, pa da i ja budem optužena. I danas mnoge kuće i sokaci, zgrade i soliteri, staze i putevi, imaju srce i dušu. Ako imaš sreće, srešćeš u njima i divne ljude koje vrijedi upoznati, koji žele biti vama ono što vi želite biti njima. Komšije, kao nekada... Bez uljepšavanja. Kao što su bile moje, nedavno kad mi se posrećilo.

Bašta tvog života 2

Nikad nije kasno! Jako moćna poruka ako se shvati na pravi način. Nikad ništa nije dovoljno daleko da se ne usudiš da kreneš i to odmah. Put je samootkrivanje, nalaženje mjesta na ovom svijetu gdje se dobro osjećaš, gdje je sve skrojeno po tvojoj mjeri i gdje svakim danom postaješ sve bolji. Mjesto gdje nećeš sanjati nego svjesno učestvovati u svakom trenutku ovog malog svijeta, ovog kratkog života. Neka dobrota i ljubav budu tvoja suština, blagostanje i osmijeh zaštitni znak, a borba i hrabrost svakodnevica. Borba za još bolje sutra. Život nikad neće biti lak ako ideš pravim putem, ali će imati smisla i uživaćeš u svom svakodnevnom rastu kao čovjek i kao profesionalac. Dobijaćeš uvijek onoliko koliko daješ a davaćeš jako puno jer ti u sebi već danas imaš toliko toga lijepog i plemenitog. Znam da si hrabar i neustrašiv, bar si to nekada bio. Otkrij tu izgubljenu dječiju energiju kada si od jutra do mraka jurcao, igrao fudbal, učio, svirao i bilo ti je žao što ideš na spavanje.


Nađi razlog zašto se to dijete izgubilo usput. Ako imaš loš brak - razvedi se, ako nisi u braku - oženi se, mijenjaj stvari, svaki dan unesi neku novost i neke nove navike, mogu cijeli život da ti preokrenu. Živimo u dinamičnom vijeku gdje sve staro prestaje da važi a nova pravila još nisu očigledna. Živimo u vijeku kada će naša djeca za života promjeniti više od 20 poslova prije penzije. Počinje jedan svijet koji danas i ne možemo zamisliti i što prije se otarasiš starih paradigmi to više imaš šanse da preživiš ono što sutra dolazi. Ako na sve ovo dodamo da ti u glavi protutnji od 300 - 1000 riječi u minuti onda ćeš dobiti predstavu da je u tebi još veća konfuzija nego tamo napolju. Ne pričam da li ćeš biti uspješan ili neuspješan nego da li ćeš imati šta da jedeš. Vrlo dobro znaš šta je doba industrijalizacije donijelo običnom radniku, znaš šta je internet donio izdavaštvu. Ne budi uspavan i nesvjestan velikih promjena. Budi u toku, radi na sebi, radi što više i najbolje što znaš. Istraži svoje talente, otkrij ono što najbolje umeš da radiš i posveti se tome. Ne odustaj nikad, sklopi sa sobom čvrst dogovor da ćeš u ovome ići do kraja. Do samog kraja. Traži dobre knjižare, dobre knjige. Prati internet, povezuj se s ljudima, gradi prijateljstva i okupi oko sebe sebi slične i od sebe bolje. Traži izazove koji su teški, mnogo, mnogo teški da te natjeraju da još učiš i još više napreduješ. Nema vremena za spavanje. U Americi se svakih 13 minuta stvori novi milioner. Zar želiš da te svijet izostavi iz svojih planova? Kreni!

Iz knjige "Možeš, ako hoćeš" - Laszlo Gajo