Kukanje

Kod nas je veoma rasprostranjeno kukanje svih vrsta, što s razlogom, što bez razloga. Nekako nam je prešlo u naviku, čak i onda kada se životni točkovi ne kotrljaju nizbrdo. Kada bi se situacija mogla nazvati podnošljivom, čak i solidnom.

 

 

Razbijali su nas, kolektivno, vjetrovi različitih vrsta i snaga, svašta nam je remetilo mir, to je istina. Istina je i da su te kolektivne pošasti prohujale. Naravno da ni sada nije sjajno, posljedice su itekako prisutne. Više nego što bi trebale biti. 

 

Uz to, svako od nas ima i one svoje individualne izazove, nevolje, potrese. Oni su takođe vrlo šarolike prirode i skale. Valja sa svim izaći na kraj. I tako je nama negdje usput prešlo u naviku da kukamo, vrlo izdašno koristeći izgovore različitih vrsta. Razlog  je, vrlo često, pravdanje nepostignutih maštanja, žarko željenog, sanjanog, onog što smo je naša suština i zbog čega smo se rodili. 

Kad osvijestimo ta sva naša kukanja, mnogo ih je. Previše. Dan vrlo često kreće kukanjem, pa kad neko počne da kuka, mi i ne primijetimo kako mu se začas pridružimo. I ponekad tako do spavanja. Takođe je interesantno to neko kukanje gotovo usput, tek da nešto kažeš. Čini mi se da smo šampioni u toj vrsti kukanja. Radi reda.  

 

Kao da smo izgubili moć našeg dolaska na svijet, želju i riješenost da budemo ono što viče iz nas, a mi ne čujemo. Čujemo samo kako smo nemoćni, čujemo izgovore i opravdanja. Dođe mu nešto kao pečatiranje neželjene sudbine, jer nas je savladala i nama ovladala toliko da smo je prigrlili i ne puštamo je iako je nezvana.

Kao da smo kukanjem kao sastavnim dijelom našeg dana i vremena, zasjenili našu preduzetnost, polet i energiju. Čak i igru kroz koju se ono što nam je blisko najlakše ostvaruje, koliko god ne bilo jednostavno. Lakše je ako se čovjek malo i igra, pa šta i ako izgubi. Idemo dalje. Bez kukanja. Pa ćemo sutra otresti prašinu i tražiti novu priliku da kreiramo svoj svijet. A kreirajući svoj, još ponešto lijepo može da osvane u svijetu oko nas... 

 

Ali samo pod uslovom da se na vrijeme zaustavimo. Sa svim mogućim vrstama kukanja. Za početak da ih postanemo svjesni, a onda da krenemo da ih plijevimo kao korov koji ne da da nikne ono što je davno posijano u nama... Bilo bi lijepo s vremena na vrijeme, malo bolje pogledati oko sebe. Tada ćemo primjetiti ljude koji stradaju mnogo više od nas, ali ih nećemo čuti. Ne žale se. Ne jadikuju. Idu svojim putem kako znaju i umiju, kao da vjeruju u svoj put i pravac, toliko da se ne daju poljuljati i posumnjati.

 

Nije teško sebi dati malo važnosti i moći. Jer mi smo i važni i moćni, iako smo to možda zaboravili. I nema veze ako usput saznamo da još toliko toga ne znamo. Naučićemo. Koliko možemo. Ali, mi nismo došli na ovaj svijet da se sklupčamo, kukamo i čekamo sudnji dan. Pa šta i ako smo umorni, uplašeni,  premladi, prestari. Krenimo. Ili, možda ipak ne. Imamo alternativu. Kukajmo...

Četvrti zavjet uspjeha

U posjedu sam čudesne moći. Poznata mi je tajna kako da utičem na misli i delanje drugih, kada se nađu u mom društvu. Tokom vijekova, ovo je znanje, samo po sebi, pametno iskorišćeno, omogućilo stotinama ambicioznih pojedinaca da se uspnu do najviših stepenika slave, bogatstva i moći. Nažalost, tek je nekolicina među njima bila svjesna moći kojom raspolažu; ogromna većina drugih, zbog svog neznanja, platila je visoku cijenu čemerom i slomljenim srcem. Izgubili su prijatelje, vrata su se pred njima zatvarala, prilike su im se izjaljavale i snovi im bili krhani. Sve do sada i sam sam pripadao toj žalostivoj većini, sve vrijeme uništavajući svoje izglede na uspjeh i sreću, jer sam pogrešno koristio moć za koju nisam ni znao da je posjedujem.

Zahvaljujući ovom svitku, oči su mi se najzad otvorile. Tajna je tako jednostavna da je svako dijete može razumjeti, i nagonski je koristi na svoju dobrobit. Na druge možemo uticati ukoliko se prema njima ophodimo na isti onaj način na koji bismo željeli da se i oni ophode prema nama. Svi smo mi slike i prilike jedni drugih, sa istim čulima, istim osjećanjima, istim nadama, istim strahovima, istim zabludama i istom krvlju. Ukoliko nekog od nas spopadne svrab, naš bližnji počinje da se češe. Ako se neko osmijehne, njegov mu bližnji uzvraća istom mjerom.

Kakva sam samo neznalica bio! Poznato mi je da čovjek, sam, ne može da postigne uspjeh. Poznato mi je da ne postoje ni čovjek ni žena koji su, isključivo, sami sebe stvorili. Shvatam, saglasno s tim, da bez pomoći drugih ne mogu da ostvarim svoje ciljeve; a ipak, osvrćući se na svoju prošlost, nije mi teško da uvidim koliko su me moja djela držala zatočenog iza rešetaka žaljenja.

Ali, zbog čega bi iko poželio da doprinese mom uspjehu?
Kada god bih se namrgodio, u odgovor bi mi došlo namršteno lice.
Kada god bih povikao u bijesu, čuo bih odjek gnjevnih glasova.
Kada god bih se požalio, mrki pogledi bi me prostrijelili.
Kada god bih stao da kunem, uvek mi je mržnja stizala u odgovor.
Moja vlastita djela bijehu me osudila da bivstvujem u svijetu u kojem ni na čijem licu nema osmijeha, u svijetu neuspjeha. Budalasto sam optuživao druge zbog svojih nedaća; ali, sada uviđam da je greška bila na mojoj strani.

Napokon, konačno, oči su mi se otvorile.

Obavezujem se da ću se ovog posebnog zavjeta uspjeha pridržavati čitavog života:

Nikada više neću se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru.

Upućivaću osmijehe, podjednako, i prijateljima i neprijateljima, i davaću sve od sebe, sada kad znam da je jedan od najdubljih poriva u prirodi ljudi u tome da dobiju priznanje; da u svima nađem vrijednosti koje valja cijeniti. Uistinu, u svakome od nas postoje odlike koje zaslužuju hvalu, i sve što je potrebno jeste da budem siguran da hvale odajem iz srca i glasom u kome se lako prepoznaje iskrenost. Odavati hvalu, osmjehivati se, pokazivati zainteresovanost za druge, u podjednakoj je meri dobrobitno kako za onog koji daje, tako i za onog koji prima. Ta velika moć, koja tako snažno utiče na druge, i u mom vlastitom životu činiće čuda, budući da će mi moji bližnji uzvratiti zahvalnošću na mnogo načina. Osmijeh je uvijek najjeftiniji poklon kojim bilo koga mogu darivati; a opet, njegova moć u stanju je da nadjača i sama kraljevstva. Oni prema kojima se
odnosim ljubazno, riječima hvale, ubrzo će početi da shvataju da u meni postoje vrijednosti koje nikada ranije nisu zapažali.

Nikada više neću se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru.

Mojim danima prituživanja i žaljenja na druge napokon je došao kraj. Nema ničeg jednostavnijeg od nalaženja mana. Nikakva nadarenost, nikakvo samoodricanje, nikakva pamet i nikakav poseban karakter nisu potrebni da bi čovjek gunđao. Više nemam vremena za takvo, žaljenja dostojno traganje. Ono bi samo obezbojilo moju ličnost, tako da više niko ne bi poželio da mi bude družbenik. To je sada dio mog nekadašnjeg života. Ali, ne i ovog sadašnjeg. I, zahvalan sam na novoj prilici koja mi se ukazuje.

Svojim mrgođenjem, turobnošću i ljutitim pogledima protraćio sam čitave godine dobrih prilika, dok bi osmijeh i lijepa riječ otvorili mnoga vrata i omekšali srca bezbroja onih koji su mi mogli pružiti ruku pomoći. Tek sada savladavam veliko umijeće života - da iskoristim zlatni trenutak prilike koja mi se pruža i da dosegnem sve ono dobro što nam je na domašaju ruku.

Nikada više neću se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru.

Osmijeh i stisak ruku, na kraju krajeva, jednostavan su izraz ljubavi. Sada mi je poznato da život nije sačinjen od velikih žrtava ili dužnosti, već od malenih stvari, pri čemu su osmijesi, ljubaznost i sitna darivanja, upućeni kada god je i gdje god je to moguće, ono što zadobija i trajno vezuje svako srce. Najbolje dijelove čovjekovog života čine upravo sitni izrazi razumijevanja i pažnje. Ljubazne rijeci utiskuju svoju sliku u ljudske duše, i to je, odista, prekrasna slika. Onoga kome su upućene, te riječi smiruju, daju mu utjehu i spokoj, i čine da se srami zbog svojih zlobivih, zlojedljivih i zlodejnih osjećanja. Još nisam počeo da ljubazne riječi dijelim onako obilato kako bi trebalo, ali, postepeno, kroz praksu, osjećam da ću u tome postajati sve bolji. Ko bi bio tako budalast da to ne pokuša, kada mu postizanje sreće od toga zavisi?

Nikada više neću se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru.

Sad jasno vidim da se u životnoj svakodnevici, kroz sitne izraze promišljene ljubaznosti, ne samo iz dana u dan već i iz sata u sat, kroz riječi, boju glasa, gestove i poglede, naklonost i štovanje i stiču i čuvaju. Kako je samo lako nekoj dobrostivoj osobi da oko sebe širi zadovoljstvo, i kako, neminovno, dobro srce postaje izvor radosti, čineći da svi u njegovoj blizini zrače osmijesima sreće. Svake noći, kada se povučem na počinak, molim se da sam minulog dana bar jedno ljudsko biće učinio srećnijim, ili mudrijim, ili bar malčice zadovoljnijim samim sobom. I kako, onda, mogu da ne uspijem, od ovog trenutka pa nadalje, ako se budem držao zavjeta ispisanog na ovom svitku, tako da, u budućem vremenu, i sam vazduh što ga sada udišem zasja ljubavlju i dobrim željama?

Nikada više neću se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru!


Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino

Treci zavjet uspjeha

Budan sam.

Prožet sam radosnim iščekivanjem.

Osjećam nepoznate potrese u svom srcu, dok, evo, dobrodošlicom pozdravljam svaki novi dan, ispunjen radošću i samopouzdanjem, umjesto samosažaljenjem i strahom. Pamti onaj koji pati. Nikada više neću ponoviti neuspjehe i budalaste greške iz prošlosti, sada kad imam ove svitke da me nadahnjuju i vode.
Svakoga dana zakoračiću u svijet u pratnji tri moćna, nova saveznika: samopouzdanja, ponosa i ponesenosti. Ubijeđen sam da mogu da se uhvatim ukoštac sa svakim izazovom; ponos od mene zahtijeva da sve izvedem u skladu sa svojim najboljim mogućnostima; i sve ću izvesti zahvaljujući tome što sam ponovo otkrio onu čudesnu moć koja mi je u životu nedostajala još od djetinjstva - moć silne ponesenosti. Sva nezaboravna djela u istoriji svijeta predstavljaju trijumf čovjekove ponesenosti. Ništa veliko nikada nije bez nje bilo ostvareno, budući da upravo ona svakom izazovu ili svakom preduzeću - bez obzira koliko zastrašujući ili nepremostivi izgledali - daje nov smisao. Bez radosne ponesenosti osuđen sam na život osrednjaštva; ali, sa njom, sposoban sam da stvaram čuda. Moje postojanje dobilo je nov smisao. Neuspjesi mi više nisu vjerni i stalni sadruzi. Ništavilo, samotnost, nemoć, čemer, uznemirenost i očaj što su me pritiskali u prošlosti nestali su onog, ne tako davnog dana, kada sam ponovo naučio da se osmjehujem. I, evo gdje mi već i drugi uzvraćaju osmjehom i pažnjom. I to kandilo sreće i ljubavi sa najvećim uživanjem dijelim s drugima.

Uvijek ću svoje dane oblivati zlatnim, sjajem radosne ponesenosti.

Ustreptala ponesenost najveća je prednost koju čovjek može steći: njena potencijalna vrijednost daleko prevazilazi i novac, i moć, i uticaj. Bez ičije pomoći, čovjek za nešto silno zagrijan biće uvjerljiv i uzdizaće se iznad svih i tamo gdje će bogatstvo što ga je okupila manja grupa radenika jedva pobuditi ikakvo zanimanje. Ljudska ponesenost ruši predrasude i sve što joj stoji na putu, sa prezirom odbacuje nerad, juriša na tvrđavu svog cilja, i, poput lavine, satire i prekriva sve prepreke. Naučio sam veliku lekciju - silina moje ponesenosti čini moju vjeru u delanje! A sa vjerom ne mogu omašiti.

Uvijek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ponesenosti.

Neki među nama osjećaju se ponesenim tek na mahove, a neki u takvom stanju ostaju po čitav dan, pa i po nedelju dana. I jedno i drugo je dobro; ali, ja moram, i hoću, da svoju ponesenost održavam trajno, iskreno i bez ostatka, tako da svoj današnji uspjeh mogu ponoviti i sutradan, i slijedeće nedelje i slijedećeg mjeseca. Istinska ponesenost, zaljubljenost u ono što činim u nekom trenutku, deluje na čudesne načine koje, čak, nije neophodno ni da razumijem; dovoljno mi je što znam da će uliti novu životnost u moje mišiće i moj um. Oduševljenost za sve što radim, uz ozbiljan trud, postaće mi navika. Najprije moramo izgraditi svoje navike, a onda, bile dobre ili rđave, one će uobličavati nas. Radosna ponesenost predstavljaće kočije za put u bolji život. I već mi na usnama titra osmejak pri samoj pomisli na sva dobra koja stoje preda mnom.

Uvijek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ponesenosti.

Radosni podsticaj što ga u sebi nosimo u stanju je da pomjera planine i da očarava čak i nišce duhom. On je genij iskrenosti, i čak je i istini teško da bez njega izvojuje pobjedu. Kao i mnogi drugi, i ja sam provodio život sa lažnim predstavama o valjanim nagradama, u uvjerenju da udobnost i raskoš treba da mi budu ciljevi - dok jedino što nam je potrebno da budemo srećni jeste da imamo nešto što će nas činiti ponesenim. Silina te obodrenosti značiće za moju budućnost više nego što proljećna kiša znači za rast usjeva. I stoga, od ovog časa, moji će dani biti različiti od onih u prošlosti. Nikada više neću razmišljati o tome da je trudan rad neophodan za moj opstanak; jer, u tom slučaju osjetiću prinudu da radim, i sati svakoga dana činiće mi se da se rastežu do u beskonačnost. Neka mi, stoga, bude dopušteno da zaboravim da moram raditi da bih se prehranio, i da se u dnevne obaveze upuštam sa svom energijom kojom raspolažem, u najboljem raspoloženju i s najvećom zainteresovanošću. Zahvaljujući tome, rezultati koje ću postizati biće bolji no ikad; sati će mi brzo prolaziti; i ukoliko mi, iz dana u dan, taj dotok ponesenosti ne presahne, siguran sam da ću biti od veće koristi i sebi samom i svem svijetu. Ne postoji ljudsko biće, ne postoji zanimanje, ne postoje nedaće na koje ne bih bio u stanju da utičem ovakvim svojim pristupom.

Uvijek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ponesenosti.

I u tom blistavom sjaju biću u stanju da uočim, po prvi put, sve dobre strane života koje su mi ostajale skrivene tokom niza godina ispraznosti. Kao što mladi ljubavnik ima istančaniji osjećaj i dublji uvid, i u predmetu svoje ljubavi uočava bezbroj vrlina i vrijednosti koje drugima ostaju nevidljive, tako ću i ja, prožet silnom ponesenošću, postepeno sricati moć najviše spoznaje i najdubljeg sagledavanja, sve dok ne budem u stanju da uočim ljepotu i vrline na koje drugi ostaju slijepi; ljepotu i vrline koje su u stanju da pruže bogatu nadoknadu za mnogo teškog rada, odricanja, nedaća, pa čak i proganjanja. Uz silinu ponesenosti moći ću da sve što me snađe okrenem na bolje; pa, čak i ako tu i tamo posrnem - jer, ne zaboravimo, to se povremeno događa i najnadarenijima - ponovo ću se uspraviti i nastaviti sa svojim životom.

Uvijek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ponesenosti.

Osjecam se zaista ushićenim, znajući da u rukama imam veliku moć da ovakvim pristupom unesem promjenu u svoje dane, pa i u čitav svoj život. I iskreno žalim legije onih koji ne shvataju da se i oni mogu okoristiti tom velikom moći - moći koja je već u njima - da ih povede u budućnost. Okrenuću, sada, listove kalendara unazad i vratiti se onom neodoljivom svojstvu mladosti, čija se silna ponesenost rasprskava poput proljećnih voda iz planinskog izvora. Mladi ne uočavaju pred sobom nikakvu tamninu; nikakvu zamku iz koje se nije moguće izbaviti. Ni ne osvrću se na to da u svijetu postoje i stvari kao što je neuspjeh, i vjeruju da je čovječanstvo, tokom svih ovih stoljeća, samo na njih čekalo, da mu donesu istinu, i pregnuće, i ljepotu.
Danas ću visoko podići svoju buktinju i svima dijeliti osmjehe.

Uvijek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ustreptalosti.




Iz knjige "Najveći trgovac na svijetu" - Og Mandino