Uspori, obrati pažnju, pomozi...

Izjurila sam iz prodavnice u želji da što prije stignem do seke i sina koji su me čekali u blizini, ne bismo li što prije stigli kući. Bio je izuzetno hladan, vlažan, smrknut dan. Početak decembra. Jedan od onih dana kada bi se najradije ušuškao i ostao u četiri zida. Ali šipak. 

 

 

Prvo što sam ugledala bio je on. Starac koji je stajao ispred prodavnice i koji je bio u nevolji. Krvi je bilo posvuda, na njegovom licu, rukama, odjeći... držao je maramicu na nosu, pomagao je sam sebi, naravno nevješto. 

 

Prolaznici su ga nijemo mimoilazili, kao da se ne dešava baš ništa... Razmijenili smo nekoliko rečenica. Ne razmišljajući bacila sam torbu na zidić isred prodavnice i uhvatila se posla. Na zidiću sam vidjela i krvavu štaku, na asfaltu kesu koja je takođe bila isprljana krvlju. Iz torbe sam izvadila čitav arsenal pomoćnih sredstava i krenula. 

 

Sve vrijeme sam ga zapričavala kako bih provjerila stanje njegove svijesti i da li se prepao. Bio je miran, pribran. Krvarenje smo sveli na podnošljivo, očistili krv. Seki sam javila da ću se zadržati, jer sam imala čvrstu namjeru da ga odvedem kući. Tamo ga je čekao neko. Ne bilo ko, bila je to supruga koja ima 83 godine, on ima 85 i otkrio mi je da mu ona sada znači više nego ikada prije. Izašao je samo da prošeta i da kupi kestenje, koje je kćerka poželjela. 

Kad nam je ponestalo vode, potražila sam je u obližnjoj prodavnici. Nisam je dobila. Nema veze. Stavila sam ga da sjedne na zidić, napravila mu oblogu za vrat, izmasirala ga, podigla lijevu ruku, očistila džemper. Krv je ponovo počela, te smo morali promijeniti tupfer u nosu. 

 

A onda je neko sa ulice iz auta konačno obratio pažnju. Bio je to sredovječan muškarac koji je pitao da li smo zajedno, treba li nam pomoć... skrenuo je automobilom na vrlo nezgodnom mjestu, parkirao i krenuo prema nama. Po njegovim pitanjima sam zaključila da je ljekar. Nakon što smo stanje doveli do prihvatljivog, čovjek se ponudio da ipak on bude taj koji će dedu u nevolji odvesti kući. Smjestili smo ga zajedno u automobil, srdačno se pozdravili i rastali. 

Ne trebam vam govoriti o tome koliko puta mi se deda zahvalio, koliko lijepih riječi mi je uputio. Blagosiljao. Sa koliko povjerenja i ljubavi. Na kraju je samo rekao kako je "hvala" malo za ono što sam za njega učinila i kako mu je žao što nema barem čokoladu. Odmahnula sam rukom, osmjehnula mu se najtoplije i rekla kako mi je najbitnije da on bude dobro i na sigurnom. Kasnije sam se sjetila da mu ni ime ne znam. A shvatila sam i da je moja žurba odjednom to prestala da bude. Usporila sam...

Prošla su dva dana. U ta dva dana u nekoliko navrata sam ga se sjetila, pitajući se da li je dobro i žaleći što nemam nikakvu mogućnost da to saznam. Sa sekom sam ponovo otišla u istu prodavnicu. Ona je trebala da preuzme neku naručenu robu, zbog greške jedne vrlo neljubazne i nezainteresovane prodavačice. Tamo je, pored naručene robe, bila i velika čokolada. Za mene. 

 

Starac ju je ostavio. Svratio je odmah sutradan nakon nemilog događaja, valjda misleći da ja tamo radim. Prodavačica koja dva dana ranije nije imala vodu da nam da i koja nas je sve vrijeme posmatrala sa sigurne udaljenosti, valjda je shvatila o čemu se radi. Rekla mu je da ja ne radim tu, da sam kupac i da treba ponovo da dođem. Mnogo se obradovao i ostavio mi poklon. 

Nije meni trebala ta čokolada. Ali mi je značila mnogo, jer je bila povratna informacija koju sam željela. Poslala mi je poruku da je on dobro i da je odmah sutradan ponovo bio napolju. To je važno. I važno je da još uvijek postoje ljudi koji umiju da pomognu, ne razmišljajući koliko će ih to koštati. Kao i oni koji umiju da budu zahvalni. 

 

Važno je i to da s vremena na vrijeme usporimo malo. Da obratimo pažnju. I da shvatimo da zadovoljstvo, ispunjenost i sreća nisu uvijek proizvod našeg ličnog dobra.

Vjera u praznični duh, u sebe i čuda

Sve je više onih koji su izgubili vjeru u sebe, u praznike u čuda koja su moguća samo ako smo svoji. Ne čudi, jer danas je najlakše izgubiti se, zalutati, zaboraviti...

Približava se još jedan decembar. I ovaj mi je tako brzo došao. I neminovno me natjerao na preispitivanje još jednog kraja pred novi početak. Znamo li uopšte ko smo, gdje smo, ko želimo biti, gdje želimo biti, s kim, zašto? 

Ako malo bolje pogledamo ljude oko sebe, ako s vremena na vrijeme to uradimo malo pažljivije, ne trebamo biti neki virtuoz, niti stručnjak iz domena psihologije da bismo shvatili. Većina nas i ljudi oko nas nije zagospodarila svojim tijelima, umovima niti strijemljenjima. Na one rijetke koji jesu se gleda kao na vanzemaljce, lude srećnike, čudake. Sad znam i zašto.

Ili si svoj i autentičan, ili si dio mase. Masa ima veliku moć. A ako je ta moć-nemoć, onda smo postali kolektivno nemoćni. Pa nam oni koji nisu djeluju kao sila sama koja nikakve veze nema sa realnošću naših svakodnevnih borbi. Oni nam djeluju nestvarno, nemoguće.

Samo ako nam je u našoj koži dobro, tek tad je sve moguće. A da bi nam bilo dobro, valja zapeti i sve od sebe dati. Bez izgovora i odustajanja, čak i onda kad mislimo da više ne možemo. E, baš tad najviše moramo. Da bismo sebe voljeli i sa sobom bili dobri, jedini koga trebamo impresionirati je odraz u ogledalu. Mi, niko drugi.

Toliko ljepote živi u ljudskim bićima. Čiste, fine, tanane, samo nama urođene. Toliko jezika ljubavi imamo, samo je pitanje koji nam je najbliži i koji ćemo koristiti češće, prirodnije, koji će biti našoj duši srodan i zgodan da se ljubavlju čistom izrazi i pokloni je svijetu oko nas. 

Pokloniti ne možemo ono što nemamo, prema tome poklonimo ovog decembra sebi sve ono što niko drugi ne može da nam da. A onda poklonimo malo toga i drugima. I zapamtimo da je ljubav jedna od rijetkih stvari koja se dijeljenjem umnožava. Pružanjem ljubavi rastemo, zajedno sa onima kojima smo je pružili. A rast je divna stvar.

Svi želimo ljubav i sreću, ali ne možemo je osjetiti, niti drugima dati, ako su naše misli, naše riječi i djela, usmjereni u drugom pravcu. 

Zašto se krijemo tom magičnom svijetu ljubavi i otkrivamo tek jedan djelić njene ljepote? Zašto, da li ste se ikada istinski zapitali, jedni drugima zvučimo kao pokvarene ploče dok upućujemo čestitke i šaljemo želje za praznike i velike dane? 

Kažu da je nemoguće doživjeti sve ljepote ovog svijeta, ako ih želiš ali u njih ne vjeruješ. Svjesna sam da jeste tako. Jer kako doživjeti ljepote, ako svojom mišlju, riječju i djelom uporno pokušavamo da ih sabotiramo? Bilo bi super, a već u startu si sebe skinuo sa spiska. Zašto bi neko drugi bio srećnik i zašto bi se lijepe stvari uvijek događale tamo nekome? Zašto ne nama? 

Umjesto što se svađamo oko toga da li varamo djecu pričama o Svetom Nikoli, Djeda Mrazu, njihovom postojanju, njihovim moćima, umjesto što mora energije trošimo na njihovu relevantnost, bolje bi nam bilo da razdvojimo predrasude od suštine. A suština je tako divna. 

Suština je u nama i u ljubavi koja je nepostojeća bića stvorila, postojeća izdigla mnoštvom onog najboljeg iz nas. A nama dala bezbroj mogućnosti da budemo dobri, da budemo u ulozi čudotvoraca, kako bismo usrećili one koje volimo. Nama je teško vjerovati u tovare ljubavi, radosti, sreće, čarolije, zajedništva. Toliko, da smo spremniji raspravljati do iznemoglosti nego biti ono za šta smo stvoreni... 

Suština je u nama samima. Sve oko čega raspravljamo stvorili smo sami. Naš alat  u toj gradnji je bilo ono najbolje što živi u nama. Može li se onda pogriješiti?

Ne treba nam bajka, život to nije. Treba nam vjera. Šta nas briga da li neko vjeruje u Svetog Nikolu, Djeda Mraza, Aladinovu lampu, Alisin čarobni napitak, čarobni štapić, u vile i vilenjake... Treba nam da se saberemo, da se zaljubimo u život kao u praznike, kao u najveći dar, kao dijete koje je zaljubljeno u cijeli svijet kao u čudo najveće. 

Treba nam da povjerujemo u sebe. U druge. Treba nam da se naježimo od ljepote koju ćemo nositi u sebi i koju ćemo umnožavati dijeleći je nesebično svijetu oko sebe. Osmijeh nam treba. Zagrljaj. Treba nam moć da sebe i sve oko sebe uvjerimo da su čuda moguća. Da čarolija postoji. I da ne traje samo nekoliko dana u decembru i početkom januara...

 

Miris - Dodir najdubljih osjećanja

Hoće to nedeljom. To sa mirisima. Kao da ih je nedeljni mir iznjedrio i poslao jedan po jedan, nepogrešivo u srce me pogađajući.

 

Ta silna, nabijena i uzburkana osjećanja, tu emotivnu vrtešku, najlakše je natovariti na leđa mirisa. On je danas kriv, zaslužan, odgovoran, on je taj koji proizvodi čitav scenografski haos. Razbuktao je i rasplinuo mašineriju mog srca, duše, mozga, sve stavio u pogon i napravio pometnju.

...U vazduhu je neki čudan miris oktobra i smoga. Vidim sebe u roditeljskom domu. Svi smo tu, kao nekada. Uživam. Zbog mirisa smoga. Sreće.

Zašto je baš danas neko odlučio da pravi ajvar? Podsjeća na knjigu uspomena, blizak je srcu, a zimnica. Miris. U mojoj glavi čitav arsenal od oktobara i ajvarnih iskustava. Djetinjstvo. Nedostajanje razdire. Zbog ajvara i mirisa.

Njen miris je poseban, jedinstven, žustar, jak, zaštitnički, moj. Nikom je ne dam, niti ona mene. Iako kaže da sam došla neplanirano. Iako se pravi da je hladna. Sreća. Zbog nje. Mirisa.

Zamišljam njegov miris. Gotovo da ga mogu osjetiti. Prilazi mi tek obrijanog lica. "Debela", "još samo ovo ljepote mi je ostalo..." Važno se saginje prema meni, očekujući poljubac u obraz. Bio je naš stub. Uvijek je mirisao. Njegov miris. Suze. Bol. Nikad više. Želim još...

Prvi susret sa njom. Porodilište. Udahnula sam je čitavim svojim bićem. Jedva smo preživjele. Taj momenat ne zaboravljam. Moja prva beba. Miris koji me je liječio, ispunio. Volim ga. Kreću mi suze. Zbog mirisa.

Njegov je ljekovit. Dugo iščekivan. Od prvog susreta isti. Suština mu je ista. Srodne duše isto mirišu. Udišemo se, njuškamo i mirišemo svakog dana. Miris mog spasenja. Čista ljubav. Rastem.

Zamirisalo mi je na proljeće. Oktobarsko sunce, a grije. Možda zato taj proljetni trenutak. Izvijugao je bezbroj staza. Mojih i njihovih. Većina njih više nikada neće osetiti taj miris sa mnom. Nema ih više. Opravdano su odsutni. A ja gotovo ljuta na njih. Želim ih pored sebe. Zbog mirisa.

Sjećam se njegovog mirisa. Ne osjećam ga više. Srećom. Ponekad me zapuhne onako kiselo-ljut, češće u vrijeme pretjerivanja i slavlja. Osjetim gađenje. Otpor. Oprost. Zbog mirisa.

Da li rasturene porodice imaju miris? Jer ja ga osjećam. Ne da mi da dišem. Gušeći je. Težak. Umara.

Pitam se postoji li tvoj miris? Kakav je? Šta će mi donijeti? Kako će neka sutrašnja nedelja mirisati? Kakvom ćeš je notom ti obojiti? Da li ću biti srećna? Zbog mirisa...

Odlučio je danas da bude dirigent i nepogrešivo je upravljao mojim najdubljim osjećanjima. On, miris. Toliko nota me je dodirnulo na toliko različitih načina. Ponekad se to dogodi, bez obzira na vrijeme, mjesto...

Danas je bio takav dan. Nedelja. Dan mirisa. Čitavo more me je zapljusnulo, okupalo, sapralo. Plima. Sad sam čista... Zbog mirisa.

 

 

 

 

Kraj

Trajalo je godinama, a onda je konačno došao kraj... Istini za volju, nikad nije trebalo početi, ali hajde da vjerujemo da je imalo smisla. A imalo je, znam to kada pogledam nih dvoje.

 

 

  

Nije tu bilo neke velike i pompezne najave kraja. Desilo se u jednom potpuno običnom trenutku. Takvih trenutaka je bilo napretek, ali nisu značili kraj. Sve do tad. Osvrnula sam se oko sebe, kao da je neko skinuo čini. Pogledala sam ih bolje. Njega i njegovu majku. Bili su to ljudi kojima sam dozvolila da me godinama umaraju, uznemiravaju i sistematski uzimaju dio po dio mene.  

Sjetila sam se da sam negdje jednom pročitala nešto interesantno. To mi je jedino bilo na pameti u tom trenutku - svaki put kada drugima dozvolimo da nas nekažnjeno povrijede, mi im u stvari otvaramo vrata za svaki naredni. A to zloupotrebljavaju oni kojima je ispružen prst čitava ruka i oni koji bi da te smanje, jer su i sami mali. Znala sam da sam skupila hrabrost za više od kraja i da naši životi više nikada neće biti isti.

Više nisam mogla dalje. Ne s njima i ne na takav način. Pitala sam se ko su oni... Sve u meni je bilo pomjereno iz težišta i vapilo za izlazom. Godinama sam živjela trpeći a da toga nisam bila svjesna. Možda sam se stidjela lošeg izbora, ne htijući to priznati. Trpjela sam tiho, katkad i glasno, uvjerena da činim pravu stvar, da tako treba i da je nužno spasiti porodicu. Svi znamo da je porodica osnova iz koje sve kreće, s kojom je sve lakše. Ali to je bila zabluda. A ta zabluda je dovela do tako drastičnih posljedica. Jer nije se tu više ništa moglo spasiti. A čekanje je samo otežalo kraj.

Nisam uopšte bila svjesna patnje i bola, osjećaja sramote i stida. Nisam bila svjesna koliko sam željna slobode. Previše je bilo neprospavanih noći, strijepnje, teških, preteških riječi, bitaka i ratova. Koliko sam samo vremena, energije i sebe uzalud potrošila. A ništa se nije bitnije mijenjalo, osim mog konfekcijskog broja, sijedih u kosi, godina i broja trajnih ožiljaka na duši. 

Toliko je načina na koje sam pokušavala da popravim stvari i bila sam uvjerena da je to moguće. To najbolje znam ja, a znaju to i moji najbliži. Svi zajedno ni sad ne možemo da vjerujemo koliki je bio moj prag, niti znamo odgovor na pitanje kako je bilo moguće izdržati to sve. I zašto. Srećna sam da sam imala njih. To su ona bića koja dišu s vama i ne daju vam da se ni u najtežim trenucima predate i potonete. 

Jednom sam pročitala i zauvijek zapamtila rečenicu: "Kreni, i svemir će ti pomoći." Toliko je istine u toj rečenici, da se i danas naježim samo pri pomisli na sve blagoslove kojih sam itekako svjesna, a koje sam primila tek onda kada sam se odvažila i krenula.

Niko vas ne upozori da su stvari prešle sve granice normalnog i podnošljivog. Niko vam neće upaliti alarm i obavijestiti vas da je došlo vrijeme da se stavi tačka. To jednostavno morate shvatiti sami, ali to je najteže uraditi. Odlučiti da ćete prestati biti žrtva bilo kome na ovom svijetu i da ćete po bilo koju cijenu pronaći utočište i mir. 

Ne čudi me danas to da je donijeti odluku bilo toliko teško. Imam osjećaj kao da je podsvijest znala šta će mi ta odluka donijeti, koliko će frustracija tek iz nje proizaći, pa je odugovlačila ono što je bilo neminovno. Postoje ljudi sa kojima ne možeš normalno živjeti, niti se od njih normalno rastati. Danas mogu da vidim da kraj mukama nije mogao doći sam, da život opet može biti divan, da kad napokon izroniš možeš da dišeš...

Toliko je ljudi koji pate i kojima je nanesena velika bol. Što s lošom namjerom, što bez nje. Ali kakva god namjera bila, ako je njen proizvod patnja i bol, teško je. Meni, činjenica da nisam jedina i da se ljudima događaju takve stvari, uopšte nije olakšavala. Ljudi vole podrazumijevati mrak, gotovo ga smatrati nužnim i takmičiti se koga boli više, kome je teže i uljuljkivati se u toj tami kao da joj svjetlo nije nužno. Neke su patnje nužne, one su sastavni dio života. Neke nisu. Samo moramo postati svjesni koliko nas je neko povrijedio i gdje su nam granice.

Kad se sjetim sebe tada, kao da sam bila neko drugi, sa maskom spremnom da se stavi na lice po potrebi, kako bi se sakrilo očigledno. Imam osjećaj da mi je lik bio izmijenjen, da to više nisam bila ja. Od toga čovjek može da se razboli. Od mjesta koje bi trebalo da bude utočište, a postane poprište. 

Slamali su se i urušavali moji svijetovi, svemiri, temelji, sva mi se građevina tresla, a ja sam čekala. Predugo. Patnja i bol nam vremenom postaju gosti koji kao da su došli trajno. Sve djeluje nestvarno. Ni osvrnuli se nismo, život nam je izmakao iz ruku i mi djelujemo nemoćni. Pitamo se kako smo mogli biti toliko naivni i glupi i dozvoliti nekome da nam otkine čitav komad naše dragocjenosti, naših godina, našeg života. 

Ali kad u miru razmislimo, ništa mi nismo pogrešno uradili. Mislili smo da smo  na pravom putu sa pravim ljudima i da se borimo za pravu stvar. Ono što ne nosiš u sebi, ne očekuješ da živi u onima koji su odlučili da te slome. A dok to uvidiš, shvatiš i prihvatiš, ko zna koliko je vremana prošlo i kako se osjećaš. 

Možeš da plačeš, kukaš i žališ za sobom koliko god hoćeš, ali osim što će to biti ventil za ublažavanje boli, teško će pomoći da kreneš dalje. Takođe, možeš da kvalifikuješ neprijatelje, da ih kriviš, proklinješ trenutke kad su vam se putevi ukrstili i moliš Boga da im sudi. Sve sam to i ja radila. Vremenom sam shvatila da ni to ne pomaže da idem dalje, osim što je ljutnja na malo višem vibracijskom nivou od boli, pa trenutno bude malo lakše.

Ali ono božansko u nama opire se mržnji i osjećaju da jedino strašna kazna može biti naša satisfakcija. Shvatićemo prije ili kasnije da naša duša vapi za oproštajem. Oprostiti moramo sebi i njima, i svemu što nam zagađuje napaćenu dušu koja tako opterećena raznim bremenima teško može dalje. Oprostiti ne znači savladati čarobnim štapićem sve demone u sebi i oko sebe. Oproštaj je proces, jedini koji vodi tamo gdje počinje ono kreativno u nama, ono čisto što vodi ka miru za kojim čeznemo. 

Tu više nisu bitni odgovori na pitanja koja nas muče i nije više važno ko, kako i zašto je donio bol, tugu, nesreću, patnju i jad u naš život i zašto misli da to i dalje može da radi. Važno je sačuvati sebe, zbog sebe i svih onih ljudi čija srca su otvorena i spremna da nas bezuslovno vole i pruže nam ruku onda kad nam je najpotrebnija. Oproštaj jeste samo riječ, ali sve do trenutka dok ga ne doživite u njegovom punom sjaju, koji će pomoći da se duša očisti i tako svijetla i čista ne krene dalje da osvjetljava vaš put.

Još je nešto veoma važno prihvatiti, a to je da smo ranjivi, da nismo svemogući i da je i to u redu. U zadnje vrijeme često mi se desi da pomislim na broj ljudi koji umire u svijetu svakog dana i uopšte nije važno kada ćemo otići, važno je ono što ćemo imati u tom trenutku. Da li će to biti zatvor u koji nas je neko strpao i mi smo na to pristali ili će to biti život koji smo birali slobodnom voljom. 

Nije toliko strašno napraviti loš izbor, to je ljudski. Možda uz naučene lekcije možemo spriječiti da se ponovi, mada teško. Svako od nas mora da ispriča svoju priču, jer je to život. Ali ono što je loše, ne samo po nas, nego i po naše najbliže jeste saznanje da je nečemu došao kraj, a mi to ne želimo da vidimo... Laganje samog sebe. Nema tog razloga koji ćeš naći i u njega povjerovati. Nema. To se drugačije zove.

 

8. mart

Teško da postoji datum u kalendaru, praznik, oko kojeg se podizalo toliko prašine, kao što je slučaj sa 8. martom.

 

Jedni smatraju da je ovaj dan prilika za slavlje. Bez uvrede, tako uglavnom misle oni koji o pravima žena i jednakosti polova, znaju nedovoljno. Klaru i njene cure, koje su se borile sa demonima svog vremena, ne doživljavaju na pravi način. Možda čak i ne znaju detalje o tome. A svi bismo trebali znati. Jer je to suština. 

Umjesto da se sjetimo žene i njenih sljedbenica, koje su podigle svoj glas za sve nas i da ih pamtimo na način da zahtijevamo da budemo ono što se osporava, a mi to jesmo, mi težimo poklonima. Ljubav mjerimo cijenama, slavimo svoj poraz i životni disbalans. U jedan dan pokušavamo strpati nemoguće. 

Ima i onih koji smatraju da je ovaj dan prilika za poklone, pa su Osmi mart i pokloni postali sinonimi. Postoje i oni koji smatraju da na ovom datumu valja zaraditi i smatram da je njima nekako najbolje. Jer, dok god se sve svodi na nivo dobre predstave konzumentskog i materijalnog, mjeri novcem, upravo oni su pravi osmomartovski pobjednici. 

Iskreno, nemam ništa protiv karanfila, ali kad vidim karanfil u tanjušnom celofanu, bude mi zlo. Čak i ružu ne volim, ako je dobijam na ovaj dan i od nekoga ko pojma nema o mojoj ulozi u njegovom životu. Nisam za borbu, borba samo donosi još borbe, to je dokazano. 

Ali jesam za sjećanje na velike žene, koje su smogle snage da izađu na kraj sa izazovima sa kojima su se suočavale. I jesam za njegovanje ljubavi, pažnje, nježnosti, uvažavanja, poštovanja, svega onoga što ne zna za nejednakost i što poziva na jednakost. Na zajedništvo. 

Posebno u "invalidnim" novim naraštajima, koje smo sami stvorili i kojima smo dozvolili da najviše misle na sebe i da ne njeguju ove osobine, škrto, kruto i pogrešno misleći kako su sramotne i ružne. I onda se pitamo zašto se istorija ponavlja, samo na novi način.

Pitamo se zašto nam kao društvu, narodu i civilizaciji ne ide. Na ovaj način nam nikada neće ni ići. Proći će još 160 godina i ništa! Svaki Osmi mart će biti narodno veselje, zarada, neugoda, uvreda, grcanje, materijalizam, slavlje... Sve, samo ne ono što je trebao biti i što je u osnovi predstavljao. Inspiraciju za podignuti nivo svijesti i izjednačiti jednako, a osporavano. Ali ne onako kako to pojedini misle. 

Najviše boli kad čuješ poluintelektualce koji na sva zvona viču: "Tražile ste, gledajte". A šta oni znaju šta je neko tražio. Sigurno ne da pada od posla na poslu, pa nastavi i kod kuće, glumi dragstor i hobotnicu, jer to je ženski posao. I onda za Osmi mart dobiješ potvrdu, u vidu nekog, samo tog dana darovanog cvijeta, da si vrijedan poklona i pažnje. 

A suština promašena. Do slijedećeg Međunarodnog praznika žena, do kojeg se ama baš ništa neće promijeniti. Ništa manje nije bolno kada znaš da se neko pati, da ga sve žulja i vrišti, a on, jedva čeka da slavi. Šta? Zašto? Sa kakvim osjećanjima? Tužno. A trebalo bi da bude plemenito.

Kad bi žene istupile kao onomad Klara, sa svojim lavljim srcima i kad bi uspjele ispričati svoje priče, ono što bi se sigurno dogodilo, postidjele bi mnoge muškarce. Pa i mnoge žene. Ne zato što su se izborile da budu ono što su odavno trebale biti, nego zato što one to jesu. I više od toga... A neko je sebi dao za pravo da odlučuje kome je gdje mjesto. 

Kao kada je gospodin Bobi Rigs sebi dao za pravo da na dvoboj izazove čuvenu Bili Džin King. Namjera je bila dokazati kako je ženski tenis inferioran u odnosu na muški, i kako je ženama mjesto u spavaćoj sobi i kuhinji. A onda je dobio tačno ono što je zaslužio, otišao je kući poražen, pognute glave i sa naučenom veoma važnom lekcijom. 

A to je da niko nema pravo da odlučuje ko je koliko važan, osim onoga ko nas je stvorio. I sa još jednom, a to je da ne trčiš pred rudu. Bio je to, kako su ga mnogi nazvali, početak "rata polova", a ne zaboravite da je to bio i jedan od najgledanijih teniskih mečeva ikada. Mada, čak i da je rezultat meča bio drugačiji, suština bi ostala ista.  Biti fizički snažniji znači štititi, ne tlačiti. Ali samo rijetkima je to već odavno jasno. 

Takav je ovo praznik, jedni će slaviti (ne mareći šta se slavi ili nemajući pojma), drugi će osjećati gorčinu i knedlu u grlu, dok će treći zadovoljno trljati ruke. A tek rijetki će nastaviti davati svoj doprinos. Svojom ličnošću, stavom, primjerom, pričom, djelima...

Ne čekaj, ali i ne žuri

Načeka se čovjek u životu svega. Ponekad toliko navikne da čeka, pa zaustavi život. Nesvjestan čekanja. Ponekad, opet, žuri, kao da sutra ne postoji. 

Kad si mali, čekaš da porasteš. Tačnije, jedva čekaš da porasteš. Gotovo da nema djeteta bez želje da preko noći postane veliko. Valjda iz dječije perspektive na "velike" gledaš kao na svemoguće. O, koliko je to samo pogrešno, ne odrasti, jer svakako odrasteš, nego misliti kako je to cilj. Ali treba vremena da saznaš da je svaka stepenica života tu da bismo se na nju istinski popeli i boravili na njoj dok ne dođe red na slijedeću i tako redom. 

A onda zaista porasteš. A kad se to dogodi, različiti su načini na koje saznaš da takva želja nije bila dobra ideja. I još nešto. Da si sebi uskratio toliko uživanja koje se više ne može vratiti. Djetinjstvo je jednom. Što je takođe teško za prihvatiti. Kao i činjenicu da biti odrastao ne znači da si svemoguć, nego da imaš mnogo odgovornosti. A kad sve to saznaš, bude ti previše za svariti odjednom. Tada jedva čekaš da to sve svariš. A dok variš prođe još puno vremena i čekanja.

A onda se i ne okreneš, a dijete koje je poraslo odabralo je put. Vrlo često se dogodi da ni on nije pravi. A činilo se da jeste. Da greške ne postoje. Da je život jednostavan. Izazovan. Lažeš sebe. A svaki te dan demantuje. Pa onda čekaš da i to svariš. Pitaš se gdje su nestali svi oni veliki, oni supermeni djetinjstva koje si jurio da stigneš. Oni više ne djeluju svemoćno, možda ih više i nema, a ti si opet dao sebi vremena da to sve lijepo svariš.

I tako čekaš i variš, jedno po jedno. Ti čekaš, ali život ne. On je takav da u svakom momentu traži od tebe da se hvataš u koštac, ponekad su nevremena teška, a ti bez kišobrana. Poželiš se mirnog anticiklona. I dok sve to svariš, ko zna koliko je još vremena prošlo. 

Život je sve, samo čekaonica nije. Čekanje je znak da si zapeo, i sve dok ne naučiš da je čekanje trpljenje, a da je trpljenje odgađanje prisustva u sadašnjem trenutku, ne živiš. Ne zaista. 

Samo, dok i to shvatiš, prođe mnogo vremena. I dobro je ako u međuvremenu trenuci postanu poput poklona, da svoje misli i djela oblikujemo sami, na najbolji mogući način u datom trenutku. I da imamo to što imamo. Samo treba vidjeti šta s tim napraviti.

I onda... Naučiš nekoliko bitnih stvari, uz koje ćeš lakše dalje. Da ne žuriš, ali i ne čekaš. Da živiš. Onako kako najbolje znaš, pletući klupko života pametno, mudro, vješto... Naučen, da sve što je lijepo treba polako. Da život živiš polako. Ali svjestan da čekanje odgađa život. Da nema besprijekornog života. Da ionako sve prođe...

Moraš i na sebe da misliš

Sestra mi je prije neki dan rekla da sam „predobra“. Jedno divno dijete mi je uputilo riječi: „Teta Vesna, Vi ste ludi koliko ste dobri!“ A onda je došla i majka…

  

Bilo je puno ljubavi, ali i prijekora u njenom glasu kada mi je rekla: „Ti moraš na sebe da misliš, nemoj da se sekiram. Nemaš ti više 20. Ne možeš toliko da radiš, dijete drago. I ne možeš da spasiš cijeli svijet. Pa pogledaj samo koliko ti imaš problema i izazova u životu, a ti bi svima da pomogneš. Ko će tebi pomoći? Ja se tebi divim. Nikad mi neće biti jasno kako sve stižeš, od čega si ti?!“

Pustila sam je da završi izlaganje, jer majke ne možeš da prekidaš, one kad žele nešto da ti kažu, onda samo možeš da slušaš i ćutiš. Razgovarale smo telefonom, pa nije mogla da vidi osmijeh na mom licu. Samo sam joj kratko rekla da volim i ja nju, nije mi bilo svejedno, zamislila sam se…

Moraš i na sebe da misliš!

Dugo sam te večeri pred spavanje razmišljala o njenim riječima i shvatila ono što sam već znala. Nije bilo lako. Ali kome na ovom svijetu jeste? Teške su okolnosti, pa je i put težak, iako se čovjek vremenom navikne na to. Ali jednako tako počne da uviđa koliko je ljudi oko njega kojima je u stanju pomoći. Težak život je zanimljiva stvar, gotovo enigma. 

Ponekad se osjećam kao dijete u školi sa zadacima koje ne možeš da riješiš po zadatoj formuli ili nekoj logici.  Sjećam se da su nam najveći izazov bili oni kompleksniji zadaci za koje si morao malo dublje da uđeš u suštinu. Tako je i u životu. Samo za naše životne zadatke koji svaki dan postaju sve kompleksniji, nema formula, nekoliko načina na koje možeš da ih riješiš ili gotovih rješenja. Ono što imaš si ti i tvoj način...

Ovdje učiš svaki dan i samo ako se naoružaš onim najljepšim mogućim ljudskim osobinama i kvalitetom, imaš šanse da zaspiš malo mirniji i da se budiš srećniji. I nema tu neke pomoći. Čuj, ko će meni da pomogne?! Pa ja pomoć već imam. Možda se ne mjeri količinom novca, kvadratima životnog prostora, položajem, moći, ali ta pomoć je na svakom koraku. Sitnice su krupne stvari.

One su potvrda da na ovom svijetu ima dobrih ljudi, iako mnogi tvrde suprotno. Valjda tada svaka misija bude jednostavnija i ima još veći značaj. Kad čovjek u teško vrijeme sretne ljude koji su spremni preuzeti na sebe makar djelić njegovih poteškoća, to daje nadu. I ne samo to. Tada, srazmjerno tom dobru, raste i naša snaga.  Kao da postaješ bolji i shvataš da si tu kako bi svakog dana svijetu pružio makar malo dobra. 

Što sam starija, sve više uviđam kako se ljudi kroz poteškoće čudnovato mijenjaju. Jedni nadrastu svoje nedaće i postanu bolji nego što su ikad bili. A drugi, opet, nekako tvrdi, stisnuti, pravi namćori, koji kao da su čekali trenutak u kojem će se preobraziti do neprepoznatljivosti.  Raduje saznanje da oni uvijek mogu to da promijene, ukoliko žele...

Ljudi se često plaše da će, budu li drugima davali, ostati za nešto uskraćeni, da će im nečega biti nedovoljno. Razmišljajući tako o majčinim riječima, shvatila sam da sam najmanje imala i najmanje bila srećna kad sam se bojala. Čim eliminišeš strah, što nije lak zadatak, kao da manje imaš da izgubiš, a dobijaš više. Interesantno je da ti život uglavnom daje više razloga da budeš bolji u svakom smislu.

A ti biraš da li ćeš to biti… Čak i najsitnije naše odluke, naizgled beznačajne, toliko su važne za našu budućnost, samo je pitanje koliko su dobre. Pitanje je i koliko smo to mi. Desi se da se čovjek ponekad daje i nađe pri ruci i onima koji toga nisu ili ne žele da budu svjesni. Zna se desiti i da pojedini to nisu zaslužili, dogodi se da ti učine i nažao, ali niša. I to je prilika da vidiš koliko si kao čovjek porastao… 

Zato sam zahvalna svima koji su me kao čovjeka testirali, ludom i predobrom nazvali, zahvalna sam i majci jer me je natjerala da se dobro zamislim i shvatim šta mi je potrebno. 

Svima nama je potrebno da mislimo na sebe, da se zdravije hranimo, koji sat duže odspavamo, ponekad isključimo uređaje. Treba nam i da se osamimo, sredimo misli, prošetamo, čitamo. Takođe nam je važno da sebe nekad stavimo na prvo mjesto, posebno kada su u pitanju poslovi koji mogu pričekati. Treba nam da osjetimo kad je organizam umoran i da mu podarimo trenutke odmora i regeneracije.

Znam ja šta znače sestrine riječi, šta je djevojčica, zatečena dobrotom htjela da kaže, a znam i čega se moja majka prepala. Treba sebe voljeti i ponekad osjetiti taj trenutak u kojem treba napuniti baterije, vratiti snagu. Biti svoja zaštita. Jer, samo ako smo mi dobro, ako smo zdravi i volimo sebe, sve ima smisla. U suprotnom, čovjek može i da se potroši, razboli, a onda nije više nikome od koristi. Čuvaj se da potraješ...

Ali opet, to nas ne smije udaljiti od namjere da budemo ljudi, dobri ljudi, nadajući se da će nas svakim danom biti sve više. Kažu da širenjem dobrote, možemo biti mirni i sigurni da ona od nas nikad neće otići. Tako je i sa ljubavlju. To je tako umirujuće i ohrabrujuće saznanje.

Zato, ne zaboravimo da moramo da mislimo na sebe, ali i na svijet oko sebe, ne zaboravljajući kolika je radost dobra i koliku ono moć ima.