8. mart

Teško da postoji datum u kalendaru, praznik, oko kojeg se podizalo toliko prašine, kao što je slučaj sa 8. martom.

 

Jedni smatraju da je ovaj dan prilika za slavlje. Bez uvrede, tako uglavnom misle oni koji o pravima žena i jednakosti polova, znaju nedovoljno. Klaru i njene cure, koje su se borile sa demonima svog vremena, ne doživljavaju na pravi način. Možda čak i ne znaju detalje o tome. A svi bismo trebali znati. Jer je to suština. 

Umjesto da se sjetimo žene i njenih sljedbenica, koje su podigle svoj glas za sve nas i da ih pamtimo na način da zahtijevamo da budemo ono što se osporava, a mi to jesmo, mi težimo poklonima. Ljubav mjerimo cijenama, slavimo svoj poraz i životni disbalans. U jedan dan pokušavamo strpati nemoguće. 

Ima i onih koji smatraju da je ovaj dan prilika za poklone, pa su Osmi mart i pokloni postali sinonimi. Postoje i oni koji smatraju da na ovom datumu valja zaraditi i smatram da je njima nekako najbolje. Jer, dok god se sve svodi na nivo dobre predstave konzumentskog i materijalnog, mjeri novcem, upravo oni su pravi osmomartovski pobjednici. 

Iskreno, nemam ništa protiv karanfila, ali kad vidim karanfil u tanjušnom celofanu, bude mi zlo. Čak i ružu ne volim, ako je dobijam na ovaj dan i od nekoga ko pojma nema o mojoj ulozi u njegovom životu. Nisam za borbu, borba samo donosi još borbe, to je dokazano. 

Ali jesam za sjećanje na velike žene, koje su smogle snage da izađu na kraj sa izazovima sa kojima su se suočavale. I jesam za njegovanje ljubavi, pažnje, nježnosti, uvažavanja, poštovanja, svega onoga što ne zna za nejednakost i što poziva na jednakost. Na zajedništvo. 

Posebno u "invalidnim" novim naraštajima, koje smo sami stvorili i kojima smo dozvolili da najviše misle na sebe i da ne njeguju ove osobine, škrto, kruto i pogrešno misleći kako su sramotne i ružne. I onda se pitamo zašto se istorija ponavlja, samo na novi način.

Pitamo se zašto nam kao društvu, narodu i civilizaciji ne ide. Na ovaj način nam nikada neće ni ići. Proći će još 160 godina i ništa! Svaki Osmi mart će biti narodno veselje, zarada, neugoda, uvreda, grcanje, materijalizam, slavlje... Sve, samo ne ono što je trebao biti i što je u osnovi predstavljao. Inspiraciju za podignuti nivo svijesti i izjednačiti jednako, a osporavano. Ali ne onako kako to pojedini misle. 

Najviše boli kad čuješ poluintelektualce koji na sva zvona viču: "Tražile ste, gledajte". A šta oni znaju šta je neko tražio. Sigurno ne da pada od posla na poslu, pa nastavi i kod kuće, glumi dragstor i hobotnicu, jer to je ženski posao. I onda za Osmi mart dobiješ potvrdu, u vidu nekog, samo tog dana darovanog cvijeta, da si vrijedan poklona i pažnje. 

A suština promašena. Do slijedećeg Međunarodnog praznika žena, do kojeg se ama baš ništa neće promijeniti. Ništa manje nije bolno kada znaš da se neko pati, da ga sve žulja i vrišti, a on, jedva čeka da slavi. Šta? Zašto? Sa kakvim osjećanjima? Tužno. A trebalo bi da bude plemenito.

Kad bi žene istupile kao onomad Klara, sa svojim lavljim srcima i kad bi uspjele ispričati svoje priče, ono što bi se sigurno dogodilo, postidjele bi mnoge muškarce. Pa i mnoge žene. Ne zato što su se izborile da budu ono što su odavno trebale biti, nego zato što one to jesu. I više od toga... A neko je sebi dao za pravo da odlučuje kome je gdje mjesto. 

Kao kada je gospodin Bobi Rigs sebi dao za pravo da na dvoboj izazove čuvenu Bili Džin King. Namjera je bila dokazati kako je ženski tenis inferioran u odnosu na muški, i kako je ženama mjesto u spavaćoj sobi i kuhinji. A onda je dobio tačno ono što je zaslužio, otišao je kući poražen, pognute glave i sa naučenom veoma važnom lekcijom. 

A to je da niko nema pravo da odlučuje ko je koliko važan, osim onoga ko nas je stvorio. I sa još jednom, a to je da ne trčiš pred rudu. Bio je to, kako su ga mnogi nazvali, početak "rata polova", a ne zaboravite da je to bio i jedan od najgledanijih teniskih mečeva ikada. Mada, čak i da je rezultat meča bio drugačiji, suština bi ostala ista.  Biti fizički snažniji znači štititi, ne tlačiti. Ali samo rijetkima je to već odavno jasno. 

Takav je ovo praznik, jedni će slaviti (ne mareći šta se slavi ili nemajući pojma), drugi će osjećati gorčinu i knedlu u grlu, dok će treći zadovoljno trljati ruke. A tek rijetki će nastaviti davati svoj doprinos. Svojom ličnošću, stavom, primjerom, pričom, djelima...

Ne čekaj, ali i ne žuri

Načeka se čovjek u životu svega. Ponekad toliko navikne da čeka, pa zaustavi život. Nesvjestan čekanja. Ponekad, opet, žuri, kao da sutra ne postoji. 

Kad si mali, čekaš da porasteš. Tačnije, jedva čekaš da porasteš. Gotovo da nema djeteta bez želje da preko noći postane veliko. Valjda iz dječije perspektive na "velike" gledaš kao na svemoguće. O, koliko je to samo pogrešno, ne odrasti, jer svakako odrasteš, nego misliti kako je to cilj. Ali treba vremena da saznaš da je svaka stepenica života tu da bismo se na nju istinski popeli i boravili na njoj dok ne dođe red na slijedeću i tako redom. 

A onda zaista porasteš. A kad se to dogodi, različiti su načini na koje saznaš da takva želja nije bila dobra ideja. I još nešto. Da si sebi uskratio toliko uživanja koje se više ne može vratiti. Djetinjstvo je jednom. Što je takođe teško za prihvatiti. Kao i činjenicu da biti odrastao ne znači da si svemoguć, nego da imaš mnogo odgovornosti. A kad sve to saznaš, bude ti previše za svariti odjednom. Tada jedva čekaš da to sve svariš. A dok variš prođe još puno vremena i čekanja.

A onda se i ne okreneš, a dijete koje je poraslo odabralo je put. Vrlo često se dogodi da ni on nije pravi. A činilo se da jeste. Da greške ne postoje. Da je život jednostavan. Izazovan. Lažeš sebe. A svaki te dan demantuje. Pa onda čekaš da i to svariš. Pitaš se gdje su nestali svi oni veliki, oni supermeni djetinjstva koje si jurio da stigneš. Oni više ne djeluju svemoćno, možda ih više i nema, a ti si opet dao sebi vremena da to sve lijepo svariš.

I tako čekaš i variš, jedno po jedno. Ti čekaš, ali život ne. On je takav da u svakom momentu traži od tebe da se hvataš u koštac, ponekad su nevremena teška, a ti bez kišobrana. Poželiš se mirnog anticiklona. I dok sve to svariš, ko zna koliko je još vremena prošlo. 

Život je sve, samo čekaonica nije. Čekanje je znak da si zapeo, i sve dok ne naučiš da je čekanje trpljenje, a da je trpljenje odgađanje prisustva u sadašnjem trenutku, ne živiš. Ne zaista. 

Samo, dok i to shvatiš, prođe mnogo vremena. I dobro je ako u međuvremenu trenuci postanu poput poklona, da svoje misli i djela oblikujemo sami, na najbolji mogući način u datom trenutku. I da imamo to što imamo. Samo treba vidjeti šta s tim napraviti.

I onda... Naučiš nekoliko bitnih stvari, uz koje ćeš lakše dalje. Da ne žuriš, ali i ne čekaš. Da živiš. Onako kako najbolje znaš, pletući klupko života pametno, mudro, vješto... Naučen, da sve što je lijepo treba polako. Da život živiš polako. Ali svjestan da čekanje odgađa život. Da nema besprijekornog života. Da ionako sve prođe...