Praznični duh

Približava nam se polako, gotovo se prikrada i nekako je u vazduhu već sada sve drugačije. Praznični duh, svjetlost praznika, duh pažnje, ljubavi, želja, očekivanja, duh koji nas tjera da pokažemo ono najbolje od nas…

 

 

Već sa poslednjim danima novembra više ništa nije isto, u decembru nas obavije i većina nas kao da ima neki oreol i neku svjetlost koju nosi svuda sa sobom. Ali sa januarom sve polako počinje da blijedi. Kao da se umorimo od dobrote…

Bilo bi lijepo, sa još ljepšim posljedicama i rezultatima, kada bismo samo istrajali. Kada bi ta svjetlost u nama potrajala. Kada bismo probali, pokušali, kada bismo se za nju držali čvršće. Toliko smo premoreni, svodimo račune, pravimo presjeke, zaokružujemo, završavamo, podvlačimo crtu, donosimo odluke, planiramo nove početke, radimo sve ono što ljudi rade kada nešto završavaju i pripremaju se da krenu iznova. 

 

Rijetki, nadajući se da će se većina stvari ponoviti, a većina, nadajući se da je krajnje vrijeme da se dese neke lijepe, priželjkivane stvari... Ko još uvijek ima snage, sanja, vjeruje, nada se. Ko nema, on, ili se pravi da ima, ili neće čak ni da se pravi, mada je negdje duboko u sebi svjestan da ne bi imao ništa protiv da se desi čudo.

Ali ono što nam je svima zajedničko, ma kako nam bilo u ovom trenutku, jeste taj duh. To je zarazni duh nečega uzvišenog, svečanog, dobronamjernog, nježnog, sentimentalnog, brižnog, romantičnog, humanog, duh ljubavi, pažnje, potrebe da poklanjamo, činimo i želimo dobro. 

Duh nečega što vraća vjeru u bolje sutra. Što daje snagu za novi početak, raduje nas, njeguje djecu u nama na koju smo gotovo zaboravili. Pokreće na akciju, čini da sve bude nekako lakše i izvjesnije. Da svaka muka bude barem malo podnošljivija, da svaki bol barem malo manje boli.

Molim se i ovaj put, da nas ne napusti ponovo sutra, ili da mi njega ne napustimo, tek onako, iz navike, radi reda, zbog svakodnevice, nevjere, jada... Možda se zato tako i zove, prikrade se, osvoji nas i odjednom, ni okrenuli se nismo, nema ga više. A sve što trebamo, jeste držati ga čvršće, vjerovati jače, boriti se više.

Ponekad se zapitam kako bismo svi izgledali, zvučali i koliko bi nam životi bili drugačiji, kada bismo počeli da njegujemo taj duh, lepršavi, svečani, samo malo duže.

Ne mora to čak biti u punoj svjetlosti i snazi, ali eto, tek toliko da je tu, da ne zaboravimo na njega sutra. Da nas i kad svane neki sasvim običan dan, čini boljim, složnijim i pozitivnijim ljudima. Da nas lakše odvede tamo gdje želimo biti i da koračamo zajedno. Jer praznici sa sobom i nose tu poruku koliko možemo ako vjerujemo i koliko možemo da porastemo kao ljudi.

Želim nam samo nekoliko stvari za početak veoma bitnih. Da što duže zadržimo tu suštinu praznika u nama, vjeru, konce u svojim rukama. Da ne zaboravimo sve sutra. I da sebi i drugima darujemo ono najbolje od nas, da ne dozvolimo da nas bilo šta spriječi da koračamo čišćim putem. Uljepšajmo ga. Raščistimo. Mislim da je to dobar start. 

A onda svaki dan učimo stvari koje smo nekad znali, pa zaboravili. To ćemo najlakše naučiti od djece. Što su manja djeca, to ćemo od njih moći više naučiti, jer u tim glavicama smješteno je sve ono vraća radost životu.

 

Ostalo će biti stvar kreativnosti svakoga od nas. Prilika je to za divne kreacije u sopstvenom duhu, koje mogu da proizvedu divnu stvarnost. Mene zanima kakva bi bila. Trebalo bi da bude želja svih nas. Dozvolimo da potraje. Probajmo mi da napravimo prvi korak, i to odmah! Jer ne trebaju nam praznici samo sad, taj duh nam treba svaki dan… 

Mnogi praznični duh pomiješaju sa trošenjem velikih količina novca na poklone. Pomiješati ljubav i pažnju sa količinom potrošenog novca, nešto je skroz pogrešno. Pratite samo one koji sve mogu kupiti novcem i pitajte ih da li ih to čini srećnim i može li da im nadoknadi sve ono što ne mogu da kupe, a nemaju to… Nema tog novca, poklona i kupovine koji će nadoknaditi i popuniti unutrašnju prazninu. Ona se popunjava toplinom i ljubavlju koja se njeguje. 

 

Odgovornost

Vremena su ovo neodgovornosti na svakom koraku. Što su tvoji koraci prefinjeniji, sve više je uočavaš. 

 

 

Toliko je ovladala, da je u toj poplavi neodgovornosti, jedan odgovoran postao raritetan, smiješan, čak i čudak. Pa se neminovno zapitaš, otkad smo to jedno učili i usvajali, a drugo prihvatili. 

 

Prečice su postale toliko privlačne u ovim instant vremenima, pojedincima donoseći rezultate bez imalo truda. Pa se to mnogima dopalo. I oni bi da se okušaju. I tako... Odomaćila nam se neodgovornost.

 

Postalo je lakše nadati se da ćemo biti nagrađeni i neodgovorni, umjesto biti odgovorni, zaslužni, ponosni. A na duže staze, najčešće ne ide. Desi se bumerang. Očekivano. Pa nam je onda kriva sudbina, krivi su nam svi, jer stvari ne funkcionišu, ne ide olako kako smo se nadali. A ne ide nam jer smo prethodno sve učinili da bude tako. 

 

Sjećam se kroz koliko sam samo životnog trnja prošla. Svjesna sam i ovog trenutnog kroz koje prolazim. Ali sam takođe svjesna da je odgovornost nešto što ne bih izgubila, nadajući se lakšem putu, koji mi je u nekoliko navrata nuđen. Kakva bi to samoizdaja bila.

 

Zato što sam svjesna da je svaka prečica samo privremena pobjeda i privid. A da je samo odgovornost, istrajnost i svaka zaslužena pobjeda i počast, jedna trajna kategorija koja obavezuje i daje krila za puni zamah i novo, još bolje sutra.

Znam da je svuda oko nas toliko primjera neodgovornosti koja uspijeva i koja donosi rezultate. Znam i to da je neodgovornost postala toliko odomaćena i nagrađena da se čini kao da je nadmoćna. Svaki dan se susrećemo sa neodgovornošću, ona je prisutna u našoj kući, na ulici, na radnom mjestu, u politici, zdravstvu... 

 

Predug je spisak, a mi, nekako po svojoj prirodi skrojeni tako da nam je lakše posustati, odgoditi, odustati. Ne treba nam puno. Uvijek nam je lakše između odgovornosti i neodgovornosti izabrati ovo drugo. Tek kad nam se sav taj teret, umjesto rezultata preko noći, svali na leđa, i kad postane neizdrživo, kao da postajemo svjesni.

 

Valjda kad nas udari po nosu, shvatimo da nema te prečice koja može da nam donese ono što nismo zaslužili. A da bi se zaslužilo bilo šta u životu trebaju ti disciplina i odgovornost. Tako se postaje, ne samo zaslužan, nego i ponosan, jer si njegovao sebe i svoje vrijednosti.  A upravo prateći pravila, koja baš i nisu privlačna, stvaraš svoj mali ili veliki svijet po mjeri. I ujedno imaš vrlinu. Ali i nagradu za sve ono što je bilo teško.

Odgovornost je možda neinspirativna, neizazovna i dosadna, ali dosljedna i sigurno daje prave rezultate. Ti rezultati plod su i istrajnosti, koja je prijeteljica discipline i odgovornosti. I malo po malo, dan po dan, eto tebe tamo gdje si želio biti. Uspio si.

 

A onda svi oni koji su to vidjeli, prepisuju. Radost je imati takav uticaj na ljude oko sebe. Tako se postiže nekoliko stvari. Postaješ bolja osoba, primjer kako treba, zadovoljniji, potpuniji, prijatniji, srećniji. I na pravom putu.

 

Nema te odgovornosti koja na duge staze neće donijeti nagradu. Uspjeh. Samo se treba zaslužiti, pa je teško. A tako i treba da bude, da bi se čovjek mogao radovati. Nema te neodgovornosti koja će nam donijeti slast prave pobjede, sigurnost, zadovoljstvo, sreću i mir. Možda privid, ispod kojeg je stid, makar ga i ne priznali.

 

Mi biramo. Data nam je puna sloboda da budemo ono što želimo biti. Ali sloboda bez odgovornosti je dvosjekli mač. Ako se odlučiš za odgovornost dobio si slobodu i još nešto. U suprotnom, nema te destinacije na kojoj ćeš se osjećati kod kuće. Jer nije tvoja. Nisi zaslužio. Nisi dobio ti, nije dobio svijet. Svi su na gubitku. 

 

Samo na korak od prečice je put, koji te uči da svakim danom dajući sve od sebe, postaješ bolja osoba, pobjeđuješ, dobijaš. A dobija i svijet. Neka nam po savjesti bude.

 

O mirnoći

Često sam govorio sebi: " Od onog što sam maločas izrekao, ne bi li bolje bilo bilo da sam prećutao bar polovinu? A od onog što sam sada smislio da kažem, ne bi li bolje bilo da ništa od svega uopšte ne kažem, ili čak da izgovorim nešto sasvim protivno?" Na ovaj način je ovakvo kušanje samog sebe često i mene izvelo na pravi put, pošto čovek ide za strastima, koje su uvek budne, i navikama, koje su mehanički uvek aktivne više nego za razumom. - Glavno je u svom životu i svojim rečima pronaći neki tajanstveni konac koji vodi po zamršenim putevima naših strasti i navika; jer čovek pogreši i u samim detaljima. Operišite sa kontrastima, i uvek ćete pogoditi put. Glavna je stvar grosso modo, desno ili levo, belo ili crno. Stoga nije ni pitanje zašto je Aleksandar u Persiji ili u Indiji uradio ovu ili onu stvar, nego je glavno da li mu je uopšte trebalo ići u Aziju, mesto da je pokušao ujediniti Evropu, i civilizirati je u blagorodnom grčkom duhu. Prema tome, pošto čovek ili najčešće uradi ili najčešće kaže sasvim protivno od onog što je sam želeo, znači da je čovek po instinktu lud,i da su većina njegovih sreća ili nesreća slučajne. Zbog ovog ni najdublje religiozni ljudi nisu uspeli da budu dobri koliko su to želeli. Prvi hrišćanskiimperatori nisu bili bolji od paganskih. Konstantin nije bio bolji nego Titus, ni Teodosije bolji nego Marko Aurelije. Naprotiv. A da je čovek veliki deo života u stanju ludila, dokazuje i to što nema čovekove zloće koja nije pomešana sa dobrotom, niti ima čovekove dobrote u kojoj nema i zloće. Religija jedina umerava čovekovo ludilo; jer i zlo i dobro su bili u prirodi pre nego što su bili u religiji.

Makar što je čovek uvek čeznuo za spokojstvom koliko i za svetlošću i vazduhom, ipak je on sam radio najviše protiv njega. Sve čovekove mane idu za tim da čoveka obespokoje, a najviše njegov neobuzdani jezik. Odavno je rečeno da iskrenost ne znači reći sve što čovek misli, nego ne reći nikad ono što ne misli; a čak su najopasniji ljudi koji kažu sve što im je na srcu i na pameti - što na umu to na drumu. Jer oni ne govore istinu ili zabludu zato što su iskreni, nego zato što su slabi, i što ne vladaju sobom. Mnogi ljudi ne umeju da sa svojom istinom ostanu nasamo,kao što dete ne sme da ostane u praznoj sobi. Ima često i više plemenitosti  da neke istine prećutimo, nego da ih otvoreno kažemo; a mnoge vam istine ljudi kažu ne iz dobrote da bi vam koristili nego iz cinizma da bi vas unizili.

Uljudnost je jedan način da se izbegnu potresi i nespokojstva. Trebalo je mnogo vekova dok su ljudi izmislili reč uljudnost. Istina, uglađenost izgleda prostim ljudima hipokrizija, a verovatno da često ima tu i dosta tačnog, pošto čovek mora pokazati da mnoge stvari ne vidi, da bi preko njih prešao. Izvesno, u uglađenosti ima puno i umetnosti, što znači puno finoće i dobrote. Zato je čovekoljubivi karakter uljudnosti i bio cenjen kroz sva vremena. Najkulturniji narodi uvek su bili i najuljudniji. Učtivost Kineza i Persijanaca bila je njihova najviša rasna odluka, a oni su sami stavljali uljudnost i iznad dobrote. U Veneciji XVII veka, kad su anonimna pisma bila dovoljna da nekog opreme u smrt, neprestano su bila u dejstvu dva poznata "Društva za uljudnost". Samo u društvu učtivog čoveka, može čovek naći spokojstvo. Narod bez osećanja uljudnosti, a takvih ima i među najvećim, to nije narod nego gomila. Znači da se po uljudnosti najbolje razlikuje društvo od rulje. Samo je gospodin u stanju da vam kaže pohvale u lice, a samo prostak misli da je sebe obezoružao ako je drugome kazao prijatnu reč. Gospodin je navikao da lako dadne slatku reč, kao što lako ispusti zlatnu paru, a fukara sve plaća u marijašima, i uvek misli da je sve preplatio.


Iz knjige "Jutra sa Leutara" - Jovan Dučić