Slušanje

Nazvala bih to izumirućom vještinom. Umjeti slušati, saslušati, zaista čuti... Počeli smo bivati odsutni u potpunoj prisutnosti. Tu smo, a nismo. Kao da smo izgubili osjećaj za ono što neko pokušava da nam kaže. Isto tako, mnogo onoga što neko želi da podijeli sa nama, mi automatski bacamo u kantu za otpatke, jer zbog podijeljene pažnje i želje da neprestano govorimo, ne umijemo da čujemo istinski. 

Vrlo često ljudi su željni da kažu, da iznesu svoje mišljenje, stavove, znanje, iskustva, toliko da su u stanju slušati samo šta to oni imaju da kažu. A pritom zaboravljajući da je prava, fina, pamučna, topla, ljudska osobina, jednostavno umjeti slušati. Ponekad samo ćutati, pustiti druge da govore, osjetiti trenutak. Saosjećati. 

Sve teže do nas dopire ono što nismo mi. Ono što nisu naše riječi, naš ego, ponekad soliterski visok, toliko da nečije riječi ne mogu dobaciti do njega. A kad se spustimo katkad, kad kažemo sebi da ćemo nekoga saslušati, tek tada ulazimo u prostor u kome slušajući toliko možemo naučiti iz tuđeg iskustva, a da toga nismo svjesni. Možda kasnije...

Dobar slušalac vrlo često je najbolji sagovornik, samo mi to rijetko otkrijemo. Nestrpljenje nam ne da. Aktivno slušajući druge, mi dobijamo na moći razumijevanja, što je mnogo vrijednije od samoslušanja i ponavljanja onoga što ionako već znamo. Shvatanje i prihvatanje, takođe dolaze slušanjem. Mudrost je čuti više i dalje od onoga što smo do tada čuli. 

Ali naše potpuno fokusiranje na ono što neko pokušava da nam kaže, slabi. A slabi najviše zbog toga što traži puni angažman, a ne podijeljenu pažnju srodnu vremenu u kojem živimo.Traži fokus koji nam je sve neizoštreniji, jer smo ga zaboravili radeći kao hobotnice više stvari istovremeno, kako bismo današnjem društvu dali potvrdu sopstvene vrijednosti. 

A usput zaboravljajući da gubimo jednu od najljepših osobina. Da budemo tu, prisutni, da živimo trenutak koji će proći, bez da ćemo ga biti svjesni. Etiketa je tu, a trenutak je nemoguće vratiti. Tako je malo potrebno onome ko je odlučio da nam ukaže svoje povjerenje, da nam nešto kaže, saopšti, da nam se povjeri. Onome ko želi da bude shvaćen. Njemu treba tek nekoliko naših minuta. 

Ima jedna izreka koja kaže kako se jezik temelji na slušanju. Istina. Od progovaranja, pa do raznih drugih naših dostignuća, obistinjuje se ova kratka izreka. I naša ličnost se isto tako temelji na slušanju. Koliko je to istina saznaćemo svaki put kada izdamo nekoga ko je pričao, a mi ga nismo čuli. Htjeli mi to priznati ili ne. Ili možda onda kada neko izda nas. Površnost je rezultat našeg neprisustva. A možda je i obrnuto. Samo, krajnjem rezultatu to neće biti važno.

Ponekad imam osjećaj da su razgovori postali dvoboji, nadmetanja i razmetanja, zbog kojih čovjek sve češće poželi da se osami u nekom miru, koji će mu više pomoći od buke u kojoj nema vremena da čuje i iskaže sopstvene misli. Da se presliša. Nego je umjesto toga bombardovan lavinom riječi koje mu nisu trebale u trenutku želje da njega neko čuje. 

Zato savladavanje svoje želje za verbalnim dokazivanjem kad mu nije vrijeme, čini od nas gotovo junake, bolje ljude, uči nas poštovanju i mudrosti. Koliko puta smo slaveći svoju vještinu slušanja imali osjećaj da smo iz nekog  razgovora izašli drugačiji nego što smo bili. Zato se ugrizimo koji put za jezik i suzbijmo svoju želju za replikom tamo gdje joj nije mjesto, oćutimo... Osjetimo u tome udobnost. 

Uskoro ćemo to ponoviti. A onda će postati običaj. Ne bilo kakav. Običaj upražnjavanja vještine koja je gotovo izumrla u društvu koje se utrkuje da kaže i pokaže sve što treba i ne treba. Društvo pojedinaca željnih isticanja i aplauza za nešto što je često tek poza i reklama. Bez trunke istinske ljepote, jer u nju ni sami vrlo često ne vjerujemo, a drugima je prezentujemo. 

Kad se zapitamo kakav to način imamo da druge ljude poštujemo i da im odamo priznanje ili pokažemo koliko nam je stalo do njih sjetimo se da ima jedna vještina. Ima jedna radost među ljudima, a zove se slušanje... Donesimo za početak odluku da ćemo slušati na jedan dan... Osluškivati. Obraćati pažnju. Neka to bude dan otkrića. A onda dan po dan. Kao i svaladavanje bilo koje druge vještine, shvatićemo da je i to proces.

Znaćemo da smo uspjeli, svaki put kad nam se neko zahvali na tome što smo bili tu onda kada je trebalo. Kada nam se neko zahvali što smo ga saslušali, što smo mu na taj način pomogli, a da možda ni riječ nismo izustili. Tada ćemo znati, ali i shvatiti  jednu bitnu činjenicu. Da smo i sebi zahvalni i da se osjećamo bolje. Služimo jedni drugima, koristeći se onim lijepim osobinama koje su odlika najboljih među nama. To će nas sigurno usrećiti. 

Igra riječi

Sve tražim riječi kojima ću reći. Ono što naumih izreći. Nešto kao naručje od slova i riječi, nešto kao zagrljaj, lagan i lepršav sadržaj. Sve se mislim nešto da to kažem vješto, a ne da visi, kao da rekao nisi.

Nije da mi nedostaju riječi, ali razmišljam da li će teći. Da pogode u metu, da budu na korist svijetu. Jer, ne mora biti riječi vreća da bi ih čitati bila sreća. Ili da ih ne pečem, samo po osjećaju da ih rečem? Ja volim da budu savršene, ne polovno kazane, razmrljane, mazane. Bistre riječi želim, da onako pravo velim. 

Pa mislim kako je bolje da se reknu, u stihu i rimi, da te riječi legnu. Tako će spakovane riječi sve lakše reći. Jer posao to je riječi, da su bistre, da bacaju iskre. Da služiš se riječima bez ekstrema, da nema straha i dilema. Čitaš i ne pitaš. Ili ih izgovoriš glasno i opet je sve jasno. Ili da bude kao riječi vodopad, da ima prirodni sklad.

Bistrinu je lijepo kad daju riječi, zbog kojih se ništa ne priječi. Kose su riječi što ne idu pravo, ne teku, znaju da peku. Pa ih mnogi onda ne vole, a mogu i da zabole. Neće tada ni teći, spotičuće tada biće riječi. Neću ni riječi vrisak, galamu, da skrenu u tamu. Taman da im bude ton, jer kazane tako, variće se lako. 

Napustim ideju o stihu, pa onda mislim da za moje riječi bolja će biti proza. Mada za riječi kad krenu ne treba poza. Samo prave da budu ko strijele riječi da pogode metu, zbunjenost da pometu. Sve da šibaju kao metla, lako kao što se veže pertla. Moje su i ovako i onako te riječi, ali tražiti ih moraš i na toj vatri se peći, kad želiš nešto reći.  

Ako ne izabereš prave riječi, kako ćeš ono što želiš izreći? Ne daj mi Bože da se sapletu moje riječi, pa da se ta muka ispriječi. Ili da se omakne koja riječ, što je nisam htjela reć'. Želim riječi da traju barem vijek, budu kao lijek. A kad se riječi lijepo slože, počnu da se množe, tad više traženja nema, sve se može. 

Pa prosto zavlada neki mir i red od riječi, a to čovjeku dušu liječi. Od pogrešnog kazivanja možeš da se razboliš, pa kako takve riječi da voliš. Zato kazuj i govori lijepe riječi. Pa kad ih nađeš, ne ćuti, nego reci, složi ih i množi. Heklaj ih ili pleti, al' se ne sapleti. Neka riječi kiša padne, da nahrani duše gladne.

Mogu riječi da se dijele na crne i na bijele. Ove druge riječi biraj, muziku riječima sviraj. Pa kad se kazuju da te raduju. Takve riječi i druge vesele, kad ih iskazuješ, kao da ih mašnom pakuješ. Poklon da budu sasvim nenadan, a skladan. Tada nije usukan i tijesan, nego je vrijedan. Poklon od riječi zna dušu da širi, pa da te nekako smiri.

Ne daj da tvoje riječi tište, rastuže i strše, nego da se ponosno i hrabro drže. Tako ti govori i takve riječi kazuj da postanu dragulj. Igraj se, jer riječi su i pokret, ples i urnebes. Umore se nekad, pa budu tiše, ali mogu da vrijede i više. Mogu da budu mirne, da predu, onda znaš da je sve u redu.

Stavi poneku zapetu, ne pravi situaciju zbunjenu i napetu. Ne koštaju ništa, a mogu da znače, riječi prosto mogu da zrače. Riječi biraj da tako zvuče, priča u maštu da te odvuče. Nagrada za riječi tvoje, postaće oni koji od riječi vole boje. Koji vole da žive u riječi svijetu, zakorače na novu planetu. A kad dođe kraj riječima tvojim, ti stavi im tačku i na priču zakači svoju značku.

 

Napomena - tekst je napisan u saradnji sa djecom povodom školskog zadatka vezanog za vještine govora i izražavanja :) 

 

 

Nemanje vremena

"Nemam vremena." "Ne mogu stići." "Za kad ti to treba." "Ne vjerujem da mogu ove sedmice." "Nemoj me čekati, nemam vremena." "Popićemo kafu, samo ne znam kad." "Završiću ti to, ali u stisci sam s vremenom." "Nemam ti ja vremena za odmor, ja samo radim."

 

 

Nemanje vremena postalo je nešto kao titula, kolektivno obilježje, jer što ga manje imaš, ti više jesi. Šta? Pa dio priče koja se zove biti zaposlen do krajnjih granica, preopterećen, zauzet, bitan, preokupiran... Sve to i još mnogo sličnih pridjeva. Nema se vremena za druženje oči u oči, nema se vremena da ti se neko javi na telefon uživo, ma zgodnija je poruka. Pa se nema vremena da se posveti zdravlju, djeci, roditeljima, šetnji, čitanju, dodiru, zagrljaju, fizičkom kontaktu za kojim vapi svako ljudsko biće na ovoj planeti... 

 

Brojna istraživanja pokazuju da otuđenost od fizičkog kontakta, ljude vodi u bolest, ali za taj zaključak ne trebaju nam stručnjaci i statistika. Dovoljno je da poslušamo sebe. Istinski. Ali, nemamo vremena. Nema se vremena za razgovor, pismo, čestitku, za biti posvećen bilo kome ili bilo čemu. Život je na čekanju, ali ti nemaš vremena. Nema se vremena da se nekog sasluša, pomogne, izađe u susret, vjeruje, misli na nekog. Osim na sebe. A onda je i to nedovoljno kako bi se osjećao dobro i udobno u vlastitoj koži.

 

I nema se tako vremena... Osim za telefon i društvene mreže, "selfije", "frendove", "guglanje", četovanje" "danloudovanje". More stranih riječi i izraza, uglavnom anglicizama. Ako odskačeš, onda nisi "in", jer to je tako "aut", nisi  "fensi", nisi "kul"... Svi ti "mejliraju", imaju "spiku", postalo je imperativ biti dio čitave te strane priče. Nije da ne treba biti na društvenim mrežama i ja sam. U redu je biti i višejezična osoba, to je za svaku pohvalu, ali imajmo granice.

 

Ponekad, shodno okolnostima, nameće se stvarna potreba za korišćenjem tuđica, ali ovakav potop, ništa je za poplave koje su nas poslednjih godina više puta pogodile. Samo, tada smo barem imali vremena. Sad ga nemamo, osim možda za "insta", "tik-tok", "fejs", za "postiranje" različitih sadržaja od buđenja do sitnih noćnih sati. Pojedinci bi trebali da kupe kompas, kako bi se snašli i vidjeli gdje se nalaze. Umiju otići toliko daleko, da su se pojavili i terapeuti za njihovu bolest. 

 

Samoslikanje, ono utiče i na poplavu plastičnih operacija. A zbog njega, kao i zbog provjeravanja novosti tokom vožnje porastao je i broj saobraćanih nesreća. Došlo je do pojave produženih ruku, počela je i anatomija da se mijenja. Krivac? Telefon. Uzimanje telefona u ruke na dnevnom nivou, mjeri se četvorocifrenom brojkom. A mi... Nemamo vremena. Žurimo. Mnogo smo opterećeni. Stvari oko nas odlaze kvragu. Trenutno se ipak ne opterećujemo time. Pogađate! Nemamo vremena.

 

Ne treba nama transformacija. Treba nam samo da osvijestimo pojavu koja nas udaljava od naše esencije. Treba nam ravnoteža, pažnja, briga, osjećaj, kao i sklad potrošnje vremena. A njega je jednostavno postići. Jer, kao rezultat će opet  nepogrešivo stići onaj neophodni osjećaj zadovoljstva. Sebi ćemo vratiti mir, drugima ćemo pokazati koliko nam znače. A tada će nam i udobnost u sopstvenoj koži postati toplija i draža.

 

Samo, bez fizičkog kontakta, neće biti lako, a za njega izgovor ne smije biti nemanje vremena. Ako imate koga zagrliti samo nekoliko puta dnevno, to će biti sasvim dovoljno. Ili stavite nekome ruku na rame, potapšite ga u znak podrške, dajte mu do znanja da ste tu. Bacite petaka, pružite pesnicu u znak pozdrava... Nazovite nekoga, ispričajte se, popijte kafu. Saslušajte, bodrite, savjetujte, predahnite, promijenite...

 

Dovoljno je da se pogledamo u oči koji put i u znak ljubavi, bilo koje vrste, ostvarimo fizički kontakt, kako bismo bili normalniji i zdraviji. Da, to će biti sasvim dovoljno da se ubije uljez, koji nas udaljava od autentičnosti. Svi znamo kako se zove. Nemanje vremana. Ima tu i priča o oksitocinu u borbi sa kortizolom, ali nema veze. Neće nam biti potrebna, jer ćemo je osjetiti.

 

Čekanje

Dom zdravlja. Čekanje. Imala je pregled kod doktora tog popodneva. Već je bila umorna, nakon iscrpljujućeg radnog dana. Znajući da je neugodnost bila gotovo podrazumijevana, ušla je spremna. 

Svaki odlazak u neku zdravstvenu ustanovu tražio je dvije riječi, najmanje dvije, strpljenje i čekanje. Imala je adute za te trenutke. Svako čekanje, značilo je molitvu, lijepe misli, mir. Naravno, nepogrešivo je i ovaj put čekaonica bila puna. Već je znala recept. Lagano je pogledom obuhvatala prisutne. Svi su djelovali nespremni na čekanje, osim njega. Starca.

Nije drmao nogom, grizao usne i nokte, nije uzdisao, nije bilo gomile komentara, neprijateljstva, želje da uđe preko reda, ništa. Sjedio je sa blagim osmijehom razumijevanja, kakav može iznjedriti samo iskustvo, spoznaja i svijest. Uhvatila je sebe kako ga krišom posmatra. I on je šarao pogledom, pa su se u jednom trenutku našli oči u oči. Lagani osmijeh razumijevanja i klimanje glavom, bili su kao neka vrsta pakta i prepoznavanja. 

U jednom trenutku je shvatila da nije imao zakazano tog dana. Nešto je iskrslo, pa je došao da to vanredno završi, spreman da čeka. Nije se radilo o njemu, u pitanju je bila supruga. Bilo je prepirke, u jednom trenutku je lik u trenerci, omanji, nekako okruglast i nadmen, zagradio vrata svojim tijelom. Krenula je svađa, bilo je neugodno. Doktorica je rekla da će zvati policiju, sestre su ustale da reaguju. Balkanska posla.

Opet ga je pogledala. Miran, ali sa malo podignutim obrvama, ispravljenijim leđima, svjestan da može postati loše. Isto se osjećala, kao da je u njemu vidjela sebe. Da li je ovaj čovjek svjestan koliko je njegova prisutnost bila važna za nju. Gužva je prošla. Lik u trenerci, brzo se povukao, nervozno mrmljao i psovao sebi u bradu. 

Pratio se neki red, nakon izvjesnog vremena, nervozni je opet ušao, rekavši da je hitno. Pamet je popustila, nestrpljenje je pobijedilo. Uobičajena domaća priča o prioritetima i kulturi. Stajala je. Počela je da je boli rana na stomaku. Dublje je disala. Jedan "naručeni", jedan "nenaručeni", tako je rekla sestra. 

Pogledala je oko sebe, čekaonica je već bila poluprazna. Samo mu je glavom pokazala da on uđe prvi. Pokazala mu je prema unutra. A on je zanijekao. Nasmijala se, pa klimnula glavom, dajući mu do znanja da je riješena da ga pusti. Tada je progovorio i rekao da on nije umoran i da ima dan pred sobom, što sa njom sigurno nije bio slučaj. 

Očima su se opet savršeno razumjeli. "Dobro", rekla je. Nastavila je sa molitvom i lijepim mislima. Pomolila se za njega i suprugu. A onda je na ormarićima u kojima su se čuvali stari zdravstveni kartoni ugledala bubu. Tu je sada stajalo cvijeće, predivno, kao nacrtano. Uvijek se pitala da li pretjerano njeguje svoje, kad ni izbliza nije kao cvijeće u raznim ustanovama u koje bi ulazila. 

Bolje je pogledala bubu. Prepoznala je "škakljivca" iz djetinjstva. Držali bi ga u ruci i on bi ih škakiljao. Ali se znalo, ne smiješ jako da stegneš šaku, jer ćeš ga ugušiti, ali ni previše da pustiš šaku, da ti ne pobjegne. Nasmijala se, prisjećaju se tog gotovo zaboravljenog dječijeg trenutka. Ponekad bi se desilo da se škakljivac morao oživljavati, a dešavalo se da iz pesnice naguli, pa krene da šeta tijelom... 

Čula je svoje prezime, prenula se, još jednom pogledala starca. Bio je neumoljiv. Sada je on njoj glavom pokazao ka vratima, ulazi. Poslušno je otvorila vrata. Završila je ono zbog čega je došla. Kad je izlazila, rekla je koga je slijedećeg doktorica pozvala da uđe. To je bio on. Na vratima je zastao, pogledao je i rekao. Uzmite ovo i pročitajte kad budete odmarali. Toplo se nasmijao i ispratio je pogledom. Zbunjena, uzela je papirić, svojom rukom prešla preko njegove, nasmijala se, zahvalila i otišla. 

Stigla je kući, istuširala se, raspremila, pripremila obrok i odjednom zastala. Brzo je otvorila ormar i u džepu pantalona pronašla papirić. Na njemu je pisalo - "Vi ste meni uljepšali dan. Malo je ljudi kao što ste Vi. Ne dajte da vas bilo šta promijeni ili uvjeri da ne vrijedi biti dobar. Ako ste u stanju da nekome uljepšate dan, onda to znači da i ovaj svijet treba da vam bude zahvalan. Ja jesam." 

Složila je papirić sa punom pažnjom, razmišljajući o njemu, sebi, ljudima. Da li je to imao spremno za takve prilike? Da li je to njegov način? Zaustavila je misli. Zar je uopšte bitno? Najvažnije je da je ovo bio najljepši dan čekanja na pregled. Zahvaljujući njemu. A onda je ponovo razmotala papirić i stavila ga ispod magneta na frižideru. Tako nešto treba da bude na oku, da se čovjek prisjeti. 

Ponovo se sjetila škakljivca, igre i stiska. Tako je i u životu, pomislila je. Ako jako stisneš, stegneš i vršiš pritisak, rizikuješ da isisaš svu radost postojanja. Ako pak malo popusti taj stisak, nekako i radost umije da se vrati poput škakljanja bube iz djetinjstva. Mada, ne treba ni skroz popustiti taj stisak, pa da usput izgubiš svrhu i cilj. Sve je u toj ravnoteži držanja ili makar težnji da bude takvo. 

Vremena

"Kako je nekad bilo lijepo." "Vremena su bila drugačija." "U moje vrijeme je sve bilo lakše." "Dobra stara vremena." "Lijepo li je i složno bilo." "Kakav je nekad bio komšiluk, kao rod najrođeniji." "Bilo je i teških stvari, ali su ljudi bili bolji, pomagali su jedni drugima" ... Rečenice koje se danas mogu čuti od starijih generacija, posebno kad se radi o sjećanju na nekadašnju SFRJ. 

Da li je stvarno sjećanje o proteklom vremenu toliko ljepše od trenutnog utiska ili je jednostavno čovjek sklon da to radi? Da uljepšava ono što je prošlo i neće se više vratiti. Vjerovatno je tačno i jedno i drugo. Mada, samo djelimično. Možda jeste istina da smo takvi, uvijek spremniji da okrivimo sadašnjost u odnosu na prošlost, da krivimo druge, u odnosu na sebe. Ali, zar baš u toj mjeri? I zašto su nam tako mršava očekivanja od dana koji dolaze...

Svako vrijeme ima čime da se podiči. Jednako tako i svoje breme nosi. Za ovo naše mnogi kažu da je najgore. Vrijeme. Pitanje je koliko smo onog vremena prije uopšte mogli biti svjesni i šta mu je uradila vremenska distanca, ali većina je mišljenja da je teže sad nego prije. Mnogo teže. Bez imalo sigurnosti koja ohrabruje, osim počašćenih pojedinaca. Jedni kažu da nas je neko u to uvjeravao, a onda smo i sami istinu prihvatili takvom.

Mada, niko nije glup, unutrašnji osjećaj svakog od nas nepogrešiv je odgovor na pitanje o odlici vremena. Priča koju ponavljamo u brojnim situacijama svaki dan, prazna je bez ličnog pečata koji ćemo dati. Samo to znam. Kao i činjenicu da nam bolja vremena na tacni niko neće servirati. Jer nisu to teška vremana, to smo teški mi kojima su podarena. Svi mi, a posebno oni koji imaju najveći uticaj. 

Na svakom koraku se osjeti nedostatak pažnje. One istinske. Sve je počelo da se radi u nekom trku i ludilu, gotovo po automatizmu. Što si više u tom ludilu, radiš nekoliko stvari istovremeno, trčiš, stalno si nečim okupiran, to više pripadaš ovom vremenu. A ono je lažno prepuno izgovora, koje je sistem stavio pred nas, bespotrebno nas praveći letećim mašinama, oslobođenim brojnih odgovornosti, prvo one prema sebi, a potom i prema ljudima koji nas okružuju. 

Tobože okupirani sobom i opstankom, ne shvatamo da gubimo one najdivnije segmente ljudskih osobina, i tako dan po dan. A onda je još intenzivnije naš opstanak doveden u pitanje. Preobrazili smo toliko toga što je trebalo, a usputno smo ostali bez onoga što nismo smjeli izgubiti. Nestaje nam odgovornosti, pažnje, razumijevanja, empatije, sigurnosti, topline, hrabrosti, istrajnosti, spontanosti, odgovornosti... 

A kad zavlada takva klima, u njoj se odlično primaju krajnosti. Prestajemo biti posvećeni onome čime se bavimo, jer nam je pažnja gotovo redovno podijeljena. A sjajan je to izgovarajući bijeg od fokusa, oštrine i suštine. Istovremeno i magli pogled, pa se praviš kako nemaš vremena da istinski zaviriš u džunglu koju smo stvorili. Gubiš osjećaj o protoku i kvalitetu vremena, ne shvatajući koliko je strave koja nas okružuje. 

Samoljublja, egoizma, sebičnosti, ljubomore, agresivnosti, beskrupuloznosti, pohlepe... Taj užas je ušao u sve pore sistema, društva i vremena. Od vrha do dna. Oni s vrha svjesni da tako najbolje prolaze, makar to bio i kratkotrajni ćar. Oni u sredini toliko zaposleni i preokupirani opstankom, uz dodatak one stare sa hljebom i igrama, odustali. One sa dna ionako niko ne pita. 

Eto, takva su vremena došla. Da se nema vremena da se ima vremena. A kad bi ga se imalo, a ima se, slika ovih vremena bila bi mnogo sadržajnija, dok bi tempo prolaska vremena bio bi smisleniji. Manje bismo imali osjećaj da nam ga je neko ukrao, jer smo većinu vremena bili okupirano odsutni. Zato što je to nekome odgovaralo. Resurs koji nije vječan, barem ne za nas koji to nismo, čeka da ga popunimo na makar malo ljudskiji način. 

Ionako je u ljudskoj prirodi žal za prolaskom vremena. Budemo li ga gazili, obezvređujući bitno, a uporno njegujući pogrešno, to se sigurno neće dogoditi. Biće još surovije. Znam jedno. Bez svega onoga što čeka da se popravi, vremena će se svesti samo na njegove glagolske oblike. Nedostajaće im suština, koju samo ljudska priroda može popuniti sadržajem, ali ne ovim i ovakvim. Možemo mi to mnogo bolje. 

Kada bismo samo našli vremena, osmotrili, poklonili pažnju, lagano vratili fokus na sve ono lijepo što bi i nas krasilo i na nas sutra sjećalo. Bilo bi lijepo nasloniti se na takva vremena. Ne bi se čekalo da prođu. A o njima bi se baš lijepo govorilo sutra. Bila bi to stara dobra vremena, umjesto tereta. I to bez mnogo uljepšavanja. Samo...

Obećanja

Dogodila se jedna situacija danas, koja me je natjerala da razmišljam o obećanjima. Zapitala sam se zašto su baš obećanja bila taj prvi izazov koji sam stavila pred sebe i djecu.

 

Zašto sam baš to odlučila da ih naučim još dok su bili baš mali... Nisam sasvim sigurna da znam odgovor. A možda ih ima i više, što samo povećava vrijednost ove lekcije. Desilo se spontano, ali ne i slučajno. Takve situacije se nikad ne dešavaju tek tako, jer ishod može biti nemjerljivo bitan. One su pravi mali ispiti. Prvo što mi pada na pamet jeste jedna jedina riječ - povjerenje.

Šta se dogodilo? Naizgled sitnica. Danas sam sina obećala odvesti na pizzu i kolač. Bio je dobar u školi, pomogao mi je oko nekih obaveza u kući i obećanje je trebalo ispuniti. Ja sam bila preumorna i poslednje što sam željela bio je izlazak napolje. I to četvrti put danas. Ali to bi bilo prvi put da ja svojoj djeci ne ispunim ono što obećam. Nisam to smjela dozvoliti. 

A baš ta situacija mi je nekako izmamila osmijeh i sad, nekoliko sati kasnije osmijeh mi ne silazi s lica. On je srećan, ja sam zadovoljna, a obećanje ispunjeno. Po ko zna koji put. Samo, ja i dalje nisam sigurna šta je tačno uticalo na to da ovo bude toliko važno. Ili možda jesam, a da toga nisam bila svjesna. U stvari, tako je jednostavno, shvatila sam da sam istrajala, pa mi je drago i neobično me veseli. 

Jer, što je teže istrajati u nečemu, tome vrijednost raste. Mislim da su moja djeca i tu lekciju savladala, samo posmatrajući. Živimo u vremenu kada nam ljudi oko nas često i mnogo obećavaju, a rijetko ispunjavaju obećanja. Nekako je postalo pravilo da devalviramo vrijednosti, ne razmišljajući o posljedicama, a one su surove. Stvari koje treba da se podrazumijevaju u našim životima postaju raritetne, a one koje nisu dobrodošle, postale su svakodnevica. 

Neispunjavanje obećanja danas je postalo kao neka vrsta sporta, poput epidemije je zavladalo među ljudima. Sjedim sada, pišem ove redove i razmišljam koliko sam se puta i sama osjećala veoma loše i iznevjereno, jer mi je neko nešto olako obećao, a na kraju od toga nije bilo ništa. Osjećaj poraženosti, izdaje, iznevjerenosti, kao i neke neobjašnjive nemoći. 

To me je, a da toga do danas nisam bila svjesna, navelo da u  ispunjavanju svojih obećanja budem još požrtvovanija, kako bih djecu naučila koliko je to važno. Nikad im ne bih poželjela da osjete kako je to biti izigran, prevaren... Sjetila sam se bivšeg muža i praznih obećanja. Ljudi za koje sam radila, takođe su pričali prazne priče, kako bi me prividno motivisali da na poslu dajem maksimum. 

Obećanja bi odlazila u vjetar, a moja kultura i vaspitanje mi vrlo često nisu bili saveznici, jer su me kočili u namjeri da im sve kažem i da im dam do znanja da nisam glupa. Obećanja koja nisu ispunjavana, davali su mi i neki prijatelji, poznanici. Oni su sada bivši. Jer prijatelji to ne rade. A dok shvatiš da su sva opravdanja u stvari loši izgovori, prođe neko vrijeme.

Neke lekcije čovjek o životu treba da nauči u krugu porodice dok je još mali. A primjerom se najbolje uči. Ponekad sam se pitala da li su moji roditelji negdje pogriješili i sumnjala sam u njihove metode vaspitanja. Ali srećom, shvatila sam koliko su učinili za mene i koliko sam im zahvalna. I to je uticalo na želju da moja djeca uvide koliko je to važno. A onda su se obećanja nametnula sama po sebi, baš u tom nekom sudaru onoga što si ponio od kuće i stanja na terenu.

Obećanja imaju mnogo veze i sa dječijom upornošću da im se pruže neke stvari, kako bi bili sigurni da će im se željeno ispuniti. Ali i kako bi se imali na koga osloniti, osjećali se bezbjedno i sigurno. Djeca vole da ih uvjeriš da će dobiti ono što žele, i po tom pitanju su neumoljiva. Ponekad nismo ni svjesni da nas ta mala stvorenja i pametne glavice svakodnevno stavljaju na iskušenja.

Uglavnom, učenje je teklo tako što bih im obećavala samo stvari za koje sam bila sigurna da ću ih moći ispuniti. Ponekad su to bile tek sitnice, ponekad i krupne stvari. Kada bih znala da nešto neću moći ispuniti, ne bih obećavala. Ako nisam bila sigurna, onda bih im i to otvoreno rekla, a znalo se dogoditi da se iznenadnom obrtu zajedno radujemo. I tu je otkrivena škrinja jednog bogatstva koje život pruži ako si iskren.

Nikad mi neće biti jasno zašto ljudi to rade. Jer, tu niko nije dobio. Jedni gube obraz, drugi povjerenje, a razočarenje je ujedno i filter za ljude koji to nisu bili. Valjda je moja želja bila da moja djeca tu vrstu izdaje od mene nikad ne dožive i da ne izrastu u ljude koji bi sutra mogli druge da izdaju. Više puta sam se uvjerila da djeci možeš da pričaš i pričaš, ali dok im primjerom ne pokažeš, to ništa ne vrijedi. 

Gledam ih sada dok spavaju, pišem ove redove i osjećam se srećno i zadovoljno. Taj osjećaj ne bih dala ni za šta na svijetu. Ne bih mijenjala taj svijet koji osnažuje njihove ličnosti, umiruje i ušuškava... U svijetu koji neumorno ruši s mukom građene vrijednosti prethodnih generacija. Samo vi spavajte, mama je tu, a tu su i svi oni dobri ljudi koji nisu zaboravili koliko su obećanja bitna. Moliću se da ih i vi sretnete...

 

 

Muzika

Da nje nema, nisam sigurna da li bi i mene bilo. Ne znam kakvo bi to postojanje bilo. Ne želim da znam. Muzika. Kao moja ravnoteža, disanje i amortizer svih životnih stanja. 

Jezik koji tekstom i notama govori sve ono što bi rečeno na bilo koji drugi način, bilo besmisleno, nepotpuno, ponekad i smiješno. Samo njoj je dozvoljeno da govori o svim stanjima, na sve načine, a da to ima smisla. Ona je nešto kao kolorit našeg života, paleta boja koja svojim pokretima i miksturama obogaćuje naše postojanje.

Muzika. Umjetnost, ljepota, zvuk života, emocije, okrilje, prepoznavanje, širina, jedno mnoštvo spakovano u stihove, rime, sklad... Magija koja te ponese, a sa tobom je u stanju da na svojim krilima nosi svaku emociju koju je moguće osjećati. Ona je jedan zaseban svijet u kojem ti ne treba niko i ništa, samo ona onakva kakvu je ti odabereš i voliš. U tom trenutku ko god bio autor i stvaralac, akter, ona nije samo njegova, ona je i tvoja. Kakva je samo ljepota u tome.

Da slušaš i osjećaš. Prepuštanje. A onda znaš da nisi sam, da te je neko dodirnuo, I ne pomišljaju ću da će se to dogoditi. Zahvaljujući nečijoj emociji stvaranja, ti možeš da se prepoznaš. Samo ona je to u stanju. Samo ona to umije. Muzika. Moj životni eliksir, polet, punjenje, osmijeh, emocije rođene u trenutku. Toliko je značajna za dane, za noći, za pobjede, poraze, bitne datume, ljubav, sjećanje, sreću, tugu, za sve.

Muzika je prvo i poslednje što čujem u jednom danu. Moja istinska, tiha radost života, koju osjećam čitavim bićem. Ako želiš da staviš sebi prst u oko i odboluješ, muzika. Ako želiš da se opustiš, opet muzika. Da se usrećiš, slaviš, raduješ, za sve je tu. Bez nje bi bilo pretiho i prazno, nema toga što bi joj bilo ravno i moglo joj biti dostojna zamjena. Ona je život u malom. Ne moraš da čitaš note, da sviraš neki instrument, pjevaš, ali muziku možeš da osjećaš. Da se naježiš.

Postoje ljepote, bez kojih bi stvarnost bila nijema, gluva, suviše prazna. Bez muzike, ta praznina se više ničim ne bi mogla popuniti. Ona je duša i odbrana od surovosti, ne samo onima koji su je iznjedrili. Zato, čak i kad slušaš sam, ti to prestaješ da budeš. Svakako je i glas svih onih koji su odbili da život bude suvoparan. Ona uljepšava svijet svaki dan i čini to tako čudesno. Ritmom, harmonijom. Duševna hrana. Neizreciva. Posebna u svemiru. S njom sve počinje i završava...

Kad sve nestane, kad ničeg nema, ostaje ona. Nektar života, jedan od rijetkih na ovom svijetu koji je uvijek tu. Nadohvat ruke, nepresušan i tvoj. Muzika. Simbol jednog vremena. Novost i evergrin... Moj vječiti saputnik, moj lijek, utjeha, saborac, najbolji prijatelj. Jedan od najjačih melema za svaki djelić naše duše. Razbija tišinu, popunjava prazninu, suočava, ruši i iznova podiže i gradi. Grli, voli, čuva, tješi...

Za sve na ovom svijetu postoji pjesma, melodija, nota, sve je protkano njenom ljepotom, nestvarnim dodirom najfinijih emocija koje je ljudska kreativnost stvorila. Muzika je pamuk za našu dušu i srce. Obavija ih i iscjeljuje na tako nevjerovatan način. Ona je utočište kad sva ostala zakažu. Ona te i grli i guši, sreća je i nesreća. Život je ona, iskazan na jedan dozvoljeno i posebno emotivan način, sa kojim se svako od nas može sroditi...

Natjera te da se naježiš, da odlutaš, osjetiš miris, ukus, da se sjetiš uspomena koje samo ona može vratiti... Muzika. Kao spona među ljudima. Kao dobro, kao proizvod uzajamne ljudskosti, srčanosti i ljubavi. Možda bi svako od nas trebao imati svoju definiciju muzike, jer njen doživljaj je raznolik. Njen dodir je isti, a osjećaj različit, da postaje nevjerovatno koliko je u nama kreativnih kutaka koje iste note dodiruju na toliko različitih načina. 

Neko je prije neki dan rekao kako muziku voli više od sebe. Zamislih se u momentu, ali se ne iznenadnih. Dodir ljudske kreativnosti, za sva doba, sve poduhvate, stanja, raspoloženja. I muzika kao izlaz iz stvarnosti ili istinsko zaranjanje u nju, bilo da je stvaraš ili joj se prepuštaš. Kao magija bijega u punoći prisutnosti, uz pomoć osjećaja koji nosi, koji prevazilazi stvarnost. Sa njom zaploviš, poletiš, odeš, vratiš se, doživiš, a da makao s mjesta nisi.

Jedna od ljepota svijeta, koja se može opisati jednom riječju ili kišom riječi, ali čak i tad shvatiš da je nedovoljno, jer postoje ljepote koje se ne mogu dosegnuti riječima. Možda baš zato postoji ona, tako jednostavna i kompleksna u isti mah. Osjećaji koje izaziva su isto takvi. I onda se više i ne trudiš. Voliš je i osjećaš. Po svom. Muziku.

Tata

Čuvam za sebe tu uspomenu kao da sam nemoćna da je iskažem riječima. Kao da me zatiče. Plašim se da neće biti ista i ostati moja. Da neću umjeti da je ispričam. A želim. Mjerkam je, pratim taj trag, tata. 

Želim da ti kažem da te neću poslušati, više ne. Dođe mi da vičem koliko te volim i koliko mi nedostaješ. Iako svjesna da bi se protivio, bilo bi ti previše. A ja se pitala na koga sam dugo vremena bila poludivlja. Više nisam. Kao da si znao da svijet neće biti nježan prema nama, pa si se i ti suzdržavao. Voljela bih da nisi. 

Da si se više radovao i da nam je život dozvolio da više vremena provedemo zajedno. Želim da znaš da je tvojim odlaskom sve ostalo nedorečeno, nezavršeno. Toliko toga sam željela da saznam od tebe i da ti kažem, a da toga nisam bila svjesna. Valjda misleći da će se doziranjem zaustaviti vrijeme. Mislila sam da se tebi ništa ne može dogoditi. A onda te odjednom više nije bilo. 

Kao da se tog dana moja snaga poljuljala, tako da je ostalo mjesto koje se ničim nije moglo popuniti. Očvrsnuti. Okrnjenost života tvojom smrću postala je kao svjedok da se neke tuge ne mogu zaboraviti. Neki udarci traju za sva vremena. Samo nastaviš dalje, ali svjestan da si mnogo izgubio. Ranjen. Nikad više. Boli to nikad više.

Toliko toga smo uradili zajedno. A mnogo toga i nismo. Nismo stigli. Roditeljska podrška bila je nekad i sirova, stroga, upućujuća, otrežnjujuća. Bila je tvoja, pa je prihvatana ćutke, mnogo puta i nerado. Mada, znati koliko je tebi nedostajalo ljubavi i pažnje u djetinjstvu, bio je dovoljan razlog za opravdati tvoju brigu i strah za nas. Moje sestre i mene. Za sve nas. 

 

Ostale su da žive u meni slike, porodične šale, humor, smijeh, neobični nadimci, otvoreni razgovori. Tvoja urednost, miris, posvećenost, učili su disciplini i brizi o sebi. O drugima. Da se ne lažemo, bilo je i brojnih kritika, pouka, savjeta, tvoje upornosti da se postigne više. Bio si naš autoritet. Govorio si da sve možeš, ali ako uz to nisi čovjek, sve ti je uzalud. I bio si u pravu. Upravnik u Vatrostalnoj, velikoj firmi, naviknut na različite ljude, kojima je valjalo rukovoditi, znao si iz prve ruke mnogo o ljudskoj ćudi. Odisao si nekom samo tvojom mudrošću.

 

Ostali su i rijetki poljupci, zlata vrijedni. Roditeljska predavanja o životu, ljudima, potkrepljeni brojnim primjerima. Naš porodični temelj, stub, prijatelj, roditelj, zaštitnik, vođa, sudac. Sve si to bio. Naučio si me šta znači starati se o drugima i pružiti im pažnju. Svi su htjeli znati šta ti misliš o bilo čemu. Jer, ti si znao sve. Tvoje mišljenje nam je bilo značajno, važno. Uvijek si bio u pravu. Čak i kad nisi. Sad znam da se to zove poštovanje.

 

Nisi volio priznati grešku, ali nisi morao. Jer bi poslije nekog krivog poteza, tvoje ponašanje bilo znak pomirenja ili tihog priznanja da si ipak pogriješio. Voljela sam tvoj osmijeh. Nisi se često smijao, ali taj smijeh je bio tako dragocjen i magičan. Zarazan. I upravo to je prvo što vidim kad zatvorim oči i pomislim na tebe. Voljela bih da si nalazio razloge da to radiš češće. To je bio moj poklon. Moja radost. Kad bi se ti smijao, sve u meni bi se otkravilo. 

Ostala je i briga, strah. Uvijek zbog nečega. Pa bi nas porodično okupio i neumorno pričao. O životu i ljudima. Mogli smo pričati o svemu, mogla sam te slušati satima. Govorio si kako je bitan trud i rad, ako želiš uspjeti u svijetu u kojem to nije lako. Nekad bih se gotovo plašila, slušajući i misleći da će biti preteško. Danas kad o tome mislim, imam utisak kao da si predvidio da će biti. Rat, pa težak period poslije, pa vječita borba... Kao da smo za nju predodređeni. 

 

Moj nadimak je bio "Debela". Jednom si mi rekao: "Debela, sve ti je uzalud, jer i kad smršaš tvoj nadimak se neće promjeniti!" A ja sam se kao ljutila... Šta bih dala da makar još jednom čujem to tvoje - "Debela". Nakon toga je išla psovka, a onda smijeh. Niko me osim tebe tako nikada nije zvao. Ne bi smio. Ne bih dozvolila. 

Prerano je došao kraj. Otišao si preko noći. Odjednom. Srce. Nikad više. Plašio si se da neko čačka oko tvog zdravlja. Tješio si se da je sve u redu. Negirao da postoje neke tegobe. Možda smo ih mogli lako riješiti. Samo da nisi bio toliko tvrdoglav. Da nam potraješ, da te imamo, da te nerviram, da me zezaš, da te volim. 

Pa da i dalje mogu svaki dan da te nazovem. A ti da mi diktiraš recept za burek, neprekidno zapitkujući mamu. Da mi kažeš kako ga moram baš tako napraviti. Kao i da se baklava pravi samo po jednom receptu. I danas to radim. Ponekad sa knedlom u grlu. Desi se i drugačije. Pa budem srećna i ponosna kad se djeca oduševe, a ja im pričam... 

Nikad više. Želim još. Želim da vidiš sve što dolazi, sve što bi te radovalo. Voljela bih da si samo preskočio ono najgore. Tako bih voljela da ostvarimo sve što bi te usrećilo. Da se raduješ djeci i njihovim malim i velikim pobjedama. Da te gledam zadovoljno, mirnog i nasmijanog. Da se pri svakom susretu nagneš, očekujući poljubac u obraz. Još uvijek osjećam glatkoću tvog tek obrijanog lica, vidim tvoje sređene ruke, nokte, osjećam miris... Uvijek si mirisao. 

Nekako je uvijek bilo po tvom. Voljela bih da je i sad, samo da si još uvijek sa nama. Pa kad doputujemo, da tebe prvog ugledam na balkonu, kako nas nestrpljivo čekaš, brinući da li će putovanje proći bezbjedno. A kad odlazimo, da vidim tvoju podignutu ruku kako stoji u vazduhu kao stub i nada da će sve biti dobro. 

Voljela bih da si i dalje sa majkom, nedostaješ joj. Mnogo. Njen "Sijedi". Još uvijek se trudi da prizove sjećanja, da te spomene u svakom našem razgovoru. A onda to radimo i mi, koliko god možemo. Tako, kao da te otimamo od zaborava, kao da si još uvijek sa nama. 

Sad kad dolazim kući, više ne gledam na balkon, prvo pogledam na brdo iznad grada, jer ti sada, osim u našim srcima, stanuješ tamo. A onda, prilazeći soliteru, gledam ima li majčice na balkonu ili prozoru. Kao da te vidim sad iza njenih leđa, kako je imitiraš zbog gestikulacija i njene glasne priče. Zbog uzbuđenja novih porodičnih susreta. 

 

Šta bih dala da smo večeras mogli biti na "Bilinom Polju" i gledati utakmicu koja bi zahtjevala da se popije neka "veselica". Tačno znam koliko bi bio uzbuđen zbog saznanja da je na stadionu u publici Novak Đoković, a koliko bi se tek radovao rezultatu na terenu. Svemu što se dešava jednom i nikad više... E, to bi bilo za pamćenje i prepričavanje. A znajući da su "žabari" opet olako shvatili i nas i naš mentalitet i našu snagu, rekao bi nešto prosto i smiješno. A ja se smijem i pri pomisli na to...

Tako mi nedostaješ. Nedostaje mi naše stajanje na balkonu desetog sprata našeg solitera. Ti u bijeloj potkošulji, koja je značila odmor i opuštanje. Priča, Zenica na dlanu i obavezna konstatacija kako je to najljepši pogled na svijetu. Bez tebe ni on više nije isti... a ni šarenilo prkosa koji svakog ljeta izraste na balkonu. Kako si ga samo brižljivo njegovao, pa se hvalio mami kako je to tvoje cvijeće :)

Da ne spominjem to kako si otišao na dan prvog rođendana unuka kojeg si jedva čekao. Nakon samo nekoliko zagrljaja. Baš na taj dan, zauvijek prepolovljen. 

 

                                   

Za kraj

Ostala je i porodična priča o potomstvu i prezimenu. Neko te je uvjerio da je mnogo bitno imati sina, nasljednika. A ti si dobio nas tri. Pa kad se već predviđalo da će se izgubiti prezime, sve tri smo dobile imena na slovo V. Rekao si da tako mora biti. Vlajko i tri kćerke - Violeta, Vlasta i Vesna. A ja, kao isprdak ;) rođena na Sv. Nikolu. A još se i  mama zove Nada. Ali jok, sve na V. Nisam ti uzela za zlo. Sv. Nikola je svakako moj zaštitnik, a moje ime ima divno značenje i suštinu. Saživjela sam se s njim. Kad si otišao u penziju, ta davnašnja priča ti više nije bila bitna. Imao si običaj reći - dok nas svaka od njih nazove, brine za nas i dođe da nas obiđe, život ima smisla. 

 

                

 

Vlajko Tošanović - 23. 01. 1941. - 25. 07. 2013.