Oproštaj

Danima se pokušavam oprostiti od nečega što u stvari nije bilo moje, nije ni postojalo... A ako nije postojalo, zašto me onda toliko muči taj oproštaj?

Negdje duboko u sebi osjećam da je bespotreban. Treba samo pojasniti srcu da je naivno zaigralo, misleći da se to ljubav prikrala, prišunjala i postojala. A nije. A ako nije, šta mi je? Kako i zašto čovjek pomisli da nešto jeste, ako nije?

Valjda i zablude postanu istina za nas ako ih dovoljno dugo hranimo. Rijetko čovjek osjeti neku gotovo višu silu, neku zagonetnu magnetnu privlačnost i omamljenost od koje se nije lako otrijezniti i otrgnuti. I onda kad budeš prinuđen da to uradiš, nije lako. Ne želiš. Koči. Boli. Možda je to samo bila glad i potreba za ljubavlju. A ti si se našao na mom putu.

Nisi ti meni dao ni razlog ni povod da pomislim da ljubav postoji. Ti si se samo znalački igrao, svjestan da je smaranje žrtve najbolja zabava. Drago mi je ako si srećan zbog toga. I drago mi je da sam umorna shvatila očigledno, iako mi je sve vrijeme bilo ispred nosa. 

 

Meni je samo žao što sam mislila da ćeš vidjeti mene. I to da ja nisam neko pogodan za igre. A ti si se igrao. Tako hladno, spremno, spretno, ne pomišljajući da ja narušavam tvoj niz žena koje bi da se zabavljaju i uživaju izdaleka, pa onda po potrebi izbliza, pa površno, povremeno, sa distance, s pretpostavkom, moderno, dozirano, dresirano, poslušno...

Nisi računao da sam ja ono što ti rekoh da jesam. Divljakuša, svoja, neuklopljena, neukalupljena, bez obzira na cijenu koju je potrebno platiti za to. Platiću, ali broj i masa nikad neću biti.

Ne znaš ti da si došao u nevrijeme. Moje. Životno. Najteže. Kad su me prodrmale i protresle brojne životne nedaće u malo vremena. Došao si u vrijeme kad se moj život raspadao. Možda sam u trenutku slabosti pomislila da mi baš ti trebaš. A u stvari mi je trebala lekcija o tome šta ljubav nije i kako je besmisleno jednosmjerno voljeti.

  

Zato, ja ne treba da se opraštam, nego samo da tebe ostavim iza sebe. I onaj osjećaj da sam tako lako poletjela, tako kako sebe nisam prepoznala. Tako snažno kao da to i nisam bila ja. Kao da iza mene već nije bio čitav haos i nered, koji je prijetio da sruši moj svijet. 

 

Neke ljubavi su takve, neostvarene, jednosmjerne, nemoguće. Samo to treba shvatiti. Shvatiću. Svariću. Iza sebe ostaviću. Oprostiću. I oprostiti se. Na svoj način.  

A možda je meni najpotrebnije da sebi oprostim tebe. Jer ti, ti mi nisi trebao. Kad si okružen ljudima uz koje si naučio šta je ljubav, onda je sve lakše...

 

Prestani da se pitaš! Preispitivanje...

Neko se ne preispituje nikada, pa živi. Neko to radi prerijetko, a opet postoje i oni koji kao da ne prestaju. 

 

 

Da li je to težnja neuhvatljivom savršenstvu, da li je zaostavština vaspitanja koje je tome težilo, ne znam. Nisam sigurna želim li da znam. Ali ono u šta sam sigurna jeste da mi je u jednom trenutku bilo dosta. 

 

Prestani da se pitaš! Preispituješ...

Nastavi da živiš!

Prestani da se pitaš zašto je nemoguće ugoditi svijetu i za promjenu počni da ugađaš sebi. Nema tog maksimuma koji ćeš dati, pružiti i postići, a ostati dobar. Koliko god dobra u tebi ležalo, koliko god ga darivao i njime bogatio svijet i ljude oko sebe, džaba. Rijetke su osobe koje će to shvatiti. I nema tog mira koji nema cijenu. Shvati!

Ponekad je potrebno i sa najtežim činjenicama se suočiti, kako bismo mogli dalje. Koliko god nas pomisao na neke teške istine boljela, manje boli ako se s njima suočimo. Zato to treba učiniti već sa prvim naznakama da boli. Neko će možda to shvatiti kao stavljanje prsta u oko, ali neka. Saznanje, ma koliko teško bilo, bolje je nego zavaravanje i svakodnevno mučenje pitanjima na koja nemaš odgovor.

Lakše ćeš koračati svojim putem i stazama onda kada znaš da si baš sve dao od sebe, sebi i svijetu oko sebe. Najbolje što umiješ. Onda kad shvatiš da si što jesi u svakom mogućem trenutku, shvatićeš još nešto. Možda ne odmah i možda ne lako, ali prije ili kasnije hoćeš. Shvatićeš da ono najbolje od nas znači sve. 

 

Ako je, pak, to sve nekome ništa, neka. Okreni se i idi. Laganog koraka, bez bespotrebnog tereta od koga će ti samo korak težati i teško ćeš moći naprijed. Bolovi prestaju onog časa kad preživiš najteže udarce i ostaneš na nogama. Jer ako te ti najteži ne obore, neminovno shvatiš da je potrebno samo jedno.

Da prestaneš da se pitaš! Preispituješ.

I da kreneš dalje.

I nije važno više ko je taj kome je sve tvoje ništa. Ma kako djelovalo obeshrabrujuće i očajno izgledalo ako je to neko tvoj... Ako je to neko blizak boli više, muči jače. I prođe. Ako nije, mnogo je lakše. Ali i tad boli. I prođe. I suze na kraju presuše. I toliko naučiš da živiš s tim da sam sebi počneš da se čudiš da jesi. Da si uspio. Da možeš.

Prestani da se pitaš! Preispituješ.

Nastavi da živiš!

I shvati da nisi rođen da bi te svi voljeli i da bi druge šarmirao. Rođen si da zasijaš u svom punom sjaju. Rođen si s misijom. Zadatkom. I zato nikad nemoj da prestaneš da budeš što osjećaš da jesi. Budi ono zbog čega si tu. Prestani da budeš ono što neko traži da budeš, kako bi njemu bio potaman i kako bi te on zbog toga volio. Prihvatao. Odobravao.

Prestani da se pitaš! Preispituješ.

Nastavi da živiš!

Ako makar i na tren dozvolimo da smo tuđi, ma koja svrha toga bila, usput ćemo samo sebe izgubiti. A to ne trebamo, ne možemo i ne smijemo. Nema te osobe na ovom svijetu kojoj bismo ugađajući, smjeli dozvolili da se cjenjkamo svojom ličnošću, sa sobom. Jer ko si ti kad sebe izgubiš?

Zato prestani da se pitaš! Preispituješ.

Živi! Čovječe, ženo!

 

 

Moji dobri duhovi, anđeli, čuvari

Kad ljudi kažu kako su stećni zbog samo nekoliko dobrih ljudi kojima su okruženi, ja im vjerujem. Vjerujem im i da više od toga ne traže od ljudi. U stvari, sad mi je jasno i shvatam šta žele reći. Onog trenutka kad postanemo svjesni koliko je dobrih duhova kojima smo okruženi, shvatićemo koliko je radosti u tome. 

Ponekad nam je potrebno čitavo more životnog iskustva, uspona i padova, kako bismo toga postali svjesni. Oni su naši zaštitnici, anđeli, čuvari, a to znači da su tu u svakom trenutku trebali ih mi ili ne.

Ponekad se toliko skoncentrišemo na pogrešne stvari i ljude, da nam promaknu oni koji ne zaboravljaju na nas. A onda u nekom trenutku shvatiš, pa čovječe, čuvaju te sve vrijeme, paze i ne daju... Progledaj. Zahvali. Zagrli. Prigrli. Voli. Pruži. Daj. 

U trenucima očajanja, beznađa i izgubljenosti pod teretom teške svakodnevice koja me je dugo pratila, nisam shvatala da su disali sam mnom ili da nisu disali zbog mene. Plakali su sa mnom. Psovali. Opraštali. Savjetovali. Bodrili. 

Pa onda kad sve ode dovraga i od smijeha se kocenuli. Umorni. Nesvjesni, kao što sam i sama bila. Nesvjesni da prolazimo toliko težak zajednički put koji niko ne bi trebao prolaziti sam. Ne bi mogao.

Kažu da se neka prisustva podrazumijevaju ili ih jednostavno, dok traju životna nevremena, po inerciji ne primjećujemo. Ali kasnije,  uvidimo da nisu nužno trebali bdjeti nad nama, a jesu. 

Interesantno je to sa dobrim duhovima među ljudima. I njima je potrebno isto što i nama. Čak i onda kad smo sigurni da nemamo šta da pružimo, imamo, itekako imamo. Možemo. Trebamo. Nesebično, jednostavno, hrabro. 

Dajući drugima, mnogo pružamo sebi, toliko da nam se srce ispuni nekom toplinom i bezgraničnom ljubavlju, onom bezuslovnom, koja te oslobađa, malo po malo... Od toga se postaje plemenitiji.

Ima još toga interesantnog u vezi dobrih duhova. Kad ih postaneš svjestan i kad si njima ono što su oni tebi, odjednom se njihov broj povećava. Tada shvatiš da je toliko jednostavno.

Nikad neću zaboraviti trenutke koje su mi posvetili, niti ih olako shvatiti. Zahvalna sam na svim zajedničkim srećama i tugama. Na istrajnosti i vjeri. Vjeri u mene, u moj izbor, moj put. Zahvalna sam što što su vjerovali da je moj put pravi, čak i onda kad ja nisam mogla. 

Kad mi je mnogo toga maglilo pogled i skrivalo cilj, kad nisam mogla da shvatim da jedino što treba jeste vidjeti da će proći i da će svanuti dan kada više ništa neće biti isto. Odanost i naklonost osjećam prema njima. Zauvijek. Jer...

U nekom trenutku životni teret postaje težak. Pretežak. Tada nam se može dogoditi nekoliko stvari. Možemo pasti, jer je to najlakše. Možemo se izgubiti i postati toliko negativni i sopstveni neprijatelj broj jedan koji ne primjećuje dobro oko sebe. I možemo progledati i spasiti se. Jer takvih trenutaka će biti još. Ali i onih koji će te trenutke dijeliti sa nama.

Zato, kad čovjek pomisli da je mnogo teško i da nikada neće proći, kad postane uvjeren da je sam, treba samo da pogleda malo bolje... Shvatiće da je okružen njima - anđelima, dobrim duhovima, čuvarima. A isto tako će shvatiti da je isto to i on njima. I mnogima, kao i oni nama...

Bremena su naše lekcije i kad počneš da učiš, omogućavaš sebi da se pred tobom otvori čitav jedan novi svijet, gledanje na život više nikad neće biti isto. A ti rasteš. Nije to onaj rast od kojeg se postaje veliki. To je onaj rast od kojeg se postaje kvalitetniji čovjek, što svjesno, što nesvjesno.

Par pari refertur - Dobro se dobrim vraća
Non curatur qui curat - Ne liječi se ko se brine
Non est vivere, sed valere vita - Nije važno živjeti, nego vrijediti u životu
Non semper ea sunt quae videntur - Stvari nisu uvijek onakve kakvim se čine
Pauca sed bona - Malo, ali dobro

Patnje su ponekad i blagoslovi

 

Naši emotivni meteži nisu rijetki. Ponekad im se toliko prepustimo, kao da će zauvijek biti loše, teško i naopako. A ne bude. Iako se desi da potraje.

Koliko mi je samo vremena trebalo da shvatim da su moje životne patnje ponekad bili blagoslovi. Istina jeste da to nisam mogla odmah znati, ali sam mogla vjerovati. Barem ponekad, kako bih sebe umirila. A svi mi negdje u riznicama i sefovima sjećanja imamo pod ključem toliko loših iskustava koja to na kraju nisu bila. Odatle se to vadi kad zatreba...

Samo, kad se intenzivno prolaze nedaće, kad su im i prirode različite, kad nas preplave, teško je vjerovati da neće tako i ostati. One zaista jesu ispiti snage, vjere, moralnosti, čovječnosti, strasti, životnosti. Mada mi vrlo često ni toga nismo svjesni. Barem ne odmah. Vremenom, nekako izmijenjeni shvatimo koliko smo kao ljudi porasli kroz naša stradanja. Doduše, ne svi...

Brojna su potonuća iza mene i mnogo najneprijatnijih emocija koje su ih pratile. Tuga, ljutnja, otpor, bijes, strah, očaj... Izranjala sam nekako i nastavljala dalje. Naučila sam da se reanimiram i saberem. Da sama sebi budem vještačko disanje, spas. I onda neko vrijeme more bude nešto mirnije. Pa opet sve ispočetka. Neminovno sam se pitala zašto baš ja. Mislim da je to najpostavljanije pitanje i jedno od onih na koja ne očekuješ odgovor.

I da, ponavljale su se gotovo prepisane situacije. Lupale su me po nosu, a ja sam polako počela da učim i shvatam. Bile su kao škola. Trebalo mi je mnogo, možda i previše vremena. Ali vrijedno je ono što su me naučila moja stradanja. 

Malo je zala koja nisu za neko dobro i malo je patnji koje nisu dijelom i blagoslovi. Mada, ima i takvih… Naučila sam usput da je potrebno znati da neke stvari ne možemo shvatiti odmah. I da je važno učiti. Jer dok god ne naučiš, imaćeš osjećaj da živiš “dan mrmota”.

Toliko se preživljenih patnji i nesreća na kraju pokazalo dobrim, čak i pravim blagoslovima. Ali trebala sam promijeniti pogled na ono što u datom trenutku nije tako izgledalo i prestati podlijegati emotivnom neredu. Trebala sam odrasti, prestati patetisati. 

A shvatila sam i da se pitanje koje postavljam sebi, pitaju masovno i ljudi oko mene. Svima se dešava svašta. Sranja se dešavaju. Niko nije pošteđen, jer u suprotnom ne bi bio dio ove, nego neke druge stvarnosti. A istovremeno naš život ne bi bio škola u kojoj se raste i postaje bolji čovjek. A to je cilj. Ili postaješ bolji i rasteš, ili život postaje patnja, a ti prepun toksičnih emocija.

Kakav bi naš život bio, kakvi bismo mi bili da nismo rasli kroz naša stradanja i patnju? Možda je bolje ne znati. Što brže rastemo i učimo, manje patimo, čak i kad se najtamniji oblaci sruče svom silinom na nas i prijete da nas potpuno unište. 

U nekoliko navrata preživljavajući veoma teške trenutke i ljude, misleći kako je to nešto što ja nisam zaslužila, bivalo mi je veoma teško. A onda bi svanuo dan u kome su zahvaljujući upravo tim trenucima i ljudima stvari postale mnogo prijatnije i ljepše. Vazduh čišći. Ja mirnija.

Razmišljam mnogo o tome koliko moći nam je dato. Ponekad životna dešavanja i plan jednostavno nadilaze naše moći. I možda je dobro da je tako. Ko zna kako bismo mi kreirali naše priče i  oblikovali realnost kada bismo imali malo više moći, a ne ovoliko koliko imamo. 

Možda bismo iz dobre namjere, gluposti pravili i ko zna koliko bi tada stvari bile haotične. A šta bi s tolikom moći radili oni manje dobri, o tome ne želim misliti. Nismo ni svjesni da nam je ograničena moć velika pomoć i zaštita… I da je sve baš onako kako treba.

Pokušajmo na naše patnje gledati drugačije. Gledajmo na njih kao na sjeme budućih promjena i iz njih izrastajućih blagoslova. I dajmo sebi zadatak da iste sutra prepoznamo. Da učimo iz njih. Ponekad nas život toliko iznenadi da nam najveći izazovi i nedaće na kraju budu najljepši poklon. Ponekad neće biti tako i to je u redu.

Nesreće su sastavni dio života. Kao što su sastavni dio života i nezgode, neljudi, nepravde, izazovi, gubici. I smrt je sastavni dio života. Iz nje se mnogo može naučiti, toliko da nismo ni svjesni. To je naša najteža učiteljica.

Mnogo puta u životu bilo mi je baš teško i patila sam se. Ali ono što sada znam ranije nisam znala. Možda ne uvijek, i možda ne odmah, ali neke će tuge prerasti u sreće, ljutnja u blagost, otpori u prihvatanja, bijes u mir, strah u hrabrost, nesreće u sreće, neke patnje prerašće u blagoslove...

Možda nećemo ni znati, možda se poslije nećemo ni sjetiti ili nam više neće biti važno, ali neka. Ako tako treba.

Za sve mora doći vrijeme

Za sve mora doći vrijeme... Pa opet - Za sve mora doći vrijeme. 

 

Svašta se uči u školi, ali te tamo rijetko ko makar mrvicu pripremi za stvarni život. Dobiješ osjećaj da si godinama učio, radio, bio dio jedne cjeline, a onda si odjednom sam. Sam u smislu da se ništa iz te škole ne primjenjuje u životu u učenoj formi. A trebalo bi. Koliko bi nam zadataka bilo lakše. A ne ovako. Jedno učiš, a život je nešto drugo.

A kad je život škola, zajebano je, surovo. Ali naučiš. Da ne padneš, usporiš, da ne preskačeš, da se ne saplićeš. Naučiš da za sve mora doći vrijeme. Meni je to bila jedna od najtežih životnih lekcija. Nema nijedne škole koja te tome uči. Sve više razmišljam o tome koliko smo bespotrebnog naučili u školama, a koliko propustili da naučimo. I žao mi je zbog toga, mada je za to odgovoran sistem, a nikako pojedinac.

Nestrpljenje i ja bili smo dobri drugari, često smo se družili i uvijek je bilo na moju štetu. A onda naučiš da mu kažeš zbogom, jer umoran shvatiš da ni strpljenje nije saveznik, jer odgađa život. Ako neko ili nešto treba da bude, biće. Zašto bih, čekajući ono što silno želim, zaboravila sve druge blagoslove koji me okružuju? 

Zato je samo saznanje da niko ne može da nam uzme ono što nam pripada, uz povjerenje u život, dovoljan razlog da proživimo istinski trenutke koji su tu. Žudeći za nečim što nije, želeći silno to nešto, gledajući samo u jednom pravcu, opirući se ovom sada, nepovjerenjem i neprepuštanjem, možemo samo da izgubimo mnogo od života, a da nismo ni svjesni.

Dopustimo životu da nas daruje. Nemojmo od njega očekivati velike stvari, a nemati povjerenja. Povjerenje i prepuštanje nisu znak sopstvene nemoći, kako mnogi vole da tumače. Naprotiv, ljude koji su se saživjeli možemo prepoznati bilo gdje. Oni zrače, iz njih izvire mir, osmijehom govore, ljubazni su, slušaju vas, razumiju. 

Gotovo da je vidljiva neka svjetlost kojom su ispunjeni. Prigrlili su i upoznali sebe i život i shvatili. Prije svega to da nije nemoće biti miran i povjerljiv. Nemoć je, naprotiv, silom živjeti. Koliko puta nam se desilo da se ostvari ono što smo željno iščekivali, a onda svatimo da to nije to! Da li se onda isplatilo čitav komad vremena i života čeznuti za nečim što na kraju nije bilo to?!

Za sve mora doći vrijeme. Otpor je smetnja ostvarenju. Voljela bih da sam to naučila mudro, ali priznajem da nisam. Ako sam danas u nešto sigurna, onda je to da za sve u mom životu mora doći vrijeme i ništa ne može da se desi ni prije ni kasnije. 

Sve dođe tek onda kad si spreman. Da na glavi dubiš, da te po nosu udari, da imaš osjećaj da ti je u ruci, ako si nespreman, neće ti doći! Nema šanse. Dovoljno je da se svako od nas sjeti kako je nešto bilo “sigurno”, a izmaklo nam je. To je ono o čemu govorim. Ono kad u čudu kažemo: “Ne mogu da vjerujem!”

U poslednje vrijeme mi blagi osmjeh na licu izmame ljudi koji se stalno utrkuju sa sobom, satom, drugim ljudima, raznim mukama. Oni kukaju i žale se kako im je život mnogo toga uskratio i kako uvijek nepravedno čekaju. Imam osjećaj da starimo čekajući, zaboravljajući da je ono što nam daje krila i što čini da hodamo iznad zemlje, daleko od toga. Možda je velika sreća pored nas, ali je ne vidimo jer nismo skrenuli pogled, obratili pažnju.

Neke stvari čovjek nauči i raduje se kao malo dijete. Gotovo preplašen šta bi bilo da nije... Plašiš se intezivnih osjećaja koji su ostali iza a bili su vjerni pratioci lošeg vladanja sobom i pogrešnog razumjevanja života. Godinama sam mislila kako je mudrost sve znati, ne shvatajući da je upravo suprotno. 

Mirno putovati, otvorenošću upijati, jednostavnošću odisati i učiti. Jednostavno nije pogrešno. Mi smo inercijski, stečeno, masovno, upućeni na to da nam samo veliki trud, strašna filozofija i komplikovane stvari mogu donijeti rješenje. Rješenje bilo kojeg izazova koji se ukaže pred nama. A nije tako. Samo jednostavnost čista sasvim je dovoljna da nas odvede tamo gdje želimo biti. Ona je veoma važna.

A važno je znati da nam niko ne može uzeti ono što je naše. Možda samo imamo želje, ciljeve ili planove koji nisu naš put. Sreća je u prepuštanju, življenju svoje svrhe, shvatajući pritom da je život sve samo ne ravna linija koju ćemo slijepo pratiti do kraja. Shvatimo li na vrijeme da za sve mora da dođe trenutak i da je život izazov i promjena, tada će nam ovo putovanje biti saznanje, sreća, radost i mir.

 
Postoji jedna sjajna oksimoron izreka na latinskom jeziku koja mi često padne na pamet i koja kaže "Festina lente! - Požuri polako!"

 

Ljubav (Trifun vs Valentin)

Malo, malo, pa nam se sudari ljubav. Evo i danas, opet. Ili smo samo opet podlegli... Jedni željni fanfara, drugi uzemljenja, a treće je uglavnom baš briga. 

 

 

Kako u nekome ko voli i ljubi svaki dan i ko je otkrio i upoznao ljubav, ista može da se sudari?! Svi mi volimo. Iako možda nismo zaljubljeni. I ne treba nam biti za ljubav tijesan, uzak i usukan dan koji slavi dva sveca. Okrenuta vjeri, istrajnosti, istini, pravdi, iscjeljenjima...

Valentin i Trifun imaju zajedničkih tačaka, priča o njima seže u 3. vijek, obojica su proglašeni za svece, bili su vjerujući, mučeni i obojici je odrubljena glava. Interesantno je i to da sv. Valentina Pravoslavna crkva obilježava ljeti, 12. avgusta, a Katolička na dan kada Pravoslavna obilježava sv. Trifuna.

Podaci o sv. Valentinu su oskudniji, što je dalo prostora za dodati postojećoj priči toliko detalja koje je nemoguće istorijski provjeriti. Priča je tako prerasla u legendu. Uglavnom, neke priče nadrastu same sebe i ko zna zašto prošire se svijetom i pretvore u nešto što nisu. Sv. Valentin nema mnogo veze sa zaljubljenima, osim ako vjerujemo u legendu. Sv. Trifun takođe nema veze sa danom zaljubljenih, osim ako uzmemo u obzir da su porodična ljubav i vjernost svakako dio hrišćanske propovjedi. Ili činjenicu da je njegova ljubav i briga za naše duše svakodnevna i da ne prestaje ni jednog trena.

Ali, danas je kako god okreneš sveti dan. I prilika je da se pomolimo i zahvalimo za sve što imamo, prilika je da vjerujemo i da poželimo da i iz nas progovaraju ona najfinija osjećanja u sve naše dane. Potrudimo se i danas da budemo bolji, da pomažemo jedni drugima, da volimo više. Jer zaljubljenost je prolazna, a ljubav trajna. Njegujmo ljubav, a ne trošenje novca kako bismo je dokazali i slaveći potrošačku industriju. Takođe, ne svađajmo se oko beznačajnih stvari, gubeći suštinu. A suština je da bez obzira na vjeru i naciju, pobjeđuješ samo u jednom slučaju, ako si čovjek koji voli svaki dan... 

Valentinovo, kako se popularno naziva današnji dan, je postao toliko agresivan dan u smislu upravo te potrošačke groznice i ludih iščekivanja i utrkivanja, da mi se kao takav uopšte ne dopada. Sjećam se jedne autorske emisije koju sam svojevremeno uređivala i vodila na radiju. Tema su bili upravo oponenti i uplivavanje sa zapada raznih praznika i običaja koji su vrlo često preuzimali primat već postojećim našim svetim danima ili popunjavali praznine u kalendaru... Emisija je trajala 2 sata i nije bilo zaključka. Osim možda da nam niko ne može nametnuti ono što mi ne dozvolimo ili ne želimo. Prilika je mnogo da pogledamo unutra i zapitamo se šta želimo. A onda da pogledamo napolje i vidimo šta imamo. Tada nam sve postaje jasnije. 

Poskidamo li sa izvjesnih dana agresivnost, groznicu, verbalni rat, svađu, nerazumijevanje, pohlepu, neskromnost, zaluđenost, pretjerivanje i još mnogo toga što nam zaklanja pogled, uvidjećemo da nam nakon rušenja svih barijera, ostaje ona. Tako čudnovata u svojoj jedinstvenosti. Ljubav čista. I ne, ne može se ljubav sudarati, to možemo samo mi koji je nismo do kraja spoznali.

 

Za kraj

Valentin


Sv. Valentin bio je biskup i mučenik, a živio je u 3. vijeku. Pogubljen je 269. godine odsijecanjem glave u doba kad je Rimskim carstvom vladao car Klaudije II. Razlog nedostatku istorijskih podataka o sv. Valentinu jesu i Dioklecijanovi progoni u kojima je spaljeno mnoštvo hrišćanskih zapisa i izvještaja o mučeništvima i prvim hrišćanima. Prema jednoj legendi Valentin je volio ruže i poklanjao ih zaručenima da bi im na taj način poželio srećno zajedništvo. Prema drugoj legendi on je mlade parove vjenčavao u tajnosti. Pa se nekako odsjecanje glave svešteniku prije dovodi u vezu sa ovim legendama, nego sa stvarnim podacima koji kažu da je bio istrajan u svojoj vjeri u Hrista, a odbijao da vjeruje u rimske bogove, te je pogubljen. Valentin takođe pripada grupi svetaca koji nagovještavaju proljeće, novi život. Latinska izreka iz 17. vijeka kaže "Došao je Valentinov praznik, svaka je ptica već našla sebi pticu. " Interesantno je značenje imena sv. Valentina - zdrav, krijepak, mlad. Možda i otuda veza sa ljubavlju i mladošću. Latinska izreka kaže: Nomen est omen! (Ime je znak!)


Trifun/Tripun


Što se tiče sv. Trifuna i tumačenja njegovog imena, i ono je interesantno i sasvim odgovarajuće, ako išta o njemu znaš - osoba plemenitog duha. I on je postradao zbog vjere u Hrista. Bio je guščar, iscjelitelj, altruista... Sv. Trifun je rođen u selu Kampsadi u Frigiji. Živio je u 3. vijeku poslije Hrista, bio je njegov sljedbenik, ali je živio siromašno i smijerno. Čuvao je guske bogatih ljudi i tako zarađivao za život. Imperator Dakije koji je bio veliki protivnik Hrista, Trifuna je zatvorio u tamnicu, a pošto nije htio da se odrekne hrišćanstva, dugo je mučen, zatim i posječen mačem 250. godine u Nikeji. Iako o sv. Trifunu ima mnogo više podataka nego o sv. Valentinu, i za njega postoji mnogo narodnih običaja i vjerovanja. Na današnji dan je običaj da vinogradari ulaze u vinograde i orezuju čokote, polijevajući ih vinom, jer se u narodu vjeruje da će grožđe tako bolje roditi. Sv. Trifun se smatra i zaštitnikom mnogih zanata, a svojim zaštitnikom ga smatraju i gostioničari. Svetog Trifuna slave neke srpske porodice kao krsnu slavu, a njemu se moli da zaštiti polja od poplava, grada i raznih štetočina. U "Ohridskom prologu" Svetog vladike Nikolaja Velimirovića govori se o skromnosti i iscjeliteljskoj moći svetitelja koji je "u djetinjstvu čuvao guske i jedini mogaše pomoći ludoj kćeri cara Gordija."

Opusti se, kažu

Opusti se, kažu! Moraš se opustiti...  

Gdje god se okrenem imam osjećaj da čujem to - opusti se!

Opusti se, moraš da se opustiš.

Glupa nisam, to odmah možemo eliminisati. Gluva takođe nisam, jer ih sve jasno čujem.

Ali zar ja stvarno ne znam šta to znači? Da li je toliko teško to opuštanje?

Da li se opušten rađaš, uči li se to, može li se zaboraviti, pa ponovo naučiti?

Šta to sa mnom i opuštanjem nije u redu?

Ko zna koliko puta sam se opustila i vrlo brzo shvatila da na to nisam imala pravo.

Opusti se, ma samo opušteno...

A ja, kao da sam zapela u nekom čistilištu opuštanja i na korak sam, ali ne, i dalje se nisam pomjerila.

A želim da kažem i sama sebi, da dreknem koliko me grlo nosi, glasno najglasnije – opusti se!

A onda sjećanja kažu, ne!

Znaš li šta se dogodilo kad si se zadnji put opustila, ali i onaj put prije njega...

Prvi put sam bila opuštena sa sedamnaest, toliko bar mogu da se sjetim. A onda je došlo neopuštanje, zato to tako jasno pamtim.

Možda je to bio i poslednji istinski put. Svaki slijedeći je govorio da budem oprezna, jer bi u suprotnom sve moglo da ode bestraga.

Ili sam ja to samo umislila.

Jednom sam se opuštena probudila u ratu i bezumlju.

Onaj poslije njega sam opuštena pogrešno izabrala, pa sam to skupo platila.

Na dan velike opuštenosti i slavlja, smrt.

Taman pomisliš kako ti to sa opuštanjem polako ide od ruke, kad gle...

Ne dišeš ti, ne diše niko oko tebe.

Spavaš opušten, probudiš se i šipak.

Ima još, može još gore.

Ali opusti se, kažu...

Poslije toga sam valjda prestala da pokušavam.

Ili se ne sjećam slijedećeg puta, valjda naviknuta da slijedi neki nova neprijatnost. Kao da mu je dužnost da mi slikovito u lice saspe činjenicu da je svako moje opuštanje samo uvod u ono s čim ću morati da se nosim. A ja ne znam imam li još snage da se nosim sa nesrećama, ratovima, bolestima, nemanjima, tugama, institucijama.

Da, na njih sam potpuno zaboravila. Kad sam ih pozvala kao podršku, rekoše da ne mogu pomoći. Moraju da prate "sistem". A čak i kad mi to nisu sasuli u lice, bilo mi je jasno da ne mogu. Jedni rekoše da mogu, a ne uradiše ništa.

I onda čuješ – opusti se!

Podsjećaš na ranjenu zvijer koja nastoji da urođenim instinktom spase sebe i svoje. Shvatiš da nema normalnog odgovora na nenormalne okolnosti. Osim neopuštanja.

Opusti se, kažu...

Opustiš se i odjednom osjetiš nemoć, nepoznat teren i nelagodu, osjećajući da je opasnost iza ugla. Nepogrešivo je svaki put bila tamo, čak i kad bih prestala misliti o njoj ili bila poluopuštena. Sve jednostavno krene, osmijeh ozari lice i odjednom teži put postaje lakši, sve se iskomplikuje. Svaki put, nepogrešivo.

A onda čuješ kako moraš da se opustiš, kako treba da živiš.

Ko još živi, a sapet je u sadašnjem trenutku iščekujući ono što svaki put dolazi ne pitajući...

Ne možeš tako, moraš da se opustiš, to znaju svi. Prepuni su recepata i savjeta kako treba i kako moram. Opusti se, život ti prođe.

A u nekim rijetkim trenucima kad i osjetiš da je opuštanje blizu, počinju da te uče da ne možeš da se opuštaš naivno i slijepo, nego strategijski. Glup si danas i stršiš, ako ideš iskreno, otvoreno, srcem. Ne ide, kažu mi, danas to tako. To se danas ne cijeni.

Ama, opusti se.

Ali...

Moraš biti igrač. Čuj igrač, a opušten. Kako to jebote?! A onda poželim da sam negdje gdje možeš biti opušten kao ti, a ne kao igrač. Ne znam ja da se igram. Osim onih igara iz djetinjstva koje još uvijek pamtim. Nisam za ove moderne. A najčešće su to igre skrivanja očiglednog i one druge koje otkrivaju nepostojeće. I to me umara.

Onda ja tako poželim da mogu biti negdje gdje smijem da se opustim a da ne strijepim i da ne budem igrač. Ali svi znaju šta treba, pa i kako, samo ne znam gdje. Možda ni oni ne znaju.

I onda opet prestanem da se opuštam i ostanem tamo gdje sam navikla, na korak od opuštanja.

Tako mi je lakše.

Opusti se, kažu...

Ali kad je isuviše vanrednog i neočekivanog, teškog, a ono redovno je svakako tu, onda je to previše. Za opuštanje.

Ko zna, možda se neko čudo dogodi, pa me opuštanje otkrije, pa se zaljubi u mene toliko da me više ne napusti, kao što je onaj prvi put i onaj... Možda, ali kažu da se u čuda mora vjerovati i da nije teško.

Opusti se, kažu... 

Svjetlost je u nama

Ne zaboravimo da je suština onog lijepog osjećaja u svakome od nas upravo svjetlost koju posjedujemo, dijelimo i šaljemo dalje... Zato sijajmo, najsjajnije sijajmo! Nema veće misije niti ljepšeg zadatka za nas.

Zapitamo li se katkad kada smo se osjećali najprijatnije, odgovor ćemo svakako pronaći u svim onim divnim stvarima i ljudima koji su tome doprinijeli, pomažući nam svjesno i nesvjesno da se osjećamo dobro ili bolje. 

Zašto nas priroda očarava, kakav nam osjećaj daje? Zašto nas ljudi, koji u nama proizvode najljepše emocije, očaravaju? 

I nije važno da li su nam ti ljudi i koliko bliski. Ponekad je dovoljan samo trenutak da nas neko zadivi i pošalje poruku kako je svjetlost u nama i oko nas ono najvažnije. Ključ za sve one divne emocije i osjećanja kojima težimo i kojima bi trebalo da teži svaki normalan čovjek.

Zato birajmo svjetlost. Nazovimo je kako nam volja, prirodnom, urođenom, prazničnom, božićnom, čarobnom, tajanstvenom, samo nama svojstvenom, ali neka to svjetlost bude. Bez nje smo sputani i prazni. Kada sijaš, bolje vidiš. 

Sve češće osjećam ljubav prema ljudima koje sam tek srela. Baš zbog svjetla koje nose sa sobom, zbog ljepote kojom zrače. Takođe, oni je nesebično dijele sa svijetom oko sebe. 

Zavoljela sam te slučajne, kratke susrete sa ljudima koji mi nisu poznati, ali me oplemene svojim osmijehom, svojom riječju, djelom i svojim svjetlošću. Toliko, da imam osjećaj da se poznajemo. Njihova namjera je časna. Njihov poziv je plemenit. 

Duše se prepoznaju i nije im važno ko je ko. Susreti su to koji ne nose teret koji je suvišan i koji nisu bezrazložno opterećeni. Zato ih volim. Čovjek čovjeku ne mora nužno biti vuk, mrak. Može biti svjetlo koje će obasjati dušu. Onakoo se nikad neće ugasiti.

Zapitajmo se s vremena na vrijeme s kojom namjerom radimo određene stvari. Vrlo često smo nesvjesni koliko je namjera važna. Šta želimo da poručimo svijetu našim postupcima? Koji je cilj našeg djelovanja i šta mi to očekujemo od našeg putovanja?

Toliko puta sam čula izgovore za loše životne odgovore i za sopstvenu tamu. I vi ste ih čuli, u to sam sigurna. I upražnjavali. Isto kao što sam i ja. Ali može drugačije. Ja biram drugačije, jer me usrećuje, a usrećuje i ljude oko mene. Zašto bih imala izgovore za mrak, kad želim da imam razlog za svjetlost. 

Počnimo sa namjerom da ćemo sijati po svaku cijenu. Čak i onda kada se tamni oblaci svom silinom natovare na naša leđa u vidu problema ili ljudi koji žele da i mi potamnimo. Nemojmo. Tada sijajmo najsjajnije, jer možda je to svjetlo naš spas. A tama neka se vrati na adresu sa koje je i stigla. 

Šta mi dobro primanjem tuđe tame možemo dobiti? Šta vraćanjem istom mjerom možemo dobiti? Ništa osim umnožene tame i jada. Nema svjetlosti u jadu i tami. Kao što nema dobra u lošoj namjeri.

Povremeno se prisjetim svojih vrlo teških godina i pokušam da se sjetim sebe u njima. Teška su ta sjećanja, tjeraju na otpor. Prema samom sebi. Dođe mi da plačem. Bude mi danas žao što sam juče dozvolila da toliko potamnim, da se ne prepoznam. 

Od tolike tame dugo vremena nisam dobro vidjela. I ko zna koliko sam sebi svjetla uskratila. To danas znam. Ali znam i to da sam danas srećna. Jer, sreća je u skidanju tame svjetlom. Šta bi bilo da je ostalo onako, ne želim da znam. 

Odluka je jednostavna. Ako mi postanemo svjesni koliko je važna. Koliko je važno sijati, obasjati svoju dušu, razgaliti svoje srce i voljeti, voljeti sebe, ljude, život... 

Jer nemamo mi veći adut od ljubavi na ovom našem kratkom putovanju. Adut, koji će nam dati više dobra i darovati ga našim svjetlošću svijetu oko nas. Kad bismo znali koliko smo pokvarili svoj život hibernacijom... 

Svaki trenutak je tu da nam da priliku da sijamo ako to želimo. Ili da to ne uradimo pod raznim izgovorima i tako prepisujem od onih koji nam ne smiju biti ogledalo. Svjetlo je spektar. Tama je tama i ništa više. 

Ona je lavirint iz koga se teško pronalazi izlaz. A mogu proći godine. Koji god da je izgovor, ako za posljedicu ima gubitak ličnog pečata. Tada smo u startu izgubili.  

Jer ti se sutra neće svidjeti ko si bio juče, ako sutra budeš drugačiji. Niko nema pravo da nam oduzima naše svjetlo, našu dušu, nas… A ako to činimo sami, tim gore. 

Istina je da je život i svjetlo i tama i da su neke tame nužne. Takođe je istina da je život umjetničko djelo. A istina je i to da nema tog svjetla koje će nas obasjati spolja ako mi nismo odlučili da sijamo iznutra...