Na putu od kuće do škole

Postalo nam je normalno da smo željni naše djece. Nažalost. Postalo nam je normalno još toliko toga suludog, na šta kao da smo prisiljeni. A istina je da nismo. 

Ali smo počeli da se ponašamo kao moderni robovi. Kome? Svima onima koji su sami sebi dali moć da upravljaju našim životima bezecujući na različite podmukle načine našu slobodu, kao da pripada njima, a ne nama. Isprepadani smo toliko da smo na to pristali.  

Svaki roditelj, a posebno samohrani, provodi premalo vremena sa svojom djecom. To je breme današnjeg vremena, koje većina današnjih roditelja nosi. Vrijeme je ovo u kojem svi negdje žurimo, pa i ono koje provodimo zajedno, vrlo često je nekvalitetno zbog tereta silnih obaveza. Ponekad mi je moj dječak mnogo nedostajao iako živimo zajedno. Stalno smo bili u nekoj žurbi i nije mi se to nimalo sviđalo. 

Posebno naša ubrzana, nervozna jutra, u kojima bismo trčali po kući kako bismo stigli sve na vrijeme, u produženi boravak, školu, na posao. Put od kuće (buđenja) do škole bio je sve, samo ne prijatan. Sjećam se koliko sam nas opterećavala predstojećim danom i novim obavezama, jurila, a opet nekako manje stizala nego sad. Shvatila sam da i kad stignemo sve, ne osjećam se ispunjeno i zadovoljno. 

Dosadilo mi je to. Poželjela sam da nešto promijenimo, i evo već nekoliko mjeseci od odlaska u školu pravimo naš najljepši dio dana. Ustajemo malo ranije nego prije, ali zato nastojim da on malo ranije odlazi na spavanje. I onda sve polako... 

Mazimo se i tako razbuđujemo, igramo sa našom mačkom, spremamo bez žurbe i usput razgovaramo, pjevamo, smijemo se, trčimo, gazimo po baricama, glupiramo... Mislim da se više ispričamo i kvalitetnije družimo u tih naših jutarnjih sat i kusur vremena, nego za čitav ostatak dana. I u tome uživamo. Doduše, večeri su naše posebno vrijeme za sve, za polako, za ljubav, druženje, čitanje, maženje, ali to je uvijek bilo tako. Jutra su nam bila izazov, i to veliki. A sad... 

Spisak za taj dan je na papiru, što se mora obaviti, obaviće se, a ostalo može i da sačeka. Ali mi ne možemo čekati da se sve obavi kako bismo uživali u vremenu provedenom zajedno, niti ga možemo vratiti. Više se ne opterećujem predstojećim obavezama. Ustajem polako, svjesna da imamo dovoljno vremena samo za nas. I svjesna da ćemo sve stići.

A koliko sam samo o svom sinu naučila onog trenutka kad sam usporila, kad sam naučila da ga slušam i čujem ono što mi govori. Koliko sam tek morala da naučim o svemu o čemu bi on da razgovara sa mnom na našem kratkom putu od kuće do škole. Valja dostići nivo potreban da se odgovori na sva ta silna pitanja, informisati se, čitati još i još... 

Teške teme su zabranjene. Dobrodošle teme su uglavnom o prirodi, godišnjim dobima, kalendaru, svemiru, arhitekturi, automobilima, pticama, bojama, ma kraja tu nema.

Jutros smo ponavljali pjesmicu koju ja kao nisam mogla da naučim, pa me je on ispravljao. A onda se mom neznanju smijao, jer sam rekla da je znam bolje od njega. Nije ni primijetio da sam tako provjerila da li je naučio. Prije nekoliko dana smo tako ponovili sve o godišnjim dobima i kalendaru, a on to nije ni primijetio. A tek kiša u gumenim čizmama i pohod na barice... 

Pa onda poljupci, mahanje i pozdravi za kraj našeg puta, kratkog, a tako živopisnog. Na našem putu od kuće (ustajanja) do škole više ništa nije isto. I presrećna sam što je tako. Posebno sam zahvalna što sam osvijestila koliko nam je malo postalo mnogo. I kako se čudesno stvari transformišu. 

Ponekad je i mala promjena ogroma. Takođe, dovoljno je da skineš bespotrebno breme nenormalne žurbe u glavi i u zbilji, kako bi lakše disao. A tek kad podjetinjiš, pa proradi mašta, koliko samo uživaš i smiješ se... a sreću odgoditi ne možeš, djeca to najbolje znaju!

 

Oproštaj

Danima se pokušavam oprostiti od nečega što u stvari nije bilo moje, nije ni postojalo... A ako nije postojalo, zašto me onda toliko muči taj oproštaj?

Negdje duboko u sebi osjećam da je bespotreban. Treba samo pojasniti srcu da je naivno zaigralo, misleći da se to ljubav prikrala, prišunjala i postojala. A nije. A ako nije, šta mi je? Kako i zašto čovjek pomisli da nešto jeste, ako nije?

Valjda i zablude postanu istina za nas ako ih dovoljno dugo hranimo. Rijetko čovjek osjeti neku gotovo višu silu, neku zagonetnu magnetnu privlačnost i omamljenost od koje se nije lako otrijezniti i otrgnuti. I onda kad budeš prinuđen da to uradiš, nije lako. Ne želiš. Koči. Boli. Možda je to samo bila glad i potreba za ljubavlju. A ti si se našao na mom putu.

Nisi ti meni dao ni razlog ni povod da pomislim da ljubav postoji. Ti si se samo znalački igrao, svjestan da je smaranje žrtve najbolja zabava. Drago mi je ako si srećan zbog toga. I drago mi je da sam napokon shvatila očigledno, iako mi je sve vrijeme bilo ispred nosa. 

 

Meni je samo žao se ljudi toliko zamaskiraju, da ih ne možeš vidjeti. Barem ne odmah. A ja mislila da ćeš vidjeti mene. I to da ja nisam neko pogodan za igre. A ti si se igrao. Tako hladno, spremno, spretno, ne pomišljajući da ja narušavam tvoj niz žena koje bi da se zabavljaju i uživaju izdaleka, pa onda po potrebi izbliza, pa površno, povremeno, sa distance, s pretpostavkom, moderno, dozirano, dresirano, poslušno...

Nisi računao da sam ja ono što ti rekoh da jesam. Divljakuša, svoja, neuklopljena, neukalupljena, bez obzira na cijenu koju je potrebno platiti za to. Rado ću ja to oko plaćanja, ali broj i masa nikad neću biti.

Ne znaš ti da si došao u nevrijeme. Moje. Životno. Najteže. Kad su me prodrmale i protresle brojne životne nedaće u malo vremena. Došao si u vrijeme kad se moj život raspadao. Možda sam u trenutku slabosti pomislila da mi baš ti trebaš. A u stvari mi je trebala lekcija o tome šta ljubav nije i kako je besmisleno ako je jednosmjerno.

  

Zato, ja ne treba da se opraštam, nego samo da tebe ostavim iza sebe. I onaj osjećaj da sam tako lako poletjela, tako kako sebe nisam prepoznala. Tako snažno kao da to i nisam bila ja. Kao da iza mene već nije bio čitav haos i nered, koji je prijetio da sruši moj svijet. 

 

Neke ljubavi su takve, neostvarene, jednosmjerne, nemoguće. Samo to treba shvatiti. Treba i prihvatiti da postoje glumci, taktičari. Svariću. Iza sebe ostaviću. Oprostiću. I oprostiti se. Na svoj način. Tada ću vjerovatno shvatiti da to nije bila ljubav, jer ona uvijek uspije. To je bio neuspjeli bijeg. 

Zato je možda je meni najpotrebnije da sebi oprostim tebe. Jer ti, ti mi nisi trebao. Kad si okružen ljudima uz koje si još davno naučio šta ljubav jeste, onda je sve lakše...

 

Prestani da se pitaš! Preispitivanje...

Dobro je s vremena na vrijeme razmisliti o sebi, svom ponašanju, preispitati se, vidjeti gdje si. To je nešto kao autokorekcija, potrebna svakom od nas. 

 

 

Osvrnemo li se malo pažljivije oko sebe, uočićemo ljudsku različitost u punom sjaju. Neko se ne preispituje nikada, ponašajući se kao da to tako treba. Postoje i oni povremeni preispitivači. A opet postoje i oni koji kao da ne prestaju.

 

Da li je to težnja neuhvatljivom savršenstvu, da li je zaostavština vaspitanja koje je tome težilo, ne znam. Može biti da je i jedno i drugo, trenirano godinama, pa odomaćeno. Nisam sigurna koliko je to uopšte bitno. Ali ono u šta sam sigurna jeste da mi je u jednom trenutku bilo dosta. 

 

Prestani da se pitaš! Preispituješ...

Nastavi da živiš!

Prestani da se pitaš zašto je nemoguće ugoditi svijetu i za promjenu počni da ugađaš sebi. Nema tog maksimuma koji ćeš dati, pružiti i postići, a ostati dobar. Koliko god dobra u tebi ležalo, koliko god ga darivao i njime bogatio svijet i ljude oko sebe, ponekad je nedovoljno. Rijetke su osobe koje će to vidjeti. Iz različitih razloga. Pa, zašto bi ti onda bio nemiran. 

Ponekad je potrebno i sa najtežim činjenicama se suočiti, kako bismo mogli dalje. Djeluje kao prst u oko, ali nije. Koliko god nas pomisao na neke teške istine boljela, oslobađajuća je. Zato to treba učiniti već sa prvim naznakama da boli. Saznanje, ma koliko teško bilo, bolje je nego zavaravanje i svakodnevno mučenje pitanjima na koja nećeš dobiti odgovor. Ali ga znaš. 

Nisi glup. To je jasno. Na pogrešnom si mjestu, ljudi su pogrešni. Okreneš se, odeš. Tvoj korak će postati lakši kada znaš da si sve dao i uradio. Najbolje što umiješ. Onda kad shvatiš da si što jesi u svakom mogućem trenutku, shvatićeš još nešto. Možda ne odmah i možda ne lako, ali prije ili kasnije hoćeš. Shvatićeš da ono najbolje od nas znači sve. 

 

Ako je, pak, to sve nekome ništa, neka. Produži dalje. Bez bespotrebnog tereta, jer ti ne treba. Samo će te ponovo stići sutra, ako ne prihvatiš jasnoću situacije. Nisi dovoljno voljen, cijenjen, poštovan. Nisi kod kuće. A ono što boli, proći će. To samo znači da si čovjek. Bolovi popuštaju onog časa kad prihvatiš da se takve stvari događaju. Mnogima. I onda treba da uradiš samo jedno. 

Da prestaneš da se pitaš! Preispituješ.

I da kreneš dalje.

I nije važno više ko je taj kome je sve tvoje ništa. Ma kako djelovalo obeshrabrujuće i očajno izgledalo ako je to neko tvoj... Ako je neko blizak boli više, muči jače. I prođe. Ako nije, mnogo je lakše. Ali i tad boli. I prođe. I suze na kraju presuše. I toliko naučiš da živiš s tim da sam sebi počneš da se čudiš da jesi. Da si uspio. Da možeš. Zato, učini tako. 

Prestani da se pitaš! Preispituješ.

Nastavi da živiš!

I shvati da nisi rođen da bi te svi voljeli i da bi druge šarmirao.  Rođen si da zasijaš u svom punom sjaju. Rođen si s misijom. Zadatkom. I zato nikad nemoj da prestaneš da budeš što osjećaš da jesi. Budi ono zbog čega si tu. Prestani da budeš ono što neko traži da budeš, kako bi njemu bio potaman i kako bi te on zbog toga volio. Prihvatao. Odobravao. Ne sumnjaj u svoje dimenzije. 

Prestani da se pitaš! Preispituješ.

Nastavi da živiš!

Ako makar i povremeno dozvolimo da smo tuđi, ma koja svrha toga bila, usput ćemo ostajati bez svojih vitalnih dijelova. A bez njih, šta ćemo... Nema te osobe na ovom svijetu kojoj bismo ugađajući, smjeli dozvolili da se cjenjkamo svojom ličnošću, sobom. Nemoj postavljati sebi pitanja na koja ionako znaš odgovor. Ne zamaraj sebe suvišno. Traži put do kuće, a znaćeš da si tamo, jer više nećeš morati da se neumorno samopreslišavaš. Sve će gotovo samo teći... 

Zato prestani da se pitaš! Preispituješ.

Živi!

 

 

Moji dobri duhovi, anđeli, čuvari

Kad ljudi kažu kako su stećni zbog samo nekoliko dobrih ljudi kojima su okruženi, ja im vjerujem. Vjerujem im i da više od toga ne traže od ljudi. U stvari, sad mi je jasno i shvatam šta žele reći. Onog trenutka kad postanemo svjesni koliko je dobrih duhova kojima smo okruženi, shvatićemo koliko je radosti u tome. 

Ponekad nam je potrebno čitavo more životnog iskustva, uspona i padova, kako bismo toga postali svjesni. Oni su naši zaštitnici, anđeli, čuvari, a to znači da su tu u svakom trenutku trebali ih mi ili ne.

Ponekad se toliko skoncentrišemo na pogrešne stvari i ljude, da nam promaknu oni koji ne zaboravljaju na nas. A onda u nekom trenutku shvatiš, pa čovječe, čuvaju te sve vrijeme, paze i ne daju... Progledaj. Zahvali. Zagrli. Prigrli. Voli. Pruži. Daj. 

U trenucima očajanja, beznađa i izgubljenosti pod teretom teške svakodnevice koja me je dugo pratila, nisam shvatala da su disali sam mnom ili da nisu disali zbog mene. Plakali su sa mnom. Psovali. Opraštali. Savjetovali. Bodrili. 

Pa onda kad sve ode dovraga i od smijeha se kocenuli. Umorni. Nesvjesni, kao što sam i sama bila. Nesvjesni da prolazimo toliko težak zajednički put koji niko ne bi trebao prolaziti sam. Ne bi mogao.

Kažu da se neka prisustva podrazumijevaju ili ih jednostavno, dok traju životna nevremena, po inerciji ne primjećujemo. Ali kasnije,  uvidimo da nisu nužno trebali bdjeti nad nama, a jesu. 

Interesantno je to sa dobrim duhovima među ljudima. I njima je potrebno isto što i nama. Čak i onda kad smo sigurni da nemamo šta da pružimo, imamo, itekako imamo. Možemo. Trebamo. Nesebično, jednostavno, hrabro. 

Dajući drugima, mnogo pružamo sebi, toliko da nam se srce ispuni nekom toplinom i bezgraničnom ljubavlju, onom bezuslovnom, koja te oslobađa, malo po malo... Od toga se postaje plemenitiji.

Ima još toga interesantnog u vezi dobrih duhova. Kad ih postaneš svjestan i kad si njima ono što su oni tebi, odjednom se njihov broj povećava. Tada shvatiš da je toliko jednostavno.

Nikad neću zaboraviti trenutke koje su mi posvetili, niti ih olako shvatiti. Zahvalna sam na svim zajedničkim srećama i tugama. Na istrajnosti i vjeri. Vjeri u mene, u moj izbor, moj put. Zahvalna sam što što su vjerovali da je moj put pravi, čak i onda kad ja nisam mogla. 

Kad mi je mnogo toga maglilo pogled i skrivalo cilj, kad nisam mogla da shvatim da jedino što treba jeste vidjeti da će proći i da će svanuti dan kada više ništa neće biti isto. Odanost i naklonost osjećam prema njima. Zauvijek. Jer...

U nekom trenutku životni teret postaje težak. Pretežak. Tada nam se može dogoditi nekoliko stvari. Možemo pasti, jer je to najlakše. Možemo se izgubiti i postati toliko negativni i sopstveni neprijatelj broj jedan koji ne primjećuje dobro oko sebe. I možemo progledati i spasiti se. Jer takvih trenutaka će biti još. Ali i onih koji će te trenutke dijeliti sa nama.

Zato, kad čovjek pomisli da je mnogo teško i da nikada neće proći, kad postane uvjeren da je sam, treba samo da pogleda malo bolje... Shvatiće da je okružen njima - anđelima, dobrim duhovima, čuvarima. A isto tako će shvatiti da je isto to i on njima. I mnogima, kao i oni nama...

Bremena su naše lekcije i kad počneš da učiš, omogućavaš sebi da se pred tobom otvori čitav jedan novi svijet, gledanje na život više nikad neće biti isto. A ti rasteš. Nije to onaj rast od kojeg se postaje veliki. To je onaj rast od kojeg se postaje kvalitetniji čovjek, što svjesno, što nesvjesno.

Par pari refertur - Dobro se dobrim vraća
Non curatur qui curat - Ne liječi se ko se brine
Non est vivere, sed valere vita - Nije važno živjeti, nego vrijediti u životu
Non semper ea sunt quae videntur - Stvari nisu uvijek onakve kakvim se čine
Pauca sed bona - Malo, ali dobro

Patnje su ponekad i blagoslovi

 

Naši emotivni meteži nisu rijetki. Ponekad im se toliko prepustimo, kao da će zauvijek biti loše, teško i naopako. A ne bude. Iako se desi da potraje.

Koliko mi je samo vremena trebalo da shvatim da su moje životne patnje ponekad bili blagoslovi. Istina jeste da to nisam mogla odmah znati, ali sam mogla vjerovati. Barem ponekad, kako bih sebe umirila. A svi mi negdje u riznicama i sefovima sjećanja imamo pod ključem toliko loših iskustava koja to na kraju nisu bila. Odatle se to vadi kad zatreba...

Samo, kad se intenzivno prolaze nedaće, kad su im i prirode različite, kad nas preplave, teško je vjerovati da neće tako i ostati. One zaista jesu ispiti snage, vjere, moralnosti, čovječnosti, strasti, životnosti. Mada mi vrlo često ni toga nismo svjesni. Barem ne odmah. Vremenom, nekako izmijenjeni shvatimo koliko smo kao ljudi porasli kroz naša stradanja. Doduše, ne svi...

Brojna su potonuća iza mene i mnogo najneprijatnijih emocija koje su ih pratile. Tuga, ljutnja, otpor, bijes, strah, očaj... Izranjala sam nekako i nastavljala dalje. Naučila sam da se reanimiram i saberem. Da sama sebi budem vještačko disanje, spas. I onda neko vrijeme more bude nešto mirnije. Pa opet sve ispočetka. Neminovno sam se pitala zašto baš ja. Mislim da je to najpostavljanije pitanje i jedno od onih na koja ne očekuješ odgovor.

I da, ponavljale su se gotovo prepisane situacije. Lupale su me po nosu, a ja sam polako počela da učim i shvatam. Bile su kao škola. Trebalo mi je mnogo, možda i previše vremena. Ali vrijedno je ono što su me naučila moja stradanja. 

Malo je zala koja nisu za neko dobro i malo je patnji koje nisu dijelom i blagoslovi. Mada, ima i takvih… Naučila sam usput da je potrebno znati da neke stvari ne možemo shvatiti odmah. I da je važno učiti. Jer dok god ne naučiš, imaćeš osjećaj da živiš “dan mrmota”.

Toliko se preživljenih patnji i nesreća na kraju pokazalo dobrim, čak i pravim blagoslovima. Ali trebala sam promijeniti pogled na ono što u datom trenutku nije tako izgledalo i prestati podlijegati emotivnom neredu. Trebala sam odrasti, prestati patetisati. 

A shvatila sam i da se pitanje koje postavljam sebi, pitaju masovno i ljudi oko mene. Svima se dešava svašta. Sranja se dešavaju. Niko nije pošteđen, jer u suprotnom ne bi bio dio ove, nego neke druge stvarnosti. A istovremeno naš život ne bi bio škola u kojoj se raste i postaje bolji čovjek. A to je cilj. Ili postaješ bolji i rasteš, ili život postaje patnja, a ti prepun toksičnih emocija.

Kakav bi naš život bio, kakvi bismo mi bili da nismo rasli kroz naša stradanja i patnju? Možda je bolje ne znati. Što brže rastemo i učimo, manje patimo, čak i kad se najtamniji oblaci sruče svom silinom na nas i prijete da nas potpuno unište. 

U nekoliko navrata preživljavajući veoma teške trenutke i ljude, misleći kako je to nešto što ja nisam zaslužila, bivalo mi je veoma teško. A onda bi svanuo dan u kome su zahvaljujući upravo tim trenucima i ljudima stvari postale mnogo prijatnije i ljepše. Vazduh čišći. Ja mirnija.

Razmišljam mnogo o tome koliko moći nam je dato. Ponekad životna dešavanja i plan jednostavno nadilaze naše moći. I možda je dobro da je tako. Ko zna kako bismo mi kreirali naše priče i  oblikovali realnost kada bismo imali malo više uticaja, a ne ovoliko koliko imamo. 

Možda bismo iz dobre namjere, gluposti pravili i ko zna koliko bi tada stvari bile haotične. A šta bi s tolikom moći radili oni manje dobri, o tome ne želim misliti. Nismo ni svjesni da nam je ograničena moć velika pomoć i zaštita… I da je sve baš onako kako treba.

Pokušajmo na naše patnje gledati drugačije. Gledajmo na njih kao na sjeme budućih promjena i iz njih izrastajućih blagoslova. I dajmo sebi zadatak da iste sutra prepoznamo. Da učimo iz njih. Ponekad nas život toliko iznenadi da nam najveći izazovi i nedaće na kraju budu najljepši poklon. Ponekad neće biti tako i to je u redu.

Nesreće su sastavni dio života. Kao što su sastavni dio života i nezgode, neljudi, nepravde, izazovi, gubici. I smrt je sastavni dio života. Iz nje se mnogo može naučiti, toliko da nismo ni svjesni. To je naša najteža učiteljica.

Mnogo puta u životu bilo mi je baš teško i patila sam se. Ali ono što sada znam ranije nisam znala. Možda ne uvijek, i možda ne odmah, ali neke će tuge prerasti u sreće, ljutnja u blagost, otpori u prihvatanja, nemir u mir, strah u hrabrost, nesreće u sreće, neke patnje prerašće u blagoslove...

Možda nećemo ni znati, možda se poslije nećemo ni sjetiti ili nam više neće biti važno, ali neka. Ako tako treba.

Za sve mora doći vrijeme

Za sve mora doći vrijeme... Pa opet - Za sve mora doći vrijeme. 

 

Svašta se uči u školi, ali te tamo rijetko ko makar mrvicu pripremi za stvarni život. Dobiješ osjećaj da si godinama učio, radio, bio dio jedne cjeline, a onda si odjednom sam. Sam u smislu da se ništa iz te škole ne primjenjuje u životu u učenoj formi. A trebalo bi. Koliko bi nam zadataka bilo lakše. A ne ovako. Jedno učiš, a život je nešto drugo.

A kad je život škola, zajebano je, surovo. Ali naučiš. Da ne padneš, usporiš, da ne preskačeš, da se ne saplićeš. Naučiš da za sve mora doći vrijeme. Meni je to bila jedna od najtežih životnih lekcija. Nema nijedne škole koja te tome uči. Sve više razmišljam o tome koliko smo bespotrebnog naučili u školama, a koliko propustili da naučimo. I žao mi je zbog toga, mada je za to odgovoran sistem, a nikako pojedinac.

Nestrpljenje i ja bili smo dobri drugari, često smo se družili i uvijek je bilo na moju štetu. A onda naučiš da mu kažeš zbogom, jer umoran shvatiš da ni strpljenje nije saveznik, jer odgađa život. Ako neko ili nešto treba da bude, biće. Zašto bih, čekajući ono što silno želim, zaboravila sve druge blagoslove koji me okružuju? 

Zato je samo saznanje da niko ne može da nam uzme ono što nam pripada, uz povjerenje u život, dovoljan razlog da proživimo istinski trenutke koji su tu. Žudeći za nečim što nije, želeći silno to nešto, gledajući samo u jednom pravcu, opirući se ovom sada, nepovjerenjem i neprepuštanjem, možemo samo da izgubimo mnogo od života, a da nismo ni svjesni.

Dopustimo životu da nas daruje. Nemojmo od njega očekivati velike stvari, a nemati povjerenja. Povjerenje i prepuštanje nisu znak sopstvene nemoći, kako mnogi vole da tumače. Naprotiv, ljude koji su se saživjeli možemo prepoznati bilo gdje. Oni zrače, iz njih izvire mir, osmijehom govore, ljubazni su, slušaju vas, razumiju. 

Gotovo da je vidljiva neka svjetlost kojom su ispunjeni. Prigrlili su i upoznali sebe i život i shvatili. Prije svega to da nije nemoće biti miran i povjerljiv. Nemoć je, naprotiv, silom živjeti. Koliko puta nam se desilo da se ostvari ono što smo željno iščekivali, a onda svatimo da to nije to! Da li se onda isplatilo čitav komad vremena i života čeznuti za nečim što na kraju nije bilo to?!

Za sve mora doći vrijeme. Otpor je smetnja ostvarenju. Voljela bih da sam to naučila mudro, ali priznajem da nisam. Ako sam danas u nešto sigurna, onda je to da za sve u mom životu mora doći vrijeme i ništa ne može da se desi ni prije ni kasnije. 

Sve dođe tek onda kad si spreman. Da na glavi dubiš, da te po nosu udari, da imaš osjećaj da ti je u ruci, ako si nespreman, neće ti doći! Nema šanse. Dovoljno je da se svako od nas sjeti kako je nešto bilo “sigurno”, a izmaklo nam je. To je ono o čemu govorim. Ono kad u čudu kažemo: “Ne mogu da vjerujem!”

U poslednje vrijeme mi blagi osmjeh na licu izmame ljudi koji se stalno utrkuju sa sobom, satom, drugim ljudima, raznim mukama. Oni kukaju i žale se kako im je život mnogo toga uskratio i kako uvijek nepravedno čekaju. Imam osjećaj da starimo čekajući, zaboravljajući da je ono što nam daje krila i što čini da hodamo iznad zemlje, daleko od toga. Možda je velika sreća pored nas, ali je ne vidimo jer nismo skrenuli pogled, obratili pažnju.

Neke stvari čovjek nauči i raduje se kao malo dijete. Gotovo preplašen šta bi bilo da nije... Plašiš se intezivnih osjećaja koji su ostali iza a bili su vjerni pratioci lošeg vladanja sobom i pogrešnog razumjevanja života. Godinama sam mislila kako je mudrost sve znati, ne shvatajući da je upravo suprotno. 

Mirno putovati, otvorenošću upijati, jednostavnošću odisati i učiti. Jednostavno nije pogrešno. Mi smo inercijski, stečeno, masovno, upućeni na to da nam samo veliki trud, strašna filozofija i komplikovane stvari mogu donijeti rješenje. Rješenje bilo kojeg izazova koji se ukaže pred nama. A nije tako. Samo jednostavnost čista sasvim je dovoljna da nas odvede tamo gdje želimo biti. Ona je veoma važna.

A važno je znati da nam niko ne može uzeti ono što je naše. Možda samo imamo želje, ciljeve ili planove koji nisu naš put. Sreća je u prepuštanju, življenju svoje svrhe, shvatajući pritom da je život sve samo ne ravna linija koju ćemo slijepo pratiti do kraja. Shvatimo li na vrijeme da za sve mora da dođe trenutak i da je život izazov i promjena, tada će nam ovo putovanje biti saznanje, sreća, radost i mir.

 
Postoji jedna sjajna oksimoron izreka na latinskom jeziku koja mi često padne na pamet i koja kaže "Festina lente! - Požuri polako!"